Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

24.06.2013., ponedjeljak

ako živiš u hrvatskoj, barem si jednom...

koons-fernkorn photo koons_ferkorn_zpsfe5cbcf3.jpg
Jeff Koons meets Anton Dominik Fernkorn

J.P. La Tour – srce je usamljeni lovac – umro je u snu.
Kuću je ostavio u nasljeđe svojoj gluhonijemoj nećakinji koju je doista rijetko viđao, ali eto, što da se čini, bila mu je jedini rod.
Lišena sentimenta, nećakinja je kuću povoljno prodala Cukićima.
Cukići su u to ime pozvali frendove na roštilj.
Bio je lijep, vedar majski dan.
Trebalo je pripaliti vatru.
Ljubica je potražila papire za potpalu.
U kući nije našla starih novina.
No u nekoj kutiji našla je bijele listove i na njima buhice počičkane na pet vodoranvih linija.
«Što je ovo», upitao je Kizo.
«To su note», rekao je netko.
«Čemu služe?»
«Tako se piše muzika.»
«I što piše?»
«Jebem ti mater...»
(ha-ha-ha...)
«Ne, ozbiljno, što piše?»
«Mama ti se kupa gola...»
(ha-ha-ha...)
«Otkud znam, mamlaze...»
«Nema veze» reče Kizo i pođe da potpali vatru grandioznom partiturom g. La Toura, glazbeno djelo doktora internista* posvećeno gđi Rubaher.
I dok su plameni jezičci lickali list po listopad
gotovo si mogao čuti krik
Jana Palacha
kako se probija kroz
himnu
svih rano ostarjelih
trbušasto-ćelavih
gradskih provincijalaca

«divlje izlaske u grad zamijenio sad...»


* «sljedeći put kad budete slušali Borodina sjetite se da je on bio samo kemičar koji je skladao glazbu da se odmori.»Buk
- 10:32 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

22.06.2013., subota

Krimi priča (2)

miss lizzy photo miss_lizzy_zpsd766aeb1.jpg

(nastavak prethodnog posta)

***
Prenuo sam se osjetivši da smo se zaustavili.
Pridigao sam se, zijevnuo i počešao vrat.
- Možete skinuti povez – rekao jedan od one dvojice bilmeza.
Skinuo sam povez.
Vrata su se otvorila.
Izašao sam van. Zaslijepilo me jarko sunce. Zasjenio sam oči dlanom, poput ritarda koji salutira drugom ritardu, škiljeći, i polako se privikao na svjetlost.
- Dobro došli, gospodine – rekao je vremešni batler u crnom fraku i bijelim rukavicama.
Vila pred kojom smo se zaustavili bila je lijepo zdanje izgrađeno u engleskom stilu 18. stoljeća, okruživao ju je neformalni english garden. Iz cvijetnjaka je dopirao slatkasti miris raspojasanog proljeća. Ruže su dominirale. Miris je imao blagotvoran učinak na moj živčani sustav. U daljini, potočić i most. Lepo, lepo, pomislio sam. Tada sam na tratini spazio bijelog zeca. Prašio je drugog bijelog zeca u dupe. Osmotrio sam pažljivije i zamijetio da zec koji prima nije zec koji prima već mačak, koji prima. Zec je bacio pogled na ručni sat i rekao, kvragu, kasnim. Projurio je kraj mene i skočio u rupu pod korijenom stoljetnog hrasta. Čuo sam kako u prolazu mrmlja – sei punktlich, sei punktlich, kommienezuspadt... Šalim se. Zec nije učinio ništa od pomenutog. Samo je nastavio kresati bijelog mačka.
- Da ovo nije kakva svingerska oaza – zapitao sam se.
Ta me je pomisao oraspoložila. Nikada nisam sudjelovao u grupnoj jebaljki, čak niti kao voajer ili znanstveni radnik, za takvo što nemam petlje, no postoji nešto, naslućujem, u tom klupku vrućih, nagih tijela i raspamećenih glava što nadilazi pornografiju uživo, što nadilazi svijet tjelesnih naslada i ideju o seksualnoj slobodi, nadilazi uzbuđenje zbog razmjene partnera, cjelonoćno općenje i višestruke orgazme, pa čak i raspravu o dualizmu ljudske prirode... neka dublja istina koja mi neprestano izmiče, nešto čemu ne mogu dati određeni oblik. Ne znam, život je mučan pornić u kojem svatko želi poševiti svakoga, i to odmah, ali nikome ne polazi za rukom.
- Molim vas pođite sa mnom – usrdno zamoli stari batler.
- Svakako – rekao sam.
Ušli smo u predvorje, uspeli se stepenicama na prvi kat, pa dugim hodnikom do prostrane radne sobe.
- Mister Morgan će stići za koji trenutak – obznani on.
- Sve pet – rekao sam.
- Želite li što popiti, gospodine?
- Pa, jedan pivkan bi mi dobro došao. Ona dva kurtona pošteno su me izvozala.
- Odmah gospodine.
Pogledom sam istraživao sobu. Na osnovu opservacija nisam uspio izraditi psihološki profil mog domaćina, ali na zidovima su visile slike, a to je već bilo moje područje: jedan Francis Bacon, portret tipa sa svinjskim polovicama u pozadini; George Grosz, akvareli iz Ecce Homo; Nolde, dramatičan pejzaž iz opusa Nenaslikanih slika (1941-45); Kirchner, akt; Karl Schmidt-Rottluff, nekoliko dvoreza; Otto-Dix, prizori iz rata; japanski erotski drvorezi...
Batler se vratio noseći na poslužavniku rashlađeno pivo.
- Izvolite gospodine.
- Hvala Alberte, baš si klasa – rekao sam oduševljen agilnošću starog momka i povukao dug gutljaj iz boce.
- Još nešto gospodine?
- Ne hvala.
- U tom ću vas slučaju napustiti.
- Važi.
Podigao sam palac i mignuo mu, kada je izišao nastavio sam istraživati.
Na dugačkom, masivnom radnom stolu od hrastova drva nalazio se Brancusi, te nekoliko časopisa: Men's Health, Nautički magazin, Motor trend i Golf magazin.
U vitrini sam primijetio Giacomettija, skulptura nekog dronjavog ruskog hrta; nasuprot njemu čohao se Deškovićev lovački pas.
Bila su tu i dva Henry Moora, skice.
Sve u svemu, ukus mog budućeg sugovornika bio je, blago rečeno - eklektičan. Nisam mogao procijeniti je li pasionirani ljubitelj umjetnosti ili tek skupljač kulturnog kapitala sa željom da se osigura kada se vrijednosnice Firula&Firuli na Wall Streetu nezaustavljivo strmoglave u ponor krivih procjena. Vjerojatno oboje.
Bacio sam pogled na biblioteku. Sastojala se od zemljopisnih atlasa, povijesnih knjiga sa naglaskom na prvi i drugi svjetski rat. Ostalo su bili krimi romani Robina Moora i još nekoliko manje znanih autora.
Zavalio sam se u kožni naslonjač te iz daljine promatrao slike.
Tada su se vrata otvorila i u prostoriju je ušao Mister Morgan.

(nastavti će se...)
- 20:41 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

17.06.2013., ponedjeljak

Krimi priča (1)

vir gradsko zivota photo vir_gradskog_zivota_zpseedb55f0.jpg



(nastavak prethodnog posta)

***
Vozili su me gradom uzduž i poprijeko u namjeri da zametu trag. Zbilja se nisu trebali toliko truditi, već nakon pet minuta nisam znao gdje se nalazim.
Za čitavo vrijeme vožnje nisu izustili niti riječ.
Nasmrt sam se dosađivao.
- Momci, trebat ću piće ako ćemo još dugo da se taljigamo.
Piće nije stiglo.
- Zaboga, uključite barem radio – predložio sam.
Ignorirali su me.
Nije preostalo ništa doli da se udobno smjestim i malčice ubijem oko. Kako sam mogao? Pa lijepo. Nije neizvjesnost to što tjera čovjeka u očaj i ludilo. Baš nasuprot, to je izvjesnost odlučna i neumoljiva kao krvnikov nož!

***
Opružena sred bijele gondole, u tananoj halji od bijele svile, Kata M. sniva svoj umjetnički san u high-keyu. U gondolijeru prepoznajem Zorana P., također multimedijalnog umjetnika. Sporim i odmjerenim pokretima, potiho, da ne probudi kolegicu na zadatku, tjera uzani čun kroz gustu venecijansku maglu. A onda plovilo počinje propuštati.
– Sranje – procijedi Zoki.
Zaveslao bi on brže, snažnim zamasima kako priliči pravom muškarcu iz davnina koji spremno rješava baš svaku opasnu situaciju, ali ne zna u kom je smjeru obala.
Prokleta magla, zaskočila nas je usred akcije!
- Kato, budi se, propušta – nježno će protresajući družicu.
- Mmmm, što, kako - prenu se Kata.
- Gondola propušta…tonemo…
- Sranje! – uzvikne ona – subverzija.
- Talijani su nam smjestili! Od samog početka bile su mi sumnjive njihove njuške.
- Što da se radi – zabrinuto će Kata.
- Ništa. Potonut ćemo, pitanje je trenutka.
- Da zovemo u pomoć?
- Može.
- UPOMOĆ!
Viču. Nitko ih ne čuje. I tren kasnije, evo ih u hladnoj vodi.
- Što sad?
- Zaplivajmo, nema nam druge. Tako ćemo se ugrijati.
- U kom smjeru?
- Ne znam, u ovom…
Plivaju, zatim se okrenu i plivaju natrag.
- Plivat ćemo lijevo-desno dok se magla ne digne – predloži Zoki – tako se nećemo previše udaljiti od obale.
- Nisam sigurna da ću toliko izdržati.
Iznenada začuju zvuk jahte motora.
- ČOVJEK U MORU, ČOVJEK U MORU – poviču u duetu.
Nažalost to je jahta Tomislava H., a Tomislav H. zvan Lucky L. u ovom trenutku zauzet je važnim poslom u potpalublju. Naime, Kraljica Sissy upravo mu pruža vrhunski felatio.
- ČOVJEK U MORU, ČOVJEK U MORU!!!
Raskošna jahta junaka privatizacije izranja iz ništavila poput veličanstvenog mehaničkog albino kita ubojice i lopaticama propelera, znate već… sic-sic-sic... melje njihova, umjetničkom sebeidejom istrošena, onemoćala tijela u doručak za ribe.
- NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE – kroz maglu se prolama bolan urlik kustosa, Branka F.

Trgnuo sam se od jezovita prizora.
Huh, snovi su kao čarobnjakov šešir, nikada ne znaš što ćeš izvući! Okrenuo sam se na drugu stranu, prdnuo i ponovo zaspao.
Ovog puta sreća me poslužila, snio sam električne ovce.

(nastavit će se...)
- 23:29 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

13.06.2013., četvrtak

Krimi priča

photo artizan_zpsfe9a6752.jpg

Umjesto uvoda

Prošlog ljeta čitao sam nešto od Simone de Beauvoir. Oh, bože kako me izmorila ta frigidna egzistencijalistička kučka. Nju je mogao trošiti samo Sartre. I to povremeno.
Najluđa od sviju polakirala je nokte u crno i pošla do kioska po cigarete.
- Alo ljubavi, ajde donesi neki krimić da se osjećam kao da sam na godišnjem.
- Ok – rekla je veselim glasom.
Nije je bilo duže vrijeme pa sam pomislio da je zauvijek otišla. Kronična anksioznost! A onda se vratila sa cigaretama i romanom Afera. Knjigu je – saznao sam čitajući na poleđini - napisao stanoviti Lee Child, bivši televizijski scenarist sa boravištem u NY, najpoznatiji kao pisac niza trilera o Jacku Reacheru. Romani su bili prevedeni na 40-tak jezika. Ovaj roman bio je bestseler NY Timesa, kao u ostalom i 61 sat za kojeg je autor 2011. dobio nagradu za najbolji triler godine.
«Knjiga koja vas tjera na čitanje», napisao je netko u The Wall Street Journalu.
«Istinski tour de force... Sjajno konstruiran roman, fantastičnog zapleta i napisan bez mane», napisao je netko u The Washington Timesu.
Još nekoliko bratskih novina imalo je puna usta hvale za uradak predamnom.
Naravno, ništa od sveg toga nije bilo istina. Bio je to najgori mogući treš napisan srednjoškolskim stilom. Svjedočio sam padu kvalitete. Doduše nikada se nisam ložio na krimi romane, ali povremeno sam znao pročitati pokoji krimić iz biblioteke Trag. Oni sa Mike Hammerom u glavnoj ulozi bili su nedostižna ljestvica za ovog glupana. Čak i sa 90 posto izvađenog mozga nisam bio u stanju provariti to smeće.
Šutnuo sam roman kroz prozor i pogodio u bulju nekog njemačkog turista.
- Du Hurensohn – dernjao se dolje na ulici, a ja sam osjetio zatomljen partizanski instinkt. Srećom nisam imao pljucu pokraj sebe inače bi bilo: tšnjao-tšnjao...
Umjesto toga obratio sam se Najluđoj od sviju koja je kuhala podnevnu kaficu.
- Znaš – rekao sam – svaki bloger koji naginje književnosti piše bolje od ovog idiota.
Tada sam uvidio da mi je zapravo drago kada netko iz blogerskih voda, netko iza kojega ne stoji CIA i do savršenstva razrađeni američki kulturni-imperijalistički sistem, uspije ukoričiti svoju elektronsku pisaniju, pa makar to učinio i uz malu pomoć svojih prijatelja - provincijskih izdavača.
Sjeli smo na terasu pod suncobran, pijuckali kavu i ćaskali o Abesiniji.
Zaboravio sam na jebenog Lee Childa. I njegovu Aferu.
Ipak, posljedice su ostale. Evidentne su u tekstu koji slijedi.

mesalina photo mesalina_huc.jpg

uvodna glazbena numera: Gramatik - Detective Theme

Bio sam u erotskoj fazi! Uz lijene zvukove Ravelovog Bolera kao od majke rođen u ekstatičnom raspoloženju slikao sam Messalinu i njene razbludne prijateljice. Pimpek mi je stršao kao u pohotnog tinejđera koji se dodatno urokao sa kokainom i par djedovih Viagri.
Nježnim potezima kičice sa čekinjama od volovskog uha mazio sam Messalininu desnu grud kada je netko zakucao. Nisam se dao smesti. Maz-maz, i dalje sam mazio tu divnu nesilikonsku izbočinu! Ali nasrtljivac je bio ovršno odlučan. – DUM-DUM-DUM!!! - lupao je sve silovitije. U vražju mater, progunđao sam, navukao djedov tamno-plavi šlafrok na štrafte i otvorio vrata.
Dva velika, kockasta tipa u tamnim odijelim, s crnim naočalama i spiralnim žičicama iza uha - tipični negativci iz neke od sigurnosnih vladinih agencija – opasno su zurili u mene.
- Meister Huc – progovorio je Desni i otklonio mogućnost da su ovdje greškom.
Osjetio sam nelagodu. Kog vraga žele? Pomislio sam muljati, ali kako nisam vičan laganju odlučio sam se suočiti sa optužbama najgore vrste.
- Slikar mrtvih pasa – dodao je Lijevi stežući obruč.
- Mrtvih pasa, svinjskih glava, raščerečenih volova, lovačkih trofeja, sitne i krupne divljači, pijetlova i pjetlića, kokošjih bataka i pilećih zabataka, mrtvih priroda i nagih žena… Za svakog ponešto – rekao sam hineći šaljivost.
- Zamolit ću vas da pođete sa nama – rekao je Desni.
Iz šlafroka mi je znatiželjo provirio kur još uvijek u najtvrđoj erekciji ikada.
- Sklonite to – unervozio se Lijevi.
- Koje – pravio sam se blesav.
- To – uperio je kažiprst prema mojoj prosvjetiteljskoj alatki.
- Žao mi je – rekao sam i vratio glavnog glumca iza zastora - ali ne mogu sa vama, vidite u erotskoj sam fazi, dovršavam sjajnu sliku, Messalina i njezine frendice. Taman sam nježnim potezima oblikovao Messalininu grud kad ste me grubo prekinuli…
- Još jednom ću vas zamoliti da pođete sa nama – rekao je Desni i izvadio veliku pljucu ispod miške, Magnum 44.
Krupan argument i činilo se da ne blefira.
- U redu – rekao sam – samo da se uredim za izlazak.
Pošli su za mnom ne ispuštajući me ni sekunde iz vida. Doista nisam znao kamo me vode, niti što namjeravaju učiniti. Kako bilo, odlučio sam otići sa stilom: na noge sam nataknuo baršunaste papuče i uzviknuo
- Spreman!
Nisu bili impresionirani.
- U redu, pođimo – hladno je rekao Desni.
Na stubištu sam susreo gospođu Ceniallo.
- Oh, kamo se se zaputili tako sređeni, gospodine Huc – interesiralo se staro zabadalo.
- Ka predsjedniku.
Migom sam joj obratio pažnju na ove prekaljene momke, moju pratnju.
- Kojem predsjedniku – upitala je u nedoumici.
- Kako kojem? Pa države valjda! – rekao sam u prolazu.
Požurila je na prozor.
Sjeo sam na zadnje sjedište crne limuzine, pa smo krenuli.
Tek što sam se ufurao u ulogu «dvorskog» slikara – jedan lijepi portretić za predsjednika, što ne? – kada se Desni (ili je to ipak bio Lijevi) okrenuo i pružajući mi odnaprijed crni povez rekao
- Stavite ovo preko očiju.
Jebiga, Pantovščak ipak nije bio odredište.

(nastaviti će se...)
- 02:35 - Vox popljuvi (10) - Printaj me nježno - #

06.06.2013., četvrtak

Mr. Magic /take 2/

photo grrr_zps6575048b.jpg

Shodno dogovoru, točno u 21.30h, ni sekundu više, zakucao sam na njena vrata. Nije se odazvala pa sam pokucao još jednom, malo grublje. Ništa. Izvadio sam mobitel i pod imenom Ines pritisnuo opciju zovi. Uređaj je dugo zvonio. Napokon se javila.
- Da – rekla je pospanim glasom.
- Ovdje sam.
- Uđi, vrata su otvorena.
Ušao sam. Sjedila je u naslonjaču sred sobe i pušila cigaretu uz prigušenu svijetlost sobne svjetiljke.
- Donio sam vino – rekao sam.
Bilo je to skupocjeno vino u običnom škaniclu.
- Fino, sjedi.
Osvrnuo sam se ali nije bilo drugog stolca.
- Nemaš drugog stolca?
- Ne.
- Nema veze.
Sjeo sam na pod, nasuprot nje. Šutjeli smo. Oči si mi se polako privikle na manjak svijetlosti. Bila je to starinska soba visokog stropa ispunjena starim pokućstvom. Starinski uzorak nalik tapetama bio je načinjen valjkom; po zidu visjele slike sa prizorima iz lova; našla se tu i jedna reprodukcija Canalettove Venecije. U staklenoj vitrini zamijetio sam keramičke figurice, minijature fenjere od stakla u plavoj i zelenoj boji, nekoliko rukotvorina, par tabletića, drvene kutijice za nakit sa intarziranim poklopcima – sve ostaci infantilnog malograđanskog Raja što je zaudarao zadahom iz 1925. Od tada prostorija nije bila provjetrena, činilo se.
Iz džepa sam izvadio švicarac i otvorio butelju. Pomirisao sam čep, grlić boce, a potom dobrano potegnuo.
- Dobro je – rekao sam. – Hoćeš?
- Naravno.
Gurnuo sam flašu ispred sebe.
- Izvoli, posluži se.
Ostala je nepomično sjediti.
Uzeo sam bocu natrag i nastavio piti.
Sjedili smo šutke. Pripalila je novu cigaretu.
- Znaš li kakav vic – upitala je.
- Ne.
- To sam i mislila.
- No znam par trikova – rekoh nakon kraće stanke.
- Kakvih trikova?
- Magičnih.
- Zar tako?
- Aha.
- Pa dobro mister Magic, show me.
- Za početak trebamo više svjetla. NEKA BUDE SVJETLO! – uzviknuo sam, a žarulja u sobnoj lampi zasjala je jarkom svijetlošću.
- Wow – iznenadila se.
- Ovi zidovi vape za bojom. - MOĆ FARBXA!
Zidne plohe u trenu se zabijeliše.
- I namještaj traži novo ruho. - MOĆ REDIZAJNXA!
Pokućstvo osvane ushabby chic stilu.
Još sam neko vrijeme uštimavao ambijent, mijenjao raspored, podešavao rasvjetu. Nadodao sam par detalja, jedan svijećnjak i nekoliko cvjetnih aranžmana. Na kraju sam pustio lijeni instrumentalni jazz da mili iz središta starog gramofona sa trubom.
- Večeras na meniju imamo La soupe aux oignons gratinee kao predjelo, srnetinu u umaku od brusnica kao glavno jelo, a od vina izuzetni Cabernet Sauvignon. - MOĆ FOODIXA!
Stol se samoservirao, a hrana bi poslužena!
Klap! Klap! Klap! zapljeskala je. Naklonio sam se.
- I posljednja točka ove večeri – rekao sam. - Golubovi!
Prišao sam ulaznim vratima i otvorio ih.
- MOĆ QUITERINGA! – uzviknuo sam i zaputio se u smjeru rijeke.
Tisuću bijelih golubova izjurilo je van.

- 23:42 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>