Pozvala me u podrum.
– Podrum – začudio sam se.
– Da, dođi, želim ti nešto pokazati.
Spustili smo se mramornim stepeništem.
Otključala je i čitavim tijelom gurnula teška drvena vrata. Upalila je svijetlo.
– MA KOJI KURAC – vrisnuo sam ustrašen.
– Moja familija – rekla je.
– Ne razumijem – rekao sam.
Povela me je bliže, do prvog «izloška».
– Ovo je moja pra–pra baba, Ljilja – rekla je – a sve što vidiš njezina je ideja.
– I dalje ne razumijem – rekao sam gledajući bizaran izložak pred sobom, staricu od cirka 80 godina zalivenu u prozirnu poliestersku smolu, osvijetljenu galerijskim svijetlom odozgor.
– Sačuvani su – rekla je ponosno.
– To vidim – rekao sam ogledajući se prostorijom, promatrajući set dobrodržećih mrtvaca.
– Objasnit ću ti. Tamo negdje 1970tih bio je pravi hobi-hit zalijevati razne predmete u prozirne poliesterske smole. Zalijevali su se kukci, rakovi, cvijeće, djetelina sa četiri lista, kamenčići, zupčanici, sitni predmeti, satovi... ma zbilja sve i svašta. Trideset godina kasnije, kada je taj hit nestao iz kolektivnog sjećanja, njezin sin Volja, umjetnik, evo onaj tamo (pokazala mi je nekog namrgođenog tipa) odlučio je ponovo oživjeti taj postupak u svrhu uličnog performansa pod nazivom Kako je Kairos evoluirao u zlatnu ribicu i zapeo na rubu metafizike. Na jednom od subotnjih obiteljskih ručkova raspričao se o projektu, no moja ga je pra-pra baba grubo prekinula rekavši: «Mani ti to, treba zalijevati mrtvace u poliesterske sanduke, to će biti pravi hit». Svi za stolom uglas su se složili da je to sjajna ideja koja će familiju napokon lansirati u sam vrh hrvatskog, ako ne i svjetskog jet–seta. No, kako su moji uvijek imali samo genijalne ideje i nula poduzetničkog duha, ideja nikada nije zaživjela. Umirući, posljednja želja moje pra–pra babe bila je da se onda barem obitelj «pohrani» na taj način. Tako smo počeli sa poliesterizacijom bližnjih. Usavršili smo postupak i vremenom razvili poseban tip smole za tu primjenu. Razlikuje se u prozirnosti i viskozitetu. Ne treba dodavati 5% stirola. Pogledaj, k'o staklo, ni jednog mjehurića. Savršeno. Na kraju krajeva to je ipak nešto bolje od obiteljskih portreta, nadgrobnih fotografija, posmrtnih maski, brončanih i kamenih bisti, zar ne? Neka vrst moderne mumifikacije. Nema oksidacije i bit će sačuvani vječno!
– Da, ali.. – uzdahnuo sam.
– Dođi da te upoznam – povukla me veselo za ruku.
– Ovo je moja baka Elizabeta, a ovo ovdje moj djed Sergio...
Provela me je obiteljskom grobnicom–galerijom predstavljajući mi svakog mrtvaca ponaosob. Tu i tamo ispričala mi je kakvu zgodu o pokojem pretku.
Na kraju me je upoznala sa roditeljima.
Bijahu stradali u saobraćajki prije nekoliko godina i izgledali su dosta zgužvano.
Zatim je pritisnula prekidač na zidu, otvorio se pod i iz njega je iznikao krevet sa baldahinom.
– A sada hoću da me uzmeš i oplodiš – rekla je.
– Tu, pred svim njima – pitao sam zatečeno.
– Da – rekla je kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
– Nisam siguran da mogu – rekoh bojažljivo.
– Zašto?
– Imam tremu.
– Ivane, oni su mrtvi – rekla je – ne moraš imati tremu.
– Znam, ali to je ipak malo uvrnuto, ne misliš li?
– Ivane, to je obiteljska tradicija, svi mi Hucovci začeti smo ovdje, na tom krevetu. I naše dijete mora biti.
– Lara, nema šanse da mi se digne pred svima njima.
– Jesi li siguran – pitala je mazno i spustila se na koljena.
– Hej, nećeš valjda...
– Hoću – rekla je i ubacila se u šemu.
Dobro je znala koliko sam slab na felacio.
Skočio mi je do neba.
Onaj mrgodni predak ciljao me je preko puta. Sada se još više natmurio, činilo se.
Zatim se naguzila.
– Ajd' sad – šapnula je.
Zatvorio sam oči i turnuo ga.
Bože, što smo sve kadri činiti zbog ljubavi!
Post je objavljen 22.05.2009. u 15:05 sati.