Marketing
Lauren Has Gone
Nedjeljni slikar ponovo udara, 40x50 cm, kombinirana tehnika
U vikendici sam, sjedim na klupi pod trijemom sa glavom u rukama i promatram kako sviće dan. Negdje je između 4-5 sati. Ptice poje glasno. Šoder škripi pod nogama, netko pristiže stazom. Žena. Prolazi pokraj mene. Pilji mi u oči. Ja piljim u nju. Nitko ne spušta pogled. Zloslutno se smiješi. Poznato mi je to lice. Pa da, to je Lauren Bacall! Za trenutak zaći će iza kuće i nestati iz vidokruga. Odjednom dobivam paket informacija iz Etera: iza kuće je otvorena prostorno-vremenska crvotočina i Lauren će zakoračivšu u nju zauvijek nestati. Lauren je zapravo astralno biće, pučki rečeno svemirac ili svemirka koje mi se posljednjih nekoliko godina nakačila na sedmi prsten aure i od tamo mi cevčila snagu. Ona je duševni metilj kojeg sam spomenuo u jednom od privih postova; ona je uzrok svih onih iscrpljujućih, teških misli i slika što me povremeno opsjedaju. Ipak među nama nema zle krvi. Njen pogled govori no hard feelings, it's only a business i ja joj ne zamjeram jer se osjećam pobjednikom; nadvladao sam je fizički, naidšao duševno, preživio sam ju baš kao što je npr. Françoise Gilot preživjela Picassa. Bilo je to dobra škola, iskušenje nužno za duševni rast. Sada je boja moje aure purpurna i boli me đon: osoba je postigla savršen balans između duševne svjesnosti i materijalne egzistencije. No prije nego li pođe, zadnji korak na ovom svijetu, iz očiju joj bljesnu dvije zasljepljujuće zrake svijetla uz zaglušujuć prasak. Prepoznajem pucanj iz pištolja. Zar me ucmekala gadura, pitam se u nevjerici. Bacam se na pod, ležim na tlu i čekam razvoj situacije. Ništa se ne događa. Ne osjećam bol. Čudno. Jesam li mrtav? Lauren je otišla, to je sigurno. Svijet sazidan od elektro-kemijske aktivnosti rasipa se poput stare žbuke i evo me na krevetu, ležim u identičnom položaju kao pod trijemom. Susjed Boki otpravljuje u nepovrat svoja govna sazidana od blokova krumpira i janjetine; na obližnjem stablu vrana gače; zvone crkvena zvona; grad buči.... Jesam li to upravo doživio moždani udar ili imao epileptični napad? Strahujem. Pomakni desnu nogu, naređujem. Sada lijevu. Ruke, idemo. Lijeva. Desna. Pridigni se. Uspijevam, odahnem, dobro je.
Pijem kavu i razmišljam o snu. I dalje se osjećam nadmoćno, pobjednički. Prepričavam san supruzi i zaključujem: ubila je starog Ja. Upućuje mi zabrinut pogled. Ne sviđa joj se to. Ona – iako nema jasnih znakova preobražaja - želi natrag starog Ja, starog Ja sa kojim može računati, sa kojim zna na čemu je. Novi Ja može biti nešto sasvim oprečno, novi Ja može samo tako dignuti sidro i otići u Sufi mastere...ili u kurve... svejedno, u oba slučaja ostat će sama.
Moram na posao, veli, kasnim.
Ispraćam je, a potom i sam prianjam na posao.
Svojim rukama započeo sam adaptirati kupaonicu.
Prahistorijski artefakt br.1 uočen u Hucovoj kupaonici, 27-6-2012
Krleža to nikada nije radio...
Prahistorijski artefakt br.2 uočen u Hucovoj kupaonici, 27-6-2012
Niti Tomić...
Moderni dio Hucove kupaonice: Instalacija Kurciko-Konstraki spremna za preseljenje u galeriju Niki Lauba u rujnu 2012.
Jergovića ne treba ni pominjati...
Post je objavljen 05.07.2012. u 22:00 sati.