Hotel Granata

Sjedim na balkonu s cigaretom u ruci i promatram zadnje zrake sunca kako se lijeno vuku preko Učke. I dok razmišljam o tom vječnom cikličkom kruženju kao da sve utihnu. Jato galebova na grani susjedova stabla se umiri i prekinu međusobnu svađu. Jedino motor odlazećeg automobila remeti tišinu.
Zadnja zraka zalazećeg sunca, prije no utone u predvečerju i crvenu horizontu, prijeđe preko tamnozelenog saga šume što se obroncima Učke spušta, do Opatije i Lovrana. Negdje u daljini, iznad Drage, ugledam prva svijetla. Ribarske koče, brazdajući more u širokom luku okreću ka Cresu u noćni ribolov.
Uz pomisao da čovjek ne može poželjeti bolji svršetak za ovakav prekrasan sunčani dan, ugasim nedovršenu cigaretu i pohitam u sobu, na nastavak pisanja. I pritom me zaboli spoznaja kako iz dana u dan, sve manje zamjećujemo taj dar i ne obraćamo pozornost na jedinstven sklad i ljepotu prirode.
Netko je davno izrekao pravu mudrost tvrdeći da su djeca dar božji i raj nebeski. Je li pri tom mislio da je i nečiji pokušaj ostvarenja raja na Zemlji, ništa drugo do nekim ljudima Zemlju pretvoriti u pakao ?
No, što je tko mislio i rekao, na koncu i nije toliko bitno. Najvažnije je izbjeći Blizance, ako je to ikako moguće. Ako ste još uz to po horoskopu, stara i sentimentalna riba u najboljim godinama, zapravo i nemate za čim žaliti. Bilo vam je suđeno. A to, što se sudbina odlučila malo poigrati, uistinu niste krivi. Kako ionako nemate prevelik izbor, prihvatite život koji vam je sudbina dodijelila. Jer na koncu, ionako ga ne možete izmijeniti.
Dakle, da ne duljim i ne razglabam o svim mogućim i nemogućim životnim prilikama i neprilikama, radije prijeđimo na slijedeću lekciju.
A to se dogodilo one godine, kad je Hrvatska igrala utakmicu s Makedonijom za kvalifikaciju svjetskog nogometnog prvenstva. Tog dana, cijela je bulumenta otišla u posjet teti moje dražesne i jedine supruge. Uz napeto očekivanje, vrijeme se uz direktan TV prijenos kratilo, obaveznom kapljicom vina.
Mali lukavi i pokvareni Blizanac se u to vrijeme hranio na bočicu koju je nazvao "Boba". Tetin suprug Franko ugleda bočicu na stolu, uzme je u ruke i započe razgledavati. Mala to zamijeti, istrgne mu bočicu iz ruku srdita jer kako je uopće i došao na ideju da dira njenu " Bobu ".
Zato ga ozbiljna lica i oštra glasa ukori :
- Pusti moju " Bobu " ! Gledaj Hlvatsku !
Sigurno ste zamijetili taj njihov, gotovo u detalje istančan, osjećaj za vlasništvo i posjedovanje ! No, to nije ništa spram osjećaja za posjedovanje novca. A njihov osjećaj za novac je bezgraničan.
Na primjer, u igrama na sreću, dobiju kakvu sitnicu. Tako je na jednoj srećki lutrije na brzaka, dobila osam kuna. Što mislite, je li izabrala novu srećku ili novac ?
U pravu ste !
Blizancima je vrijeme, taj vječiti čimbenik prolaznosti, zapravo otežavajuća okolnost i vječiti teret. Htjeli bi napraviti puno u što manje vremena. A kad ne uspiju, postanu nesretni. A kad su nesretni, čuvajte ih se ! I uvijek, razlog svog neuspjeha, leži u drugome. Zato nemojte biti drugi ! Radije pobjegnite !


Jednog je lijepog dana, mali lukavi i pokvareni Blizanac bio u posjetu kod svoje none Mare. Tu se zatekla i nonina sestra koja se usput, poželjela istuširati. Kako ove ne bi duže vrijeme iz kupaone, mali lukavi i pokvareni Blizanac, glasno pred svima izjavi:
- Kako je dugo unutra ! Svu će vodu potrošiti !
Bespotrebno trošenje vode je rasipanje. Kako voda košta, rasipamo i novac - glavni je zaključak malog lukavog i pokvarenog Blizanca.
Zato je još jedanput, lukavo odigrala svoju predstavu, pitajući tatu:
- Tata, hoćeš mi kupiti nešto ?
Tata se ne da zbuniti i mudro odgovori:
- A odakle mi ?
- Iz džepa ! - hitro će mali, lukavi i pokvareni Blizanac.
Je li vam jasno o čemu je riječ? Ako nije, nastavimo.
Jednog lijepog dana u kafiću na klupi podno velike palme, pratim preko TV-a nogometnu utakmicu. Na stolu, hladno pivo. Čista uživancija. Moj se mali lukavi i pokvareni Blizanac odnekud dokotrlja, sjede i nakon pet minuta šutnje, zabrinuto upita:
- Što se čeka ?
I što je dvostruki djed u najboljim godinama i naivna ribica mogao odgovoriti ?
- Ništa se ne čeka. Gledam utakmicu.
E tu me dočeka, mali lukavi i pokvareni Blizanac:
- A ja, čekam Koka Kolu !
Da dovršim jednim biserom od bisera. Tata i mali lukavi pokvareni Blizanac sjede na plaži u debelu hladu. Sjede tako oni a u jednom trenutku, mali lukavi i pokvareni Blizanac ga upita :
- Biš’ ti, ili ne biš’ ti meni, kupio sladoled ?
I što mislite da je tata (zvan meko srce), mogao učiniti? Je li uopće, imao izbora?
Jeste li spremni za još koju nepodopštinu ? Ili vam je i ovih dosta ?

Smijeh liječi sve rane

Onog trenutka kad se u životu prestanemo igrati, postajemo odrasli. A kad se život s nama prestane igrati, do grla ste u najboljim godinama. No, ne treba zbog toga plakati. Treba uzeti sve, što se dade uzeti, iz tih najboljih godina.
Zato, pamet u glavu. Pustite na miru svoje najdraže bolesti, koje tako često i rado pričate drugima. Radije se nanovo započnite igrati. Ako ništa drugo, osjećat ćete se bolje. I još nešto. Sjetite se svoje mladosti i navucite tadašnji osmijeh na lice. A uz igru, kud ćeš boljeg lijeka, no što je smijeh. Usput recimo, ništa ne košta i ne boli. I na koncu, vaše najdraže bolesti neće pobjeći, smijali se ili ne.
Jednom je Emanuel Kant izrekao tvrdnju kako je smijeh efekt, koji potječe iz iznenadnog preobražaja napregnuta očekivanja u ništa ! Slagali se mi s njim ili ne, ali u tom je cijela životna istina. A jedan drugi i manje pametan čovjek je zaključio da dok možeš, treba se smijati.
Jer nikad ne znaš kad će ti prisjesti !
A prisjelo mi je ubrzo. Tako sam jedno popodne s balkona, promatrao izgradnju objekta koji će mi uskoro, sakriti dio vidika na more. Pošto sam si čvrsto obećao da me u životu više ništa ne može iznenaditi, ipak moram priznati da mi u tom trenutku nije bilo do smijeha.
Nije mi bilo do smijeha ni prije neki dan, kad sam na oglasnoj ploči u prizemlju zgrade, ugledao rukom ispisanu obavijest jednog susjeda.
Naime, u obavijesti su zamoljeni stanari zgrade za razumijevanje, jer će on slijedeće subote proslavljati rođendan svoje kćeri. Uz opasku, kako je o tome izvještena osoba, koju smo izabrali za voditelja zgrade. Jako mudro ! I prvo što mi pade na pamet je smijeh. No, kad bolje promislim, za to i nema baš previše mjesta.
Odmah napamet, saberem broj stanara i tomu dodam obljetnice braka. To podijelim s brojem dana u godini i još dodam državne praznike. Sve skupa, mira će ipak biti oko deset dana, ako sam dobro zbrajao. Ne znam zašto, ali mi na um pade i onih deset pasa iz našeg ulaza. Kad pribrojim njihove rođendane, sve dođe na svoje mjesto. Zapravo, nešto vam moram priznati. Mačke nisam računao !
No, i dalje mi neki vrag ne da mira i stalno tjera na razmišljanje. Ne znam iz kojeg razloga, ali prva stvar koja mi pade na pamet su, poluprazni ugostiteljski objekti kao idealna mjesta, upravo stvorena za takve prilike ? No, brzo odbacim takvu pomisao jer se sjetim dobre stare i otrcane poslovice, kako je kod kuće najbolje. Jedini su problem susjedi, koji nestrpljivo čekaju da i na njih dođe red. A nestrpljiv susjed, zna koji put biti i neugodan. Ali, to je za neku drugu priču !
I na kraju, je li i vama još do smijeha ? Baš ! I zato, k Vragu i Kant i onaj drugi pametan čovjek !

U životu svakog djeteta postoje različite faze odrastanja. Blizanci su vam i tu iznimka. Kod njih nema međufaza. Izgleda, kad su oni u pitanju da su im se faze pomiješale u redoslijedu.
Čim uđu u jednu, odmah bace pogled na slijedeću. Šoferskim bi se rječnikom reklo, kako su ubacili u treću brzinu.
Zato ih morate pažljivo promatrati i u svakom trenutku biti spremni na najgore. A što vam se gore može dogoditi, nego kad dijete od nepune dvije godine, započne s prostotama.
Kako vam je jasno da malo dijete kao spužva upija sve ono što izgovorite i da to Blizanci čine dvostruko brže, tad svu svoju pozornost usmjerite na nove riječi. I unaprijed, bolje da dvaput promislite, nego se poslije, gorko kajati.
I tako dođe vrijeme za prostote i nepodopštine. A kud ćeš bolji medij, kad treba naučiti kakvu nepodopštinu, od Blizanaca. I ne samo to. Oni od rođenja imaju ugrađen takav sat, jer točno znaju, kad je vrijeme za uporabu.
Jedanput je brižna mama Kika češljala svog malog i lukavog Blizanca, i teškom mukom pokušala razmrsiti, namjerno zapetljane vlasi. Mislite li, da je mali i lukavi Blizanac zahvalan ?
O, ne ! On ne misli, da vi to radite iz čiste i nevine ljubavi spram njega, već vam je jedina namjera, nanesti mu bol !
I tada je, taj mali i lukavi Blizanac pokvareno izjavio, derući se:
- ' Ebote ! To boli !
To je bila prva prostota. Naravno, za njom je ubrzo slijedila i druga. Jedne lijepe večeri, na scenu će tko, do li brižna mati Kika. Spremi svog malog lukavog i pokvarenog Blizanca na spavanje i pritvori vrata sobe. Poslije više od sat vremena, sestra joj Jelena baš te večeri odluči postati još ljepša, te u kupaoni upali svjetlo i krenu na pripreme za tretman. Nedugo zatim započe i ritual, dok joj ni na kraj pomisli ne bi, kako mali lukavi i pokvareni Blizanac još nije zaspao. To potraja jedno vrijeme a onda se začu srdit glas iz spavaće sobe:
- ' Ebote, gasi svet' o !
Da, u pravu ste ! Mali i pokvareni Blizanac jedva dočeka svojih pet minuta. I na to je strpljivo čekao, ni više ni manje, nego sat vremena.
Jasno, nije dugo trebalo čekati na slijedeću prostotu. Tata i mali lukavi pokvareni Blizanac, u kupaoni peru ruke prije jela. Tata stalno zanovijeta i opominje:
- Dora, pazi rukave. Dora, pazi sapun. Pazi na vodu ! Ne špricaj !
Ovoj to dojadi i odmah uzvrati:
- Ne jebi ! Pusti me da perem ruke !
I kako ne bi ostalo samo na tom, mali i pokvareni Blizanac započe s nepune dvije godine pokazivati interes za spolne razlike. Naime, gledajući tatu kako se brije u kupaoni, bez imalo stida upita:
- Tata, imaš ti pipu ?
Dobri tata, ne razmišljajući puno, odgovori:
- Ne, ja imam miša !
Na to se mali pokvareni Blizanac zamisli da bi na glas, mudro zaključio:
- Kad budem velika i ja ću imati miša !
Za sad je dosta. Pustimo za trenutak pitanja u stilu, što bi bilo kad bi bilo i radije okrenimo list.


Tko je pojeo Kiki ?


Dokazano je naime, da kad pomiješamo kakao i šećer s još nekim dodatcima, dobijemo čokoladu. Možemo je miješati s raznim proizvodima poput lješnjaka, riže, grožđicama ili orahom. No, isto je tako dokazano da od samog rođenja u Blizanaca, na ljestvici njihovih slabosti, čokolada zauzima jedno od glavnih mjesta. I ostali slatkiši, naravno. Oni ne prave veliku razliku među čokoladnim proizvodima već jednostavno, prepuštaju mašti na volju i uživaju, u svim tim mogućim i nemogućim kombinacijama. Zato slobodno možemo reći, kako su oni upravo idealno rješenje za bilo koji posao u konditorskoj industriji.
Da ne bi baš sve izgledalo tako idealno pitam se, što li su radili u ono doba kad se nije moglo ni natuknuti o postojanju čokolade.
Takav bi odgovor, vjerojatno tražio prevelik napor i odlazak u daleku povijest, pa to radije pustimo po strani. Jer, vražja su to posla. No uz jednu opasku, molim ! Ne zaboravimo da je uz slatkiše, jedna od njihovih slabosti i novac !
Zato se radije vratimo u sadašnjost. Za primjer neka posluži slijedeća epizoda.
Moja jedina i dražesna supruga sjedi na kauču s malim lukavim Blizancem i gleda TV. Za to vrijeme mali lukavi Blizanac, drži u ruci dva Kiki bombona. Jedan odmota i pojede, a papirić spusti na kauč. A tad, jedina i dražesna supruga povuče krivi potez. Kao svaka dobra nona, dohvati papirić i stavi ga na policu.
Mali lukavi Blizanac odmota drugi bombon i htjede papirić spustiti na isto mjesto. U taj čas
ugleda papirić na polici, podboči se rukama i strogim glasom upita:
- Tko je pojeo Kiki ?
Jasno vam je, da je moja jedina i dražesna supruga uložila sav svoj autoritet, ne bi li dokazala da je to papirić od prijašnjeg bombona. Za cijelo to vrijeme je mali lukavi i pokvareni Blizanac sumnjičavo vrtio glavom i mislio svoje.
Jednog smo dana, jedina dražesna supruga i moja malenkost, poslali paket prepun raznoraznih slatkiša. Bilo je ti čokolade, keksa, gumenih i ostalih bombona, jaja i lizalica.
Poštar taj paket ponese i pozvoni na vrata. Kako smo unaprijed najavili da paket stiže, brižna mama Kika čim ga ugleda, poviče:
- A, paket je stigao !
Od tog trenutka, mali lukavi i pokvareni Blizanac stalno govori, kad ćemo joj poslati novi
" A paket " !
Kad je upitamo što bi to trebali poslati, lakonski odgovara:
- Pošaljite sve što treba ! Sve što ide u a paket !
A to što sakriva bombone i male čokoladice na razna mjesta po kući, samo potvrđuje prije iznijeto. Zato bombone, žvakaće gume, čokoladice, možete pronaći pod vazom, ispod jastuka, na prozoru ili u loncu iz kuhinjskih elementa.
Pošto mali lukavi i pokvareni Blizanac nikako nije mogao dokučiti, kako to da " a paket " tako dugo putuje, moja jedina i dražesna supruga, opet učini pogrešan korak. Započe objašnjavati kako paketi putuju i da će " a paket " stići drugi dan, kad se naspava i probudi.
Misleći kako je malom lukavom i pokvarenom Blizancu do u detalje objasnila slanje paketa, zadovoljno spusti slušalicu i mirna srca ode na spavanje.
Drugi dan, zazvoni telefon. Javi se brižna mama Kika uz opasku, kako joj mali lukavi i pokvareni Blizanac cijelo vrijeme ne da mira i zanovijeta, ne bi li s nama obavio razgovor. I onda kao u boksu, taj mali lukavi i pokvareni Blizanac satjera moju jedinu i dražesnu suprugu u kut, udarcem ispod pojasa.
- Kad ćeš mi poslati a paket ? - brzo upita, a zatim nastavi - Ja sam se probudila !
Ono što sada slijedi, zapravo je velika pouka. Ili, prevedeno na jezik Blizanaca, lukavost !
Jedne večeri razgovaram preko telefona s malim lukavim i pokvarenim Blizancem. Ispitujem ga, jer je u to vrijeme bilo problema u transportu, je li na koncu stigao taj " a paket " ? Kad potvrdi,
upitam :
- A što najviše voliš ? - misleći pritom na sadržaj " a paketa ".
- Nonu i Pupa ! - kao iz topa izvali mali lukavi i pokvareni Blizanac.
Kako u životu nisam vidio bolje izveden niski ili kako se uobičajeno kaže prizeman udarac, odmah mi zasuze oči i nešto stegne u prsima. Bogu hvala da me nije mogao vidjeti, jer tko zna kako bi to sve skupa završilo.
I tako, malo po malo vrijeme prođe te prispije i moj rođendan. Moja jedina i dražesna supruga zavrnu rukave, te dan ranije ispeče tortu i brdo raznih kolača. Ne bi li vrijeme do ručka prošlo što ugodnije, na stolu se uz piće i razgovor, posluže razne slane grickalice a između njih i kikiriki. Moj mali lukavi i pokvareni Blizanac radoznalo zaviri u prepun frižider, zatvori ga i kad priđe ostalima za stolom, jasno upozori:
- Nemojte jesti kikiriki ! Još ima u frižideru dobrih stvari !
Sutradan je cijela obitelj malog lukavog i pokvarenog Blizanca, krenula u šetnju po gradu. Mali lukavi i pokvareni Blizanac, gurne novčanik pun sitnog novca u džep kaputa, tako da je od težine visio na jednu stranu. Negdje u gradu, izrazi želju za kupovinom bombona. Brižna mama Kika, predloži teku kao bolje rješenje, jer kod kuće ima dovoljno bombona.
U knjižari, izaberu tri teke. Mali lukavi i pokvareni Blizanac, istrese sadržaj novčanika na kasi, pomno promatrajući blagajnicu. Kako je hrpa sitnog novca strjelovitom brzinom nestajala, mali lukavi i pokvareni Blizanac, panično zavapi:
- Nemojte mi sve uzeti !
. . .

Sve njihove nepodopštine prođu u redu, dok to čine u obiteljskom okruženju svjesni, kako im to nećete uzeti za zlo.
Problem nastane, kad to učine drugdje. A naročito u inozemstvu.
I da ne duljim, jednog je lijepog dana cijela obitelj krenula u šoping u Trst. Razlog posjete je prozaičan. Naime, trebalo je obnoviti kakvu krpicu prije ljetnog godišnjeg odmora. I sve bi prošlo u redu da uz njih kao obveznu prtljagu, ne krenu i mali lukavi pokvareni Blizanac.
Pri kupovini u jednom od dućana, mali lukavi i pokvareni Blizanac stavi nekakvu dječju kapicu na glavu. Mama Kika, na brzinu sabra cijeli trošak kupovine i mudro zaključi, kako je baš ta kapica prešla, unaprijed utvrđen iznos. Zato kapicu vrati natrag na policu i krenu ka izlazu i blagajni.
Nakon plaćanja započe ono dosadno slaganje kupljene robe u pripremljene vrećice. Lukavom i pokvarenom malom Blizancu to bi dosadno te se samovoljno uputi ka izlazu. To i ne bi sva nesreća da ne opaze, kako na glavi nosi onu vraćenu i neplaćenu kapicu.
Svi jurnu za njom, jer je uz kapicu, visio i onaj papirić sa cijenom i ispisanim kodnim brojem. Ne bi li se izvukla iz neugode, mama Kika htjede kapicu spremiti u vrećicu i na taj način spriječiti sramotu. No, mali lukavi i pokvareni Blizanac derao se kroz cijelo predvorje dok su žurili ka izlazu:
- Vrati mi moj klobučić !
Na kraju se sve sretno završilo a mali lukavi i pokvareni Blizanac, došao je na svoje.
Mislite li još uvijek, kako ste ih upoznali ? Varate se. No, dopušteno je - nadati se.

Prava istina o načinu nastanka " Dani prava djeteta "



Tog se jutra u kupaoni, pomnije nego inače zagledam u svoje lice. Ugledam obično, neobrijano i zgužvano lice šezdesetogodišnjaka. Već se počinju javljati i prve staračke pjege. Tješim se, kako su to tragovi sunčanja a u isto vrijeme znam, kako to nije istina. Nadnaravnom voljom
uspijem odbaciti tako grozne misli i istog mi trena na um padnu riječi slavne francuske glumice, koja je izrekla genijalnu misao kako „ Bog i nije baš bio odviše galantan, jer je sve čovjekove bore skupio na licu, iako je imao i drugdje na tijelu itekako dovoljno mjesta“.
No, što je, tu je. Brijem se, kako ne bih za posjeta unuci, na nježnom dječjem licu ostavio tragove trodnevne brade. I tada shvatim, kako se zapravo lickam kao da idem na spoj s nekom mladom damom a ne u posjet jednogodišnjem djetetu.
Slične mi stvari nisu prije padale na pamet. A jedna dobra i mudra izreka kaže, kako je u zrcalu prava istina. A još mudriji ljudi dodaju, da se to događa u trenutku kad počneš starjeti. Kako bilo da bilo, poslušam i jedne i druge. I zato nakon brijanja, odmah napustim kupaonu i neugodno zrcalo istine.
Moja jedina i dražesna supruga nestrpljivo stoji na vratima i prigovara kako uvijek kasnim i nikad nisam spreman na vrijeme. Pošto u jutro, baš i nisam previše sklon raspravama, pametno zašutim. I radije se stuštim niz stepenice držeći u ruci vrećicu smeća, dok je ona kao pravi dvorski ključar zaključavala vrata, zajednički savijenog, toplog i sretnog ljubavnog gnijezda.
Usput sretnem susjeda s trećeg kata, te uz jutarnji pozdrav promrmljam da već kasnim i na taj način izbjegnem dulju raspravu o skupoći i vremenskim neprilikama. Čovjek ima nekakva psa, koji me iz ne znam kojeg razloga, podsjeća na boksera. Jedanput bubnuh, kako njegov pas zasigurno trči u kut, čim čuje zvono. Ili me nije shvatio, ili se pravio lud. Ostao je njem i od tad ne previše, prijateljski raspoložen. Čudan je ovaj svijet. Baš nema ni malo smisla za humor.
Nakon obavljene smetlarske obveze, osjetim potrebu za novom cigaretom. Uz grižnju savjesti otpuhnem prvi dim i istog se trena posramim, jer sam si još jučer tvrdo obećao, kako ću smanjiti broj cigareta. Dok pušim, razmišljam o ljudskim porocima i čekam jedinu i dražesnu suprugu, koja je nešto petljala oko pretinca za poštu.
Iz tog me razmišljanja prenu šum prozora iz prizemlja. Za trenutak ugledam susjedu, koja hitro navuče zastor i nestade u mraku sobe. Očito nema druga posla ili ne može obuzdati znatiželju.
Uvijek prati tko ulazi ili izlazi iz zgrade. Kako je pametni pisac špijunskih romana takve nazvao " ljudi gumenih đonova ", tako sam je od prvog dana prozvao " gospođa gumenih đonova ".
Uistinu je čudno kako neki ljudi ne mogu odoljeti znatiželji. Ne propuste ni jednu priliku a da vas ne promatraju. Zapravo, svaki put me iznenadi činjenica što ljudi najviše žele znati o onome, koga najmanje poznaju. Umjesto obratno. Pošto se i ne trudim, niti osjećam potrebu za posebno druženje s nekim iz zgrade, susjedi očito predstavljam dovoljno zanimljiv objekt u razbijanu svakodnevne monotonije. To bi jedno vrijeme zabavno ali vam na kraju kao i sve, ubrzo dosadi.
I tako je jednog jutra upitam, „ ..je li joj poznato kako su američki naučnici dokazali, da ljudsko tijelo pored ostalih elemenata sadrži i fosfora, za približno 2.000 žigica ?“
Ona me začuđeno pogleda i izjavi, da za takvo što nikad nije saznala.
- E, pa vidite draga gospođo, to vam je prava istina. Da sam na vašem mjestu, ja bih se zbrinuo. Znate, bojim se da ne planete, od prevelike znatiželje !
Od tog dana, " gospođa s gumenim đonovima " svoju je znatiželju zadovoljavala uz veoma visoki stupanj konspiracije. No, tu i tamo pogriješi. Kao danas, na primjer.
A kad se pojavi jedina i dražesna supruga, krenemo s rukom pod ruku kako je to već red i uputimo se unukama u posjet.
Kad tamo, plač i vika. Doznamo da su tata Saša i unuka Jelena radili nešto na kompjutoru, dok je naš Blizanac kraj njih, umirao od dosade. Kako bi razbila monotoniju i dosadu, ona se došulja i stisnu gumb na prekidaču za napajanje. Sestra Jelena odmah pada u komu a naš mali Blizanac dobije batina. I tako je uz plač, naučila prvu lekciju iz informatike, koja glasi:
" Ne diraj moje električne krugove ! "
Zapravo danas, kad to promatram iz distance od nekih sedam godina, Jelena je dobro i prošla. Tad naime, još nije postojao Dan prava djeteta i nisu postojale sve one moguće i nemoguće organizacije.
A kad bolje promislim upitam se, nije li taj potez prstom bio unaprijed sračunat ? Ili je to puki banalan slučaj ?
Pošto previše ne vjerujem u slučajnost, razmišljam dalje, ali ne nalazim pravi odgovor. A tad mi se prosvijetli ! Nije li baš taj ispruženi dječji prstić odigrao povijesnu ulogu i nekom bio poticaj ?
Kako bilo da bilo, Ujedinjeni Narodi odmah nakon tog događaja, proglase Dan prava djeteta.



. . .




Baš su čudni ovi Blizanci. Sve što rade, čine zbog jednog jedinog razloga. A to je dosada. Bilo što započnu iz čiste dosade. Njih nešto, naprosto tjera na takav postupak. Jedina im je mana, što se nerado prihvaćaju najjednostavnijih i najdosadnijih poslova. To je naravno, rezervirano za druge. Iz tog razloga si natovare na vrat nekoliko poslova a zatim su nesretni, jer ih ne mogu završiti u zadano vrijeme. Kad bi to mogli - bili bi genije.
Ako su u vašoj blizini, nemojte ništa planirati. Radije odustanite. Moja jedina i dražesna supruga na bilo koji moj prijedlog, ima u pričuvi bar dva. Za svaki slučaj, neka se nađe.
Nosim li smeće, onako usput veli kako bi bilo dobro kad sam već vani, da skočim po takva i takva peciva iako joj je jasno, da je prvi dućan udaljen od smeća bar jedno pet stotina metara.
Ona naravno, upravo sad slaže zimsku odjeću, jer dolazi ljeto ! Na povratku kao zahvalu dobijem sve po spisku, jer sam uz pecivo zaboravio kupiti i šećer.
No, to i nije najgore. Suprugina teta Blizanac, spremno odgovara protupitanjem kad je telefonom upitam, kako se danas osjeća ? Veli da je upravo danas zauzeta čekanjem poštara, jer trebaju stići uplatnice za stan i telefon, što svakako ne može propustiti, već isti dan platiti ? Kao da to ne može učiniti i sutra ! Ali, reci ne ! I tako veli, ne bih li mogao skočiti na par minuta da joj u prizemlju u dućanu, kupim šest piva, litru vina i bocu mineralne ? To i ne bi bilo tako tragično, da ona ne stanuje na prvom katu ispod kojeg je dućan. I da mi do nje, ne treba pješačiti skoro sat vremena ! Pa sad ti shvati Blizance ?
A tad stiže, ono najgore. I kad već pomislite da ste za taj dan ispunili i iscrpili uobičajenu kvotu njihova terora, nazove vas najmiliji Blizanac i unuka Dora, te glasom kojeg ne možete odbiti izjavi neka njen nono Pupo dođe, jer je njoj dosadno ?!
Ne kaže se uzalud, kako vrijeme lijeći sve rane ! Zato pustim da prođe nekoliko sekundi kako bih se izliječio. Nakon izlječenja i zacijeljenih rana, duboko udahnem zrak i put pod noge, jer je Blizancima kao pojam, neprihvatljiva potvrda negacije.
I za divno čudo, vozeći se autobusom na drugi kraj grada a radi ispunjenja zamisli jednog malog lukavog i pokvarenog Blizanca uopće ne zamijetim svu tragediju takva suživota.
Nakon što dvostruki djed u najboljim godinama odigra par partija karata i domina, te bar jedno deset partija " Čovječe ne ljuti se ", moj mali Blizanac jednostavno izjavi da ne želi propustiti nekakvu dječju TV emisiju ! Drugim riječima, za taj dan je bilo dosta zabave !
Mora vam biti jasno, da onako shrvan i utučen od izgubljenih partija, slijedećeg jutra više nemam snage oduprijeti se cijelim svojim bićem. I njihovim sve novijim, i novijim zahtjevima. Napokon vam je sinulo zbog kojeg to razloga ostajem ravnodušan na ono što ugledam, kad god se pogledam u neugodno zrcalo istine.






Moguće rješenje





Ovih mi je dana, na um pala genijalna ideja. Mislim da sam pronašao idealno rješenje svih problema vezanih uz komunikaciju s Blizancima. Pošto Blizance ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep a da pritom sebi olakšaš posao, najbolje bi im bilo ugraditi onu " crnu kutiju " kao u zrakoplovu, jer bi je poslije u miru mogao preslušati ! Možete li zamisliti bolju ideju ?
Koje olakšanje ! A da ne spomenem moguće izbjegavanje raznoraznih interpretacija riječi !
Sva njihova zanovijetanja, kako nisu tako mislili već smo ih tobože pogrešno razumjeli, pukla bi kao mjehur od sapunice. Nestao bi im onaj ofucani odgovor kako to uopće nisu izjavili i da bi upravo vi, trebali bolje oprati uši ! A nakon takve njihove tirade, kao za osvetu, jednostavno im pustite traku !
Ipak mi tu nešto izgleda manjkavo. Kad je sve savršeno, ubrzo ti postane dosadno ! A kad je dosadno, oni bi opet došli na svoje.
Zato ih radije pustimo ovakvima, kakvi jesu. I ni za živu glavu ih nemojte pokušati razumjeti, jer će vam sav trud biti uzaludan. Postupite li tako, tim bolje po vas !
Evo jednog očitog primjera. Prije par godina, kao petnaestomjesečna beba, moj mali Blizanac i unuka Dora, čupkala je i vukla ljepljivu traku iz vrata. To su vam one plastične trake koje štite od propuha. Radi šale rekoh, kako je to sigurno Jelena napravila i da će zbog toga dobiti svoje. Istog trenutka Jelena uđe u sobu i ja je tobože, udarim po turu.
A tada se moj mali pokvareni Blizanac zaleti, pa udri po njoj ! E pa sad se ti zamisli nad dječjom logikom ! Sve će učiniti, smo da ne budu krivi. A što drugo i možete očekivati od Blizanca !
Zatim je došlo vrijeme ljubavi. Jedno je vrijeme, ljubila sve na što naiđe. Bili su to stol, stolice, naše noge, stopala, ruke. Ljubila je sve do čega je stigla i za sve govorila " Dagi ! "( Dragi ! ).
Pitate se, zašto je to činila ? Ne znam. Zatim u trenu pomislim, kako sam se na brzinu i olako odrekao zamisli o " crnoj kutiji ", koja bi u ovom slučaju zasigurno dala pravi odgovor ?
No tu primjerima, još nije došao kraj.
Sve gore iznijeto nije ništa spram posjeta moje najdraže supruge Blizanke i malog lukavog i pokvarenog Blizanca Dore, Robnoj kući
" Korzo ". Ubrzo je mali i pokvareni Blizanac uspio izvući kabel iz struje novogodišnjeg bora, razbiti čak dvije kuglice i dozivati nonu, derući se u sav glas. Za to je vrijeme moja jedina i dražesna Blizanka iz prikrajka pazila da je slučajno netko ne takne prstom !
Možete li zamisliti na što sliči izložena roba kad jedan Blizanac, pusti drugog da radi što poželi ? Ili, lica prodavačica u trenutku, kad su njih dvije napokon izašle na ulicu.

Sve je zapravo počelo bezazleno. Godine 1996, šestoga mjeseca i osmog dana, progutao sam udicu koja mi je unaprijed namijenjena. Lukavo, da ne kažem podmuklo !
Naime, na taj se dan rodila moja unuka Dora. Po unaprijed zacrtanu planu, smišljeno je ležala zatvorenih očiju, znajući kako je promatramo. Cijela obitelj, uključujući daljnje i bliže rođake, kao na izložbi, čoporativno je buljila u novopridošlicu kroz staklenu pregradu rodilišta.
Uz razglabanje čije su oči, kosa, nos, brada i da ne nabrajam ostale detalje, začu se glas none Mare koja zaključi, kako mala sliči njenoj rodici od prije četrdeset godina. S tim se složi i brižna mati Kristina, skraćeno zvana Kika. Nono Zvonko pak glasno izjavi, kako je na mamu. Nasmiješeni tata Saša, s buketom cvijeća u ruci i neispavan od treće smjene u Ini, cijelo to vrijeme ponosno promatra svoju drugu curicu. Vidno uzbuđena, sestra joj Jelena šuti i radoznalo promatra. Koliko je samo željela tu svoju sestricu ! A to, što će ubrzo promijeniti mišljenje i gorko se pokajati, samo je još jedan od dokaza na koje se sve načine Blizanci mogu i prije rođenja podvući pod kožu a posebice naivnim Djevicama, kao što je Jelena !
Ali, ne samo njima. Ima nas takvih više.
Druga nona, moja jedina i dražesna supruga Lidija zvana Didi, mudro zaključi kako je isti tata. Teta Gordana nadoda, kako je najvažnije da je dijete zdravo. Pošto sam nešto morao dodati bubnuh, kako mi ona najviše sliči malom djetetu ! I tad, nastade muk.
Iako sam svu pozornost usmjerio na reakcije ostalih, ipak uspijem krajičkom oka zamijetiti, kako Dora otvori jedno oko i obuhvati me pogledom, kao da me želi dobro upamtiti. I dok su me ostali bijelo gledali, tog trenutka ne obratim pozornost na ovu sitnicu. A od nje je zapravo sve i počelo. O, kako se u životu znamo prevariti !
Ne bi li nekako zadobila moju naklonost, lukavo razvuče usne u nešto nalik na osmijeh a ja naivan, učinim prvu pogrješku. Razoružan tim nevinim činom, uputim joj poljubac kroz staklenu pregradu. Ona pobjedonosno zaklopi oko, zadovoljna svojom prvom malom pobjedom.
A ja sam, kao naivna i luda ribica, zagrizao tu lukavo ponuđenu udicu. I ta me udica, još i dan danas grebe u grlu.
Promatrajući je kroz staklenu pregradu koja nas dijeli, pomislim na onu poznatu izreku ili sad već otrcan klišej, kako su djeca naše najveće bogatstvo ! A jesam li ja danas veći bogataš nego sam bio jučer ? Znači li to, da si onoliko bogat koliko djece ili unuka imaš ? Mislite li da vam je sada jasniji smisao riječi, biti bogat ?
Ako je tako, pitam se, jesam li ja zapravo bogat čovjek ? Po svemu, trebao bih biti. Ipak, neki mi vrag ne da mira i stalno me tjera da i dalje razglabam, te si iznova postavljam dodatna pitanja.
Zapravo me zanima količina tog bogatstva. Možda se to bogatstvo dijeli ili se multiplicira ako imaš jedno, dvoje, troje ili više djece ? Ako si bogat čovjek jer imaš jedno dijete ili unuka, jesam li ja onda dvostruko bogatiji od onoga tko ima samo jednog unuka ? Ili sam zapravo prikraćen, jer to bogatstvo vrijedi samo za jedno dijete? Ako je tako, onda ispada da sam dvostruko siromašniji ! I što onda poručiti onom, tko ima osmero
djece ? No, pustimo to bogatstvo za sada na stranu.
Radije se bavimo daljnjim tijekom života jednog dvostrukog djeda. Ali prije no nastavim, ukazujem na još jedan događaj koji razotkriva zloću i zlobu Blizanaca. Ne bi li napakostila liječniku pri svom rođenju, ona si namjerno iščaši ključnu kost i tako zabrinu mamu i tatu, a liječnike osudi za opću nemarnost, pa čak i pomisao kako su to namjerno učinili !
Da, to su vam Blizanci. Ako su lukavi ovako mali, možete si misliti što li će sve napraviti, kad odrastu ?
U tom trenutku uđe babica i započe presvlačiti Doru pred našim očima. Ipak, moja intuicija natjera me da pomalo sumnjajući u sve i svakoga, započnem budno motriti, ne bih li otkrio kakve znakove ili pak vražje tragove. No, ništa se nije dalo vidjeli a kamo li naslutiti.
Onako naga, izložena kao na streljani našim pogledima i potpuno svjesna svoje obnaženosti, odmah nas pridobi tim majušnim tijelom. No, za ukupan dojam, ipak moram spomenuti svijetlu kovrčavu kosu, male nožice i ručice i još manje prstiće. Pravi anđelić !?
Usprkos toj uspjeloj anđeoskoj podvali, na izlazu iz rodilišta me zabrinu jedna nepobitna činjenica. A to je godina rođenja, koja završava na broj šest i šesti mjesec u kojem je rođena.
Kada ih poredamo, dobijemo dvije trećine onog znaka, znate na što mislim, broja šest stotina šezdeset šest ! No, i tad ne zamijetih, kako nas je zapravo zavarala danom rođenja ! Ne bi li se dosjetila jadu, lukavo se rodila dva dana kasnije ! I ta je prevara uspjela. No, to sam shvatio onog trena, kad je svoju anđeosku plavu i kovrčavu kosu, zamijenila ravnom i tamnijom ! Ma bio je to vražji posao, velim vam ! Ali o tome kasnije.
I baš kad sam kao dvostruki djed u kafiću preko puta rodilišta, plaćao piće slučajno znancu, sjetim se nanovo one priče o djeci i bogatstvu. Ali me ubrzo, već kod plaćanja računa, na to razuvjeri pogled u sadržaj novčanika i grubo vrati u svakodnevnu zbilju.

Razmišljanja dvostrukog djeda i njegov previd


Današnji mi horoskop predviđa ozbiljne probleme s kojima ću se suočiti, ali da oni ne moraju ultimativno biti negativni. Iz borbe kojoj sam izložen, doći će dosta dobrog. Bar nešto ! Kako su moja očekivanja velika, osjećam da bi se u danima koji slijede, doista moglo dogoditi nešto zanimljivo i lijepo.
Oboružan takvom spoznajom, krenuh veselo u posjet novorođenoj unuci. U autobusu uobičajena gužva. Držeći se za rukohvat, bezuspješno se pokušam oduprijeti gravitacionoj sili jer vozač dvostrukog autobusa, pravi slalom niz strmu ulicu punu automobila. Nakon izvjesna vremena, kako to obično i biva, zapnemo u gradskom prometu.
Da bi u tom trenutku izbjegli opći nervni slom, najbolje je držati se samokontrole. Na taj jednostavan i učinkovit način, sugerirate svojim moždanim stanicama da ostanu mirne i prisebne. Tako odsutni duhom ubrzo ste u stanju nirvane. A tada, pomislite na banalne teme.
Prva koja mi pada na pamet je jučerašnja TV emisija o ljetnom gradskom prijevozu. Kako se uske ulice Rijeke ne daju proširiti zbog redova stambenih zgrada, jedan je pametan glavonja, predložio vožnju par - nepar ! Što ti je nostalgija ! To me podsjeti na mladost, Milku Planinc i vrati u daleke sedamdesete.
No, uozbiljimo se i iskreno priznajmo: kako smo stariji, tako smo i mudriji, ali je činjenica da počinjemo i zaboravljati ! Nažalost.
Nakon takve odsutnosti, odmah bi lakše pri srcu te nastavim strpljivo čekati u nadi, ne bi li nanovo krenuli. Kad se i to dogodi, na slijedećoj se stanici kod glavne place isprazni pola autobusa. Sjedam na prvo slobodno sjedalo i tužan se zagledam u statuu Ivana Zajca, po kome je kazalište dobilo ime. Velik čovjek, glazbenik i skladatelj, gurnut je na marginu u kut parka.
Na njegovu mjestu, kočoperi se velika željezna pletena kugla, rad umjetnika Dušana Džamonje. Osobno nemam ništa protiv takve vrste umjetnosti ali mi nije jasna poruka koju šalje.
Mora da sam još uvijek pod utjecajem nirvane jer ne zamijetim vezu između nje i kazališta. Više nalikuje spomeniku kakva boćarskog kluba. Ali, o ukusima se ne raspravlja.
Čim autobus krenu, radije se prepustim nekim drugim i ljepšim mislima. A na što bi dvostruki djed u najboljim godinama mogao misliti, ako ne na unuke.
Jer kad su ona u pitanju, već vidim sebe a posebno moju jedinu i dražesnu suprugu kako se raspekmezila. A znate li zašto ? Zato, jer na sam spomen unuka, proradi nam onaj dio mozga koji je zadužen za izlučivanje hormona, kojeg liječnici još nazivaju i " hormonom sreće", jer izaziva ugodu. Eh, što su ti djeca !
Istog trena, prve kišne kapi skliznu niz okno autobusa i za časak nastane pravi pljusak.
Bubnjanje kiše po autobusu vrati me u prošlost i na trenutak kad sam sinu Saši, na njegov upit odgovarao ili pokušao odgovoriti, zašto kiša pada? Naivno dječje pitanje zahtijevalo je brz, stručan i razumljiv odgovor.
Kako bi dijete od pet godina razumjelo objašnjenje, navedem jednostavan primjer. A kud ćeš boljeg primjera no što je kuhinjski lonac.
- Sjeti se, koliko si puta vidio mamu dok kuha. I kad se iz lonca diže topla vodena para. Zašto ? Zato jer je lakša od zraka. Uz pomoć sunca, isto se to događa s vodom iz rijeka, mora i jezera.
I kad takva topla para prispije u nebo gdje je hladnije, stvori se nešto nalik magli. To su oblaci.
A kad se nakupi dovoljno oblaka ili rashlađene vodene pare, počinje padati kiša. I to je cijela mudrost.
Mali je cijelo vrijeme kimao glavom a kad završih izlaganje, upita :
- Ma meni je to sa parom jasno. Ali mi nije jasno, tko taj oblak stisne !?
E nećeš ti dječje logike ! I što sad odgovoriti ? I dalje me čudno promatrao, dok mu promrmljah nešto nadajući se, kako je razumio moje dodatno obrazloženje.
A onda se sjetim one stare, dobre i prave istine, kako djeca s četiri godine misle da njihovi roditelji mogu sve na ovom svijetu. Sa deset godina shvate kako baš i ne mogu sve, a sa sedamnaest su sigurni da su im roditelji bedasti. No sa dvadeset pet, na kraju ipak shvate, kako im roditelji zapravo i nisu baš toliko bedasti !
Iz tih misli prekinu me glas četverogodišnje curice, koja glasno započe recitirati veselu pjesmicu. Na moju žalost, majka je umiri tihim šaptom a ja se nanovo vratim promatranju kiše.
Ta započeta a nedovršena lirika, podsjeti me na pjesmicu koju sam nekad davno, spjevao starijoj unuci Jeleni. Naslov je bio, ako se ne varam "Jelenine muke ".


Moja Jelena sama šeta,
od dućana do marketa.
I po suncu i po hladu
traži slatku čokoladu.

Moja Jelena sama šeta,
dan joj ovaj, dug ko vijek.
Pretražila sve ormare
čokolade ni za lijek.

Moja Jelena sama šeta
kroz kuhinju, do kreveta.
Nervozna je, ruke lomi,
pojedeni i bomboni.

Moja Jelena sama šeta,
i ništa joj nije jasno.
Ipak shvaća da je kasno,
za pojesti nešto slasno.

Moja Jelena sama šeta,
od tržnice do marketa.
U marketu kaže teta:
"Sve prodano ! ". Kakva šteta.

Gorak joj je svaki korak,
ništa slatkog, prava bol.
Proživljava muke svake,
nema više, čak ni žvake.


A tada se autobus se zaustavi. Brzo iskočim i usput zahvalim dragom Bogu, jer je prestalo kišiti.
Jasno, kišobran je ostao doma. Zato se s veseljem uputim na dvanaesti kat obližnjeg nebodera. I tu poljubim vrata. Pozvonim, no nitko se ne odazva. Ponovim par puta, ali rezultat bi isti.
I tad shvatim punu istinu. To mi je Blizanac namjerno napravio ! Oni su jednostavno takvi. Uz jednu malu opasku. Samo dvostruki djed u najboljim godinama, može zanemariti činjenicu postojanja
telekomunikacijskih usluga. Ako ste djed jednoj unuci, to još ne znači kako ste ostarjeli. Ali, ako ste dvostruki djed, onda to jednostavno priznajte ! I zato razočaran, krenem ka dizalu i zaputim se natrag, na autobusno stajalište.

Za čitatelje: u nekoliko ću nastavaka pokušati skrenuti vam pažnju ukoliko ste neupućeni.
Ono što vas ne ubije, to vas ojača !








Čudno je koliko ima istine u spoznaji, kako u mladosti vrijeme sporo prolazi do trenutka dok ne postaneš roditelj. A kada u dugim besanim noćima ludiš od briga bdijući nad potomstvom čini se da vrijeme stoji. No tu se varamo. Ono teče i neumitno prolazi, bez obzira što pritom trenutno osjećamo. A u tom vječnom bdijenju i strepnji zbog djece, činimo i pogrješke.
Prva je, kako na sve moguće načine pokušavamo, ne bi li nam djeca bila nalik. Znamo da dijete neće postati naša slika i preslika samo zato, jer to žarko želimo. Zato, ne igrajmo se Boga u pokušaju stvaranja onog što nam nije dano.
Pustimo ih kakva jesu i neka nam budu sreća i radost. Pustimo ih da sami slijede odabrani put uz našu potporu. I neka na tome ostane.
Kad odrastu razumjeti će uloženi trud. A mi ćemo shvatiti koliko smo zapravo sretni, jer nije potrošen uzalud.
I od tog trenutka, vrijeme kao da ubrza. Ni okrenuli se nismo a eto, već smo u šezdesetima.
I naravno, nastavljamo živjeti dalje po već viđenom i davno uhodanom scenariju.



Budući roditelji oprez ! Ono što slijedi mora biti, ali i ostati strogo povjerljiva tajna. I poslije ne recite kako to niste shvatili na pravi način. A bili ste na vrijeme upozoreni.
Zato prije bilo koje odluke treba dobro promisliti!




1




Mjesec je studeni. Niski sivi oblaci lijeno klize preko Učke. Vjetar ih odnosi dalje na istok ka Crikvenici i Velebitu i mreška more kositrene boje. Iz stana u kojem živim prekrasan je pogled na Kvarner i njegove otoke.
Upravo promatram gradilište pred zgradom i razmišljam kako će nova kuća čije temelje upravo dovršavaju zapravo biti barijera, koja će pokriti pola pogleda na more. Nemoćan da bilo što učinim, mirim se sudbinom. Shvaćam da život u gradu znači i brojne kompromise. A najveći od njih je dragovoljni pristanak na stresne trenutke svakodnevice.
Za primjer, počnimo sa stresnim jutarnjim odvozom smeća, uz obvezno lupanje i buku kamiona. Imaš dojam da to čine namjerno. Valjda misle ako ne spavam ja, e nećeš ni ti ! Zatim utrka s vremenom i autobusom, koji upravo odlazi. Slijedi frka na poslu i na koncu, kao šlag na tortu, uvijek nezadovoljan šef.
Nakon posla, obvezna gužva u autobusu. I kad sam skoro jednom nogom u mirnom kutku, koji još i dan danas mnogi nazivaju dragim domom, nekako intuitivno osjetiš da ovaj dan neće imati miran svršetak. Za to se pobrine susjed, koji usput budi rečeno nije ništa drugo do besplatni skupljač novca za tuđi račun, ili kako se to drugim riječima zove, civilizacijska obveza prema pranju i čišćenju stubišta.
Uz plaćanje računa, kao usput zamjeri mi visoki račun za grijanje, jer navodno previše otvaram prozore. Smatra da bih prozore trebao zatvoriti u ranu jesen i otvoriti ih u kasno proljeće. Pravim se lud jer danas nisam dovoljno srdit, te zbog dobrosusjedskih odnosa odustajem spomenuti njegov novi Peugeot koji se šepuri na parkiralištu iza zgrade. Zato šutke prijeđem preko činjenice da je oslobođen plaćanja grijanja i stanarine jer je navodno, socijalan slučaj. Zato ga uz glup izgovor ostavljam na stubištu i napokon zatvaram vrata stana.
Od tog trenutka uvijek pazim, s koje intelektualne razine ulazim u polemiku.
I kad baš pomislim kako ću ostatak dana provesti u miru i papučama, zazvoni telefon. Od pustih sanja ne bi ništa jer me u zbilju vrati obavijest, kako od toga neće biti ništa, jer moram Doru odvesti na probu mažoretkinja.
Ah, da, skoro zaboravih.
Dora je moja osmogodišnja unuka koja uz obvezno školovanje trenira odbojku i već četiri pune godine nastupa u mažoretkinjama. Sad je u kadetima, što je iz točke gledišta jedne osmogodišnje djevojčice posve normalno i razumljivo a da ne kažem kako je za nju, od životne važnosti.
No to što ja, taj sat moram provesti pred dvoranom drhteći na zimi i buri, posve je normalno razumljivo i od životne je važnosti s gledišta jedne osmogodišnje unuke. I još se pri tom moraš osjećati ponosno kao svaki pravi djed, što znači kako je to posve normalno i razumljivo i od životne je važnosti.
Zato savjet: ako ste oženjeni - nastojite izbjeći unuke !
Ako ste već napravili takvu pogrješku, još jedan savjet. Dok čekate unuku i kratite vrijeme, uposlite si mozak. Oni, koji nešto znače u akademskim krugovima, kažu da je to zdravo.
Pritom se uposle sive moždane stanice i na taj način najlakše izbjegnete sklerozu.
Zato sivim stanicama postavite razna pitanja koja vam prva padnu na pamet a posebice dok skakućete s noge na nogu, ne bi li se malo ugrijali. A jedno pitanje me u zadnje vrijeme posebno kopka. Zapravo, uvijek ga postavljam ali istovremeno, ne mogu pronaći zadovoljavajući odgovor.
Pitam se, što sam to zgriješio, pa me kod rođenja onaj što odlučuje, strpao baš u astrološki znak Riba ?
I zašto baš u njih, od dvanaest mogućih astroloških znakova, koje su usput rečeno iz ne znam kojih razloga, zadnje u redu ? Tko je tomu kriv ? Jer, negdje mora postojati logično objašnjenje ili bar dobar razlog zašto su neki prvi, drugi, treći, četvrti i td., astrološki znak ? To je sigurno negdje određeno, ali gdje ? Tko je taj koji odlučuje ili tko je taj koji je izvlačio ceduljice s imenima ? Na ta pitanja ne uspijevam dobiti pravi odgovor. I naposljetku sam se jadan, pomiren sudbinom i mimo svoje volje, našao u zadnjem redu.
Usprkos činjenici što sam zadnji, nastavljam dalje, jer me neki vrag stalno kopka i ne da mi mira. Zamišljam svijet u jednoj drugoj mogućoj varijanti. Svi znamo kako je živjeti uz dvanaest astroloških znakova. To više nikog ne čudi.
No pokušajmo za časak zamisliti život, kad bi svi ljudi bili rođeni u jednom astrološkom znaku ? To je već intrigantno, zar ne ? Kako bi sva ta već poznata naklapanja oko obilježja pojedinih astroloških znakova, pala u vodu. Možete li zamisliti tu sreću !
Nema više onog mučenja s horoskopom po novinama, radiju i televiziji ! Čitaš horoskop za taj dan a on je isti za sve ljude na svijetu ! Tako bi svi bili, u istom trenutku sretni, ili nesretni. Svi bi imali uspjeha ili neuspjeha na poslovnu planu! Nestale bi razlike i ljudi bi se više razumjeli ! Sve bi se lakše podnijelo ! Svi bi imali sreću ili nesreću u igrama na sreću ! Čisti komunizam.
Sretneš prijatelja koji je upravo dobio na lutriji i osjećaš se kao on !
No, bi li takav život bio jednostavniji ? Čini mi se da ne. Ipak mi nešto tu manjka. Bojim se da bi takav život bio dosadan. Živjele razlike ! Ili se varam ?
No, pustimo to za sad na stranu. Takva razmišljanja ima samo dvostruki djed rođen u znaku Ribe i u najboljim godinama, a koji se smrzava čekajući povrat unuke s probe mažoretkinja.
Da u životu i nije sve tako crno kako izgleda na prvi pogled, pokazuje i ovo smrzavanje pred dvoranom. Ako to uzmete kao doprinos jačanju obrambene moći vlastita tijela, niste ni prošli tako loše ? Ovako uvježbani, možete izdržati i ekstremnije uvjete. I lakše podnijeti svakodnevna moguća i nemoguća životna iskušenja.
A jedno od njih je naravno, kad zaboravim kišobran. Mokar do kože, pokušavam se skriti pod ono malo krova dvorane u kojoj unuka veselo trčkara. I baš je briga za pokisla djeda. A na kraju, pri izlasku iz tople dvorane još dobijem srdit ukor :
" Ma kako si samo mogao zaboraviti kišobran ? "
No, tu mukama ne bi kraj. Upravo kad proba završi, stade i kiša ! I nemojte sada pametovati tko ti je kriv, što si doduše ne svojom voljom strpan u zadnji red astrološkog ciklusa !
Mislim da za to negdje ima debeli razlog i logičan odgovor. Na moju žalost, do danas nisam našao pravi, zadovoljavajući odgovor. Izgleda da se netko nekad davno, izvrsno zabavljao, trpajući nas u različite znakove. Pri tom je netko prošao bolje a netko lošije. Ja sam prošao najgore !
Pitate se zašto ? Zato jer sam kao Riba, a to je znak podvojenosti, imao tu prokletu sreću ili nesreću, da dobijem još jednu unuku, koja je uz to i Blizanac ! Kako su i Blizanci podvojene ličnosti, možete zamisliti na što sliči naš susret ? Tada se na jednom mjestu umjesto dvije, zapravo nađu četiri osobe ! I sad ti tu, budi pametan !
A ako još imate i ludu sreću pa vam je i supruga Blizanac, onda mirne duše možete reći, kako zbilja nemate sreće.
Ako je tomu još i suprugina teta Blizanac, kao u mom slučaju, e onda ste si sami krivi ! Nitko vas nije tjerao !
Možete li zamisliti koja frka nastane, kad se nas četvero sastanemo ! Zato je za vaše dobro da shvatite poruku iz zaglavlja I. ovog poglavlja i dobro promislite.
Ne želim vas plašiti. Ali, istina je drugačija no što ste željeli. Blizanci ne dolaze ! Oni su već među nama !

P.S. ( u povjerenju): nastavak slijedi!

Dva puta je svirao valcer.
I dva puta je svirao tango.
I dva puta naručih piće.
A onda mi pogled skrene
na curu u kutu gdje plače.
Jelena ona se zove,
tako je rekla taj čas.
Izmamih jedan joj osmijeh
kod zvuka Ravelova bolera.
I cijelu smo proveli noć
na obali pjenećeg mora.




Trpimir Burić - Goranski