Marketing
HRVATSKI PANOPTIKUM
Bilo je 23.44. Tek što sam se zavalio u fotelju s bocom piva zazvonio je telefon. Ustao sam i javio se.
– Dobra večer – rekao je ženski glas – trebam Meistera Huca.
– Meister iz spiking – rekao sam.
– Bok, Marta ovdje – rekao je ženski glas. – Znaš koja Marta?
Nisam poznao glas.
– Buba Marta!
– Oh, Buba Marta – rekao sam – Long tajm no si!
– 33 godine – rekla je spremno – računala sam sinoć.
– Pa kako si, Marta?
– Bilo je i boljih dana – rekla je. – Muž mi je prije dva mjeseca imao moždani udar. Eno ga tamo u sobi, leži i vegetira. Ničeg se ne sjeća. Ni mene ni djece, ničeg. 30 godina desetkovano u sekundi!
– Žao mi je što to čujem – rekao sam i otpio guc.
– A kako si ti – pitala je.
– Guram...
– Jesi li se ikada oženio?
– Nisam...
– Imaš li kog?
– Povremeno.
– Jesi li sretan?
– Samo u dane punog mjeseca.
– Večeras je pun mjesec, vidim ga kroz prozor. Jesi li sretan?
– Rekao bih da jesam. Imam još pet piva u frižideru, dovoljno da izguram ovu noć.
– Ah, vječno ti i tvoje pivo!
– Da nije piva vjerojatno bi me do sada sredio kakav moždani...
Osjetio sam njenu nelagodu zbog ovih riječi.
– U petak ću poslovno u Zagreb. Voljela bih te vidjeti. Što kažeš na jednu kavu?
– Mislim da to nije dobra ideja.
– Zašto?
– Svojevremeno sam operirao nos. Operacija nije uspjela i sada mi svako malo padne u čašu. Degutantan prizor, ne želiš to gledati. Hrvatski Micheal Jackson.
– Stvarno bih te željela vidjeti – rekla je.
– Stvarno mislim da to nije dobra ideja – rekao sam.
– Zašto?
Oklijevao sam s odgovorom.
– Zato jer to naprosto nema smisla. Jednostavno te želim pamtiti onakvom kakva si bila kada sam ti mijesio sise. Bile su to vrhunske sise, jedne od najboljih sisa u mom životu... Sve poslije toga me ne zanima. Nekada me je silno zanimalo, ali više ne. Takve priče sada su zamorne i dosadne.
Tresnula je slušalicu. Veza se prekinula.
Nakon dvije minute telefon je ponovo zazvonio.
– Huc, ti si najobičnije govno – prostenjala je kroz plač i ponovo tresnula slušalicom.
Otišao sam u kuhinju i otvorio sljedeće pivo.
Tek što sam sjeo na vrata je zakucao Harry. U ruci je držao bocu Don Perignona.
– Berba 1993 – rekao je taj «prvorazredni» enolog smiješeći se.
– Ja večeras drinkam samo pivo – naglasio sam pustivši ga unutra.
Zavalio se u fotelju.
– Razmišljao sam – rekao je – trebao bi napisati knjigu o mom životu. To bi bio pravi bestseler. Time bi riješio svoje financijske nedaće, a ja bih postao slavan.
– Svakako Harry – rekao sam.
– Ozbiljno ti kažem.
– Bojim se da ćeš za takvo što ipak trebati potražiti usluge nekog profesionalnog pisca, recimo Miljenka Tomića, Ante Jergovića, Ivana Radakovića, možda čak i Borisa Aralice. To su pisci tvoje provenijencije, oni će zasigurno puno vjernije oslikati događaje iz tvog života i tvoj svijet...
Harry se nakratko zamislio.
– Zapravo si u pravu – rekao je – ti pišeš previše apstraktno.
– Samo bih ti predložio naslov.
– Reci.
– Hrvatski panoptikum.
Harry se ponovo zamislio.
– Ne valja – rekao je – Harry mora biti u naslovu.
– Harry, muškarac s brkovima?
– Ne.
– Harryjev malboro?
– Jok.
– Bespućima Harryjeve zbiljnosti?
– Ne.
Nastavili smo u potragu za naslovom kroz noć.
Važno je imati intirgantan naslov.
Ostalo je višak.
Post je objavljen 11.05.2009. u 17:18 sati.