Bližila se ponoć.
Već sam sat vremena pokušavao napisati nešto ali nije išlo. Ima takvih dana.
Netko je zakucao na vrata.
Otvorio sam.
Tamo je stajao Harry, moj susjed sa PTSP– jem, zagonetno se smješkajući (barem je on takvim smatrao taj blentavi osmjeh na licu). U ruci je držao bocu portugalskog porta.
– Mogu li – upitao je.
Bio sam bez kinte, bez pića, bez inspiracije, bez žene, žedan k'o riba na suhom pa sam ga pustio unutra.
Donio sam čaše, natočio, zavalili smo se duboko u naslonjače.
Harry se nije prestajao zagonetno smješkati.
– No dobro, ispričaj mi više to što mi želiš ispričati – rekao sam.
Jedva je dočekao.
– Slušaj – uspravio se u fotelji - jučer je bio strašno dosadan dan. Ležao sam na kauču, vrtio programe i umirao od dosade. Ja doista vjerujem da se od dosade može riknuti pa me polako počela hvatati panika. Moja psihijatrica veli da je to anksioznost. Je drek, to je sasvim opravdan strah! Garfild, moj mačak, bezbrižno je dremuckao u fotelji. Gledao sam tog debelog kučkinog sina kako drsko ljenčari i povremeno se prene tek toliko da si poliže guzicu. Onda mi je sinulo kako da se zabavim. Otišao sam u podrum, potražio šarene božićne lampice, vratio se natrag i omotao ga njima. Naravno, bunio se. Nekoliko me puta pošteno ogrebao.
Harry mi je pokazao posljedice sukoba interesa na podlakticama.
– Ljepljivom sam mu trakom na leđa zalijepio baterije, spojio lampice i pritisnuo prekidač.
Harry je prasnuo u grohotan smjeh.
– Isuse – rekao je – trebao si vidjeti tog malog pizduna! Bio je presmiješan! Bjesnio je prostorijom svjetlucajući kao kakvo pošandrcalo božićno drvce... Naposljetku sam mu otvorio vrata i otpremio ga riječima: sine, sad idi i nađi si kakvu pičkicu, tata ti je kupio novo večernje odijelo. Izjurio je k'o topovsko tane u noć. Satima se nisam mogao prestati smijati.
– Harry, ti si bolestan gad, znaš – rekao sam – ali uvijek doneseš dobro vino.
– Znam – rekao je zadovoljno i otpio guc.
Post je objavljen 04.05.2009. u 17:43 sati.