Marketing
Larin izbor na Zrću
Uspomene dobro odgojenog nedjeljnog slikara, 40x50cm, pastel
... Izišao sam u predvečerje rastrčati Kinga... Šetali smo stazom kada mi je prišla ta mala, ma bombonček pravi i rekla
- Gospon dragi, imate lepog pesa.
- Super je to pes – rekoh ponosno.
Način na koji sam to izrekao implicirao je: kakav gazda takav pes.
- Želim mu pušiti kurac – reče ona vrckavo.
- A?
- Vašem psu, želim pušiti karu! – odlučno ponovi.
- Kingu? Karu?
- Aha! Baš je sexy—cool.
- Ma ti se zekaš-pekaš – nasmijah se.
- Ne, nipošto.
- Znam, skrivena kamera!
Nabacio sam glup osmijeh i osvrnuo se unaokolo.
- Ne-ne – reče ona.
- Ma daj... A meni?
- Što vama?
- Molim bez persiranja, dušo.
- Važi.
- Dakle?
- Dakle što?
- Ne želiš mi ga popušiti?
- Vama ne.
Odjednom se osjetih devastiranim poput hrvatske industrije. Međumolekularne veze što su me držale na okupu počele su se raspadati nevjerovatnom bezinom.
- Rekli smo bez persiranja, mila.
- Dobro, tebi ne.
- Ali što ne, imam bolji kurac od njega – pobunio sam se – vidi.
Izvadio sam karinu. Bila je zlatna.
- Nekoć sam njome zasljepljivao neprijatelja i spaljivao feničke bodove – pohvalio sam se.
- Sorry, jednostavno me ne pališ.
- A on te pali?
- Pale me žene i psi. Ostali – niks.
- Pa to je ludo! – kriknuo sam.
- Nije ludo... Žene danas uglavnom vole pse i druge žene. Muškarci pivo i druge muškarce. Vremena su se čenđala no sve je to okej.
Bila je u pravu, vrijeme me pregazilo poput Schumacherna zlatne mladeži na pješačkom prelazu. Zamislio sam se.
- I? – iz razmišljanja me prenu glas male kurve.
- Ha?
- Daš da mu popljugam ili ne?
- Valjda.
Čučnula se.
- Ti si jedan dobar pesek, jel tako... buci-buci...
Češkala ga je, mazila, žnarala, a on je zadovoljno dahtao i mahao repom. Potom se izvrnuo na leđa, njena se ruka spustila do njegovih mošnji. Prođarala mu je orahe i pimpić mu je poletio u nebesa.
- Auuuuuuu – zatulio je od užitka.
Zavidio sam mu.
- Idemo.
King poslušno krenu za njom.
- Hej, kamo ćete - uzjogunih se.
- Do borika. Ako volim pušiti četvronošcima ne znači i da volim da me gledaju.
- A ja baš mislio.
- Zaboravi.
Nema gledanja - nema pušenja, pomislio sam da je uvjetujem Pavlovljevim uvjetnim refleksom, ali važnija je bila sreća mog psa.
I tako, odlazili su u sumrak, žena i pas, novovjekovni prizor sreće.
Ispraćao sam ih pogledom. Guzovi su joj bili dobri, obli, jaučasti, ali miješala je retardirano. Umjesto da zavodljivo njiše bokovima dupe joj je nervozno poskakivalo gore-dolje...
- Budi pažljiva – doviknuo sam.
- Ništa ne brini, nježna sam ja - izjaviše njezina mala, pohotna usta.
Vremena su se ono-kuiš-fakat promijenila.
Oh, nekoć sam bio mlad, oh, nekoć sam bio nevjerojatno mlad. Sada sam samo običan stari prdonja.
Tuga duboka kao svemir poput tata uvlačila mi se u desno jaje.
Muzika za ugođaj: Lene Lovich, Bird Song
Post je objavljen 11.07.2012. u 18:33 sati.