Marketing
Krimi priča
Umjesto uvoda
Prošlog ljeta čitao sam nešto od Simone de Beauvoir. Oh, bože kako me izmorila ta frigidna egzistencijalistička kučka. Nju je mogao trošiti samo Sartre. I to povremeno.
Najluđa od sviju polakirala je nokte u crno i pošla do kioska po cigarete.
- Alo ljubavi, ajde donesi neki krimić da se osjećam kao da sam na godišnjem.
- Ok – rekla je veselim glasom.
Nije je bilo duže vrijeme pa sam pomislio da je zauvijek otišla. Kronična anksioznost! A onda se vratila sa cigaretama i romanom Afera. Knjigu je – saznao sam čitajući na poleđini - napisao stanoviti Lee Child, bivši televizijski scenarist sa boravištem u NY, najpoznatiji kao pisac niza trilera o Jacku Reacheru. Romani su bili prevedeni na 40-tak jezika. Ovaj roman bio je bestseler NY Timesa, kao u ostalom i 61 sat za kojeg je autor 2011. dobio nagradu za najbolji triler godine.
«Knjiga koja vas tjera na čitanje», napisao je netko u The Wall Street Journalu.
«Istinski tour de force... Sjajno konstruiran roman, fantastičnog zapleta i napisan bez mane», napisao je netko u The Washington Timesu.
Još nekoliko bratskih novina imalo je puna usta hvale za uradak predamnom.
Naravno, ništa od sveg toga nije bilo istina. Bio je to najgori mogući treš napisan srednjoškolskim stilom. Svjedočio sam padu kvalitete. Doduše nikada se nisam ložio na krimi romane, ali povremeno sam znao pročitati pokoji krimić iz biblioteke Trag. Oni sa Mike Hammerom u glavnoj ulozi bili su nedostižna ljestvica za ovog glupana. Čak i sa 90 posto izvađenog mozga nisam bio u stanju provariti to smeće.
Šutnuo sam roman kroz prozor i pogodio u bulju nekog njemačkog turista.
- Du Hurensohn – dernjao se dolje na ulici, a ja sam osjetio zatomljen partizanski instinkt. Srećom nisam imao pljucu pokraj sebe inače bi bilo: tšnjao-tšnjao...
Umjesto toga obratio sam se Najluđoj od sviju koja je kuhala podnevnu kaficu.
- Znaš – rekao sam – svaki bloger koji naginje književnosti piše bolje od ovog idiota.
Tada sam uvidio da mi je zapravo drago kada netko iz blogerskih voda, netko iza kojega ne stoji CIA i do savršenstva razrađeni američki kulturni-imperijalistički sistem, uspije ukoričiti svoju elektronsku pisaniju, pa makar to učinio i uz malu pomoć svojih prijatelja - provincijskih izdavača.
Sjeli smo na terasu pod suncobran, pijuckali kavu i ćaskali o Abesiniji.
Zaboravio sam na jebenog Lee Childa. I njegovu Aferu.
Ipak, posljedice su ostale. Evidentne su u tekstu koji slijedi.
uvodna glazbena numera: Gramatik - Detective Theme
Bio sam u erotskoj fazi! Uz lijene zvukove Ravelovog Bolera kao od majke rođen u ekstatičnom raspoloženju slikao sam Messalinu i njene razbludne prijateljice. Pimpek mi je stršao kao u pohotnog tinejđera koji se dodatno urokao sa kokainom i par djedovih Viagri.
Nježnim potezima kičice sa čekinjama od volovskog uha mazio sam Messalininu desnu grud kada je netko zakucao. Nisam se dao smesti. Maz-maz, i dalje sam mazio tu divnu nesilikonsku izbočinu! Ali nasrtljivac je bio ovršno odlučan. – DUM-DUM-DUM!!! - lupao je sve silovitije. U vražju mater, progunđao sam, navukao djedov tamno-plavi šlafrok na štrafte i otvorio vrata.
Dva velika, kockasta tipa u tamnim odijelim, s crnim naočalama i spiralnim žičicama iza uha - tipični negativci iz neke od sigurnosnih vladinih agencija – opasno su zurili u mene.
- Meister Huc – progovorio je Desni i otklonio mogućnost da su ovdje greškom.
Osjetio sam nelagodu. Kog vraga žele? Pomislio sam muljati, ali kako nisam vičan laganju odlučio sam se suočiti sa optužbama najgore vrste.
- Slikar mrtvih pasa – dodao je Lijevi stežući obruč.
- Mrtvih pasa, svinjskih glava, raščerečenih volova, lovačkih trofeja, sitne i krupne divljači, pijetlova i pjetlića, kokošjih bataka i pilećih zabataka, mrtvih priroda i nagih žena… Za svakog ponešto – rekao sam hineći šaljivost.
- Zamolit ću vas da pođete sa nama – rekao je Desni.
Iz šlafroka mi je znatiželjo provirio kur još uvijek u najtvrđoj erekciji ikada.
- Sklonite to – unervozio se Lijevi.
- Koje – pravio sam se blesav.
- To – uperio je kažiprst prema mojoj prosvjetiteljskoj alatki.
- Žao mi je – rekao sam i vratio glavnog glumca iza zastora - ali ne mogu sa vama, vidite u erotskoj sam fazi, dovršavam sjajnu sliku, Messalina i njezine frendice. Taman sam nježnim potezima oblikovao Messalininu grud kad ste me grubo prekinuli…
- Još jednom ću vas zamoliti da pođete sa nama – rekao je Desni i izvadio veliku pljucu ispod miške, Magnum 44.
Krupan argument i činilo se da ne blefira.
- U redu – rekao sam – samo da se uredim za izlazak.
Pošli su za mnom ne ispuštajući me ni sekunde iz vida. Doista nisam znao kamo me vode, niti što namjeravaju učiniti. Kako bilo, odlučio sam otići sa stilom: na noge sam nataknuo baršunaste papuče i uzviknuo
- Spreman!
Nisu bili impresionirani.
- U redu, pođimo – hladno je rekao Desni.
Na stubištu sam susreo gospođu Ceniallo.
- Oh, kamo se se zaputili tako sređeni, gospodine Huc – interesiralo se staro zabadalo.
- Ka predsjedniku.
Migom sam joj obratio pažnju na ove prekaljene momke, moju pratnju.
- Kojem predsjedniku – upitala je u nedoumici.
- Kako kojem? Pa države valjda! – rekao sam u prolazu.
Požurila je na prozor.
Sjeo sam na zadnje sjedište crne limuzine, pa smo krenuli.
Tek što sam se ufurao u ulogu «dvorskog» slikara – jedan lijepi portretić za predsjednika, što ne? – kada se Desni (ili je to ipak bio Lijevi) okrenuo i pružajući mi odnaprijed crni povez rekao
- Stavite ovo preko očiju.
Jebiga, Pantovščak ipak nije bio odredište.
(nastaviti će se...)
Post je objavljen 13.06.2013. u 02:35 sati.