< | svibanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
22.05.2009., petak
FAMILIJA U POLIESTERU
Pozvala me u podrum. – Podrum – začudio sam se. – Da, dođi, želim ti nešto pokazati. Spustili smo se mramornim stepeništem. Otključala je i čitavim tijelom gurnula teška drvena vrata. Upalila je svijetlo. – MA KOJI KURAC – vrisnuo sam ustrašen. – Moja familija – rekla je. – Ne razumijem – rekao sam. Povela me je bliže, do prvog «izloška». – Ovo je moja pra–pra baba, Ljilja – rekla je – a sve što vidiš njezina je ideja. – I dalje ne razumijem – rekao sam gledajući bizaran izložak pred sobom, staricu od cirka 80 godina zalivenu u prozirnu poliestersku smolu, osvijetljenu galerijskim svijetlom odozgor. – Sačuvani su – rekla je ponosno. – To vidim – rekao sam ogledajući se prostorijom, promatrajući set dobrodržećih mrtvaca. – Objasnit ću ti. Tamo negdje 1970tih bio je pravi hobi-hit zalijevati razne predmete u prozirne poliesterske smole. Zalijevali su se kukci, rakovi, cvijeće, djetelina sa četiri lista, kamenčići, zupčanici, sitni predmeti, satovi... ma zbilja sve i svašta. Trideset godina kasnije, kada je taj hit nestao iz kolektivnog sjećanja, njezin sin Volja, umjetnik, evo onaj tamo (pokazala mi je nekog namrgođenog tipa) odlučio je ponovo oživjeti taj postupak u svrhu uličnog performansa pod nazivom Kako je Kairos evoluirao u zlatnu ribicu i zapeo na rubu metafizike. Na jednom od subotnjih obiteljskih ručkova raspričao se o projektu, no moja ga je pra-pra baba grubo prekinula rekavši: «Mani ti to, treba zalijevati mrtvace u poliesterske sanduke, to će biti pravi hit». Svi za stolom uglas su se složili da je to sjajna ideja koja će familiju napokon lansirati u sam vrh hrvatskog, ako ne i svjetskog jet–seta. No, kako su moji uvijek imali samo genijalne ideje i nula poduzetničkog duha, ideja nikada nije zaživjela. Umirući, posljednja želja moje pra–pra babe bila je da se onda barem obitelj «pohrani» na taj način. Tako smo počeli sa poliesterizacijom bližnjih. Usavršili smo postupak i vremenom razvili poseban tip smole za tu primjenu. Razlikuje se u prozirnosti i viskozitetu. Ne treba dodavati 5% stirola. Pogledaj, k'o staklo, ni jednog mjehurića. Savršeno. Na kraju krajeva to je ipak nešto bolje od obiteljskih portreta, nadgrobnih fotografija, posmrtnih maski, brončanih i kamenih bisti, zar ne? Neka vrst moderne mumifikacije. Nema oksidacije i bit će sačuvani vječno! – Da, ali.. – uzdahnuo sam. – Dođi da te upoznam – povukla me veselo za ruku. – Ovo je moja baka Elizabeta, a ovo ovdje moj djed Sergio... Provela me je obiteljskom grobnicom–galerijom predstavljajući mi svakog mrtvaca ponaosob. Tu i tamo ispričala mi je kakvu zgodu o pokojem pretku. Na kraju me je upoznala sa roditeljima. Bijahu stradali u saobraćajki prije nekoliko godina i izgledali su dosta zgužvano. Zatim je pritisnula prekidač na zidu, otvorio se pod i iz njega je iznikao krevet sa baldahinom. – A sada hoću da me uzmeš i oplodiš – rekla je. – Tu, pred svim njima – pitao sam zatečeno. – Da – rekla je kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. – Nisam siguran da mogu – rekoh bojažljivo. – Zašto? – Imam tremu. – Ivane, oni su mrtvi – rekla je – ne moraš imati tremu. – Znam, ali to je ipak malo uvrnuto, ne misliš li? – Ivane, to je obiteljska tradicija, svi mi Hucovci začeti smo ovdje, na tom krevetu. I naše dijete mora biti. – Lara, nema šanse da mi se digne pred svima njima. – Jesi li siguran – pitala je mazno i spustila se na koljena. – Hej, nećeš valjda... – Hoću – rekla je i ubacila se u šemu. Dobro je znala koliko sam slab na felacio. Skočio mi je do neba. Onaj mrgodni predak ciljao me je preko puta. Sada se još više natmurio, činilo se. Zatim se naguzila. – Ajd' sad – šapnula je. Zatvorio sam oči i turnuo ga. Bože, što smo sve kadri činiti zbog ljubavi! |
11.05.2009., ponedjeljak
HRVATSKI PANOPTIKUM
Bilo je 23.44. Tek što sam se zavalio u fotelju s bocom piva zazvonio je telefon. Ustao sam i javio se. – Dobra večer – rekao je ženski glas – trebam Meistera Huca. – Meister iz spiking – rekao sam. – Bok, Marta ovdje – rekao je ženski glas. – Znaš koja Marta? Nisam poznao glas. – Buba Marta! – Oh, Buba Marta – rekao sam – Long tajm no si! – 33 godine – rekla je spremno – računala sam sinoć. – Pa kako si, Marta? – Bilo je i boljih dana – rekla je. – Muž mi je prije dva mjeseca imao moždani udar. Eno ga tamo u sobi, leži i vegetira. Ničeg se ne sjeća. Ni mene ni djece, ničeg. 30 godina desetkovano u sekundi! – Žao mi je što to čujem – rekao sam i otpio guc. – A kako si ti – pitala je. – Guram... – Jesi li se ikada oženio? – Nisam... – Imaš li kog? – Povremeno. – Jesi li sretan? – Samo u dane punog mjeseca. – Večeras je pun mjesec, vidim ga kroz prozor. Jesi li sretan? – Rekao bih da jesam. Imam još pet piva u frižideru, dovoljno da izguram ovu noć. – Ah, vječno ti i tvoje pivo! – Da nije piva vjerojatno bi me do sada sredio kakav moždani... Osjetio sam njenu nelagodu zbog ovih riječi. – U petak ću poslovno u Zagreb. Voljela bih te vidjeti. Što kažeš na jednu kavu? – Mislim da to nije dobra ideja. – Zašto? – Svojevremeno sam operirao nos. Operacija nije uspjela i sada mi svako malo padne u čašu. Degutantan prizor, ne želiš to gledati. Hrvatski Micheal Jackson. – Stvarno bih te željela vidjeti – rekla je. – Stvarno mislim da to nije dobra ideja – rekao sam. – Zašto? Oklijevao sam s odgovorom. – Zato jer to naprosto nema smisla. Jednostavno te želim pamtiti onakvom kakva si bila kada sam ti mijesio sise. Bile su to vrhunske sise, jedne od najboljih sisa u mom životu... Sve poslije toga me ne zanima. Nekada me je silno zanimalo, ali više ne. Takve priče sada su zamorne i dosadne. Tresnula je slušalicu. Veza se prekinula. Nakon dvije minute telefon je ponovo zazvonio. – Huc, ti si najobičnije govno – prostenjala je kroz plač i ponovo tresnula slušalicom. Otišao sam u kuhinju i otvorio sljedeće pivo. Tek što sam sjeo na vrata je zakucao Harry. U ruci je držao bocu Don Perignona. – Berba 1993 – rekao je taj «prvorazredni» enolog smiješeći se. – Ja večeras drinkam samo pivo – naglasio sam pustivši ga unutra. Zavalio se u fotelju. – Razmišljao sam – rekao je – trebao bi napisati knjigu o mom životu. To bi bio pravi bestseler. Time bi riješio svoje financijske nedaće, a ja bih postao slavan. – Svakako Harry – rekao sam. – Ozbiljno ti kažem. – Bojim se da ćeš za takvo što ipak trebati potražiti usluge nekog profesionalnog pisca, recimo Miljenka Tomića, Ante Jergovića, Ivana Radakovića, možda čak i Borisa Aralice. To su pisci tvoje provenijencije, oni će zasigurno puno vjernije oslikati događaje iz tvog života i tvoj svijet... Harry se nakratko zamislio. – Zapravo si u pravu – rekao je – ti pišeš previše apstraktno. – Samo bih ti predložio naslov. – Reci. – Hrvatski panoptikum. Harry se ponovo zamislio. – Ne valja – rekao je – Harry mora biti u naslovu. – Harry, muškarac s brkovima? – Ne. – Harryjev malboro? – Jok. – Bespućima Harryjeve zbiljnosti? – Ne. Nastavili smo u potragu za naslovom kroz noć. Važno je imati intirgantan naslov. Ostalo je višak. |
10.05.2009., nedjelja
Za dom spreman
U 23.45 pisao sam pismo Rebeki i jeo vlastito emocionalno govno usred posvemašnjeg gubitka samopoštovanja, kada je Harry zakucao na vrata u kućnom ogrtaču sa uzorkom kalašnjikova. - Imaš leda – pitao je držeći u ruci burbon. Imao sam. Razbio sam led, donio čaše za viski, pa smo se zavalili u fotelje i šutke pijuckali. Nismo bili razgovorljivi. Burbon je kao melem djelovao na dušu i ugodno žario u prsima. Nakon sat vremena dokrajčili smo bocu. Piće me je smirilo. Emocionalni kaos bio je utišan. Nemiran um omamljen. Duša gotovo na svom mjestu. - Nema straha – rekao je Harry. - Što? - Nema straha! - Od čega? - Od svinjske gripe. U podrumu imam toliko pića da mjesecima ne moram nikamo izaći. - Slušaj Harry, ti prošao rat – rekao sam – imaš iskustvo i znanje za krizne situacije. Ti si, usuđujem se reći, natprosječno spreman. - ZA DOM SPREMAN – uzviknuo je, podigao desnicu i izišao bez pozdrava. Nije ga bilo četiri dana. |
06.05.2009., srijeda
Moji psi
04.05.2009., ponedjeljak
Garfildovo novo ruho
Bližila se ponoć. Već sam sat vremena pokušavao napisati nešto ali nije išlo. Ima takvih dana. Netko je zakucao na vrata. Otvorio sam. Tamo je stajao Harry, moj susjed sa PTSP– jem, zagonetno se smješkajući (barem je on takvim smatrao taj blentavi osmjeh na licu). U ruci je držao bocu portugalskog porta. – Mogu li – upitao je. Bio sam bez kinte, bez pića, bez inspiracije, bez žene, žedan k'o riba na suhom pa sam ga pustio unutra. Donio sam čaše, natočio, zavalili smo se duboko u naslonjače. Harry se nije prestajao zagonetno smješkati. – No dobro, ispričaj mi više to što mi želiš ispričati – rekao sam. Jedva je dočekao. – Slušaj – uspravio se u fotelji - jučer je bio strašno dosadan dan. Ležao sam na kauču, vrtio programe i umirao od dosade. Ja doista vjerujem da se od dosade može riknuti pa me polako počela hvatati panika. Moja psihijatrica veli da je to anksioznost. Je drek, to je sasvim opravdan strah! Garfild, moj mačak, bezbrižno je dremuckao u fotelji. Gledao sam tog debelog kučkinog sina kako drsko ljenčari i povremeno se prene tek toliko da si poliže guzicu. Onda mi je sinulo kako da se zabavim. Otišao sam u podrum, potražio šarene božićne lampice, vratio se natrag i omotao ga njima. Naravno, bunio se. Nekoliko me puta pošteno ogrebao. Harry mi je pokazao posljedice sukoba interesa na podlakticama. – Ljepljivom sam mu trakom na leđa zalijepio baterije, spojio lampice i pritisnuo prekidač. Harry je prasnuo u grohotan smjeh. – Isuse – rekao je – trebao si vidjeti tog malog pizduna! Bio je presmiješan! Bjesnio je prostorijom svjetlucajući kao kakvo pošandrcalo božićno drvce... Naposljetku sam mu otvorio vrata i otpremio ga riječima: sine, sad idi i nađi si kakvu pičkicu, tata ti je kupio novo večernje odijelo. Izjurio je k'o topovsko tane u noć. Satima se nisam mogao prestati smijati. – Harry, ti si bolestan gad, znaš – rekao sam – ali uvijek doneseš dobro vino. – Znam – rekao je zadovoljno i otpio guc. |
01.05.2009., petak
NOTA BENE
Izvor: Wikipedia Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizera radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava. Prvi maj je svoj korijen imao u odluci vodećih američkih sindikata da, inspirirani pobjedom svojih kanadskih drugova, godine 1884. zahtijevaju donošenje zakona kojim bi se ustanovilo maksimalno osam sati rada dnevno. Taj je zakon trebalo donijeti do 1.5. 1886. Kada se to nije dogodilo, došlo je do velikog štrajka u SAD, a u Chicagu i do krvavih Haymarket nereda. Otada se u SAD, a kasnije i u svim zemljama svijeta, Međunarodni praznik rada obilježavao velikim paradama i demonstracijama, koje su najčešće organizirali socijalistički, komunistički, anarhistički i drugi lijevo orijentirani pokreti. Nakon Oktobarske revolucije, Prvi maj je postao državni praznik u SSSR-u, a potom i u drugim komunističkim državama. Kao državni praznik ga je ustanovila i Hitlerova Njemačka. Zbog komunističkih konotacija, u SAD se radnički pokret odrekao Prvog maja, i kao Praznik rada slavi prvi ponedjeljak u septembru. Nastojeći Prvom maju oduzeti njegov sekularni karakter, Katolička crkva je 1.5. proglasila Danom sv. Josipa radnika. |