Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

25.07.2012., srijeda

Posljednji od svoje vrste, take2

nedjeljni slikar 4
Baš kao u stare dane, 30x40cm, pastel

Ustao sam u svanuće i pošao u  ribičiju.
Postavio sam štapove i opružio se na šatorskom krilu. Ubrzo sam usnuo. Snio sam lijep san, a onda sam se prenuo imajući dojam da me netko promatra.
Predamnom su stajala dva oniža, glavata, istovjetna vanzemaljca u srebrnkastim odjelima.
«Pozdrav posljednjem od svoja vrsta», rekoše uglas sa jakim njemačkim naglaskom.
«Dobar dan, gospodo», rekoh pridižući se.
«Mi Arani, doći sa planete Čičkolitis.»
«Cool, kako vam mogu pomoći?»
«Što se dogodila sa Zemljanima», upita prvi.
«Što se dogodilo sa Zemljanima», upitah u čudu.
«Nestalo. Svi nestalo. Velika dizaster, BUM-BUM-BUM.»
«Zar tako, pojma nemam, spavao sam.»
«Spavao», začudi se drugi.
«K'o top!»
«To biti čudno», ustvrdi prvi.
«To je vrlo čudno», složi se drugi.
Slegnuh ramenima.
«Kako bilo, ti biti zadnji od svoje vrste. Mi dobro brinuti o tebi.»
«Izreci svoja želja, Zemljanine.»
«Huc, zovite me Huc.»
«Važi Huc, reci želja.»
Protegnuh se i počešah vrat.
«Paaaaa, jedan hladan pivkan dobro bi mi legao», rekoh.
«Adalberte, hladan pivkan za Huca.»
«Odmah Benediktuse.»
Adalbert pritisne crveno dugme na odori izričući čarobne riječi i u ruci mi se stvori hladan pivkan.
«WOW!» rekoh zadivljeno.
Otpih guc. Ničeg boljeg od prvog gutljaja dobro rashlađenog piva.
«Ti biti zadovoljan?»
Pivo je bilo iznimne kakvoće. Vrhunsko.
«Ovo je sjajno. Koje je to?»
«To biti Jebačko pivo.»
«Jebačko pivo? Nikada čuo.»
«Rade ga od vaginalni sokovi djevica na Čičkolitis.»
«Ma kubaš me, stari.»
«Adalbert ne znati šalu», pojasni Benedikt.
«Zar tako?»
Adalbert potvrdno kimne glavom.
«A ti Benedikte, kućo stara, imaš li ti smisla za zeku-peku.»
« Ne sasvim, no bolje stajati od Adalberta.»
«Još kakva želja Huc?»
«Idemo na more», rekoh.
«Ti unijela koordinate.»
Sasvim slučajno znao sam koordinate mjesta na kojem je Courbet naslikao Hridi u Etretatu nakon oluje i mi se stvorismo ondje.
«Može malo privatnosti, gospodo», rekoh «valja mi promisliti o novonastaloj situaciji.»
«Svakako Huc.»
«Ti samo zazviždala kada nas trebati, ok?.»
«Ok.»
Isčeznuše.
Valovi su nježno zapljuskivali obalu, sunčeve zrake grijale su baš ono taman, zrak je bio svjež, blagotvoran, pun O3. Bio sam posljednji čovjek na svijetu pod skrbništvom dva fina vanzemaljca spremna da mi ispune i najmanju  želju. Većina bi ubila čak i vlastito dijete za takav blagoslov. Sada su se nalazili sa druge strane velikog međudimenzionalnog prozora zavidno mi proklinjući majku. Posebno oni na Forbesovoj top listi uspješnika godine. Vidi ga, zar taj luzer...
Nasmijao sam se i cugnuo.
Prokleti ljudski rod, neka idu dovraga, neće mi nedostajati.
Obliznuo sam se.
Jesu li djevice na Čičkolitisu jednako dobre kao i njihovi međunožni sokovi, kopkalo me.
Jah, ubrzo ću saznati.
Život je, čini se, ponovo započinjao u četrdesetim. Nakon dugo vremena oćutih nešto nalik na sreću.

stari dani
Stari dani


Muzika za ugođaj: Those were the days, Mary Hopkin
- 11:51 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

18.07.2012., srijeda

Majce i ostalo...

nedjeljni slikar 3
Pomjenjivo oblačno, uspomene nedjeljnog slikar, 40x50cm, kombinirana tehnika

Kada sam ugledao prvog sa navijačkom majicom hrvatske repke (dar dnevnih novina ili takvo što), na leđima velik natpis HRVATSKA i neizbježni kvadradići, kako rošta po kontejneru u potrazi za plastičnim bocama pomislio sam – eh da, to je to. Odmah sam u glavi transponirao viđeno u dnevnopolitičku karikaturu. No kada sam nekoliko stotina metara dalje ugledao drugog, a potom i trećeg u istoj «odori» pomislio sam – zbilja glupo.  

Obavio sam vizitu i sjeo u birc slabije mi znane gradske četvrti. Lažna, oniža brineta u skaj sakoiću krem boje, malih grudi, donijela mi je cappuccino. Usuo sam šećer i kušao. Odurno. Pozvao sam malu na red.
«Medena, koliko je puta ova kava propuštena kroz filter, ovo je neprobavljivo», pobunio sam se.
«Nitko se nikada nije žalio», odvrati ona.
«Ako ne vjeruješ, izvoli, probaj», s gnušanjem sam gurnuo šalicu.
«Napravit ću vam novu, ovu ne morate platiti» reče pomirljivo.
«Ovu sigurno neću platiti, no radije donesi pivo, moram isprati okus gorak okus sudbine sa svojih usana.»
I tako, donijela je pivo.
Izvadio sam knjigu. Tekst obilježen bookmarkom nosio je naslov Zašto je Jaques Prevert blesav. Ime u naslovu odmah sam zamijenio sa imenom i prezimenom vodećeg kolumnista Jutarnjeg lista.
Njegovo djelo je tu, kompletno i ukočeno. Izvrsna prilika da se upitamo: zašto je proza Ante Tomića tako osrednja, do te mjera da čovjek katkad osjeti stid što je čita? Klasično objašnjenje (zato što njegovom pisanju «nedostaje neumoljivosti») posve je pogrešno; kroz svoje igre riječi, svoj lak i prozračan ritam, Tomić zapravo savršeno iskazuje svoju koncepciju svijeta. Forma je suglasna sa sadržajem, što je doista maksimum koji od forme možemo tražiti. U ostalom, kada pisac toliko uroni u život, u stvaran život svog doba, ne bi bilo pravedno da ga prosuđujemo prema posve stilističkim mjerilima. Ako Tomić piše, znači da nešto želi reći, to mu služi na čast. Nažalost, to što želi reći bezgranično je glupo; katkad izaziva mučninu.
Ali avaj, moju usredotočenost ometalo je dvoje krepila, generacija 1978. Neumorno su mljeli evocirajući događaje iz mladenačkih dana. Ta-ta-ra-ta... truć-truć.... kva-kva... kokoda-kokoda...
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
Podigao sam pogled.
Ona je nosila narančastu majcu sa natpisom Cedevita i pila Happy Day; on je nosio crvenu majicu sa natpisom Karlovačko i pio Ožujsko.  
Uočio sam nepravilnost i vratio se tekstu.
Ante Tomić je loš pisac prije svega zato što je njegova vizija svijeta plitka, površna i pogrešna. Još i za njegovog vremena bila je pogrešna; danas se njezina ništavnost pokazuje u punom sjaju do te mjere da cijelo to djelo nalikuje detaljnoj razradi jednog divovskog klišeja.
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
Odustao sam od daljnjeg čitanja. Oćutio sam se bolno, poput pomenutog pisca u Parizu. I to bez šešira. Pa dobro pomalo kao i Miljenko, također u Parizu, izdvojen i lišen konteksta, posve neusklađen sa okolinom. Neznani provincijalni junak. Očajan. Neshvaćen. Neprihvaćen. Obrijan i ošišan, nitko i ništa u Parizu i Londonu.
Posegnuo sam za dnevnim novinama.
Prljavo kazalište, nakon što je održalo koncert u Jaski, spremalo se za Beograd.
Kredit im je bio u švicarcima.
Bora-čorba najavljivao je dolazak u Zagreb.
Kredit mu je također bio u švicarcima.
Imali su nešto zajedničko ta dva frontmena, hrvatski plemić i velikosrbin, a to nije bila nacionalna oštrica noža kojim valja narezati meso neprijatelja na sitne kockice.
Tvrdi stavovi sagnjili su preko noći, poput lubenice, tri paradajza i četiri krastavca u mom frižideru.
Da bi se zadržao određen konfor treba u ova teška vremena odustati od određenih principa, a to nije teško pošto se od početka radilo o čistom oportunizmu. Prilika stvara gnjidu, rekli bi stari Grci.

Čitao sam dalje: Mecca i Bruce tandaramandarili su zajedno u New Yorku. Isključilo im struju. Pretjerali su vremenski. Smiješan je taj Mecca. U svakom pogledu. Prošle godine – čitao sam također dangubeći u nekoj kavani -  Mecca je koncertirao u Meksiku. On i njegova radna skupina za izvoz lakih nota busom se vozila dugim vijugavim meksičkim cestama, kada se sa brda sjurila skupina razbojnika sa namjerom da ih opljačka i razguzi. Vozač, lokalni dečko, znao je o čemu se radi pa je nagazio na papučicu gasa. Mecca se čudio što ovaj piči kao lud. Njegov band-mate mu je objasnio da su nitkovi nasrnuli sa željom da ih opljačkaju. I razguze. Ne, to su obožavatelji, bio je uvjeren Mecca. Njegov menager potvrdio je tvrdnju njegovog band-matea. Mecca je odmahnuo rukom, ma hajte ljudi, to su obožavatelji, znam ja, reci mu da stane. Ne budi lud, rekao je Ringo. Ne budi lud, rekao je John, John Gilmour, njegov vizažist. Ne budi lud, uvjeravao ga je Allen Ginsberg, njegov frizer. Ali Mecca je insistirao. Srećom nitko ga nije poslušao i putnici izbjegoše kalvariju.
Poslije je Mecca usnuo neobičan san: autobus su doista zaustavili razbojnici. Nitko od njih nije nikada čuo za Paula Mccartneya i Bealtese. Nastupio je metež. Razbojnici su bili nasilni. Željeli su opljačkati i razguziti sve redom, a posebice Johna Gilmoura. Tebe ćemo jebati 64 pita, rekao je glavni. Paul, koji je uzgred budi rečeno jako volio Johna, odjednom se prisjetio kako je Orfej nekom prilikom glazbom ukrotio zvijeri, dograbio je ukulele i zapjevao All You Need Is Love. Razbojnici su se primirili poput ovčica na ispaši. Kada je završio sa muzičkom numerom, vođa razbojnika their friend Fernando, na lošem engleskom naredio je Paulu (ili Faultu?): play it again Sam. I Paul (ili Fault?) ponovo je zasvirao. Jednom, dvaput, triput. Svirao je svu noć, pokraj logorske vatre, skupa sa svojim bendom The Clowns. Bilo je to neponovljivo iskustvo.

Napokon su otišli, to dvoje laprdalaca, generacija 1978. Smjenu straže napravila debeljuca sa velikim natpisom na majci: LOVE SUCKS.
SEX STINKS, odgovorio sam na odaslanu poruku.
Sjela je, naručila Coca-Colu i tupo se zagledala u daljinu. Poput živine. Bila je rođena da ždere McDonaldsovo smeće i pije gazirana pića. Potrošač obični.
Protutnjio je prigradski vlak Čežnja.
Stvarnost, moja, vaša, to je svakodnevna vaspitna pljuska.
Neki glas u glavi zatražio je da proteklih 20 godina svedem na jednu rečenicu.
PROHUJALO BEZ VIHORA, rekao sam i naručio još jedno piće.

muzika za ugođaj: Pink Floyd Live at Pompeii
- 15:12 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

11.07.2012., srijeda

Larin izbor na Zrću

nedjeljni slikar
Uspomene dobro odgojenog nedjeljnog slikara, 40x50cm, pastel

... Izišao sam u predvečerje rastrčati Kinga... Šetali smo stazom kada mi je prišla ta mala, ma bombonček pravi i rekla
- Gospon dragi, imate lepog pesa.
- Super je to pes – rekoh ponosno.
Način na koji sam to izrekao implicirao je: kakav gazda takav pes.
- Želim mu pušiti kurac – reče ona vrckavo.
- A?
- Vašem psu, želim pušiti karu! – odlučno ponovi.
- Kingu? Karu?
- Aha! Baš je sexy—cool.
- Ma ti se zekaš-pekaš – nasmijah se.
- Ne, nipošto.
- Znam, skrivena kamera!
Nabacio sam glup osmijeh i osvrnuo se unaokolo.
- Ne-ne – reče ona.
- Ma daj... A meni?
- Što vama?
- Molim bez persiranja, dušo.
- Važi.
- Dakle?
- Dakle što?
- Ne želiš mi ga popušiti?
- Vama ne.
Odjednom se osjetih devastiranim poput hrvatske industrije. Međumolekularne veze što su me držale na okupu počele su se raspadati nevjerovatnom bezinom.
- Rekli smo bez persiranja, mila.
- Dobro, tebi ne.
- Ali što ne, imam bolji kurac od njega – pobunio sam se – vidi.
Izvadio sam karinu. Bila je zlatna.
- Nekoć sam njome zasljepljivao neprijatelja i spaljivao feničke bodove – pohvalio sam se.
- Sorry, jednostavno me ne pališ.
- A on te pali?
- Pale me žene i psi. Ostali – niks.
- Pa to je ludo! – kriknuo sam.
- Nije ludo... Žene danas uglavnom vole pse i druge žene. Muškarci pivo i druge muškarce. Vremena su se čenđala no sve je to okej.
Bila je u pravu, vrijeme me pregazilo poput Schumacherna zlatne mladeži na pješačkom prelazu. Zamislio sam se.
- I? – iz razmišljanja me prenu glas male kurve.
- Ha?
- Daš da mu popljugam ili ne?
- Valjda.
Čučnula se.
- Ti si jedan dobar pesek, jel tako... buci-buci...
Češkala ga je, mazila, žnarala, a on je zadovoljno dahtao i mahao repom. Potom se izvrnuo na leđa, njena se ruka spustila do njegovih mošnji. Prođarala mu je orahe i pimpić mu je poletio u nebesa.
- Auuuuuuu – zatulio je od užitka.
Zavidio sam mu.
- Idemo.
King poslušno krenu za njom.
- Hej, kamo ćete - uzjogunih se.
- Do borika. Ako volim pušiti četvronošcima ne znači i da volim da me gledaju.
- A ja baš mislio.
- Zaboravi.
Nema gledanja - nema pušenja, pomislio sam da je uvjetujem Pavlovljevim uvjetnim refleksom, ali važnija je bila sreća mog psa.
I tako, odlazili su u sumrak, žena i pas, novovjekovni prizor sreće.
Ispraćao sam ih pogledom. Guzovi su joj bili dobri, obli, jaučasti, ali miješala je retardirano. Umjesto da zavodljivo njiše bokovima dupe joj je nervozno poskakivalo gore-dolje...
- Budi pažljiva – doviknuo sam.
- Ništa ne brini, nježna sam ja - izjaviše njezina mala, pohotna usta.
Vremena su se ono-kuiš-fakat promijenila.
Oh, nekoć sam bio mlad, oh, nekoć sam bio nevjerojatno mlad. Sada sam samo običan stari prdonja.
Tuga duboka kao svemir poput tata uvlačila mi se u desno jaje.

Muzika za ugođaj: Lene Lovich, Bird Song
- 18:33 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

05.07.2012., četvrtak

Lauren Has Gone

nedjeljni slikar
Nedjeljni slikar ponovo udara, 40x50 cm, kombinirana tehnika

U vikendici sam, sjedim na klupi pod trijemom sa glavom u rukama i promatram kako sviće dan. Negdje je između 4-5 sati. Ptice poje glasno. Šoder škripi pod nogama, netko pristiže stazom. Žena. Prolazi pokraj mene. Pilji mi u oči. Ja piljim u nju. Nitko ne spušta pogled. Zloslutno se smiješi. Poznato mi je to lice. Pa da, to je Lauren Bacall! Za trenutak zaći će iza kuće i nestati iz vidokruga. Odjednom dobivam paket informacija iz Etera: iza kuće je otvorena prostorno-vremenska crvotočina i Lauren će zakoračivšu u nju zauvijek nestati. Lauren je zapravo astralno biće, pučki rečeno svemirac ili svemirka koje mi se posljednjih nekoliko godina nakačila na sedmi prsten aure i od tamo mi cevčila snagu. Ona je duševni metilj kojeg sam spomenuo u jednom od privih postova; ona je uzrok svih onih iscrpljujućih, teških misli i slika što me povremeno opsjedaju. Ipak među nama nema zle krvi. Njen pogled govori no hard feelings, it's only a business i ja joj ne zamjeram jer se osjećam pobjednikom; nadvladao sam je fizički, naidšao duševno, preživio sam ju baš kao što je npr. Françoise Gilot preživjela Picassa. Bilo je to dobra škola, iskušenje nužno za duševni rast. Sada je boja moje aure purpurna i boli me đon: osoba je postigla savršen balans između duševne svjesnosti i materijalne egzistencije. No prije nego li pođe, zadnji korak na ovom svijetu, iz očiju joj bljesnu dvije zasljepljujuće zrake svijetla uz zaglušujuć prasak. Prepoznajem pucanj iz pištolja. Zar me ucmekala gadura, pitam se u nevjerici. Bacam se na pod, ležim na tlu i čekam razvoj situacije. Ništa se ne događa. Ne osjećam bol. Čudno. Jesam li mrtav? Lauren je otišla, to je sigurno. Svijet sazidan od elektro-kemijske aktivnosti rasipa se poput stare žbuke i evo me na krevetu, ležim u identičnom položaju kao pod trijemom. Susjed Boki otpravljuje u nepovrat svoja govna sazidana od blokova krumpira i janjetine; na obližnjem stablu vrana gače; zvone crkvena zvona; grad buči.... Jesam li to upravo doživio moždani udar ili imao epileptični napad? Strahujem. Pomakni desnu nogu, naređujem. Sada lijevu. Ruke, idemo. Lijeva. Desna. Pridigni se. Uspijevam, odahnem, dobro je.

Pijem kavu i razmišljam o snu. I dalje se osjećam nadmoćno, pobjednički. Prepričavam san supruzi i zaključujem: ubila je starog Ja. Upućuje mi zabrinut pogled. Ne sviđa joj se to. Ona – iako nema jasnih znakova preobražaja - želi natrag starog Ja, starog Ja sa kojim može računati, sa kojim zna na čemu je. Novi Ja može biti nešto sasvim oprečno, novi Ja može samo tako dignuti sidro i otići u Sufi mastere...ili u kurve... svejedno, u oba slučaja ostat će sama.
Moram na posao, veli, kasnim.
Ispraćam je, a potom i sam prianjam na posao.
Svojim rukama započeo sam adaptirati kupaonicu.

prehistoric
Prahistorijski artefakt br.1 uočen u Hucovoj kupaonici, 27-6-2012

Krleža to nikada nije radio...

prehistoric 2
Prahistorijski artefakt br.2 uočen u Hucovoj kupaonici, 27-6-2012

Niti Tomić...

moder_art_huc_bathroom
Moderni dio Hucove kupaonice: Instalacija Kurciko-Konstraki spremna za preseljenje u galeriju Niki Lauba u rujnu 2012.

Jergovića ne treba ni pominjati...
- 22:00 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>