Mislio sam da sam komentirao jer su mi dva momenta potakla sjećanja, čak sam i guglao kako se Diane Arbus ubila, naravno, opet sam zaboravio. Ne znam jel ti poznato, divila se George Groszu, ne znam tko je luđi od njih dvoje, meni osobno se njene nakaze više sviđaju. Bio sam na jednoj njegovoj retrospektivnoj izložbi u Berlinu i zanimljivije su mi bile posjetiteljke, neke sam i fotografirao, od njegovih slika, magnet za zanimljive žene. Drugo tu negdje u fragmentima spominješ Sartra u kontekstu prava na otpor, meni bliža tema, jer je njemačka gradska gerila bila dugo predmet mog ne samo interesa, 2004. , znam po blog arhivi, berlinska gazdarica mi je bila važna žena iz tog miljea. Čitao sam izvještaj Andreasa Baadera o njegovom susretu sa Sartrom, za vrijeme Baaderovog štrajka glađu u zatvoru. Baader je bio ljut, Sartre ga ništa nije razumio, nije bio problem samo što Sartre ne govori njemački, Baader francuski, koji ipak dovoljno dobro razumije za shvatiti da im prevoditelj, vjerojatno namjerno, pogrešno ili u krivom smislu prevodi. Na kraju je stari Sartre obećao da će potaknuti grupe podrške u Francuskoj njemačkim štrajkačima glađu što od njega u taj sat vremena razgovora gluhih nitko nije tražio, završava Baader... Gušt mi je fulati teme u komentarima!
09.11.2025. (18:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobro si naslutila vrijednost moje sintagme, jerbo:
1. U književnom smislu „Citatna citadela“ — ili utvrda od citata — može označavati tekst koji se gradi isključivo od tuđih fragmenata, fusnota i citata. To je svijet postmodernističkih kolaža, gdje se sve već reklo i gdje se novo može stvoriti jedino kombiniranjem starog. Kao da tekst više ne nastaje iz života, nego iz drugih tekstova.
2. U društvenom smislu „Citatna citadela“ može biti metafora za kulturne elite, akademske institucije ili umjetničke sisteme koji se štite autoritetom citata. Kad netko više ne govori iz stvarnosti, nego isključivo iz knjiga, teorija i fusnota tada ne komunicira s ljudima, nego s arhivom. To je „citadela“ jer je zatvorena: unutra su oni koji poznaju reference, vani su ostali.
Ali i šire gledano, npr. mišljenje prosječnog čovjeka — zapravo stav (a stav nije mišljenje; recimo nečije mišljenje da treba iseliti sve plavooke nije mišljenje, već neargumentirani stav) — sačinjeno je od tuđih riječi. Od vješto manipuliranih izjava, političkih parola i medijskih konstrukcija.
Drugim riječima: opet od citata.
Slično je i s replikama pećine Lascaux (tzv. Sikstinska kapela predpovijesnog doba), gdje su replike Lascaux 2 i 4 postale „stvarnije“ od originala. Turisti hodočaste da se dive kopiji, dok je izvor zatvoren radi očuvanja. (za više apsurda vidi Pierre Bourdieu).
Dakle — i stvarnost se pretvara u citat.
Isto vrijedi i za romantizirane verzije povijesti, biografija, umjetnika. Hopkins kao Picasso? Smiješno. Mojoj je djeci profesorica glazbenog govorila o odnosu Mozart-Salieri iz Formannovog Amadeusa kao da je to povijesna istina — a riječ je o najobičnijoj fikciji.
Učimo kopije, ne izvore.
3. U znanstvenom smislu „Citatna citadela“ označava institucionalni sustav u kojem se znanstvena vrijednost, status i moć ne temelje na stvarnim otkrićima, nego na broju međusobnih citata — kao na vrsti akademske valute.
U suvremenoj znanosti, osobito nakon uvođenja kvantitativnih metrika (Scopus, Web of Science, h-indeks, impact factor itd.), znanstveni ugled i napredovanje mjere se prvenstveno brojem citata (npr. Rudan — najcitiraniji u nas i šire).
Biti citiran znači: imati težinu, status, financijere, mogućnost opstanka. No taj sustav, iako formalno objektivan, stvara zatvorenu strukturu moći i uzajamnog legitimiranja — znanstvenici citiraju jedni druge unutar uskih mreža (citation cartels), marginalna i interdisciplinarna istraživanja ostaju izvan fokusa, a znanje se ne širi, nego kruži unutar citadelâ citiranja, u zatvoru značenja.
Posljedica: u zadnjih stotinu godina — gotovo nijedna nova velika teorija, nijedna istinska osobnost. Fizika je zapela. Društvene znanosti i više. Sve se svodi na networking i kako održati privid stvaranja u svijetu koji više ništa stvarno ne stvara.
Zaključno: zbog ovog se osjećam vrlo sexy!
11.11.2025. (20:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Inače, rekao bih da se Marina Abramović povela za onom starom Rockefellerovom — najavila je da će biti pokopana u tri groba, ali da se neće znati u kojem doista počivaju njezine kosti.
Srećom, pa ja imam svoje doušnike…
11.11.2025. (20:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Linija Grosz–Arbus je logična, iako, priznajem, nisam ni znao za nju. Nisam ni znao da se Arbus ubila, a i dalje ne znam ni kako... Ne zanima me.
Grosz je ok, iako nije moj *cup of tea*. Hoću reći — volim njegove crteže perom (ali i akvarelirane crteže) ter kolaže. Volim i neke „slike“, slike pod navodnicima, jer su to u stvari ilustracije, kao i u Dalíja.
Volim ga jer je Grosz ipak donio nešto novo. Kada je dolaskom nacista zbrisao u Ameriku, to je bio njegov kraj.
Sve što je ondje radio blijeda je sjena čovjeka kakav je bio u Weimarskoj republici. Naprosto — kriv odabir. Više je pripadao Bombaju, pustinji Kalahari, Tajlandu, Maliju, Baliju... Više je pripadao bilo gdje, nego u jebenu Ameriku. Amerika ga je ubila.
U Americi se umrtvio, posrao po mladim danima, po dadaizmu.
Popušio je valjda protestantsku priču o doprinosu zajednici.
Čak je davao satove crtanja dokonim kućanicama i ženama mornara.
Zadnji umjetnički čin mu je bio da je pijan pao niz stube — i tako preminuo.
Napisao je autobiografsku knjigu dobrog naslova: A Little Yes and a Big No
Jako je utjecao na naše umjetnike tog vremena, a nadasve na Hegedušića, koji će kasnije imati svoj umjetničko–hodočasnički atelijer, kamo će pohoditi svi likovnjaci pa i M. Abramović (ako me pamćenje ne vara).
Taj Groszov socijalni nerv najočitiji je u Hegedušićevim crtežima iz zatvora i Podravskim motivima, za koje je Krleža pisao dosadan, prilično trivijalan i zaostao predgovor.
U crtačkom smislu — Hegedušić je Groszov đak. U slikarskom — Brueghel Stariji sa Temua.
Hegedušić je, također, zaslužan za otkriće naivaca i Hlebinsku šolu. Naivci — jedini autentičan hrvatski proizvod! Sve sami Dudeki i Regice.
(nastavit će se…)
12.11.2025. (23:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
AnnaBonni1
citatna citadela-valjalo bi patentirati sintagmu...Kakav si ti čudan komad, čoviče ?
05.11.2025. (16:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
stara Rockefellerova.....tužno i smiješno u isti mah.
06.11.2025. (12:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
Mislio sam da sam komentirao jer su mi dva momenta potakla sjećanja, čak sam i guglao kako se Diane Arbus ubila, naravno, opet sam zaboravio. Ne znam jel ti poznato, divila se George Groszu, ne znam tko je luđi od njih dvoje, meni osobno se njene nakaze više sviđaju. Bio sam na jednoj njegovoj retrospektivnoj izložbi u Berlinu i zanimljivije su mi bile posjetiteljke, neke sam i fotografirao, od njegovih slika, magnet za zanimljive žene.
Drugo tu negdje u fragmentima spominješ Sartra u kontekstu prava na otpor, meni bliža tema, jer je njemačka gradska gerila bila dugo predmet mog ne samo interesa, 2004. , znam po blog arhivi, berlinska gazdarica mi je bila važna žena iz tog miljea. Čitao sam izvještaj Andreasa Baadera o njegovom susretu sa Sartrom, za vrijeme Baaderovog štrajka glađu u zatvoru. Baader je bio ljut, Sartre ga ništa nije razumio, nije bio problem samo što Sartre ne govori njemački, Baader francuski, koji ipak dovoljno dobro razumije za shvatiti da im prevoditelj, vjerojatno namjerno, pogrešno ili u krivom smislu prevodi. Na kraju je stari Sartre obećao da će potaknuti grupe podrške u Francuskoj njemačkim štrajkačima glađu što od njega u taj sat vremena razgovora gluhih nitko nije tražio, završava Baader...
Gušt mi je fulati teme u komentarima!
09.11.2025. (18:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meister Huc
Ann
Dobro si naslutila vrijednost moje sintagme, jerbo:
1. U književnom smislu
„Citatna citadela“ — ili utvrda od citata — može označavati tekst koji se gradi isključivo od tuđih fragmenata, fusnota i citata.
To je svijet postmodernističkih kolaža, gdje se sve već reklo i gdje se novo može stvoriti jedino kombiniranjem starog.
Kao da tekst više ne nastaje iz života, nego iz drugih tekstova.
2. U društvenom smislu
„Citatna citadela“ može biti metafora za kulturne elite, akademske institucije ili umjetničke sisteme koji se štite autoritetom citata.
Kad netko više ne govori iz stvarnosti, nego isključivo iz knjiga, teorija i fusnota tada ne komunicira s ljudima, nego s arhivom.
To je „citadela“ jer je zatvorena: unutra su oni koji poznaju reference, vani su ostali.
Ali i šire gledano, npr. mišljenje prosječnog čovjeka — zapravo stav (a stav nije mišljenje; recimo nečije mišljenje da treba iseliti sve plavooke nije mišljenje, već neargumentirani stav) — sačinjeno je od tuđih riječi. Od vješto manipuliranih izjava, političkih parola i medijskih konstrukcija.
Drugim riječima: opet od citata.
Slično je i s replikama pećine Lascaux (tzv. Sikstinska kapela predpovijesnog doba), gdje su replike Lascaux 2 i 4 postale „stvarnije“ od originala.
Turisti hodočaste da se dive kopiji, dok je izvor zatvoren radi očuvanja.
(za više apsurda vidi Pierre Bourdieu).
Dakle — i stvarnost se pretvara u citat.
Isto vrijedi i za romantizirane verzije povijesti, biografija, umjetnika.
Hopkins kao Picasso? Smiješno. Mojoj je djeci profesorica glazbenog govorila o odnosu Mozart-Salieri iz Formannovog Amadeusa kao da je to povijesna istina — a riječ je o najobičnijoj fikciji.
Učimo kopije, ne izvore.
3. U znanstvenom smislu
„Citatna citadela“ označava institucionalni sustav u kojem se znanstvena vrijednost, status i moć ne temelje na stvarnim otkrićima, nego na broju međusobnih citata — kao na vrsti akademske valute.
U suvremenoj znanosti, osobito nakon uvođenja kvantitativnih metrika (Scopus, Web of Science, h-indeks, impact factor itd.), znanstveni ugled i napredovanje mjere se prvenstveno brojem citata (npr. Rudan — najcitiraniji u nas i šire).
Biti citiran znači: imati težinu, status, financijere, mogućnost opstanka. No taj sustav, iako formalno objektivan, stvara zatvorenu strukturu moći i uzajamnog legitimiranja — znanstvenici citiraju jedni druge unutar uskih mreža (citation cartels), marginalna i interdisciplinarna istraživanja ostaju izvan fokusa, a znanje se ne širi, nego kruži unutar citadelâ citiranja, u zatvoru značenja.
Posljedica: u zadnjih stotinu godina — gotovo nijedna nova velika teorija, nijedna istinska osobnost. Fizika je zapela. Društvene znanosti i više. Sve se svodi na networking i kako održati privid stvaranja u svijetu koji više ništa stvarno ne stvara.
Zaključno: zbog ovog se osjećam vrlo sexy!
11.11.2025. (20:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meister Huc
ej, s – lungo mare, dugo te nije bilo!
Inače, rekao bih da se Marina Abramović povela za onom starom Rockefellerovom — najavila je da će biti pokopana u tri groba, ali da se neće znati u kojem doista počivaju njezine kosti.
Srećom, pa ja imam svoje doušnike…
11.11.2025. (20:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meister Huc
NF
Linija Grosz–Arbus je logična,
iako, priznajem, nisam ni znao za nju.
Nisam ni znao da se Arbus ubila,
a i dalje ne znam ni kako...
Ne zanima me.
Grosz je ok, iako nije moj *cup of tea*.
Hoću reći — volim njegove crteže perom (ali i akvarelirane
crteže) ter kolaže.
Volim i neke „slike“, slike pod navodnicima,
jer su to u stvari ilustracije,
kao i u Dalíja.
Volim ga jer je Grosz ipak donio nešto novo.
Kada je dolaskom nacista zbrisao u Ameriku,
to je bio njegov kraj.
Sve što je ondje radio
blijeda je sjena čovjeka kakav je bio u Weimarskoj republici.
Naprosto — kriv odabir.
Više je pripadao Bombaju, pustinji Kalahari,
Tajlandu, Maliju, Baliju...
Više je pripadao bilo gdje,
nego u jebenu Ameriku.
Amerika ga je ubila.
U Americi se umrtvio,
posrao po mladim danima, po dadaizmu.
Popušio je valjda protestantsku priču
o doprinosu zajednici.
Čak je davao satove crtanja
dokonim kućanicama
i ženama mornara.
Zadnji umjetnički čin mu je bio
da je pijan pao niz stube —
i tako preminuo.
Napisao je autobiografsku knjigu dobrog naslova:
A Little Yes and a Big No
Jako je utjecao na naše umjetnike tog vremena,
a nadasve na Hegedušića,
koji će kasnije imati svoj umjetničko–hodočasnički atelijer,
kamo će pohoditi svi likovnjaci
pa i M. Abramović (ako me pamćenje ne vara).
Taj Groszov
socijalni nerv
najočitiji je u Hegedušićevim
crtežima iz zatvora
i Podravskim motivima,
za koje je Krleža pisao dosadan,
prilično trivijalan i zaostao predgovor.
U crtačkom smislu — Hegedušić je Groszov đak.
U slikarskom — Brueghel Stariji sa Temua.
Hegedušić je, također,
zaslužan za otkriće naivaca i
Hlebinsku šolu.
Naivci — jedini
autentičan hrvatski proizvod! Sve sami Dudeki i
Regice.
(nastavit će se…)
12.11.2025. (23:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...