Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

29.10.2025., srijeda

RIKALIŠTE

Pred skoru noć — zgušnjava se mrak —
u šumi preko puta, vlažnih nozdrva,
riče jelen.
Traži svoje mjesto u svijetu.

Ja mu pak, kao stariji, iskusniji jelen —
lopatar —
uzvraćam glasno,
neprijateljski.

Po prirodnom pravu, stvari su jasne.
Ovdje nema rupa u zakonu.
Nema odvjetnika,
ni sutkinja kojima bi se šapnulo u prolazu
par zlatnih riječi
što bi smekšale presudu.
Nema presedana,
niti porote koja bi se dala nagovorit.

Samo dah, para,
i glas u golim granama.

Neko vrijeme traje naša igra.
Napokon, mladi stvor uzmiče —
poriv za nadmetanjem hlapi u mrak.
Nadjačan, okreće se tišini
i nestaje.

Ne čujem ga više.

Prasnem u smijeh.
Samotnjak
mora nekako da se zabavi
u ovoj pustari.
- 12:55 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

23.10.2025., četvrtak

PETKOM UVEČER

(iz hrvatskog panoptikuma)

Hrvoje, poduzetnik i direktor, tridesetogodišnjak, nazvao je Mireka, također poduzetnika, direktora jedne druge firme.
Poziv nije bio poslovan. Bili su dobri prijatelji.
– Alo lepi, kako si?
– Dobar – otpovrnuo je Mirči.
– Danas? U osam kod vas?
– Naravno – rekao je Mirči.
– Al’ ima da piješ, dosta je bilo izvlačenja. Jebemu, svaki put ista priča – piješ k’o curica. To me već vrijeđa. Jesi čuo?
– Dobro, dobro – pomirljivo će Mirči. – Pit ću.
– Ha! pazi što si rekao! Vidimo se. I pozdravi ženu.
– I ti pozdravi Bellu.

***

Točno u devet Hrvoje i njegova žena, Bella, bili su kod Markovićevih.
Na ulazu Hrvoje obavijesti:
– Bacio sam pogled, još ništa…
– A znaš da nikada ne počinju prije deset – odvrati Mirekova žena Nina.
– Pusti ti to, nikad se ne zna…
Hrvoje nije gubio vrijeme – odmah se bacio na prvu butelju od njih deset. Vino je bilo skupocjeno. Poduzetnici su ga si mogli priuštiti. Mirči je opet pio kao curica.
– Nu, što smo se dogovorili? – grakne Hrvoje.
– Dobro, dobro – nevoljko će Mirči i saspe cijelu čašu niz grlo. Odmah natoči drugu, ispije je do dna pa izazivački pogleda Hrvoja: – Eto, sad zadovoljan?
– Eeeee, takvog te volim, frende!
Hrvoje je bio zadovoljan. Doista zadovoljan. Osjećao je da se noć nekamo kreće.
U pozadini je sviralo Hladno pivo: divlje izlaske u grad zamijenio je sad…
Bella i Nina razmjenjivale su tračeve iz javnog života, grickale krekere, čips, kikiriki i ostale grickalice. Bile su krupne i predano su radile na daljnjem okrupljivanju. „Bolje ljuljati nego žuljati“, bio je njihov moto, a bogami i moto njihovih muževa.
– BELLAAAA – zaurlao je Hrvoje – Idi vidi jesu li počele…
– Nisu, sigurno – flagmatično će ona.
– Ajde-ajde, ulijenila si se nešto u zadnje vrijeme. Ne želim propustiti zabavu.
Nadurena, Bella ustane i ode pogledati.
– Rekla sam ti – prebaci mu na povratku – još ništa.
– Valjda me neće noćas iznevjeriti, baš sam dobre volje – promrsi Hrvoje.
Ispije gutljaj-dva te ponovo zaurla:
– MIRČIII! NE PRATIŠ ME! NE PRATIŠ!
Mirči, bez riječi, strusi u sebe još vina.
– Pofarbat ću ove zidove u zeleno – izjavi potom značajnijim tonom.
– Ma ti ćeš pofarbati! – poklopi ga Hrvoje omalovažački.
– Ozbiljno ti velim, frende!
– A zakaj ne u ljubičasto?
– Zeleno mi se sviđa.
– Da ti nisi neki muslić? – kurio ga je Hrvoje.
– Nisam, al’ volim zeleno.
– Sumnjiv si mi. Ti si neki prikriveni Alkaidaš, jel’ da? Kako ti je majčino djevojačko prezime? Džidarta? Ćevapović? Suđuka? Sunetić?
– Heeeej, pripazi malo na jezičinu…
– Dobro, kakvu zelenu?
– Proljetnu zelenu. Vibrantnu zelenu! Zelenu mladog lišća – nastavio je Mirči zanesenog pogleda.
– Eto, vidiš da si obrezani u ormaru. Kladim se da u garaži kriješ tihi arsenal i rakete kratkog dometa.
– Glup si, no, svejedno ću je pofarbati.
– Ma ofarbaj, buraz, što god te čini sretnim! ….. BELLAAAA! Odi vidi...
– Maločas sam bila!
– Ajde-ajde, samo idi. Rekao sam ti već, ne želim to propustiti.
– Ne!
– Bella, nemoj zajebavati – zareži Hrvoje poluprijeteći.
– Ne-ću! – kapricirala se.
– Ok-ok, ja ću – ustane Nina želeći smiriti tenzije.
– I neću pomicati namještaj – napomene Mirči pijanim glasom.
– To ti je pametno – složi se Hrvoje.

Nina se vrati.
– Stig'o jebač!
– Koji? – zanimalo je Hrvoja.
– Od Male.
– Taj je bolji. Ajmo, pokret. Nina, ti donesi ljestve – zapovjedio je Hrvoje Sava Kovačević noseći bocu sa sobom.
Izišli su iz stana na stubište. Nina je dofurala ljestve. Hrvoje se popeo, skinuo stakleni poklopac stropne svjetiljke i odvrnuo žarulju. Hodnik je ostao u mraku.
Zatim je potegao gutljaj.
– U zeleno – ponovi Mirči u svom filmu. – Bit će to divna zelena soba!
– Svakako – rekao je Hrvoje.

***

Preko puta, Mala je brbljala s dečkom u svojoj sobi. Njena majka, gospođa Petra, šetala je po dnevnom bez grudnjaka, čekajući nestrpljivo svog tipa. Za svoje godine, držala se vraški dobro.

Na hodnik iziđe trbušasti brko u bijeloj potkošulji. Oko sebe je širio težak vonj ustajala znoja.
– Zdravo, čika Miloje, kako smo danas? – veselo ga pozdravi Hrvoje.
Pozdravi ga i ostatak društvanca.
– Ide nekako… – odvrati Miloje rezignirano.
Zatim doda:
– Ima li kakve akcije večeras?
– Još ništa. Mali je tek stigao.
– Mali je bolji jebač– zaključi Miloje.
– Apsolutno se slažem – potvrdi Hrvoje. – Još ga goni strast. Stari je sagorio, sve radi nekako mehanički, bez volje.
Miloje baci pogled kroz prozor.
– E, jesu kurvetine – zareži.
Hrvoje mu pruži bocu.
– Malo vina, za dobro raspoloženje?
– To uvijek može – otpovrne ovaj.
Preuzme bocu i saspe u sebe bar tri deci. Brkove obriše rukom.
– Kakvo je ovo vino?
– Grof Millenium – reče Hrvoje, ne skrivajući ponos uspješnog poduzetnika u glasu.
– Ne volim grofove. Više volim belinu – promrsi Miloje.
Hrvoje se nasmije i pomisli: Bože, kakav seljober.
– Čika Miloje, a gdje je teta Radojka – zanimalo je Ninu.
– Boli je glava. Večeras će propustiti zabavu.

U međuvremenu stigao je ljubavnik gospođe Petre. Prosijed, također dobrodržeći muškarac. Gospođa Petra nije gubila vrijeme na tričarije, primila ga je za ruku i povela u spavaću sobu.

– Čika Miloje, Miro želi pofarbati primaću sobu u zeleno – obavijesti ga Hrvoje.
– U zeleno? – iznenadi se Miloje.
– U zeleno! – rezolutno će Mirči, klateći se na nogama.
– Vibrantno zeleno – istakne Hrvoje.
– Kud baš u zeleno? To je muslimanska boja – Miloje se nije mogao dovoljno načuditi.
– To je boja prirode što diše. Boja koja nikad ne miruje. Zelena je ono između daha i uzdaha, kad ti se čini da bi sve moglo početi ispočetka. To je boja što ne zna za kraj. Zelena je tiha, ali tvrdoglava. I kad je sve mrtvo, ona još uvijek čuči negdje, čeka da nikne. Zelena. Jer je sve drugo već izblijedjelo – pobunjeni će Miro u poetskoj navali.
– Ajde, dobro – uzdahne Miloje, odigne obrvu i pogleda Hrvoja. Ovaj samo u nevjerici zakima glavom lijevo-desno. Uzaludan slučaj.

Gospođa Petra trljala je rukom po međunožju ljubavnika. Njemu se polako ukrućivao. Kada se napokon ustobočio, otkopčala je šlic i posegnula za njim. Gotovo istovremeno (stvar sinhroniciteta?) njena je kći Mirela također posegnula za mladićevom batinom i stala je pomamno sisati. Petak uvečer. Dvostruko sisanje.

Društvance je bez riječi promatralo prizor.

Zatim se gđa Petra naguzila. Licem je bila okrenuta prema prozoru. Stari ju je počeo bambusati straga. Mirela je pak prepustila stvar dečku, koji je bio više raspoložen za misionarsku pozu. Ipak, kao dijete je bio ministrant. Neke stvari se jednostavno zalijepe za čovjeka.

– Kurve – prosikta čika Miloje – prave, pravcate kurve!

Iz njega je progovarao sparušen mozak i vrlo jak koncentrat frustracija zbog krivih odabira, kukavičluka i promašenog života…

Noć je bila mlada. Unatoč tome zgrada nasuprot počivala je u potpunom mraku. Gđa Petra je znala da je od tamo promatra gomila radoznalih očiju. I to ju još više napali.


Petak, 15. studenoga 2007.
- 22:30 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

18.10.2025., subota

SUSJEDI

/ iz hrvatskog panoptikuma/

Kada mi je Hrvoje Hrvatinčić, dugogodišnji susjed, vinar najavio kako se seli iz zemlje i da će iznajmiti stan, rekoh:
„Buraz, samo bez onih tipova iz Indije, Bliskog istoka, Indonezije, Nepala… Znaš koliko sam osjetljiv na te stvari.“
Hrvoje se osmjehnuo onim svojim opuštenim, vinskim osmijehom. „Ma niš ti ne brini, naravno da ću paziti kome ću ga dati. Neka fina obitelj, možda čak i neka knjižničarka.“ Namignuo mi je.

Nije prošlo ni tjedan dana. Tjedan dana. Dovoljno da se čovjek napije petnaest puta i izgubi ključeve. A onda se uselio ON.
Vrač. Jebeni vrač iz Afrike. Kao da je Livingstone ostavio neki otrov za štakore iza sebe, a on ispuzao iz rupe.
Rekao mi je (dubokim glasom): „Dolazim otamo odakle dolaze bubnjevi.“
Gledao sam ga misleći: čovječe, dolazim otamo odakle dolaze računi za stanarinu, režije i prazne boce. To je moja džungla.

Ime mu je Bumbulu M'Zumba i izgleda kao Screamin' Jay Hawkins u najboljim danima: na glavi turban od ručnika s natpisom "Hotel 'Slavonija'", kroz nos probijena kost, a preko ramena vise sušene zmijske kože. Oko vrata lubanja koja zvecka. Na nogama sandale sa šarenim papagajskim perjem. Vonja čudnim vonjem, nešto kao miris ulja spravljenog od korijena koji raste samo ako ga tri dana psuješ na samara-sentianskom jeziku, drevnom dijalektu plemena Žon-Pa-Vi-Pa-Sa, povremeno zalijevajući ga kokosovom rakijom plus neke drvene komponente. Tvrdi da ga taj miris štiti od svih mogućih zala.

Naš prvi susret izgledao je ovako:

Pokucao je na moja vrata, držeći u rukama crvenu zdjelicu od pečene gline.
„Brat susjed,“ rekao je, „možeš li mi posuditi malo šećera za kavu... i eventualno dopustiti da istjeram zloduha koji ti čuči u mudima?“
Nasmijao sam se. Što sam drugo mogao i pozvao ga unutra.
Ponudio sam ga pivom.
„O da, može, bolje pivo nego kava.“
Jedno pivo, drugo. Treće…
Objasnio mi je da zlodusi ne vole mačke, da se hrane pasivnom agresijom i da se skrivaju u "kraljevstvu slabosti" – između struka i koljena.
„Moram pišati“, rekao je i otišao na WC.
Vratio se s dvije kante koje je ondje pronašao.
Počeo bubnjati na njima.
Fakat je dobro bubnjao.
„Buraz, rekao sam ti da dolazim odakle dolaze bubnjevi.“

Zatim nervozna zvonjava na vratima.
Otvorio sam.
Dora, feministkinja s kata iznad i knjigom Simone de Beauvoir u ruci te vrlo oštrim pogledom.
„Čula sam bubnjeve,“ rekla je. „Je li sve u redu ili se ovdje ponovno priziva patrijarhat?“
Njezin mali bijeli pas počeo je lajati na vrača. Bumbulu ga je pogledao s nekim čudnim poštovanjem i rekao: „Ti vidiš sve.“ Pas je zastao, zacvilio i sjeo.
„Hajde, sjedi s nama, popij pivo“, predložio sam.
„Može, ali bez seksualnih aluzija“, rekla je.
„Važi“, rekao sam. Nije mi padalo napamet, izgledala je kao karambolirana golf četvorka i zasluživala je malo sućuti. Nekad je možda imala šanse, ljudi su u prosjeku ružni, ali feminizam ju je doslovno dotukao. Nikada neće biti ničija žena, ničija majka. Tužno.
Pijuckali smo pivo. Vrač je bubnjao.
Dora se opustila. Počela je pričati besmislice. Nisam je pratio. Samo sam se smiješio i kimanjem glave odobravao. Ljudi vole kada im se odobrava.
Toto je dremao pod stolom i sanjao svoje pseće snove u kojima je samopouzdano guzio nekog lava.

Kada sam pustio Doru u stan, vrata su ostala otvorena. Dva nepalska studenta koji dolje uzgajaju hidroponski bosiljak pojavila su se na dovratku.
„Gospodine,“ rekli su, „voda iz bojlera je opet zagađena. Kao da netko kuha crni rižoto u cijevima.“
„A što da ja tu radim? Idite kućepazitelju. Drka kurac na maloljetnice u prizemlju.“
Odoše.
Iz susjednog stana začula se bollywoodska glazba.
Vrač je pojačao bubnjanje.
Uskoro evo i njih.
Htjeli su se požaliti na vrača, ali kada su skužili Doru u glas povikaše:
„Dođi na probu naše plesne skupine! Treba nam ženska energija!“
Dora se iz opuštenosti, kao u pod uzbunom, vratila u feministički mod.
„Moja energija nije tu da upotpunjavam vaš patrijarhalni spektakl“, odvratila je nervozno.

Sjedio sam za stolom i gledao kako se moj život pretvara u neku vrstu apsurdne predstave bez kraja.
„Možda je sada vrijeme za kavu“, predloži vrač.
Pogledao sam ga, zatim svu tu ludu ekipu u mom hodniku, i upitao:
„Imaš li možda nešto protiv uroka za stanarinu? Jer ovo,“ mahnuo sam rukom prema cijelom cirkusu, „sigurno vrijedi bar 30% popusta.“
Bumbulu se nasmijao, a njegova lubanja o vratu zazveckala je u savršenom ritmu bollywoodskog beata.
„Stanarina je najveći zloduh od svih, prijatelju“, rekao je. „Protiv nje nemam čaroliju.“

I tako smo sjedili, ja sa svojim demonima u boci (i mudima), okružen hidroponikom, feminističkim bijesom i ritmovima Bollywooda.
A lubanja je nastavila zveckati.
„Kome lubanja zvecka?“ zapitao sam se. I čuo glas nove stvarnosti:
„Ne pitaj kome zvecka: Tebi zvecka.“
- 11:27 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

15.10.2025., srijeda

NA CESTI

Na cesti u ožujku

Učinilo mi se da nešto leži na cesti
pa sam se spustio s brda.
Bila je to poprilično velika, plavkasto-siva
dugodlaka mačka — nešto kao mješavina perzijske
mačke i onih ogromnih Maine Coon čudovišta.

Kad sam prišao, muhe su se uznemirile;
od siline udarca izletjele su joj oči
i prije neg’ što su dotakle asfalt, dobile su krila
i uzletjele ka nebu.

Nebo je danas izrazito plavo.
Znam tog glupana, stalno vozi trke ovuda.
Razmišljao sam da ga upucam.

Nije ovo prva mačka, niti prva zvijer koju je satrao,
ali bila bi šteta da strada kakvo dijete na biciklu.
Kažem: trebalo bi ga upucati.

Popeo sam se natrag na brdo, ušao u šupu, uzeo lopatu — pobiraču —
vratio se dolje.

Muhe su se uznemirile, ali nisu odustajale;
muhe nikad ne odustaju — njihov je posao da ne odustaju.

Pokupio sam kruto tijelo ničije mačke na lopatu
i odnio ga do potoka; muhe su išle za nama kao pogrebna povorka.

Spustio sam ukočeno tijelo,
i ispod stare vrbe počeo kopati duboku rupu —
plitke grobove strvinari ovdje otkopaju, pogotovo zimi.

Porinuo sam tijelo ničije mačke u rupu;
sada je izgledala još veća.
Zatim sam je zakopao.

Iz potoka sam izvadio tri veća
kamena i stavio na vrh rahle zemlje.

Glupan je opet projurio cestom.
Kažem: trebalo bi ga ustrijeliti.
Možda i hoću.

Vratio sam se natrag na brdo, sjeo pred kuću i smotao cigaru.
Pomislio sam: pokopao sam mačku — ničiju mačku.
Ničiju ženu.
Nisam ništa osjećao.
Osim možda da sam napravio
malo nužnog reda u svijetu koji se nastavio
u svom glorijalnom kaosu.

- 16:09 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

02.10.2025., četvrtak

GIVE PEACE A CHANCE




TIPOGRAFIKE

… te njegove i njene tipografike...
sjeo je da dubi slova u drvu
slova vlastite poeme
slova koja je sam konstruirao
u hrastu koje je sam zasadio
prije četrdeset godina
i sve to je imalo više smisla
naspram činjenice da je
u Ukrajini započeo
rat

a nešto kasnije
i rat na bliskom Istoku

pa uskoro
još jedan

i oš…

još…

j…



Prilog iz davnine:

»Ova je vojska išla sretno i raskomadala zemlju beduina. Ova
je vojska išla sretno i uništila zemlju beduina. Ova je vojska išla
sretno i srušila njihove kule. Ova je vojska išla sretno i
sasjekla njihove smokve i trsje. Ova je vojska išla sretno i
bacila vatru u sva njihova sela. Ova je vojska išla sretno i
poklala tamo desetke tisuća vojnika.
Ova je vojska išla sretno i dovela sa sobom zarobljenike, gomilu
zarobljenika.

Une, viši sudac Egipta


31.7.2025.

Glavni grad, radni dan – vojni mimohod.
Himna se neprimjetno ali sigurno
preobražava u posmrtni marš.
- 13:10 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>