Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

23.10.2025., četvrtak

PETKOM UVEČER

(iz hrvatskog panoptikuma)

Hrvoje, poduzetnik i direktor, tridesetogodišnjak, nazvao je Mireka, također poduzetnika, direktora jedne druge firme.
Poziv nije bio poslovan. Bili su dobri prijatelji.
– Alo lepi, kako si?
– Dobar – otpovrnuo je Mirči.
– Danas? U osam kod vas?
– Naravno – rekao je Mirči.
– Al’ ima da piješ, dosta je bilo izvlačenja. Jebemu, svaki put ista priča – piješ k’o curica. To me već vrijeđa. Jesi čuo?
– Dobro, dobro – pomirljivo će Mirči. – Pit ću.
– Ha! pazi što si rekao! Vidimo se. I pozdravi ženu.
– I ti pozdravi Bellu.

***

Točno u devet Hrvoje i njegova žena, Bella, bili su kod Markovićevih.
Na ulazu Hrvoje obavijesti:
– Bacio sam pogled, još ništa…
– A znaš da nikada ne počinju prije deset – odvrati Mirekova žena Nina.
– Pusti ti to, nikad se ne zna…
Hrvoje nije gubio vrijeme – odmah se bacio na prvu butelju od njih deset. Vino je bilo skupocjeno. Poduzetnici su ga si mogli priuštiti. Mirči je opet pio kao curica.
– Nu, što smo se dogovorili? – grakne Hrvoje.
– Dobro, dobro – nevoljko će Mirči i saspe cijelu čašu niz grlo. Odmah natoči drugu, ispije je do dna pa izazivački pogleda Hrvoja: – Eto, sad zadovoljan?
– Eeeee, takvog te volim, frende!
Hrvoje je bio zadovoljan. Doista zadovoljan. Osjećao je da se noć nekamo kreće.
U pozadini je sviralo Hladno pivo: divlje izlaske u grad zamijenio je sad…
Bella i Nina razmjenjivale su tračeve iz javnog života, grickale krekere, čips, kikiriki i ostale grickalice. Bile su krupne i predano su radile na daljnjem okrupljivanju. „Bolje ljuljati nego žuljati“, bio je njihov moto, a bogami i moto njihovih muževa.
– BELLAAAA – zaurlao je Hrvoje – Idi vidi jesu li počele…
– Nisu, sigurno – flagmatično će ona.
– Ajde-ajde, ulijenila si se nešto u zadnje vrijeme. Ne želim propustiti zabavu.
Nadurena, Bella ustane i ode pogledati.
– Rekla sam ti – prebaci mu na povratku – još ništa.
– Valjda me neće noćas iznevjeriti, baš sam dobre volje – promrsi Hrvoje.
Ispije gutljaj-dva te ponovo zaurla:
– MIRČIII! NE PRATIŠ ME! NE PRATIŠ!
Mirči, bez riječi, strusi u sebe još vina.
– Pofarbat ću ove zidove u zeleno – izjavi potom značajnijim tonom.
– Ma ti ćeš pofarbati! – poklopi ga Hrvoje omalovažački.
– Ozbiljno ti velim, frende!
– A zakaj ne u ljubičasto?
– Zeleno mi se sviđa.
– Da ti nisi neki muslić? – kurio ga je Hrvoje.
– Nisam, al’ volim zeleno.
– Sumnjiv si mi. Ti si neki prikriveni Alkaidaš, jel’ da? Kako ti je majčino djevojačko prezime? Džidarta? Ćevapović? Suđuka? Sunetić?
– Heeeej, pripazi malo na jezičinu…
– Dobro, kakvu zelenu?
– Proljetnu zelenu. Vibrantnu zelenu! Zelenu mladog lišća – nastavio je Mirči zanesenog pogleda.
– Eto, vidiš da si obrezani u ormaru. Kladim se da u garaži kriješ tihi arsenal i rakete kratkog dometa.
– Glup si, no, svejedno ću je pofarbati.
– Ma ofarbaj, buraz, što god te čini sretnim! ….. BELLAAAA! Odi vidi...
– Maločas sam bila!
– Ajde-ajde, samo idi. Rekao sam ti već, ne želim to propustiti.
– Ne!
– Bella, nemoj zajebavati – zareži Hrvoje poluprijeteći.
– Ne-ću! – kapricirala se.
– Ok-ok, ja ću – ustane Nina želeći smiriti tenzije.
– I neću pomicati namještaj – napomene Mirči pijanim glasom.
– To ti je pametno – složi se Hrvoje.

Nina se vrati.
– Stig'o jebač!
– Koji? – zanimalo je Hrvoja.
– Od Male.
– Taj je bolji. Ajmo, pokret. Nina, ti donesi ljestve – zapovjedio je Hrvoje Sava Kovačević noseći bocu sa sobom.
Izišli su iz stana na stubište. Nina je dofurala ljestve. Hrvoje se popeo, skinuo stakleni poklopac stropne svjetiljke i odvrnuo žarulju. Hodnik je ostao u mraku.
Zatim je potegao gutljaj.
– U zeleno – ponovi Mirči u svom filmu. – Bit će to divna zelena soba!
– Svakako – rekao je Hrvoje.

***

Preko puta, Mala je brbljala s dečkom u svojoj sobi. Njena majka, gospođa Petra, šetala je po dnevnom bez grudnjaka, čekajući nestrpljivo svog tipa. Za svoje godine, držala se vraški dobro.

Na hodnik iziđe trbušasti brko u bijeloj potkošulji. Oko sebe je širio težak vonj ustajala znoja.
– Zdravo, čika Miloje, kako smo danas? – veselo ga pozdravi Hrvoje.
Pozdravi ga i ostatak društvanca.
– Ide nekako… – odvrati Miloje rezignirano.
Zatim doda:
– Ima li kakve akcije večeras?
– Još ništa. Mali je tek stigao.
– Mali je bolji jebač– zaključi Miloje.
– Apsolutno se slažem – potvrdi Hrvoje. – Još ga goni strast. Stari je sagorio, sve radi nekako mehanički, bez volje.
Miloje baci pogled kroz prozor.
– E, jesu kurvetine – zareži.
Hrvoje mu pruži bocu.
– Malo vina, za dobro raspoloženje?
– To uvijek može – otpovrne ovaj.
Preuzme bocu i saspe u sebe bar tri deci. Brkove obriše rukom.
– Kakvo je ovo vino?
– Grof Millenium – reče Hrvoje, ne skrivajući ponos uspješnog poduzetnika u glasu.
– Ne volim grofove. Više volim belinu – promrsi Miloje.
Hrvoje se nasmije i pomisli: Bože, kakav seljober.
– Čika Miloje, a gdje je teta Radojka – zanimalo je Ninu.
– Boli je glava. Večeras će propustiti zabavu.

U međuvremenu stigao je ljubavnik gospođe Petre. Prosijed, također dobrodržeći muškarac. Gospođa Petra nije gubila vrijeme na tričarije, primila ga je za ruku i povela u spavaću sobu.

– Čika Miloje, Miro želi pofarbati primaću sobu u zeleno – obavijesti ga Hrvoje.
– U zeleno? – iznenadi se Miloje.
– U zeleno! – rezolutno će Mirči, klateći se na nogama.
– Vibrantno zeleno – istakne Hrvoje.
– Kud baš u zeleno? To je muslimanska boja – Miloje se nije mogao dovoljno načuditi.
– To je boja prirode što diše. Boja koja nikad ne miruje. Zelena je ono između daha i uzdaha, kad ti se čini da bi sve moglo početi ispočetka. To je boja što ne zna za kraj. Zelena je tiha, ali tvrdoglava. I kad je sve mrtvo, ona još uvijek čuči negdje, čeka da nikne. Zelena. Jer je sve drugo već izblijedjelo – pobunjeni će Miro u poetskoj navali.
– Ajde, dobro – uzdahne Miloje, odigne obrvu i pogleda Hrvoja. Ovaj samo u nevjerici zakima glavom lijevo-desno. Uzaludan slučaj.

Gospođa Petra trljala je rukom po međunožju ljubavnika. Njemu se polako ukrućivao. Kada se napokon ustobočio, otkopčala je šlic i posegnula za njim. Gotovo istovremeno (stvar sinhroniciteta?) njena je kći Mirela također posegnula za mladićevom batinom i stala je pomamno sisati. Petak uvečer. Dvostruko sisanje.

Društvance je bez riječi promatralo prizor.

Zatim se gđa Petra naguzila. Licem je bila okrenuta prema prozoru. Stari ju je počeo bambusati straga. Mirela je pak prepustila stvar dečku, koji je bio više raspoložen za misionarsku pozu. Ipak, kao dijete je bio ministrant. Neke stvari se jednostavno zalijepe za čovjeka.

– Kurve – prosikta čika Miloje – prave, pravcate kurve!

Iz njega je progovarao sparušen mozak i vrlo jak koncentrat frustracija zbog krivih odabira, kukavičluka i promašenog života…

Noć je bila mlada. Unatoč tome zgrada nasuprot počivala je u potpunom mraku. Gđa Petra je znala da je od tamo promatra gomila radoznalih očiju. I to ju još više napali.


Petak, 15. studenoga 2007.
- 22:30 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>