Savladan umorom, žuljavih dlanova
odlažem motornu pilu na prašnjavo tlo.
Rušim se na klupu u dvorištu.
Dah kratak.
Pored mene terakota pijetao.
Betonski lav.
Drveni Kerber.
Najpreči posao odrađen.
Učinak maksimalan.
Iz daljine zvuk svetosti
naliježe na ruralni krajolik u žutom
sutonu ocvalog rujanskog dana.
Blagosilja umove zasužnjene
zemljom.
Niz kotlinu struji zrak.
S ruba šume prinosi slatkasti vonj
divljih ciklama.
Predivne su!
Nema ih nigdje drugdje.
Rastu samo na tvom brijegu.
Tako govori stara susjeda
koja povremeno navrati na čašicu
razgovora.
Ne čudi me.
Jer što da kiniku s nužnošću parezije
buja na imanju no
cvijet iskrenosti
sigurnosti i
sreće.
„Tamo gdje raste ciklama zlo nema moć.“
Sjedim.
Umrtvljen.
Pobunjeni bršljan s obližnjeg gloga pruža uvojke.
Omata mi se oko potkoljenice.
Steže je.
Kao očajnica koja me ne voli,
ali žudi za majčinstvom.
I malo alimentacije.
Otrgnem par tamnozelenih listova
prošaranih bijelim žilama.
Skuhat ću čaj po receptu etnomedicinara.
Jer se kamenje u bubregu gomila.
Moram ga topiti.
U protivnom će nož zapjevati staru pjesmu
rezača ljudskih tijela.
Prekrojit će mi kožu. Dovraga,
isuviše je mesara koje seljani nazivaju
kirurzima.
Pripaljujem cigaru. Govoreć' o poroku:
Zamisli, negdje još postoje ljudi što nikad
nisu kušali sol.
I ne znaju za riječ
- kahva.
Od alkohola jedu sam samo
fermentirano voće.
K'o slonovi.
Post je objavljen 26.09.2025. u 01:34 sati.