U 23.45 pisao sam pismo Rebeki i jeo vlastito emocionalno govno usred posvemašnjeg gubitka samopoštovanja, kada je Harry zakucao na vrata u kućnom ogrtaču sa uzorkom kalašnjikova.
- Imaš leda – pitao je držeći u ruci burbon.
Imao sam.
Razbio sam led, donio čaše za viski, pa smo se zavalili u fotelje i šutke pijuckali. Nismo bili razgovorljivi.
Burbon je kao melem djelovao na dušu i ugodno žario u prsima.
Nakon sat vremena dokrajčili smo bocu.
Piće me je smirilo. Emocionalni kaos bio je utišan. Nemiran um omamljen. Duša gotovo na svom mjestu.
- Nema straha – rekao je Harry.
- Što?
- Nema straha!
- Od čega?
- Od svinjske gripe. U podrumu imam toliko pića da mjesecima ne moram nikamo izaći.
- Slušaj Harry, ti prošao rat – rekao sam – imaš iskustvo i znanje za krizne situacije. Ti si, usuđujem se reći, natprosječno spreman.
- ZA DOM SPREMAN – uzviknuo je, podigao desnicu i izišao bez pozdrava.
Nije ga bilo četiri dana.
Post je objavljen 10.05.2009. u 22:34 sati.