Marketing
Majce i ostalo...
Pomjenjivo oblačno, uspomene nedjeljnog slikar, 40x50cm, kombinirana tehnika
Kada sam ugledao prvog sa navijačkom majicom hrvatske repke (dar dnevnih novina ili takvo što), na leđima velik natpis HRVATSKA i neizbježni kvadradići, kako rošta po kontejneru u potrazi za plastičnim bocama pomislio sam – eh da, to je to. Odmah sam u glavi transponirao viđeno u dnevnopolitičku karikaturu. No kada sam nekoliko stotina metara dalje ugledao drugog, a potom i trećeg u istoj «odori» pomislio sam – zbilja glupo.
Obavio sam vizitu i sjeo u birc slabije mi znane gradske četvrti. Lažna, oniža brineta u skaj sakoiću krem boje, malih grudi, donijela mi je cappuccino. Usuo sam šećer i kušao. Odurno. Pozvao sam malu na red.
«Medena, koliko je puta ova kava propuštena kroz filter, ovo je neprobavljivo», pobunio sam se.
«Nitko se nikada nije žalio», odvrati ona.
«Ako ne vjeruješ, izvoli, probaj», s gnušanjem sam gurnuo šalicu.
«Napravit ću vam novu, ovu ne morate platiti» reče pomirljivo.
«Ovu sigurno neću platiti, no radije donesi pivo, moram isprati okus gorak okus sudbine sa svojih usana.»
I tako, donijela je pivo.
Izvadio sam knjigu. Tekst obilježen bookmarkom nosio je naslov Zašto je Jaques Prevert blesav. Ime u naslovu odmah sam zamijenio sa imenom i prezimenom vodećeg kolumnista Jutarnjeg lista.
Njegovo djelo je tu, kompletno i ukočeno. Izvrsna prilika da se upitamo: zašto je proza Ante Tomića tako osrednja, do te mjera da čovjek katkad osjeti stid što je čita? Klasično objašnjenje (zato što njegovom pisanju «nedostaje neumoljivosti») posve je pogrešno; kroz svoje igre riječi, svoj lak i prozračan ritam, Tomić zapravo savršeno iskazuje svoju koncepciju svijeta. Forma je suglasna sa sadržajem, što je doista maksimum koji od forme možemo tražiti. U ostalom, kada pisac toliko uroni u život, u stvaran život svog doba, ne bi bilo pravedno da ga prosuđujemo prema posve stilističkim mjerilima. Ako Tomić piše, znači da nešto želi reći, to mu služi na čast. Nažalost, to što želi reći bezgranično je glupo; katkad izaziva mučninu.
Ali avaj, moju usredotočenost ometalo je dvoje krepila, generacija 1978. Neumorno su mljeli evocirajući događaje iz mladenačkih dana. Ta-ta-ra-ta... truć-truć.... kva-kva... kokoda-kokoda...
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
Podigao sam pogled.
Ona je nosila narančastu majcu sa natpisom Cedevita i pila Happy Day; on je nosio crvenu majicu sa natpisom Karlovačko i pio Ožujsko.
Uočio sam nepravilnost i vratio se tekstu.
Ante Tomić je loš pisac prije svega zato što je njegova vizija svijeta plitka, površna i pogrešna. Još i za njegovog vremena bila je pogrešna; danas se njezina ništavnost pokazuje u punom sjaju do te mjere da cijelo to djelo nalikuje detaljnoj razradi jednog divovskog klišeja.
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
--- AHAHAHAAAAAAAA....
--- Hi-hi-hi...
Odustao sam od daljnjeg čitanja. Oćutio sam se bolno, poput pomenutog pisca u Parizu. I to bez šešira. Pa dobro pomalo kao i Miljenko, također u Parizu, izdvojen i lišen konteksta, posve neusklađen sa okolinom. Neznani provincijalni junak. Očajan. Neshvaćen. Neprihvaćen. Obrijan i ošišan, nitko i ništa u Parizu i Londonu.
Posegnuo sam za dnevnim novinama.
Prljavo kazalište, nakon što je održalo koncert u Jaski, spremalo se za Beograd.
Kredit im je bio u švicarcima.
Bora-čorba najavljivao je dolazak u Zagreb.
Kredit mu je također bio u švicarcima.
Imali su nešto zajedničko ta dva frontmena, hrvatski plemić i velikosrbin, a to nije bila nacionalna oštrica noža kojim valja narezati meso neprijatelja na sitne kockice.
Tvrdi stavovi sagnjili su preko noći, poput lubenice, tri paradajza i četiri krastavca u mom frižideru.
Da bi se zadržao određen konfor treba u ova teška vremena odustati od određenih principa, a to nije teško pošto se od početka radilo o čistom oportunizmu. Prilika stvara gnjidu, rekli bi stari Grci.
Čitao sam dalje: Mecca i Bruce tandaramandarili su zajedno u New Yorku. Isključilo im struju. Pretjerali su vremenski. Smiješan je taj Mecca. U svakom pogledu. Prošle godine – čitao sam također dangubeći u nekoj kavani - Mecca je koncertirao u Meksiku. On i njegova radna skupina za izvoz lakih nota busom se vozila dugim vijugavim meksičkim cestama, kada se sa brda sjurila skupina razbojnika sa namjerom da ih opljačka i razguzi. Vozač, lokalni dečko, znao je o čemu se radi pa je nagazio na papučicu gasa. Mecca se čudio što ovaj piči kao lud. Njegov band-mate mu je objasnio da su nitkovi nasrnuli sa željom da ih opljačkaju. I razguze. Ne, to su obožavatelji, bio je uvjeren Mecca. Njegov menager potvrdio je tvrdnju njegovog band-matea. Mecca je odmahnuo rukom, ma hajte ljudi, to su obožavatelji, znam ja, reci mu da stane. Ne budi lud, rekao je Ringo. Ne budi lud, rekao je John, John Gilmour, njegov vizažist. Ne budi lud, uvjeravao ga je Allen Ginsberg, njegov frizer. Ali Mecca je insistirao. Srećom nitko ga nije poslušao i putnici izbjegoše kalvariju.
Poslije je Mecca usnuo neobičan san: autobus su doista zaustavili razbojnici. Nitko od njih nije nikada čuo za Paula Mccartneya i Bealtese. Nastupio je metež. Razbojnici su bili nasilni. Željeli su opljačkati i razguziti sve redom, a posebice Johna Gilmoura. Tebe ćemo jebati 64 pita, rekao je glavni. Paul, koji je uzgred budi rečeno jako volio Johna, odjednom se prisjetio kako je Orfej nekom prilikom glazbom ukrotio zvijeri, dograbio je ukulele i zapjevao All You Need Is Love. Razbojnici su se primirili poput ovčica na ispaši. Kada je završio sa muzičkom numerom, vođa razbojnika their friend Fernando, na lošem engleskom naredio je Paulu (ili Faultu?): play it again Sam. I Paul (ili Fault?) ponovo je zasvirao. Jednom, dvaput, triput. Svirao je svu noć, pokraj logorske vatre, skupa sa svojim bendom The Clowns. Bilo je to neponovljivo iskustvo.
Napokon su otišli, to dvoje laprdalaca, generacija 1978. Smjenu straže napravila debeljuca sa velikim natpisom na majci: LOVE SUCKS.
SEX STINKS, odgovorio sam na odaslanu poruku.
Sjela je, naručila Coca-Colu i tupo se zagledala u daljinu. Poput živine. Bila je rođena da ždere McDonaldsovo smeće i pije gazirana pića. Potrošač obični.
Protutnjio je prigradski vlak Čežnja.
Stvarnost, moja, vaša, to je svakodnevna vaspitna pljuska.
Neki glas u glavi zatražio je da proteklih 20 godina svedem na jednu rečenicu.
PROHUJALO BEZ VIHORA, rekao sam i naručio još jedno piće.
muzika za ugođaj: Pink Floyd Live at Pompeii
Post je objavljen 18.07.2012. u 15:12 sati.