Na cesti u ožujku
Učinilo mi se da nešto leži na cesti
pa sam se spustio s brda.
Bila je to poprilično velika, plavkasto-siva
dugodlaka mačka — nešto kao mješavina perzijske
mačke i onih ogromnih Maine Coon čudovišta.
Kad sam prišao, muhe su se uznemirile;
od siline udarca izletjele su joj oči
i prije neg’ što su dotakle asfalt, dobile su krila
i uzletjele ka nebu.
Nebo je danas izrazito plavo.
Znam tog glupana, stalno vozi trke ovuda.
Razmišljao sam da ga upucam.
Nije ovo prva mačka, niti prva zvijer koju je satrao,
ali bila bi šteta da strada kakvo dijete na biciklu.
Kažem: trebalo bi ga upucati.
Popeo sam se natrag na brdo, ušao u šupu, uzeo lopatu — pobiraču —
vratio se dolje.
Muhe su se uznemirile, ali nisu odustajale;
muhe nikad ne odustaju — njihov je posao da ne odustaju.
Pokupio sam kruto tijelo ničije mačke na lopatu
i odnio ga do potoka; muhe su išle za nama kao pogrebna povorka.
Spustio sam ukočeno tijelo,
i ispod stare vrbe počeo kopati duboku rupu —
plitke grobove strvinari ovdje otkopaju, pogotovo zimi.
Porinuo sam tijelo ničije mačke u rupu;
sada je izgledala još veća.
Zatim sam je zakopao.
Iz potoka sam izvadio tri veća
kamena i stavio na vrh rahle zemlje.
Glupan je opet projurio cestom.
Kažem: trebalo bi ga ustrijeliti.
Možda i hoću.
Vratio sam se natrag na brdo, sjeo pred kuću i smotao cigaru.
Pomislio sam: pokopao sam mačku — ničiju mačku.
Ničiju ženu.
Nisam ništa osjećao.
Osim možda da sam napravio
malo nužnog reda u svijetu koji se nastavio
u svom glorijalnom kaosu.
Post je objavljen 15.10.2025. u 16:09 sati.