Marketing
Posljednji od svoje vrste, take2
Baš kao u stare dane, 30x40cm, pastel
Ustao sam u svanuće i pošao u ribičiju.
Postavio sam štapove i opružio se na šatorskom krilu. Ubrzo sam usnuo. Snio sam lijep san, a onda sam se prenuo imajući dojam da me netko promatra.
Predamnom su stajala dva oniža, glavata, istovjetna vanzemaljca u srebrnkastim odjelima.
«Pozdrav posljednjem od svoja vrsta», rekoše uglas sa jakim njemačkim naglaskom.
«Dobar dan, gospodo», rekoh pridižući se.
«Mi Arani, doći sa planete Čičkolitis.»
«Cool, kako vam mogu pomoći?»
«Što se dogodila sa Zemljanima», upita prvi.
«Što se dogodilo sa Zemljanima», upitah u čudu.
«Nestalo. Svi nestalo. Velika dizaster, BUM-BUM-BUM.»
«Zar tako, pojma nemam, spavao sam.»
«Spavao», začudi se drugi.
«K'o top!»
«To biti čudno», ustvrdi prvi.
«To je vrlo čudno», složi se drugi.
Slegnuh ramenima.
«Kako bilo, ti biti zadnji od svoje vrste. Mi dobro brinuti o tebi.»
«Izreci svoja želja, Zemljanine.»
«Huc, zovite me Huc.»
«Važi Huc, reci želja.»
Protegnuh se i počešah vrat.
«Paaaaa, jedan hladan pivkan dobro bi mi legao», rekoh.
«Adalberte, hladan pivkan za Huca.»
«Odmah Benediktuse.»
Adalbert pritisne crveno dugme na odori izričući čarobne riječi i u ruci mi se stvori hladan pivkan.
«WOW!» rekoh zadivljeno.
Otpih guc. Ničeg boljeg od prvog gutljaja dobro rashlađenog piva.
«Ti biti zadovoljan?»
Pivo je bilo iznimne kakvoće. Vrhunsko.
«Ovo je sjajno. Koje je to?»
«To biti Jebačko pivo.»
«Jebačko pivo? Nikada čuo.»
«Rade ga od vaginalni sokovi djevica na Čičkolitis.»
«Ma kubaš me, stari.»
«Adalbert ne znati šalu», pojasni Benedikt.
«Zar tako?»
Adalbert potvrdno kimne glavom.
«A ti Benedikte, kućo stara, imaš li ti smisla za zeku-peku.»
« Ne sasvim, no bolje stajati od Adalberta.»
«Još kakva želja Huc?»
«Idemo na more», rekoh.
«Ti unijela koordinate.»
Sasvim slučajno znao sam koordinate mjesta na kojem je Courbet naslikao Hridi u Etretatu nakon oluje i mi se stvorismo ondje.
«Može malo privatnosti, gospodo», rekoh «valja mi promisliti o novonastaloj situaciji.»
«Svakako Huc.»
«Ti samo zazviždala kada nas trebati, ok?.»
«Ok.»
Isčeznuše.
Valovi su nježno zapljuskivali obalu, sunčeve zrake grijale su baš ono taman, zrak je bio svjež, blagotvoran, pun O3. Bio sam posljednji čovjek na svijetu pod skrbništvom dva fina vanzemaljca spremna da mi ispune i najmanju želju. Većina bi ubila čak i vlastito dijete za takav blagoslov. Sada su se nalazili sa druge strane velikog međudimenzionalnog prozora zavidno mi proklinjući majku. Posebno oni na Forbesovoj top listi uspješnika godine. Vidi ga, zar taj luzer...
Nasmijao sam se i cugnuo.
Prokleti ljudski rod, neka idu dovraga, neće mi nedostajati.
Obliznuo sam se.
Jesu li djevice na Čičkolitisu jednako dobre kao i njihovi međunožni sokovi, kopkalo me.
Jah, ubrzo ću saznati.
Život je, čini se, ponovo započinjao u četrdesetim. Nakon dugo vremena oćutih nešto nalik na sreću.
Stari dani
Muzika za ugođaj: Those were the days, Mary Hopkin
Post je objavljen 25.07.2012. u 11:51 sati.