Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

29.09.2025., ponedjeljak

Zaboravljeni tekstovi

djeca su bila mala i dani su mi
curili kroz prste kao proliveno pivo.
nisam imao vremena ni da se počešem po glavi,
a kamoli da kontempliram o književnosti.
bio sam zarobljenik banalnosti:
pelene, trgovina, ručak, posao, sve to sitno sranje
što pojede dan do kosti.

ali nešto unutra je grebalo,
to pisanje, prokleta navika – skribomanija, bolje reći,
kao svrbež na koži.
pa sam hvatao bilo kakav komadić vremena,
da zapišem riječ,
stih, šalu, dojmove, impresiju,
nešto bez veze, bilo što.
daj što daš.
ono
Nulla dies sine linea!
“ni dana bez crte”,
stara latinska fora
koju sam već dugo živio, ali u ovim okolnostima
na dućanskim računima,
na rubovima kalendara,
po notesima, rokovnicima,
po papirićima što završe u džepu
pa u pranju zajebu robu.
gomila razbacanih nabačaja,
gomila ničega što se htjelo biti nešto, a
nije stiglo ni do Worda.

jedan takav tekst našao sam nedavno u šupi.
ležao je na dnu kutije, zatrpan starim krpama,
golim ženama iz požutjelih hustlera,
nedjeljnim kulturnim prilozima
koje nitko nikad nije pročitao,
političkim tjednicima što su smrdjeli na porno i laž,
katalozima likovnjaka bez trunke talenta,
lošim knjigama koje se nisu trebale ni tiskati.
smeće.
sve to sam skupljao i čuvao
da njime nahranim peć kad stisne zima.

pročitao sam tekst i
prisjetio se kada sam ga pisao.
bilo je jutro, oko deset.
kuhao sam ručak, rezuckao poveće
i odjednom me je pogodila ona glupa iskra
koja se nikada ne pojavi kada je tražiš.
uzeo sam najbliže što sam imao
— ono masno papirnato govno iz dućana —
i iskrcao na njega te rečenice
kao da njima spašavam svijet…

Podne

Sunce je već visoko stajalo kada je otvorio oči i vidio pokojnog prijatelja. Samo na trenutak, a onda se ovaj rasplinuo.
Noć mu je bila isjeckana, probudio se bar dvjesto puta.
Carinikova supruga: mala grbava patuljčica, ležala je pokraj njega i prduckala u snu.
Izišao je na balkon i gledao kremičke, ocakljene zelene crjepove Emeraldgrada. Cimetna svijetlost, kao filter prevučen preko sunca.
Odjednom povici uzbuđene kastrirane djece. Svi redom podrezanih sjemenovoda. Ili kemijski kastrirani. Djevojčice sterilizirane...
Ni ne znaju što ih je snašlo. Još uvijek se vesele zmajevima na nebu, pomisli.
Stajao je na zemlji čvrsto, samopouzdano, kao da se ničeg ne boji. Pripravan za vječnu borbu. Odlučan da si uzme ono što mu pripada.

to sam napisao. i mislio sam:
ovo ima naboj, iz ovoga može izroditi priča, možda i roman.
ali onda sam skužio — nema potrebe.
tekst je dovoljan sam sebi.

ali everthing you can think is true - baby sleeps in the shoe!

Sutradan u novinama članak:

danska premijerka ispričala se ženama s grenlanda
zbog kampanje prisilne kontrole rađanja
koja je trajala desetljećima
i ostavila duboke rane u odnosima grenlanda i danske.

od sredine šezdesetih pa sve do ranih devedesetih,
tisućama djevojčica i žena — nekima već sa samo 12 godina —
bez znanja i pristanka ugrađivane su spirale.
do kraja 1970. to je napravljeno na 4070 žena.
svaka druga grenlanđanka u reproduktivnoj dobi bila je zahvaćena.
mnoge su godinama imale jake bolove,
a neke više nikad nisu mogle imati djecu
zbog komplikacija i infekcija.

grenland je tek 1991. preuzeo kontrolu nad vlastitim zdravstvom.

(nota bene: ovo je podatak za razdoblje do 1970. za godine nakon toga brojke nema.
ali prosjek je 814 godišnje.
pomnoži s 21 i dodaj 4070.
dobiješ 21.164 žene do 1991. godine)

pa, sasvim lijepo malo istrebljenje.
nadvisilo je moju maštu.

i sad kažu — oprostite.
jebeni oprost.
grenlanđani bi trebali vikati:
“hoćemo jaja u procep!”

nisam se previše iznenadio.
svijet je užasno mjesto.

svemirac s gadnim psihičkim problemima
koji je pred zakonom pobjegao s matične planete
morao da je naguzio Lucy. i odatle je sve krenulo.
- 00:55 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

27.09.2025., subota

Odjeci Rima

DRUGI JA*

Vidite, ovdje je jedan pomalo španjolski ja
…………..upravo oslikava Crkvu sv. Marije u Zaragozi, u izduženom stilu El Greca.
Pa je zatim ovdje jedan pomalo afrički ja
…………..juri kroz savanu s kopljem u ruci poput Shake Zulua.
Tu je i jedan francuski ja
…………..gricka kroasan i ispija kavu u Café de Flore dok čita Les Mots, naravno u originalu.
Tu je čak i jedan marokanski ja
…………..klanja se Alahu u prvom dnevnom namazu.

No jutros mi je najviše prirastao srcu
…………..jedan indijski ja sa svojim dućančićem na Kvirinal.
U Rim ga je doveo već pomalo zaboravljeni Put svile.

U paklenom poslijepodnevu taj rimski indijski ja nudi
…………..tamno-crvene trešnje**
………………………………………………………i ostalo svježe voće

Mladi bračni par s dječicom zastaje pred dućanom.
…………..Mame ih krupne trešnje pred izlogom.

Pozivam ih da uđu i predahnu u mom
…………..dvadeset i četiri kvadratnom rashlađenom Raju.
…………………………..- Kamala-kamala – uzvikujem.

Oni uđu i razgledaju.
…………..Promatram lice muškarca i i znam
………………………to sam jedan pomalo hrvatski, zagrebački ja.

Uz trešnje, vele, uzet će još i tri iscijeđena soka od naranče.

Na odlasku im zaželim
………………………………………..svu sreću.

Treba hrabro živjeti
…………..jer sreća prati hrabre, dovikujem za njima.



Nisam siguran da su me čuli.


……………………………………………………………………………………
* iz zbirke Odjeci Rima
** sorta Sweet Ariana
- 21:25 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

26.09.2025., petak

Disciplina želje

Savladan umorom, žuljavih dlanova
odlažem motornu pilu na prašnjavo tlo.
Rušim se na klupu u dvorištu.
Dah kratak.
Pored mene terakota pijetao.
Betonski lav.
Drveni Kerber.
Najpreči posao odrađen.
Učinak maksimalan.

Iz daljine zvuk svetosti
naliježe na ruralni krajolik u žutom
sutonu ocvalog rujanskog dana.
Blagosilja umove zasužnjene
zemljom.

Niz kotlinu struji zrak.
S ruba šume prinosi slatkasti vonj
divljih ciklama.

Predivne su!
Nema ih nigdje drugdje.
Rastu samo na tvom brijegu.

Tako govori stara susjeda
koja povremeno navrati na čašicu
razgovora.

Ne čudi me.
Jer što da kiniku s nužnošću parezije
buja na imanju no
cvijet iskrenosti
sigurnosti i
sreće.

„Tamo gdje raste ciklama zlo nema moć.“

Sjedim.
Umrtvljen.

Pobunjeni bršljan s obližnjeg gloga pruža uvojke.
Omata mi se oko potkoljenice.
Steže je.
Kao očajnica koja me ne voli,
ali žudi za majčinstvom.
I malo alimentacije.

Otrgnem par tamnozelenih listova
prošaranih bijelim žilama.
Skuhat ću čaj po receptu etnomedicinara.
Jer se kamenje u bubregu gomila.
Moram ga topiti.
U protivnom će nož zapjevati staru pjesmu
rezača ljudskih tijela.
Prekrojit će mi kožu. Dovraga,
isuviše je mesara koje seljani nazivaju
kirurzima.

Pripaljujem cigaru. Govoreć' o poroku:

Zamisli, negdje još postoje ljudi što nikad
nisu kušali sol.
I ne znaju za riječ
- kahva.

Od alkohola jedu sam samo
fermentirano voće.

K'o slonovi.
- 01:34 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

18.09.2025., četvrtak

Ovako nekako...

mi se slažemo

razne žene s kojima sam živio voljele su
rock koncerte, reggae festivale, love-in- ove*, marševe
za mir, kino, garažne rasprodaje, izložbe, političke skupove
vjenčanja, pogrebe, poetska čitanja, satove Španjolskog
SPA-ove, zabave, barove i tako dalje.
za to sam vrijeme ja bio s ovom
mašinom.
dok su te gospođe prisustvovale društvenim događajima, spašavale
kitove, foke, delfine, veliku bijelu psinu,
i dok su gospođe razglabale na telefonu
ova mašina i ja smo živjeli ovdje
zajedno.
kao što živimo zajedno ovdje noćas: ova mašina, 3
mačke, radio i malo čega još.
nakon što umrem gospođe će reći (budu li priupitane): on je samo
volio da spava i pije; nikada nije želio izići
ikamo. dobro, možda na utrke konja, to glupo
mjesto.
gospođe koje sam poznavao i sa kojima sam živio bile su
vrlo društvene, uskakale su u svoja vozila, mašući, jurile
dalje kao da ih čeka neko iskustvo
od velikog značaja:
„To je novovalna pank grupa, zbilja su sjajni!“
„Allen Ginsberg čita poeziju!“
„Kasnim na sat plesa!“
„Igrat ću Scrabble sa Ritom!“
„To je rođendanski party iznenađenja za Fran!“
u međuvremenu ja imam ovu mašinu.
ova mašina i ja, mi zbilja živimo
zajedno.
Olyimpija, njeno je ime.
dobra djevojka.
gotovo pa uvijek
vjerna.


we get along/ bukowski / prepjev: meister huc
---
*Love-in – masovno okupljanje koje je bilo popularno 1960-ih, najčešće povezano s hipi pokretom. Ljudi bi se okupljali radi ljubavi, mira, muzike, zajedništva i izražavanja protiv rata i establišmenta.
- 12:09 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

17.09.2025., srijeda

Ove noći

U krevetu, pod široko raskriljenim prozorom,
naćuljenih ušiju osluškujem:
Ni ćuk da se oglasi.
Ni jelen da zariče.
Ni psi da zalaju.
Žabe u crnim lokvama ne krekeću.
Ni šuma nema snage da diše.
Zrak stoji.
Krajina pod nebom leži kao zagušljiva grobnica.
Život je u smrtnom strahu ušutio. Uvukao
se u najdublji kutak bića
i ondje skvrčen nepomično čeka.
Nešto je ovdje.
Nešto zlo.
Nezemaljsko.
Stiglo je izdaleka.
Stvor nesklon sluzavom životu.

Ležim i osluškujem, a onda mi pukne film.
- E, jebi ga!
Ustanem i palim svijetla redom.
Rasvijetlim kuću da blješti kao Faros.
Smiksam si piće.
Strusim dva deci džin-votke.
Ma kakve sve muke da mi ovaj kurvin sin sprema
nisu veće od boli koji mi ti nanosiš, dušo…
Iz ladice izvadim Zbrojovku.
Nafrljim Paul Butterfield Blues Band na najjače:
Droppin' out, grmi kroz noć…
Izlazim na trijem i iz petnih žila urlam u mrčinu:

- HAJDE KURVIN SINE, ŠTO ČEKAŠ, JA SAM SPREMAN!
- 19:21 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>