djeca su bila mala i dani su mi
curili kroz prste kao proliveno pivo.
nisam imao vremena ni da se počešem po glavi,
a kamoli da kontempliram o književnosti.
bio sam zarobljenik banalnosti:
pelene, trgovina, ručak, posao, sve to sitno sranje
što pojede dan do kosti.
ali nešto unutra je grebalo,
to pisanje, prokleta navika – skribomanija, bolje reći,
kao svrbež na koži.
pa sam hvatao bilo kakav komadić vremena,
da zapišem riječ,
stih, šalu, dojmove, impresiju,
nešto bez veze, bilo što.
daj što daš.
ono
Nulla dies sine linea!
“ni dana bez crte”,
stara latinska fora
koju sam već dugo živio, ali u ovim okolnostima
na dućanskim računima,
na rubovima kalendara,
po notesima, rokovnicima,
po papirićima što završe u džepu
pa u pranju zajebu robu.
gomila razbacanih nabačaja,
gomila ničega što se htjelo biti nešto, a
nije stiglo ni do Worda.
jedan takav tekst našao sam nedavno u šupi.
ležao je na dnu kutije, zatrpan starim krpama,
golim ženama iz požutjelih hustlera,
nedjeljnim kulturnim prilozima
koje nitko nikad nije pročitao,
političkim tjednicima što su smrdjeli na porno i laž,
katalozima likovnjaka bez trunke talenta,
lošim knjigama koje se nisu trebale ni tiskati.
smeće.
sve to sam skupljao i čuvao
da njime nahranim peć kad stisne zima.
pročitao sam tekst i
prisjetio se kada sam ga pisao.
bilo je jutro, oko deset.
kuhao sam ručak, rezuckao poveće
i odjednom me je pogodila ona glupa iskra
koja se nikada ne pojavi kada je tražiš.
uzeo sam najbliže što sam imao
— ono masno papirnato govno iz dućana —
i iskrcao na njega te rečenice
kao da njima spašavam svijet…
Podne
Sunce je već visoko stajalo kada je otvorio oči i vidio pokojnog prijatelja. Samo na trenutak, a onda se ovaj rasplinuo.
Noć mu je bila isjeckana, probudio se bar dvjesto puta.
Carinikova supruga: mala grbava patuljčica, ležala je pokraj njega i prduckala u snu.
Izišao je na balkon i gledao kremičke, ocakljene zelene crjepove Emeraldgrada. Cimetna svijetlost, kao filter prevučen preko sunca.
Odjednom povici uzbuđene kastrirane djece. Svi redom podrezanih sjemenovoda. Ili kemijski kastrirani. Djevojčice sterilizirane...
Ni ne znaju što ih je snašlo. Još uvijek se vesele zmajevima na nebu, pomisli.
Stajao je na zemlji čvrsto, samopouzdano, kao da se ničeg ne boji. Pripravan za vječnu borbu. Odlučan da si uzme ono što mu pripada.
to sam napisao. i mislio sam:
ovo ima naboj, iz ovoga može izroditi priča, možda i roman.
ali onda sam skužio — nema potrebe.
tekst je dovoljan sam sebi.
ali everthing you can think is true - baby sleeps in the shoe!
Sutradan u novinama članak:
danska premijerka ispričala se ženama s grenlanda
zbog kampanje prisilne kontrole rađanja
koja je trajala desetljećima
i ostavila duboke rane u odnosima grenlanda i danske.
od sredine šezdesetih pa sve do ranih devedesetih,
tisućama djevojčica i žena — nekima već sa samo 12 godina —
bez znanja i pristanka ugrađivane su spirale.
do kraja 1970. to je napravljeno na 4070 žena.
svaka druga grenlanđanka u reproduktivnoj dobi bila je zahvaćena.
mnoge su godinama imale jake bolove,
a neke više nikad nisu mogle imati djecu
zbog komplikacija i infekcija.
grenland je tek 1991. preuzeo kontrolu nad vlastitim zdravstvom.
(nota bene: ovo je podatak za razdoblje do 1970. za godine nakon toga brojke nema.
ali prosjek je 814 godišnje.
pomnoži s 21 i dodaj 4070.
dobiješ 21.164 žene do 1991. godine)
pa, sasvim lijepo malo istrebljenje.
nadvisilo je moju maštu.
i sad kažu — oprostite.
jebeni oprost.
grenlanđani bi trebali vikati:
“hoćemo jaja u procep!”
nisam se previše iznenadio.
svijet je užasno mjesto.
svemirac s gadnim psihičkim problemima
koji je pred zakonom pobjegao s matične planete
morao da je naguzio Lucy. i odatle je sve krenulo.
Post je objavljen 29.09.2025. u 00:55 sati.