Hotel Granata

Neka Vas u Novu godinu isprate stihovi hrvatskog pjesnika Viktora Vida o Hrvatskoj:

" .... ona je srela zarana u zelenim svojim ljetima politiku " par Exellance " oličenu u Bizantu

svetogrđa i raskalašenosti,

a sada se zapliće kao Pepeljuga u koncima ružnih zavjera koje predu njene sestre,

zavidne kneginje.

Pa dok je prešućuju kao naciju ili hvataju njen lik u krivim zrcalima njezino se ime

potkrada kao dugo potiskivana krivnja koju bi moglo ukloniti obasjanje razbora

kroz podsvijest moćnih veleposlanika ovoga svijeta "

Sjedili smo kao stranci,
šutjeli u mraku bara
svak na kraju istog stola.
U ruci ti puna čaša.
Još ne shvaćaš da nas dijeli
nekoć topla,
danas
hladna ljubav naša.

Dok glazbenik stari svira
uz gitaru pjesmu našu
preko stola pružaš ruku
i uzalud tražiš moju.
Da u hladnu tvome stisku
vratiš prošlost.
Ne čutim je
kao svoju.


Na odlasku pokraj vrata
za trenutak ja sam stao
sve pogledah redom
I produžih.
Ali što ćeš, ne zamijetih
tvoju suzu,
što je pala
u whisky sa ledom.


Trpimir Burić - Goranski

S A B R A
















Jerusalem, Jerusalem,
In god ' s name I swore
Jerusalem, Jerusalem,
Turn your face unto me.











I





Svibanjsko predvečerje 1967. godine. Šetajući Karmelom po kamenoj stazi parka dok se nad
Haifom počinju paliti svjetla i grad se priprema za nadolazeći mir noći, Isak i Makabejac vode
raspravu o povijesti. Na par koraka slijede ih Lea te Snir i Hagaj s djevojkama. Cijela grupa
zastane da osmotri trenutak nakon kojeg se dan žurno gubi u morskim dubinama negdje
daleko na pučini i ustupa mjesto noći.
Taj prekrasan pogled na osvijetljenu luku i spuštajuće stepenice okružene obiljem
zelenila čine mjesto još ljepšim, a bezbrojne ukrasne svjetiljke koje podsjećaju na tisuće
zvjezdica, spuštaju se u neprekinutom nizu jureći u susret moru.
Makabejac zagrli Leu pokazujući joj mjesto gdje se svjetla stepenica spajaju sa svjetlima
grada i luke u dolini.
Izvjesno su vrijeme stajali šutke i promatrali taj neobičan prizor. Tišinu prekinu Snir.
- Što ste se zabuljili ? Svjetla kao svjetla. Da nisu upaljena, ne bi ih ni zamijetili. Hajde,
idemo dalje! Noge me već bole.
Snir ne bi bio Snir, a da ne izvali po koju. Produže do malog trga s klupama. Isak je
djevojkama tumačio zvijezde, a Makabejac i Lea oslone se na ogradu i nastave promatrati
grad koji je svijetlio pod njihovim nogama. Široka cesta spušta se do samog ulaza u luku.
Osvjetljeni ulaz s niskom pokretnom ogradom dijeli luku i grad. Mnoštvo privezanih
brodova, a izvan luke popriličan broj čeka svoj red za istovar.
To promatranje prekinu Isak i pozva ih na kratki predah u maleni buffet u dnu trga.
Poslije narudžbe Isak počne objašnjavati Sniru nešto što je pročitao ovih dana. Njima se
priključi i Makabejac, nakon čega i ne zamijete kako vrijeme odmiče.
Kao student povijesti Isak je za Makabejca bio mala hodajuća enciklopedija. S obzirom na
njegovu sklonost u njemu pronađe prava sugovornika.
I tako, ponovo započnu istu temu: osnutak države Izrael. Makabejac ukratko ispriča koliko
zna i zamoli Isaka da mu to podrobnije objasni.
- Znam da nisi upoznat s osnutkom države Izrael i svega što je tomu prethodilo "- odgovori
Isak, i zato mi je drago da si postavio to pitanje. Naime reći ću ono što je tome prethodilo.
Oko Palestine i osnutka države Izrael napisano je svašta. Zato ću pokušati
objasniti neke događaje, a pretpostavljam da ih ne znaš ili su ti događaji različito tumačeni.
To je cijeli niz događaja koji su slijedili jedan za drugim iako se na prvi pogled ne može
reći kako su povezani. A to su: interes, povijest, politika, sudbina. Kao voda, vatra, zemlja i
zrak.
Osnutak bilo koje države nije stvar samo želje naroda već i niz slučajnih, povoljnih ili manje
povoljnih okolnosti. Ako se tome doda i vanjski utjecaj, onda je jasno da se u povijesti jako
malo stvari, a osobito u politici, događa slučajno.
Takav je slučaj i s Izraelom, jednim od najvažnijih strateških dijelova svijeta. Bliski i Srednji
istok uvijek je bio vezan za tri kontinenta. Preko njega su vodili putovi ka velikim tržištima i
sirovinama i dalje na istok. Oni su bili poprište sukoba i različitih interesa. Tomu treba dodati
i bijedu arapskog svijeta, strani utjecaj, politiku i dominaciju te već vrlo izražen pokušaj
izlaska na svjetsku pozornicu naroda koji žele samostalnost.
Taj dio svijeta postao je zanimljiv nakon pronalaska nafte kao novog pokretača napretka.
I nove države kao i njihovi vladari šeici i sultani postali su preko noći najbogatiji ljudi
na svijetu u tim najsiromašnijim zemljama. I oni su imali svoje interese.
Kako je nafta bila novi energent, bilo je jasno da tko bude imao najviše nafte, imati će i
najveću moć, - tu Isak prekinu priču, dok je konobar spuštao novo piće na stol. Otpije
gutljaj i nastavi:
- Jasno je kako su najveći konkurenti u to doba bile Sjedinjene Države i Velika Britanija.
Kako Sjedinjene Države imaju goleme izvore nafte kod kuće te posjeduju i velike izvore u
Latinskoj Americi, bile su neovisne o nafti.
S druge strane, za Veliku Britaniju i njeno gospodarstvo od vitalnog je interesa bilo
zadržati primat i nadzor na ovom naftom bogatom području. Zato je i nastala tzv.
"ravnoteža moći " (Balance of Power) jer je naftom stvorena gospodarska ovisnost ostatka
svijeta, a koja je puno učinkovitija od nekadašnjih formalnih kolonijalnih prava i koja je još
prozvana " Velika igra " (Big game). Imati moć za takvu kontrolu značilo je kontrolirati
gospodarsku sudbinu cijeloga svijeta.
Ili drugim riječima, biti njegov gospodar. I tada jasno dolazi do sukoba interesa. I kao svi
sukobi donose i nesuglasice. Pa makar to bili i najveći prijatelji. A najveću štetu počinju trpjeti
drugi, ni krivi ni dužni.
A što se tiče Palestine, velikim silama je bio interes za novo odugovlačenje rješenja mira
između Izraela i arapskih susjeda. U tim sukobima one su bile suparnice a radi osobnih
interesa na Bliskom istoku. U te sukobe uvučen je i OUN te je glatko bio odbačen prijedlog
SSSR-a da se sve strane trupe povuku s teritorija Palestine.
Egipatska vojska je imala podršku Sjedinjenih Država, a "transjordanska arapska legija" bila
je zapravo dio britanskih oružanih snaga. Umjesto da povuku vojsku i prekinu rat u Palestini,
velike sile oforme "posredničku komisiju". Kako bi bili potpuno sigurni da će ta komisija
zastupati njihove interese u nju uđu predstavnici SAD, Francuske i Turske. Glavni napor je
bio još više podijeliti Arape i Židove ne bi li ih natjerali da se priklone njihovim željama.
Između SAD i Velike Britanije došlo je par puta do jačih javnih sukoba kakvih inače nije
bilo po drugim pitanjima. Tako su Britanci izvršili invaziju nove židovske države dok su je
istoga dana SAD priznale.
Kada su uvidjeli da im takve svađe samo škode nastavljena su tajna pogađanja oko podjele
utjecaja i profita. Predložen je novi plan o podjeli Palestine. Po tom planu trebalo je Židovima
dati dio oblasti Galileje, ali se zbog toga moraju odreći dijela južne oblasti Negeva koji im je i
inače po planu OUN-a pripao. Cijela ta oblast ne bi pripala Arapima već bi bila pripojena
britanskoj vojnoj bazi Transjordaniji. Pored toga Haifa kao najveća luka postala bi
slobodnom lukom.
No taj plan nije zadovoljio ni Arape ni Židove. Židovi su smatrali da upravo njihova
budućnost ovisi od Negeva ispod čijeg se pijeska nalazi dobra zemlja, samo je treba
navodnjavati.
Arapi nisu pristali da u susjedstvu imaju jednu novu povećanu Transjordaniju, ustvari
povećanu britansku bazu. Britanci bi dobivanjem Negeva mogli uspješno vršiti pritisak na
Egipatsku vladu, saveznicu SAD, a slobodna luka Haifa, omogućila bi korištenje luke za
njihov interes vezan za zaradu britanskih akcija haifskih rafinerija nafte.
Zbog toga Britanci prelaze preko svih svojih ranijih izjava te nakon toga tvrde kako neće
pristati na rješenje koje ne bude zadovoljavalo Arape i Židove, a da bi se ponovo
zalagali za rješenje koje nije zadovoljavalo niti jednu stranu.
Baš u to vrijeme Rockefeller Standard Oil Company pronalazi naftu u pustinji Negev. Kada
se ima na umu njihova zainteresiranost za naftu Bliskog istoka, a time i utjecaj na okolne
države, može se sa sigurnošću pretpostaviti da je u tom trenutku došlo do nekakvog
sporazuma između SAD i Velike Britanje o Negevu, tj. o njegovoj nafti. Tako nafta postaje
sredstvo za postizanje globalne moći u svijetu.
Poslije su se SAD predomislile i priopćile kako će britanski prijedlog brižljivo razmotriti, a to
drugim riječima znači pregovarati i opet odugovlačiti.
Sporazum nije postignut, donijeta je nova rezolucija koja je omogućila još veće
odugovlačenje palestinskog pitanja.
Britanci su za to vrijeme učinili posljednji pokušaj sa svojim "namještenikom" Abdulahom koji
izjavljuje kako će on, odmah "uslišiti želju" palestinskog naroda i primiti krunu nove države !
U isto to vrijeme su SAD nastojale natjerati Britance da svoju politiku potčine njihovoj.
Svi su po malo radili na onemogućavanju mira znajući da bi njegovim uspostavljanjem
bio kraj njihovu gospodarenju u Palestini.
Sve to pomalo sliči na razlog zbog kojega su Britanci ušli u prvom svjetskom ratu u borbu
protiv Njemačke. Pravdalo se to potrebom obrane neutralne Belgije dok je stvarni razlog bio
obrana zaliha zlata kao sredstva plaćanja u svijetu te poraziti Njemačku i time osigurati
britansku kontrolu nad naftom kao strateškom sirovinom za gospodarski razvitak u
budućnosti !
A kad se sve to zna, onda nije teško protumačiti kako je samo dan nakon osnutka države
Izrael, napad arapskih susjeda na nas " bio slučajan ! "- završi s odgovorom Isak i ispije
ostatak pića.
Makabejac pomisli da se iz svega ovog može zaključiti i neka pouka za budućnost.
Povijest kao učiteljica života za koju je filozof Santajana izrekao pravu istinu: " Tko ništa ne
uči od povijesti, taj će biti prisiljen ponavljati ! "
I onaj koji ništa od toga ne bude naučio već zaboravio, bit će osuđen na ponavljanje
prethodnih tragedija i nikada ne će saznati zašto je to sve upravo tako na tom u isto vrijeme
prokletom i prekrasnom svijetu.
- Daj, dosta je povijesti. Od toga, samo boli glava. Idemo na večeru - reče Snir kojemu je
dosadio njihov razgovor.
I tako se zapute nizbrdo u grad gdje iz restorana na dnu stepenica do njih dopre zamamni
miris upravo zgotovljene janjetine.



đ đ đ



Jutro. Početak lipnja. Na vrhu pješčane dine Makabejac promatra kako pustinjski vjetar
Hansim podiže pijesak negdje daleko na horizontu. Topli vjetar što puše već četvrti dan
dobrano je ispraznio njegovu čuturicu s vodom. Naime znojenjem se budi nova žeđ i tako
zatvara krug. Četrdeset je stupnjeva u hladu. Na suncu i šezdeset.
Pod maskirnom mrežom držeći u ruci galil - jednu inačicu američke automatske jurišne
puške, osmatra ne bi li ugledao nešto drugo osim pijeska. Za časak skine naočale za sunce
i rupčićem otare lice. Pušku stavi do sebe pod mrežu. Od pregrijane puške bi mu još toplije.
Brzo je vrati natrag držeći je za remen.
Postrojba "Sabra" kojoj je Makabejac pripadao kao dio Tsahala ( vojske za obranu izraela -
Tsva Hahaganah lei Israel) dobila je naziv prema jednoj vrsti kaktusa koju u Izraelu
upotrebljavaju umjesto ograda za njive. No izraelci isto ime upotrebljavaju i za građane koji
su rođeni u Izraelu.
"Sabra" je imala zadatak zaštitu posade uređaja za noćno navođenja zrakoplova
IC - lokatorima na oklopne postrojbe egipatske vojske ukopane u pijesku. Bila je to slična
inačica kasnije njemačke proizvodnje uređaja K-35 ali puno slabija. Trebala je navoditi
zrakoplove i efikasno omogućiti uništenje oklopnih brigada s logistikom radi brzog budućeg
napredovanja izraelskih postrojbi.
Makabejac pričeka smjenu i tiho kliznu natrag niz pijesak. Zatim se vrati pješice prema dva
kilometra udaljenom selu razrušenom za drugoga svjetskog rata. Ostatci sela u obliku
nepravilna kruga izvrstan su zaklon.
Postrojbu su činila tri dobro naoružana džipa s petnaestak ljudi, prekrivena maskirnim
mrežama te ih se iz zraka nije moglo zamijetiti.
Vraćajući se razmišljao je o kupanju. To je ono kad najviše želiš nešto čega nema. U selu
pod zidom razapeta maskirna mreža i bar malo zaklona od sunca.
Snir oslonjen o zid drijema u hladu i otvori jedno oko kad začu Makabejca koji u
prolazu sklopi palac i kažiprst u slovo "O" dajući znak kako je sve u redu.
Sjedne, otvori čuturicu i ispije gutljaj vode i tabletu soli. Gubitak soli mora se
nadoknaditi. Kao svi Europljani i on je teško podnosio sparinu. Zatim se osloni na zid i zapali
cigaretu. Ugleda par nogu kako vire iz džipa. To Hagaj spava, jer jedino on može zaspati u
bilo kojem položaju. Zatim uputi pogled na Snira koji je i dalje drijemao.
U tom trenu začu glas šifranta kod radio stanice. Diže se i krene do njega.
Pregledavajući kartu s iscrtanim podatcima shvati, kako su egipatski položaji u
međuvremenu promijenjeni. Naime, na karti više nisu ucrtani položaji teških topova te
zaključi da su ih premjestili.
- Manje posla za nas, promrmlja misleći pritom na ostale postrojbe koje će ih morati
potražiti.
Tih dana oružani incidenti na granici s arapima postanu brojni. Prije par dana na
zahtjev Egipta povučene su snage UN-a sa Sinaja te je ubrzo nakon toga zamjećena
koncentracija egipatskih snaga.
Genaral Yitzchaq Rabin, načelnik izraelskog Glavnog stožera, hitro i u tajnosti provodi opću
mobilizaciju te vrši raspored izraelske vojske. Pretsjednik Egipta Naser zabranjuje plovidbu
izraelskim brodovima kroz Tiranski moreuz i izvrši blokadu luke Elat u Akabskom zaljevu.
Rat je bio na pomolu.
Obilno potpomognuta oružjem iz SSSR-a egipatska Armija uspjela je donekle uspostaviti
ravnotežu snaga. Očito se smatrajući nadmoćnim što su ukupno gledano i bili arapski
susjedi još su jednom pokušali baciti Izrael na koljena. Kako je tajna služba Mossad doznala
da će glavnina udara biti izvršena preko pustinje Negev, gdje bi se egipatske snage trebale
sastati s jordanskim tako i Makabejčeva postrojba dobije nalog za izviđanje. Ovog se puta
radilo o sprječavanju prodora oklopnih postrojbi egipatske vojske preko južnog dijela Sinaja.
Koliko su egipćani bili sigurni da izraelski protu udar neće ovuda uslijediti, potvrđuje i
činjenica kako uopće nisu vršili izviđanja, niti bilo kakvu kontrolu kretanja. To je još
više olakšalo stvar i Makabejac je zadovoljno promatrao kako egipatski tenkovi u koloni,
jedan po jedan, napuštaju prijašnje položaje i kreću natrag ka Suezu.
Tek kasnije je shvatio kako su Egipćani mislili da je kroz pustinju nemoguće proći. Ta se
pogreška pokazala točnom, jer je druga grupa srednje izraelske brigade u čijem su sustavu
bile dvije oklopne i jedna moto brigada, po starom takozvanom turskom pješčanom putu već
prvoga dana navečer oko 18 sati bez otpora prodrle do raskrsnice Bi'r Lafan (Bir Lafan).
Makabejac se vrati natrag do Snira i lagano ga dodirnu nogom.
- Diži se lijenčino, idemo na pivo, reče zafrkavajući ga znajući da on puno ne drži do
" košer " običaja tj., da je alkohol zabranjen. Snir bunovan od kratka sna trgnu se i
mahinalno dohvati galil.
- Zakoči malo prijatelju, to sam ja ! - reče Makabejac na hrvatskom uvidjevši kako je vrag
odnio šalu. Takvo je ponašanje bilo razumljivo, jer biti u neprijateljskom okruženju
podrazumijeva i krajnji oprez.
Sneni Snir nešto promrmlja na hebrejskom. Inače su u svakodnevnoj komunikaciji i on i
Makabejac govorili hrvatski. Njegova majka potječe od ugledne sarajevske obitelji dok je
Snir rođen u Hrvatskoj. Jedno je vrijeme živio u Rijeci. Prije desetak godina odselili su
u Izrael.
Isak ih je znao zafrkavati govoreći:
- Ne želim biti prodan u roblje, aludirajući pri tom ne bi li se razgovor nastavio na
hebrejskom. Inače ime Isak, hebrejsko je ime iz Biblije što u prijevodu znači - onaj
koji se ruga ! Isak je u šali jedamput nazvao Snira, da je on " čuvar krastavaca " na što se
ovaj jako uvrijedio. Makabejac je tek tada saznao kako je izraz "čuvar krastavca " u stvari
poruga, jer je u starom Izraelu to izreka za čovjeka koji je obavljao najjednostavnije poslove
tog vremena tj. mogao ga je obavljati i čovjek bez ruke ili noge. Jedva su ih ponovno izmirili.
A onda se sjeti kako je Snir naoko miran momak u Tel Avivu napravio rusvaj. Naime, sjedili
su na terasi jedne od kavana kad Snir zamijeti kako dva mladića za susjednim stolom
pokušavaju zaustaviti neku djevojku u prolazu. Sve je započelo šalom da bi je zatim na silu
pokušali posjesti za njihov stol. Djevojka je pogledavala na sve strane ne bi li joj itko
priskočio u pomoć.
Za tren je oka bio do nje a kako se još u Rijeci zajedno s Makabejcem bavio borilačkim
sportovima, ta su dva mladića ubrzo ležala na cesti. Sve se dogodilo u trenu da ni
Makabejac nije uspio reagirati. Nakon svega policija privede i Snira koji u policiji provede noć
kunući ih na hrvatskom jeziku. Sva je sreća jer ga nisu razumjeli. Sljedeće jutro Makabejac
ga vojnim džipom pokupi i odveze doma.
A djevojka koju je tada tako zdušno branio kasnije postade njegovom suprugom.
Od toga dana Makabejac ga u šali prozva " Brzi " što se neobično dopalo židovima koji u
svom govoru često upotrebljavaju grleno slovo " r ", a koje ga podsjeti na francuski izgovor.
A tek izgovor njegova imena ! Kako je morao imati nekakvo ime, a da to bude prihvatljivo za
Izraelce, prozvali su ga jednostavno " Gebalim Makabejac " (Hrvat Makabejac) prema
nekadašnjoj suradnji Hrvata i Židova 953. godine u Cordobi, u Španjolskoj.
Snir se podiže i u udubljenju kod zida iz velike aluminijske posude s poklopcem natoči dvije
šalice čaja. Jednu doda Makabejcu, a zatim sjede kraj njega. Makabejac zapali novu cigaretu
te zajedno šutke udubljeni u različite misli stanu promatrati otiske svojih čizama u pijesku.







II




Noć. Naslonjen na zid, Makabejac započe promatrati zvjezdano nebo nad horizontom. Njihov
je raspored, potpuno drukčiji nego u Europi. I baš zato pokuša razaznati neku od zvijezda i
pokuša je svrstati u njemu poznato sazviježđe. Kad mu to ne uspije, spusti se natrag na ležaj
do zida.
Pustinjske su noći hladne i on se dobro zamota dekom i poravna maskirnu mrežu.
Ležao je neko vrijeme uvjeren kako će zaspati. No od sna ništa. Dok je ležao razne mu misli
prođu glavom. A jedna od njih bila je i sjećanje na dan kad je prvi puta ugledao Leu.
Nesvjesno se osmjehnu. To sjećanje bi tako jasno kao da je sve bilo jučer. Kao da nije
prošla godina dana od prvog susreta. Utonu u misli, a zatim se prepusti sjećanju svakog pa i
najmanjeg detalja.



đ đ đ



Stajao je pred ulaznim " Lavljim vratima " starog Jeruzalema i razmišljao o ljudskom životu.
Zaključi kako je taj život zapravo ništavan naspram postojanosti ovih drevnih zidina. Koliko li
je događaja i sudbina doživio taj grad. Grad, čije je postojanje izmijenilo sudbinu cijeloga
svijeta.
I ova vrata ispred kojih stoji samo su dio te sudbine. I zato se s velikim štovanjem
prema tim povijesnim vratima zaputi kroz njih u grad.
Unutra uskim ulicama kretalo se mnoštvo ljudi u nepreglednoj zbrci kao bez cilja.
On se prepusti gomili koja ga ponese u desno, prema crkvi Sv. Ane.
Prošao je samo par koraka, a njegov se pogled zaustavi na crnokosoj djevojci. Stajala je
pred prodavaonicom kruha s košarom u ruci dok je drugom bezuspješno pokušavala vratiti
nestašni pramen kose.
U tom trenu Makabejac ugleda prodavača češljeva. Među mnoštvom ukosnica opazi jednu
sa slovom " H " u sredini. Kupi je i zatim pogledom ponovno potraži djevojku.
Još je stajala na istom mjestu držeći otvoreni novčanik u ruci i plaćala tek kupljeni tanki
bezkvasni kruh " macaa ".
Priđe joj i kad ona nanovo pokuša svoj nemirni pramen kose vratiti na mjesto, obrati joj se
riječima:
- Oprostite, mislim da ovo može pomoći, na što ga znatiželjno pogledaju velike prekrasne
oči. Oči boje kestena.
Zatim joj ukosnicom pričvrsti nemirni pramen, odmakne se korak od nje i zadovoljno
zamijeti:
- Prekrasno !
U prvom je trenu izgledalo kao da će se djevojka naljutiti, jer joj u očima ugleda čuđenje.
Zatim što ga je dulje promatrala, njen pogled prijeđe u radoznalost, a onda mu se nasmiješi.
Makabejac, zadivljen bjelinom zubi i predivnim osmijehom, stajao je kao opčaran. Zamijetivši
njegovu zbunjenost ona se glasno nasmije.
Nakon pet minuta sjedili su na terasi obližnje kavane i pričali. Slušajući je osjeti
kako ga taj glas neodoljivo privlači. Nije ni pokušao odgonetnuti zašto. Zato je pozorno,
uživajući nastavi slušati.
Na njen upit on ukratko objasni od kuda je i kako je stigao u Izrael. Ona je ispijajući hladni
sok, promatrala tog na prvi pogled, nezanimljivog čovjeka. Sjedio je do nje s rukama na stolu
gaseći cigaretu u maloj pepeljari i pričao o sebi.
Slušala je kako govori promatrajući mu oči i kosu boje svijetlog kestena. Učini joj se drukčiji
od ostalih koje je poznavala. Njegovi dugi prsti u isto su vrijeme držali i cigaretu i čašu dok je
objašnjavao zašto je kupio ukosnicu.
Još pod dojmom trenutka kad je bila bijesna zbog njegove slobode dok joj je stavljao
ukosnicu u kosu, sad ipak uvidje da je namjera bila spontana, a ne gesta nametljivca. Bio je
to tek jedan od neuobičajenih načina upoznavanja.
Nakon izvjesna vremena predloži da mu bude vodič po gradu. Makabejac prihvati s
veseljem te se zapute dublje u grad niz ulicu Via Dolorosa. Jedno su vrijeme obilazili grad
da bi ga najzad povela do najveće želje svih Židova.
Uspnu se stepenicama trokatnice do drugog kata gdje s prozora hodnika kroz žičanu mrežu
ugleda trg i nasuprot visoki zid. Zid Hrama ili Zid plača o kome je tako puno slušao, bio je
pred njima.
Kako je Jeruzalem podijeljen na židovski i jordanski dio, za židove je najteže bilo što se Zid
Hrama nalazio u jordanskom dijelu. Mogli su ga samo promatrati upravo kao i oni sada kroz
visoku ogradu koja dijeli grad na dva dijela.
Na zapadnom zidu Hrama Makabejac ugleda postavljene pisoare. Arapi su znali da time
vrijeđaju ponos, vjeru i osjećaje Židova. I to ih je očito zabavljalo. Smuči mu se od takva
pogleda te ubrzo napuste kuću.
Dolje na ulici ona objasni kako će se po predanju svaka želja ispuniti ako je napiše i stavi u
pukotinu zida Hrama.
Makabejac iz džepa košulje izvadi mali notes, upiše njeno ime i istrgne list. Dok ga je
promatrala, ode do zida kuće u kojoj su malo prije bili te između dva kamena ugura
presavijeni papir. Stajao je jedno vrijeme zureći u taj zid ne zamjećujući ništa drugo. Zatim se
okrene i vrati natrag.
Dok se vraćao, zamijeti njen upitan pogled. Makabejac se nasmiješi, šireći ruke :
- Znam da to nije isto. No, sada je sve, u božjim rukama.
Njene tamne oči kao da su bljesnule. U tom trenu i Makabejcu srce brže zaigra. Uzme joj
košaru iz ruku, a onda se zapute istim putem natrag.






đ đ đ



To prisjećanje prekide Hagaj:
- Odspavaj svoju smjenu. Ne mogu zaspati. Idem umjesto tebe.
Jasno kada je spavao po danu. Makabejac je neko vrijeme slušao škripu njegovih koraka u
pijesku, a zatim utonu u san.
Drugo jutro u zoru Hagaj priopći kako za dva sata moraju biti spremni za napad. Pokupe
opremu, pregledaju naoružanje te usklade satove i krenu pješice ostavljajući vozače kod
džipova. Nakon pola sata prispiju na unaprijed zacrtane položaje. Rasporede se u pet grupa.
Glavni je udar trebao započeti u 7 i 45 h tako da je svaka grupa najkasnije do sedam sati
morala biti pripravna za dalje djelovanje.
Kako pustinja svakodnevno mijenja izgled rušeći stare i praveći nove dine, Makabejac i
ostali, nakon kraćeg traganja ipak izbiju svaki na svoj početni položaj. Cesta ili malo više
kamenja u pijesku, ako to možemo nazvati cestom, posluži za orijentaciju. Skrenu lijevo uz
nju, rašire se i počnu penjati uz dine. Negdje na polovici svi zastanu.
Makabejac pogleda na sat. Sedam sati i petnaest minuta. Prijeđe pogledom na ostale te se
uvjeri kako je sve u redu. Hagaj rukom da znak da ide naprijed i krene puzeći do vrha dine.
To isto učine i ostali.
Pošto se nije smio popeti do vrha, jer bi se na drugoj strani pijesak počeo rušiti, a to bi
odmah bilo uočeno, Makabejac započe kopati pijesak rukama, gurajući ga pod sebe. Kada je
otvor na vrhu bio dovoljno širok, pažljivo podigne glavu.
Nekih tristotinjak metara naprijed u maloj udolini okruženoj dinama ugleda bačve s gorivom
preko kojih je navučena maskirna mreža. Uz njih je cesta koja nastavlja dalje i nestaje u
daljini između dina. Opazi par vojnika kako rubne bačve oblažu pijeskom. Lijevo od ceste
šest kamiona, jedna cisterna i dva tenka. Prepozna ruske T-34 i T-54. No u tom trenutku ne
primjeti posade tenkova i ostalih vozila.
Nastavi promatrati i tek tada kod kamiona ugleda dvojicu vojnika koji su stajali i razgovarali
dok su ostali u hladu ležali pod njima.
Povuče se natrag i ugleda Snira koji podiže raširenu šaku i pokaže na sat. Makabejac kimnu
glavom kao znak da je razumio. Polako se popne na vrh dine, izbaci strojnicu i više ne
pazeći hoće li ga zamjetiti sačeka plotun ručnih bacača. Bilo je točno 7 sati i 45 minuta.
A tada uz prasak tri ručna bacača ispale prve rakete. Prva raznese cisternu koja planu, a
druge dvije tenk T-54.
Makabejac raspali strojnicom po bačvama. Sljedeća raketa pogodi bačve i one odlete u zrak.
Ubrzo je onesposobljen i tenk T-34. Zatim se od cisterne ili od bačava zapale kamioni i dolje
nastane pakao. Tako je sve bilo gotovo za manje od pet minuta.
Iznenađenje je bilo potpuno. Ni jedan jedini metak nije bio ispaljen na njih. Još izvjesno
vrijeme ostanu promatrajući kako sve gori a onda se iza njihovih leđa začuje brujanje
tenkovskih motora. I zbilja ubrzo iza dina po cesti protutnje dvadesetak Pattona i Super
Shermana. Nakon njih kroz pješčane oblake pojavi se kolona Centuriona. U daljini
Makabejac ugleda motoriziranu brigadu teških topova i mnoštvo vojnika. Spuste se sa dina i
pričekaju džipove. Kad prispiju uskoče u džipove te ubrzo izbiju na čelo kolone.
Taj dan prođe bez većeg otpora neprijatelja tako da su već oko 18 sati bili na domak B'ir
Lafana.
Tu dobiju novu zapovijed i pridruže se samohodnoj brigadi lijevo od B'ir Lafana, jer se vršio
preraspored snaga. No, nije se ni moglo pomisliti kako će sve ići kao po loju i da Egipćani
neće uzvratiti.
Zbog toga čim prispiju, Makabejac i ostali pokušaju napraviti bar kakav takav zaklon. Snir koji
se iznenada izgubi, ubrzo se vrati i veselo saopći kako je izraelsko zrakoplovstvo danas
uništilo devetnaest egipatskih aerodroma.
A to je bilo točno. Za samo tri sata izraelski zrakoplovi uništili su 300 egipatskih zrakoplova,
sve piste i devetnaest aerodroma. Iznenađenje je bilo ogromno i potpuno.
Da je iznenađenje bilo veliko govori i činjenica kako su Egipćani bili uvjereni da će zračni
napad biti izvršen preko Sinaja. Na njihovo iznenađenje izraelski zrakoplovi izvršili su napad
sa Sredozemnog mora.
Nakon što je egipatsko zrakoplovstvo uništeno još istoga dana napadnuti su i aerodromi u
Jordanu, Siriji i čak jedan aerodrom u Iraku. Tako je zapravo uništeno skoro svo borbeno
zrakoplovstvo te je nakon toga Izrael dobio prevlast u zraku, a time i veću manevarsku moć.
Za to vrijeme Snir, Makabejac i ostali shvate kako je zapravo njihov izviđački posao sa
"IC"- - lokatorima upravo završen. Tako im ništa drugo ne preostane već da osluškuju
tenkovski okršaj u daljini.
Te noći izvršen je pokušaj proboja ojačane egipatske oklopne brigade čiji je cilj bio proboj
prema El Arišu. Borba je trajala do pred zoru kada je uz pomoć zrakoplovstva odbijen
pokušaj proboja.Tako su tik pred samu zoru krenuli dalje.
Pri prolazu tog jutra ugledaju uništene tenkove, napuštene topove, kamione i brojno
pješadijsko oružje i mnoštvo mrtvih. Jurili su dalje i nije bilo vremena za odmor. Moralo se
brzo i pod svaku cijenu ići samo naprijed. Snir, Hagaj i Makabejac, omotanih glava bijelim
rupcima s prorezima za oči pokušavaju razaznati što se to događa ispred njih.
Prednja su vozila dizala oblake pijeska za sobom te spuste glave ne bi li se bar malo zaštitili.
I inače izvrstan vozač, crni Židov iz Jemena vozio je brzo i na pamet po tragovima u pijesku.
Makabejac mu ne zapamti ime ali mu zapamti nadimak. Zvali su ga " bakreni " na što se
uopće nije ljutio. Makabejac pomisli koliko zapravo imaju sreće što ih baš on vozi. Dok je
džip poskakivao i naginjao se čas na jednu, čas na drugu stranu, svi su se držali za
pričvršćenu čeličnu mrežu za pijesak. Dva puta zaglave u pijesak i tada je samo mreža za
izvlačenje spašavala stvar.
Tog dana postrojba Sabra upada u sam centar novog pokušaja proboja Egipćana. Eksplozija
granate prevrnu njihov džip, ali na sreću bez ozljeda. Odmah naprave polukrug radi obrane.
Od dima eksplozija i oblaka pijeska ne vidi se ništa. Kao da je nastupila noć. Hagaj započe
vikati u radio stanicu i zatim objasni kako moraju ostati tu gdje jesu dok tenkovi ne odbiju
napad. Granate koje dolijeću s egipatskih položaja padaju jedna za drugom. Lijevo od njih
kamion u plamenu. Desno pokretna radiona gori da bi se uz eksploziju, zapalio spremnik
goriva.
Egipćani uzvraćaju zapaljivim granatama i streljivom. U toj pucnjavi lakše je u ruku ranjen
Hagaj. Brzo dezinficiraju i imobiliziraju ranu te utvrde kako nije ništa ozbiljno.
Sreća da su tenkovi nakon izvjesna vremena uspješno obavili svoj posao pa su Makabejac i
družina uspjeli vratiti džip na kotače te ubrzo pokupe razbacanu opremu i nastave vožnju.
Nešto prije četiri popodne uz par okršaja prispiju pred Gabel Libni. Tu ih Egipćani baražnom
vatrom protuzrakoplovnih strojnica pokušaju odvojiti od tenkova. Kako im to ne pođe za
rukom na njih se sruči par granata sa suzavcem. Makabejac brzo stavi masku na lice i
pomogne Sniru i Hagaju. Isak nešto sporiji započe kašljati.
Kod suzavca prvo osjetiš onaj slatkasti okus u ustima, a onda počnu peći oči, nos i usta.
- Drži mu ruke, zaviče Sniru Makabejac, - i ne daj mu da se trlja.
Naime, što se više trljaš, to je još gore jer time se još više utrljava suzavac. Dva sata kasnije,
napokon skinu maske. Isak pokuša isprati suzavac rastvorom hipermangana. Za to vrijeme
Hagaj dobije injekciju protiv bolova i dva šava na ruci.
Usprkos svemu poslije sat vremena bili su u Gabel Libni. Njihov dolazak označio je
definitivni proboj pojasa egipatske obrane na Sinaju.
Snir, a tko bi drugi, nekako dozna kako je tog dana u napadu izraelske mornarice na
Aleksandrijsku luku potopljeno i oštećeno nekoliko egipatskih ratnih brodova. U napadu kod
Port Saida izraelci su imali oštečenu podmornicu " Tonin ", ali su se morali povući zbog
prejakog obalnog topništva.
Iako se sunce počelo spuštati temperatura i dalje ne pada te ubija i ono malo volje za
kretanjem. Makabejac se zavuče pod kamion-cisternu s vodom i u hladu pokuša zaspati.
No od umora ili vrućine to mu ne pođe za rukom. Ipak u kakvom - takvom hladu pronađe
trenutni spas.
Prisjeti se Tel Avivske plaže i kupanja. I velike čaše Coca - Cole s ledom.








III




Ispružen na ležaljci pod suncobranom Makabejac ispija veliku čašu Coca-Cole s ledom,
uživajući u svakom gutljaju. Njegov se pogled zaustavi na grupi dječaka što nedaleko
natjeravaju loptu. Do njega, opuštena i oslonjene glave o njegova koljena, Lea promatra
brodove usidrene na pučini pred Tel Avivskom plažom.
Snir, Efrat, Hagaj i Isak nikako da izađu iz mora, uživaju u velikim valovima što se u
jednoličnom ritmu ruše na plitku i pjeskovitu obalu.
Izraelac ih pokuša dozvati, ali mu ne uspije. Onako zaigrani, ni ne primijete njegove pozive te
zaključi kako se ipak mora dignuti i poći po njih.
Na kratko spusti poljubac u njenu kosu i podigne joj glavu s koljena. Lea se nasmiješi i
napuči usne tražeći još. Usnama ovlaš dodirnu njene i u tom trenu osjeti trnce po tijelu.
Nevoljko se odmakne i krene po ostale.
Nakon desetak minuta sjedili su za stolom na terasi restorana u starom dijelu Tel Aviva u
Yaffi pod ugodnim hladom velika šarena zastora za sunce. Ispred restorana prostrani trg s
kamenim pločama i stepenicama koje lijevo uzbrdo vode prema centru grada.
Prepuste se razgovoru o povijesti grada i trga. Nakon toga svatko je imao svoju temu.
Snir i Hagaj o športu a Efrat i Lea o nekom modnom novitetu. I opet, a tko drugi no Isak,
započe temu o holokaustu. I tako, malo po malo, zapodjenut je razgovor o II. svjetskom ratu.
Isak ispriča Makabejcu kako je očev poznanik koji je poslije rata do 1948. godine živio u
Jugoslaviji, govorio da je jedino u Srbiji tijekom II. svjetskog rata postojao pokret otpora. Srbi
su branili Židove, a u Hrvatskoj su ih većinu odveli u logor Jasenovac, itd., itd.
- Molim te, reci mi, u kojem je gradu živio taj očev prijatelj ? - upita Makabejac.
- U Beogradu, odgovori Isak.
- Onda je sve jasno. A radi istine, polazim od osnove da ono o čemu govoriš, ima i lice i
naličje. A ti sam zaključi. Naime, je li ti poznato kako je njemački guverner Turner 29.
kolovoza 1942. poslao brzojav zapovjedniku za Jugoistok generalu Löhru : " Srbija je jedina
zemlja u kojoj je riješeno pitanje Židova i Cigana ". Taj brzojav koji je upućen iz Beograda
direktno u Hitlerov štab u Berlin s opaskom " Judenfrei ". Valjda možeš zaključiti što je to
onda značilo !
- Za to nisam znao, odgovori Isak, ali po njegovu pričanju, u Srbiji nije bilo koncentracijskih
logora, a u Hrvatskoj jest.
- Ja ne znam što si ti slušao od očeva prijatelja. Možda ni on ne zna pravu istinu. Jasno da
ja ne mogu, a niti želim zanijekati postojanje Jasenovca. No u tom istom logoru pored
Židova, Srba, Roma bili su zatvoreni i Hrvati. I svi oni koji su na takav način završili život,
zaslužuju da se o njima piše radi povijesti a još više zbog pouke. I zato ti kažem, jest, bio je
logor Jasenovac. I ne samo Jasenovac.
Je li u njemu ubijeno toliko ljudi koliko se priča, to ne znam. No znam da je komisija koja je
prikupljala dokaze bila iz Beograda. A koliko je to u to doba bilo objektivno, to je već drugo
pitanje.
Je li ti poznato kako je upravo Tito naredio da se nakon II. svjetskog rata, logor Jasenovac
izravna buldožerima. I tek je 1960. godine dopustio izgradnju muzeja i memorijalnog centra.
I to mora nešto značiti. Zašto se čekalo tako dugo?
Vidiš za razliku od mnogih koji to prešućuju, ipak znam kako je i u Srbiji bilo
koncentracijskih logora. No, za te se logore nije smjelo znati. No istina se ne može tek tako
sakriti !
Recimo iskreno i ovo. U vašem memorijalnom muzeju holokausta naznačen je logor
Jasenovac, ali nema logora iz Srbije. Zbog čega ?
Lea uvidje kako ta večer neće proći ugodno te pokuša skrenuti razgovor na drugu temu i
započe priču o nekakvom rođendanu.
- Molim te, Lea, pusti da dovršim. Vidim kako samo djelomično znate što se tamo događalo.
Ja govorim o mom poimanju onog što se dogodilo. Ne postoje dobri i loši narodi. Postoje
pogrešni pojedinci i njihova pogrešna politika. Hrvati nisu imali priliku, za razliku od Srba,
ispričati svoju verziju, a da za to ne budu proganjani. I to zbog toga, jer su u državi od pet
nacionalnosti u omjeru na broj stanovnika bili u manjini.
Još puno prije toga, u dalekoj povijesti pod tuđim vladarima bilo nam je zanijekano pravo na
postojanje i svoju državu. Nijekali su je kao i vama. Nijekali su kulturu, povijest i vjeru. Zato u
novijoj povijesti to i nije nekakav novi srpski izum. No takav su stav prihvatile srpske vođe
još u 19. stoljeću kad nismo ni živjeli u istoj državi. Sve se svelo na srpski ekspanzionizam i
ideologiju. Isto se dogodilo poslije I. ali i II. svjetskog rata. Poslije II svjetskog rata zanijekan
je hrvatski partizanski pokret i antifašizam. Uvijek su Hrvati tretirani kao neprijatelji i to samo
zato, jer su željeli svoju samostalnu državu. I to nam nikad nisu oprostili i dopustili.
A ta nesretna država Hrvatska čiji je osnutak baš u doba II. svjetskog rata zapravo bio
nametnuti čin Italije i Njemačke radi lakšeg osvajanja tog prostora, dobila je za vođu Hrvata
koji je s dvjestotinjak simpatizera vraćen u zemlju iz Italije i samoproglašen za poglavara
zemlje.
Želja Hrvata za svojom državom bila je ništa drugo doli ista takva želja svih Židova za
državom Izrael. Uz pomoć Italije, a poslije i Njemačke, potisnuti su pravi vođe i postavljen je
čovjek koji odmah dio svoje zemlje prepušta Italiji. I to najbolji dio - onaj uz more.
Hrvati su u situaciji kad je rat već počeo, natjerani prihvatiti takav režim nakon dugih i
predugih godina želja za osnutkom svoje države. U toj želji za vlastitom državom, a u nadi
kako će se osloboditi srpske hegemonije iz propale Jugoslavije, osnutak samostalne države
dočekan je kao povijesni trenutak. No ubrzo dolazi otrežnjenje. Samoproglašeno vodstvo
učinilo je najveću moguću štetu upravo toj novostvorenoj državi. I zato je ta država morala
propasti.
Kao i svugdje na ovome svijetu ima dobrih i loših ljudi. Nismo ni mi Hrvati u tome iznimka.
No, ti loši ne mogu se poistovjetiti s cijelim narodom. Jer zločin može izvršiti samo zločinac.
A zločinac ima svoje ime i prezime. I niti jedan zločin nije moguće opravdati, bio on učinjen
zbog ovog ili onog razloga. Zlodjelo je uvijek zlodjelo. I ostaće zlodjelo.
Poslije II. svjetskog rata u svibnju 1945. godine u Austriji, pobjeglo je iz Hrvatske oko
120.000 tisuća hrvatskih vojnika, staraca i žena s djecom. Predali su se britanskoj vojsci u
mjestu Bleiburg da bi ih ovi na prijevaru obećavši im put na Zapad, nakon razoružanja izručili
jugoslavenskoj vojsci. Na groblju Loibach pokraj Bleiburga podignut je spomen tim žrtvama i
žrtvama tog križnog puta. Možete misliti kako su prošli. Samo je mali dio njih preživio. Ili su
odmah pogubljeni ili izgladnjivani pješačenjem i torturama u tim „ marševima smrti“ na putu
dugom preko sedam stotina kilometara da se za njih više nikada ne bi saznalo. Ne smijemo
zaboraviti da su osuđeni bez suda i dokaza i to nakon svršetka II. svjetskog rata. A da ne
govorim kako je to bio biološki, intelektualni i duhovni gubitak. Svatko propitkivanje o sudbini
tih ljudi stajalo je glave ili dugotrajna zatvora.
Sjećam se kako je nekoć Milovan Đilas, Titov ratni i životni pratilac i zamjenik
predsjednika Jugoslavije napisao u jednom engleskom časopisu: " ...Da budem iskren, mi
nismo shvaćali zašto Britanci ... ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci.
Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma...Oni (Britanci) učiniše
nešto posve pogrešno kad su ove ljude prebacili preko granice kao što smo i mi pogrešno
učinili što smo ih sve poubijali. "
I moraš znati da to nisu bili samo zarobljenici već i naknadno prevareni ljudi. A onda slijedi
godinama dugi obračun s neistomišljenicima. To je i dan danas zabranjena tema. Napokon,
zašto od cijele Jugoslavije jedino Hrvatsku prati takva negativna slika poslije svega što se na
tim nesretnim prostorima događalo, a osobito u zadnjih tridesetak godina ? Jedino zato kako
bi se grijesi drugih lakše zaboravili. Zato me pusti da govorim. Da govorim isto tako kako je
rekao i španjolski književnik Jorge Semprun, bivši zatočenik logora Buchenvald : " Tko nije
spreman govoriti o Gulagu, nema moralno pravo govoriti o Auschwitzu ". Da, govorim o mojoj
domovini isto kao i vi o Izraelu. Ali nikako nekakvu slijepu istinu. Već istinu radi nje same.
Isak, kad vidiš očeva prijatelja upitaj ga koje je godine Srbija počela ratovati protiv Hitlera?
Upitaj ga gdje su se vodile najteže borbe protiv Nijemaca? Vidjeti ćeš da to nije bilo u Srbiji.
Najveći antifašistički pokret je bio upravo u Hrvatskoj iako je pod patronatom Njemačke i
Italije. Moj je otac bio u partizanima od 1941 godine. Stric je poginuo u partizanima u mjestu
Drežnica, u Hrvatskoj 1943. godine.
To ne dokazuje da u Hrvata nije bilo rasista i antisemita. Ta svugdje na ovom svijetu ih ima.
Ali optuživati nas, a prešućivati svoje grijehe, mislim da je oportuno. Niti su svi Hrvati bili
ustaše, niti su svi Srbi četnici. Najlakše je reći, to nismo radili mi ; to je radio netko drugi.
Ne branim nikoga, niti je to moja želja.
A nakon ovog uvoda ispričat ću jednu istinu. I sam pokušaj Hrvata da načnu temu o svojoj
želji za samostalnošću, značilo je izdaju Jugoslavije. Osnutak takve Jugoslavije nakon I.
svjetskog rata po zamisli velikih sila kako bi europski jugoistok imali pod kontrolom, bilo je
ništa drugo do dominacija najvećeg naroda nad ostalima. Kako se to moglo dogoditi jedino
silom, ostali su silom držani na okupu i pod kontrolom. U tom je vremenu srpska dominacija
kao i poslije II. svjetskog rata bila očita. Trebalo je ušutkati drugi narod po veličini i jedini koji
je bio pravi mogući protivnik. I jasno, takva se država Hrvatima nije svidjela. Nije se svidjela
ni ostalim narodima koje je tvore. Ali njih nitko ništa nije ni pitao.
U takvoj tvorevini bilo je pet nacionalnosti i tri vjere. Sve one lijepe priče kako se može živjeti
u ljubavi i slozi ubrzo padaju u vodu. A od priča se ne živi.
Pošto se oslobodila srpske hegemonije u početku II. svjetskog rata, Hrvatska je poslije
njega opet strpana u isti koš s ostalima. I što se promijenilo ? Ništa. Morate znati kako se
Hrvatska nalazi u zemlji gdje su na vlasti komunisti. Dobro je poznato koliko demokracije
komunizam dopušta. A na silu, odgovor nije ljubav.
Zato Isak, ti čiji su roditelji stigli u Izrael iz SSSR-a, možeš razumjeti što to znači. I zato, ne
vjeruj u sve što se govori.
A to što se poslije II. svjetskog rata govorilo o Hrvatskoj i zbog čijih interesa, jedna je duga i
preduga priča.
Upitaj očeva prijatelja je li on ikada čuo za zatvor i logor na Banjici kod Beograda. Dobro
upamti, Banjica ! Možeš ga upitati i o srpskom koncentracijskom logoru Heidenau kod grada
Bora, organiziran pod patronatom organizacije Todt. Upitaj ga za koncentracijski logor usred
Beograda na Sajmištu gdje je živote izgubilo oko 40.000 ljudi, a kojeg su nakon II. svjetskog
rata Srbi srušili kao da ništa nije bilo. Od 28. listopada 1941. godine, kada je Gestapo donio
odluku o stvaranja logora na Sajmištu pa do greškom savezničkog bombardiranja logora 17.
travnja 1944. godine, na Sajmištu je mjesečno bilo i do 10.000 logoraša. Prvo Židovi , poslije
logoraši iz cijele Srbije, Bosne i Slovenije, dopremani su i tučeni te ubijani na Bežanijskoj
kosi i u Jajincima.
Pitaj ga sjeća li se 2.500 banatskih Židova dopremljenih u svibnju 1941. u logor, specijalno
za njih oformljen u dijelu Beograda zvanom Autokomanda. U takozvanim Topovskim šupama
4.000. Židova je mučeno samo tijekom iste godine. U Beogradu na Zvezdari, u Milikića
ciglani bio je privremeni sabirni logor a na otkopanom stratištu u mjestu Jajinci kod
Beograda, nikada nije utvrđeno podrijeltlo 68.000 spaljenih i 1.400 nespaljenih leševa.
Pitaj ga za koncentracijski logor u gradu Šapcu namijenjen za Židove i selo Zasavice. Je li
ikada čuo za Topovske šupe i Taš - Majdan ?
A sad ću ispričati nešto o pojedinim ljudskim tragedijama. Ovo mi je ispričala Hana Finci,
ovdje u Rehovotu.
U logoru na Banjici bio je zatvoren Isak Finci, židov iz Sarajeva koji je tada radio u Beogradu
I u Dušanovoj ulici imao tiskaru. Uhićen je početkom lipnja 1941. godine.
Imao je dva sina, Morica i Šaloma te suprugu Hanu. Supruga je nosila hranu u lončiću i
davala mu kroz žicu logora kao i ostale židovske žene svojim muževima. Nakon osam dana
kada joj je vraćao lončić, na dnu je našla zaljepljenu poruku na kojoj je pisalo:
- Saznali smo da nas nekud vode. Ne znam kuda, ali molim te spasi nam djecu.
Hana je to ispričala ostalim ženama te se nisu dale maknuti od logora. Vidjele su kako su im
muževe strpali u pet kamiona i odveli da bi se nakon nekog vremena vratio samo jedan
kamion koji je istovario odjeću. Tražeći našla je sivo odijelo s bijelim prugama svoga
supruga. Nikada nije saznala gdje i kako je završio.
Kako su stanovali na Dorčolu, jednom dijelu Beograda, otišla je do tadašnjeg načelnika koji
joj za briljantni prsten dobavlja lažne putovnice te sinovi Moric i Šalom, preobučeni u
Albance odlaze prema Albaniji. Šalom ostaje raditi u Albaniji, a Moric se vraća i priključuje
partizanima.
Nakon rata Šalom iz Albanije odlazi za Izrael brodom " Kefalos " i odmah se uključuje u
obranu. Uskoro za njim dolazi i Moric.
Moric se sjećao prvih riječi izraelskog satnika koji ih je dočekao u Haifi čim su se iskrcali
s broda:
- Tu je more, a ovdje je zemlja. Ako izgubimo zemlju, ostaje nam samo more!
I da završim. Majka Hana ostala je u Srbiji i kako je znala madžarski zapošljava se u
Vojvodini, jednom dijelu Hrvatske, koji je svršetkom II. svjetskog rata pripojen Srbiji pod
nazivom " Autonomna Pokrajina Vojvodina ". Na majuru se zaposlila kod nekog seljaka i
predstavila kao Mađarica. Tako je preživjela rat. Nakon rata i ona odlazi za sinovima u
Izrael.
Još mi je ispričala kako su mlade Židovke natjerali da pjevajući ulicama Beograda marširaju
prema " Kući lutaka " koja je bila namijenjena za zabavu njemačkih vojnika.
To su te osobe koje sam upoznao i koje ti to mogu posvjedočiti. A kako ne bi ispalo da
govorim napamet, reći ću ti i sljedeće.
U tom " nepostojećem " logoru Banjica jedno je vrijeme bio zatvoren, pored ostalih i poznati
Mikloš Radnoti, pjesnik - liričar, Židov star 35 godina. Prije toga bio je zatvoren u logoru
" Heidenau " kod grada Bora. Najzanimljivije je to da je on izveden iz logora na Banjici tek
koncem 1944 godine. Srbi su njega i ostale iz tog logora natjerali pješice i izglađivali ih na
tom putu od Bora do Beograda i dalje do Novog Sada. Zatim su ih potjerali prema Gyor-u u
Madžarskoj, a ubijeni su u masovnoj grobnici u jesen, 9. studenog 1944. godine koju su sami
morali iskopati. To ubojstvo izvršeno je nakon oslobađanja Beograda u koji su ušle
tenkovske jedinice SSSR-a 22. listopada 1944.godine.
Zašto ti sve to pričam? Zato jer kad bih ti pričao o nekom koga ne poznaš, ne bi mi vjerovao.
Kod otkopavanja te masovne grobnice u lipnju 1946. godine nađena su 22 tijela i njegove
pjesme u džepu vjetrovke. I to ne obične pjesme. Pjesme o logoru Heidenau. Pjesme o tom
mrtvačkom putu od Bora do mjesta gdje su ih ubili ! Jedna od njegovih nađenih pjesama
zove se " Prislini marš " i na njoj je datum 15. 9.1944. godine. Ta pjesma govori o ljudima
oslabljenim od gladi, zime i prisilnog marša. On na jednom mjestu u toj pjesmi, govori :
" ...... valjda postoji neka druga smrt, smislenija i dostojnija od ove ! ", završi Makabejac uz
primjedbu kako će povijest o svakome suditi po djelima ili po nedjelima.
Lea se nasloni na njega i zagrli shvaćajući kako je olakšao dušu nakon izgovorenih riječi.
Par minuta su svi šutjeli i nitko ne progovori ni riječ. Napokon Isak tihim glasom prozbori:
- Oprosti, ali sve to nisam znao.
U tom trenutku stiže i objed te se na taj način okonča Makabejčev monolog.
Iste večeri nešto prije ponoći krenu svi skupa u šetnju glavnom avenijom Tel Aviva ulicom
Dizengoff. Jasno, jer tko bi se po danu šetao po onoj vrućini. To je moguće jedino duboko u
noć kad vjetar s mora donese bar malo svježine. Ulice prepune ljudi raznih boja i dobi.
Tu u toj ulici mogla se vidjeti raznolikost Izraela. Židovi iz cijelog svijeta kao da su se okupili
na jednom mjestu. A svi su restorani i kavane otvoreni do ranih jutarnjih sati. U jednom
takvom Makabejac i ostali nakon duže šetnje završe tu noć plešući do jutra.
Od toga dana Isak mu postade veliki prijatelj. Čak ga je upoznao s roditeljima koji su živjeli
u Rehovotu, malom mjestu udaljenom tridesetak kilometara od Ašdoda.











IV




Sjedeći u vrtu na klupi ispod stabla eškolijota Lea je promatrala dva psića u igri. Manjeg je
posebno zavoljela jer bi uvijek ostao kratkih rukava kod jela. Stariji psić jednostavno bi ga
odgurao od zdjele. Osobno ga je hranila na što joj on odgovori s ljubavlju. Prozvala ga je
July po sedmom mjesecu kada je i rođen. To je bijeli psić čiju pasminu Makabejac nije
mogao odgonetnuti.
Tako je July sretno rastao dok ga je Lea posjećivala kad god joj se ukazala prilika. A danas
je bio jedan od takvih susreta. Isakovi roditelji pristali su joj čuvati tog malog simpatičnog
psića.
Lea začu korake i ugleda Isaka s Makabejcem kako se vraćaju iz vrta s košarom naranči i
limuna. Makabejac ugleda njeno ozareno lice i bi mu krivo što on nije uzrok toj sreći. Znao je
kako je tog trena sva pažnja bila usmjerena ka July. No unatoč tomu uspije dobiti kratak
poljubac.
- Reci, zar nije presladak ? - upita ga onim svojim za Makabejca, uvijek neponovljivim
glasom koji će pamtiti do kraja života.
On se složi i pogladi psića. Ovaj zareži pri dodiru.
- Očito vidi konkurenciju, zaključi.
Lea se nasmije, gladeći psa. Zatim svi zajedno uđu u kuću. Jednokatnica u čijem su
prizemlju živjeli Isakovi roditelji nakon dolaska iz SSSR-a dok se na katu po stepenicama uz
kuću dolazilo u Isakovo carstvo.
Makabejcu se svidio taj dio kuće, jer je veliki kuhinjski prozor okrenut prema vrtu, pružao
prekrasan pogled na beskrajan red narančinih stabala. Zelenila koliko poželiš. To ga podsjeti
na očevu kuću okruženu šumom. Između kuhinje i dnevne sobe nije bilo zida te je tako taj,
zapravo mali prostor dobio na veličini. U kutu polica s knjigama od jednog do drugog zida.
Bilo je tu raznovrsnih knjiga pa bi on i Isak provodili sate razglabajući o književnosti i
umjetnosti.
Lea, ljubomorna na njegov interes za knjige, znala je stati među njih prekriženih ruku. Zato je
zagrli i posjedne na koljena te tako nastave čitati. Kad bi nešto pročitao naopako, smijala
se njegovu izgovoru. Tako on da bi je nasmijao, pravio je i više pogrešaka nego što je
trebalo.
I upravo sada pomogne Lei kod pravljenja koktela od plodova što su ih ubrali. Napune vrč,
dodaju led i upute se do Isaka koji odmah napravi mjesta za stolom. A to znači da je one
silne knjige jednostavno sa stola bacio na pod.
Dok su ispijali taj okrepljujući napitak, prekinu ih glas Isakove majke koja ih pozva na objed.
Za objedom Makabejac se raspita o Ilani, Isakovoj mlađoj sestri. Sazna da je na logorovanju
s Gadnom. Gadna je inače organizacija predvojničke obuke za mladiće i djevojke. Traje po
petnaestak dana gdje se vrši redovna vojna obuka. Imaju čak i svoje posebne odore.
- Rekla je pri odlasku da će se prijaviti u Nahal Halutzi Lohem, reče Isakova majka suznih
očiju.
- Ma ništa od toga. Još je premlada za takvo što. Mladost, kao mladost. No za nju prvo je
škola a do onda tko zna što će još poželjeti, zamjeti otac.
- Možda se zaljubila ? - Lea će, - zadnji put nije ništa govorila o tome.
- Valjda će je to proći. Ako je Isak morao otići zbog studija od nas, neka bar ona ostane
s nama, reče majka.
Organizacija Nahal Halutzi Lohem, jedna je od dragovoljnih jedinica teritorijalne obrane u
koju se javljaju mladići i djevojke od osamnaest ili više godina radi osnivanja novih kibuca na
granici.
Kako je sutra šabat, tj. subota kad Židovi ne rade, nakon objeda Lea i Makabejac zahvale
na objedu i gostoprimstvu te krenu kako bi na vrijeme stigli na popodnevni autobus za
Tel Aviv.
Isak ih otprati do autobusne postaje na raskrižju ceste za Ašdod i Tel Aviv. Tu se rastanu i
Makabejac obeća kako će posjetiti Isaka u ponedjeljak, u Jeruzalemu.
Dvije mlađe žene i dva muškarca stajala su kraj ceste kao i oni čekajući autobus. Makabejac
prijeđe pogledom preko muškaraca. Po nošnji zaključi da su Druzi. Jedan od njih, niži
rastom, znatiželjno je promatrao Leu.
- Ništa neobičano, Lea je zgodna žena, pomisli.
Zatim se okrene i uputi pogled na dugu cestu i u daljini potraži autobus. Kako ga ne opazi,
okrene se Lei i prije no što bilo što izgovori, učini mu se pomalo čudan pogled onog nižeg
muškaraca. Kroz glavu mu prostruji misao da to ipak nije pogled muškarca koji promatra
lijepu ženu. No u tom trenutku se pojavi autobus i zaustavi uz škripu kočnica. U autobus uđu
prvo njih četvero a Lea i Makabejac zastanu, jer dalje nisu mogli zbog prepuna autobusa.
Stojeći na stepenicama pogledom potraže vozača. Kako se vrata se nisu mogla zatvoriti,
vozač im doviknu kroz gomilu:
- Ako Vam se ne žuri, za pola sata stiže drugi. Ili želite stajati na stepenicama do Tel Aviva.
Pogledom upita Leu koja se složi i oni napuste autobus. Ovaj lijeno krenu i nakon par
minuta izgubi se na zavoju.
Makabejac je zagrli i prošapta:
- Znam način da nam vrijeme brže prođe.
Lea se nasmija i zavjerenički ga gurne laktom pod rebra. Upute se preko ceste ka obližnjoj
plantaži naranči. Sjednu u hlad prvog stabla. Lea ga zagrli, a nakon poljupca oboje
izgube osjećaj za vrijeme.
Da je upravo tako shvate onog trena kad trčeći zamalo ne izgube i drugi autobus te se
smijući sjednu na zadnja sjedala. Autobus krenu. Lea nešto progovori, ali je on ne uspije
čuti od buke motora. Zato držeći se za ruke počnu kroz prozor promatrati krajolik. Lea mu
pokaza rukom na veliku plantažu banana kraj koje upravo prolaze. Plodovi su zamotani u
crne i plave neprozirne plastične vreće. Objasni kako je to ujedno zaštita od ptica, a i način
da plodovi brže sazriju.
Odjedanput ispred na cesti ugledaju autobus u plamenu. Vozač zaustavi otvarajući vrata i
svi iskoče van. Ugledaju nekoliko muškaraca kako iz autobusa izvlače ranjene. Dolje niz
cestu razbacana odjeća i lokve krvi. Pokraj ceste pod stablom,sredovječna žena tiho ječi
držeći se za ranjenu nogu. Na cesti rasuta prozorska stakla i mnoštvo stvari iz razbacane
prtljage. Na autobusu vidljivi tragovi strojnica.
Brzo priskoče u pomoć. Dok ženi kraj ceste Lea pokuša zaustaviti krvarenje, Makabejac
započe izvlačiti ranjene vukući ih dalje od autobusa. U tom trenu prispiju vojna vozila
Shabaka, posebne grupe za borbu protiv terorizma.
Jedan od preživjelih ispriča da je ono četvero naredilo vozaču neka zaustavi autobus. Zatim
otvore prednja i zadnja vrata i kad napuste autobus, među putnike ubace ručne granate.
Na kraju zapucaju strojnicama po autobusu. U tom se trenutku pojavi nadolazeći autobus te
se napadači uz brdo kroz voćnjak daju u bijeg. Za to vrijeme prispjeli vojnici se upute u
potjeru.
Makabejac je to promatrao ne vjerujući očima. Nije mogao shvatiti da se takvo što može
dogoditi. Znao je da Palestinci vrše terorističke akcije. Bili su to uglavnom vojni ciljevi. Ali sad
izgleda da se ponavljaju scene koje je već viđao. Glavne su žrtve civili. No da netko može
hladnokrvno baciti bombe među obične i nenaoružane ljude nije mogao ni zamisliti. A onda
osjeti i bijes i nemoć. Nemoć, jer su samo igrom slučaja preživjeli. A bijes zato, jer je znao da
to nije ni prvi, ni zadnji put kako stradavaju nedužni. Još bi i razumio pogibiju vojnika. Ali smrt
civila, nikako. No kojim se imenom može nazvati ovo? Jedino čisti terorizam. Nakon svega
bolje e shvatio hebrejsku poslovicu:
- Poštuj bližnjega, ali nemaj povjerenja u njega.
Sjeti se da mu je otac znao govoriti kako se sreća ne može graditi na tuđoj nesreći. I zato je
sa sramom i bolom u srcu promatrao što čovjek može učiniti čovjeku.
Ubrzo stiže i prva pomoć te se pobrinu za ranjene. Na cesti kao nestvarna slika, ostadoše
Lea i Makabejac te zgrušana krv i kostur izgorjela autobusa.
Jedno vrijeme stajali su nemoćno zureći u taj stravičan prizor. Napokon ga Lea povuče za
rukav i povede u stranu. Tek navečer prispiju u Jeruzalem i onako krvavi ne prozbore ni
riječ za cijelo vrijeme povratka.






V




Na ulazu u robnu kuću zaustavi ih policajac.
- Molim otvorite torbu.
Lea pokaza torbu i on je pretraži rukom. Da znak kako je sve u redu i propusti ih u
klimatizirano predvorje robne kuće. Na takav se način pokušavaju zaštititi građani i spriječiti
terorističke akcije Palestinaca u gradovima.
Upute se na kat gdje Lea potraži tkaninu za haljinu. Birajući stalno ga je zapitkivala kako mu
se koja dopada. Na koncu mu dojadi:
- Slušaj, meni je svaka koju pokažeš u redu, na što se ona zamalo uvrijedi.
I odmah potom Makabejac nadoda:
- Važno je jedino da si ti u njoj.
Još uvijek uvrijeđena kupi prvu za koju je mislila da će joj odgovarati. Zatim kod odjela s
hranom izaberu večeru. Makabejac usput kupi dvije boce vina, s obzirom da su on i Snir
jedini konzumirali alkohol. Lea pokupi još par sitnica te napuste zgradu. Vani ih dočeka
nesnosna sparina i Makabejac izgubi volju za šetnjom. Noseći torbe u sebi prokune svaki
izlog kraj kojeg je zastala.
- A da ti za razgledavanje izloga izabereš neko drugo vrijeme ? - upita je na kraju.
Uvrijeđena primjedbom o haljini, namjerno nastavi gledati u svaki sljedeći izlog. Makabejac
se nasmija na njezinu ljutnju. I tako izlog po izlog ipak stignu do kuće.
Spusti torbe na pod kuhinje i žurno ode pod tuš. Poslije tuša osjeti se bolje kao da je skinuo
ogroman teret sa sebe. Na stolu ga dočeka veliki vrč ledene limunade. Lea se nasmiješi i
natoči punu čašu.
Znala je da teško podnosi ovu toplu klimu i kako je zbog vrućine nervozan. Pusti ga da popije
a zatim zagrli. On je obujmi oko pojasa privije k sebi i zaroni lice u njenu kosu. Zagrljeni
stajali su nepomično usred kuhinje. Makabejac joj osjeti otkucaje srca i pomisli kako je
zapravo prekrasno biti zaljubljen u voljenu osobu.
A mir koji u tom trenutku zavlada, remetili su jedino jednolični otkucaji sata na zidu.



đ đ đ



Poslije večere Lea i Efrat potjeraju ostale iz kuhinje kako bi je dovele u red. Snir s bocom
vina u jednoj i čašom u drugoj ruci započe recitirati neku pjesmu. Hagaj i Isak za časak
poslušaju njegovu umotvorinu, a onda nastave raspravu o politici. Za to je vrijeme
Makabejac, u kutu štimao gitaru. Kad je bio gotov, udari prvi akord radi provjere i zadovoljan
zvukom, započne pjesmu. U taj tren uđu Lea i Efrat. Ubrzo posjedaju oko Makabejca, osim
Isaka i Hagaja, koji se povuku natrag u kuhinju kako bi u miru nastavili raspravu.
- Molim te, zasviraj onu moju...., reče Lea. Nije znala izgovoriti ime, ali je tiho zapjevuši.
Makabejac prihvati u pola glasa na što mu se pridruži i Snir. Svi troje zapjevaju staru
dalmatinsku pjesmu " Ribara starog kći ".
Efrat pokušala uhvatiti ritam melodije. Već na drugoj kitici, zapjeva zajedno s njima. Kad
pjesma završi, raspjevana Efrat nastavi s " Yesterday ". Na koncu se vrate Hagaj i Isak te je
pjesme i šale do duboko u noć bilo na pretek.
Oko dva poslije ponoći veselo se društvo započe razilaziti. Makabejac i Lea isprate ih
do izlaza zgrade. Tu se rastanu nakon dužeg opraštanja starim pozdravom " Shalom a
Lehem " i " Bashanah haba - ah Bi - Yerushalayim " ( Dogodine u Jeruzalemu ).

- Moram priznati da su mi najdraže ovako provedene večeri. Ništa me ne može toliko
opustiti kao dobro društvo i pjesma, zaključi Lea otvarajući prozor te nastavi, - život bi se
trebao sastojati od pjesme i smijeha, završi i zapali nove šabatne svijeće jer su stare upravo
dogorijevale.
- I ljubavi, nadopuni Makabejac i privuče je k sebi. Stajali su zagrljeni promatrajući kroz
otvoren prozor Jeruzalem u noći. Lea prošapće stihove pjesme " Molitva za Jeruzalem ".


Jerusalem,Jerusalem,
Pray for us
For peace for all of Israel


Makabejac je jače privine. Voljela je njegove ruke i u trenutku dok ju je grlio, učini joj se kao
san, taj prekrasan dar ljubavi. Nasloni glavu na njegovo rame i prepusti se osjećajima. Poželi
vječno ostati u tom zagrljaju. U tu obostranu ljubav unijela je sve svoje biće i sve svoje misli.
I u tom trenu u njegovu zagrljaju shvati kako je prvi puta nakon dugo, dugo vremena, još od
smrti roditelja, uistinu sretna.
I u sebi je molila, neka ta sreća potraje.










VI




Dok " bakreni " vozi slalom kroz napušteno teško naoružanje i gomilu razbijenih vozila,
Hagaj pokušava radiovezom nekoga dozvati. Makabejac i Snir puše kroz otvore bijelih
rubaca omotanih oko glave. Zajedno s dimom cigareta ulazi i pijesak koji opet tko zna kako
pronalazi put do vrata i ulazi pod pazuha.
Prolaze kroz predio gdje su tog jutra bile egipatske snage. Razbacana i napuštena ratna
oprema leži kraj ceste. Egipatska vojska se cijelom dužinom Sinaja povlači prema Kanalu.
Makabejac pomisli kako je bilo gusto kod prijevoja i tjesnaca Mamarr Mitla. Vodili su
veliku borbu za taj dio, jer je on predstavljao ključni položaj na centralnom dijelu Sinaja.
Glavninu su udara izvršili te potpomognuti zračnim desantom osvojili Mamarr Mitlu. Sad se
treba probiti još koji kilometar bez borbe i doći što je moguće bliže Kanalu. Desno od njih
sjeverna grupa brigada izraelske vojske izbila je već na Kanal kod al-Quantarah-a i zauzela
Bi'r Gifgafu. Južna grupa koja im je također pomagala u razbijanju pokušaja proboja
egipatske vojske kod tjesnaca Mamarr Mitla jurila je naprijed kao i oni.
Pred njima njima gomile uništenih tenkova. Zaobiđu ih i opaze cisterne s
vodom. " Bakreni " naglo zaustavi džip i dok su popunjavali zalihe vode, Hagaj se uputi u
stožer, a oni na nadopunu streljiva. Čekajući ga stanu kraj ceste i propuste ostale.
Vraćajući se Hagaj je pjevušio neku Makabejcu poznatu melodiju. No ipak se nije mogao
sjetiti gdje ju je i kada čuo.
- Mi idemo dalje naprijed i cijela druga postrojba, reče Hagaj. Sve bi spremno osim Snira
koji se negdje izgubi. Nakon par minuta evo i njega te priopći:
- Imam još jednu radosnu vijest, ali o tome tek kasnije, reče veselo i uskoči u džip.
Krenu dalje poskakujući po izrovanu pijesku. Kad glavnina postrojbi zaostane,zaustave se
na časak ne bi li utvrdili jesu li prispjeli na zadanu kotu. A onda uslijedi još malo
poskakivanja u vožnji. Makabejac ugleda četiri nagorjela tenka i jedan raskomadani
helikopter tip MI-4. Tenkovi T-54 i T-55 krivih kupola i razvaljena oklopa stajali su
raspoređeni u krug.
Sigurno nisu očekivali bilo kakvu opasnost ako su tako stajali. A bili su uništeni u isti tren kad
su opaženi. Komadi helikoptera razbacani naokolo. Jedna elisa viri iz pijeska. Prođu uz nju i
nakon stotinjak metara se zaustave. Brzo iskoče i započe istovar opreme. Ubrzo stignu i
ostali. Tu se utabore i zauzmu borbeni položaj.
Nakon kratke večere Makabejac i Snir nadopune čuture vodom i krenu u osmatranje. Na
putu zastanu i na karti provjere smjer kretanja. Pošto utvrde da su stigli na pravo mjesto,
započe kopanje. Pijesak kao da curi niz lopatu i teško ga je iskopati, jer opet klizne natrag.
Zato se mora što je moguće brže kopati kako bi se napravilo bar malo udubljenje. Kad
završe, pokriju se maskirnom mrežom i započnu osmatrati. Snir je nešto prčkao oko radio
postaje i Makabejac mu viknu neka prestane, jer mu ide na živce.
Pred njima se pružao pijesak u nedogled, a nešto južnije ugledaju visoka brda. Kad čovjek
ne bi bar približno znao gdje se nalazi, poludio bi od spoznaje da ga okružuje more pijeska i
kamena.
Počinje se spuštati noć i zato se pripreme za noćno promatranje. Da znak Sniru dok su se
još mogli vidjeti kako je kod njega sve u redu. A potom ih sve pokrije tama noći.
Negdje naprijed začu se grmljavina kao pred kišu. Znao je da su to borbe na Kanalu. Pogled
mu se zaustavi na zvjezdanu nebu i to ga podsjeti na Leu i onu noć u Massadi.
Jedna od njenih velikih želja bila je još jedanput posjetiti Massadu. Prilika joj se ukaza kad
Makabejac priopći, da bi je i on htio vidjeti.



đ đ đ

Vozač kamiona iz kibuca Givat Brener koji je prevozio naranče u Beershebu i dalje za
Massadu primi ih tog jutra u kabinu. Sjedeći do vozača Makabejac i Lea promatraju predjele
kroz koje prolaze. Vozeći se po cesti prepunom zavoja kroz stjenoviti pejzaž ka Mrtvom
moru, on ga podsjeti na mjesečevu površinu. Goli kamen i pustinja prepuna kratera. Lea
objasni kako su to nadzemni rudnici fosfata. Nakon nešto više od sata vožnje stižu u Sedom
te kraj tvornice potaše, produže obalom uz Mrtvo more.
S lijeva crveno smeđa brda spuštaju se okomito do ceste i čine pravi kontrast plavetnilu
mora. Sad cesta vodi uz more da bi negdje pred Massadom opet započeo uspon.
I u tom trenutku ugledaju Massadu. Vozač zaustavi kamion te se zahvale na vožnji i s
ruksacima na leđima krenu pješice stazom prema Massadi. Nakon pješačenja po ravnici
staza ih povede uzbrdo i popevši se na vrh, zastanu na kratak odmor. Lijevo od njih kao zid
visoke stijene, a desno na samom vrhu ugledaju utvrdu.
Stoljećima su ta brda bez raslinja i vode odolijevala hirovima prirode. Ipak priroda učini svoje.
Isprane stijene od vjetra, soli i sunca, strše u nebo. U isto su vrijeme,izgledale zastrašujuće i
lijepe.
Makabejac je slušao mnoge priče o Massadi, a Lea mu ispriča nastanak i objasni razlog
važnosti utvrde za državu Izrael. Ovdje su se Zeloti jedno od židovskih plemena čiji su
pripadnici vodili rat protiv Rimljana između šezdesetsedme i sedamdesete godine prije
Krista, a nakon gubitka Jeruzalema, povukli u Masadu i tu je više od tisuću ljudi radije
dragovoljno otišlo u smrt izvršivši samoubojstvo, nego se predalo i palo u rimsko ropstvo.
Koliko je to povijesno mjesto važno za Izrael, govori i činjenica da svaka generacija mladih
vojnika na Massadi priseže odanost domovini.
Nakon odmora krenu dalje spuštajući se po stazi da bi ubrzo započeo uspon na samu
utvrdu.
Put ka vrhu je staza sa serpentinama koje obilaze utvrdu. Penjući se izbiju na sam vrh
Massade. Od utvrde ugledaju zapravo ostatke nekadašnje slave. Zid koji je opasuje,
djelomično je sačuvan i u izdubljenoj stijeni ugledaju bivše nastambe. Razgledaju ostatke
temelja spremnika za žito, maslinovo ulje i vodu. Malo dalje je mjesto za molitvu i obrednu
žrtvu u slavu Jahve. Sve to otkriva pravu veličinu zdanja. Sjednu na zid s kojeg se
pruži nezaboravan pogled na okolna brda i more.
U daljini preko Mrtvoga mora nazire se jordanska obala. Vjetar im u lice nanese pijesak sa
stijena i natjera ih da skrenu pogled na drugu stranu. Iza utvrde visoke gole stijene.
Izraelac pomisli kako je položaj koji je izabran za utvrdu, zapravo idealno mjesto za obranu.
Jasno ako postoji dovoljno vode i hrane.
- Nešto je zbilja zanimljivo. Svaki posjet Massadi u meni budi nekakav davno uspavani
osjećaj. Osjećaj kao da sam tu već prije bila. Tako se osjećam i sada. Taj osjećaj vezanosti
za ovo mjesto čini me nemirnom. Tu sam prvi puta bila zajedno s roditeljima prije mnogo
godina. Nikad si nisam mogla objasniti zašto me cijelu prožima taj osjećaj svaki put kada je
posjetim ? I evo, dok ti govorim, imam taj čudan osjećaj. Možeš li ti to razumjeti ? - upita.
Makabejac je iz osobnog iskustva znao kako je to moguće. Zato joj potvrdno odgovori i
privuče u zagrljaj.
Objasni joj kako i Hrvati imaju slično mjesto te ispriča o Krbavskom polju i bitci s Turcima koji
su nadirali na zapad gdje je izginulo cijelo tadašnje hrvatsko plemstvo. I kako nikad upravo
zbog tih i takvih bitaka Beč nije pao u turske ruke. I zato Hrvatska i nosi naziv " Ante murale
Christiantatis ".
Nakon obilaska odluče noć prespavati na Massadi, jer se kamion kojim su prispjeli
vraćao tek drugo jutro. Poslije suhe večere smjeste se podno zida na južnoj strani utvrde.
Makabejac je pušio i slušao Leu dok govori o Izraelu. Bila je uvjerena kako je previše krvi za
ovo tlo proliveno i da bi se morao pronaći način za suživot s Arapima. On se složi s njenim
razmišljanjem.
Naime Izrael je za sada nadmoćniji u tehnici i znanju. Makabejac i Isak već su se prepirali
oko toga.
- Sada smo jači. Ali to neće dugo potrajati. Bolje je živjeti ili pokušati živjeti u miru, nego za
dvadeset godina imati oko sebe sto milijuna neprijatelja i dobro naoružanih susjeda,
govorila bi Lea.
Makabejac podrža njen stav. Jedino je Isak odbacivao takvu pomisao tvrdeći da će nadmoć
Izraela biti i dalje presudna za opstanak. Smatrao je da nije u pitanju jedino vjerska razlika ta
koja ih previše razdvaja. No i on se složi kako će u budućnosti biti velikih problema po tom
pitanju.
Naslonjena o njegove grudi Lea rukom pokaza zvijezdu koja proleti nebom i nestane
negdje u Sredozemlju.
- Jesi li što poželio ? - upita.
- Da - odgovori kratko. Lea ga zamoli da joj otkrije želju.
- Ne mogu, jer ako ti je kažem, neće se ispuniti, pokuša je odvratiti.
Ona nastavi navaljivati te Makabejac napokon promrmlja nešto o nekom dobitku na lotu.
Zašuti razočarana što nije pomislio na nju. Jedno su vrijeme nastavili šutke promatrati
zvjezdano nebo dok je Makabejac ne privuče k sebi i prošapta:
- Ludice moja, a na što bih drugo i mogao pomisliti.



đ đ đ



Iz tih misli trgnu ga Snir koji leže do njega.
- Kada smo odlazili, rekao sam da imam dobre vijesti. Sinoć su naši napali egipatske
podmornice blizu Haife. Jedna je oštećena, a druga potopljena.
- Ti si totalno lud. Zar si samo zbog toga došao do mene? Ma i glavu ćeš izgubiti zbog
svojih gluposti. Vrati se natrag i da te ne čujem više, srdito mu odgovori.
Snir nestane isto tako kako se i pojavio. Srdit na njega, jer mu je prekinuo misli o Lei,
Makabejac se vrati promatranju i dalekozorom pretraži tamu pred sobom. Kad ne zamijeti
ništa sumnjiva nastavi ponovno misliti na nju.
Zadnji je put vidio prije deset dana i već mu je nedostajala. Pri rastanku dali su obećanje
kako će, ostanu li živi, sljedeći sastanak biti kod Isaka u Rehovotu.
Na tu pomisao uzdahnu, a nakon toga pomno nastavi promatrati u noć.





VII




Istog dana kada je započe rat, Lea i još osam djevojaka raspoređene su u sanitetu. Već pred
večer bile su na putu za Acre, grad na sjeveru Izraela.
Na tom putu sustiže ih vijest kako je Jordan zrakoplovima napao i bombardirao Tel Aviv. Lea
za trenutak pomisli na ljude u podrumima i njihove sudbine.
Ne zaustavljajući se prođu Haifu i nakon izvjesna vremena kolona promijeni smjer i okrenu
desno u brda. Tako njihova pokretna bolnica ubrzo stigne do prvih borbenih linija. No već
nakon desetak minuta stiže znak za novi pokret. Započe uspon. Na kraju se zaustave i
utabore u masliniku kraj ceste. Po detonacijama koje dopiru zaključe kako je borba žestoka.
Kao potvrda ubrzo počnu pristizati prvi ranjenici. To potraja cijeli dan bez predaha.
Drugu noć dopre vijest da su osvojeni gradovi Nabulus i Jeriho. Pred samo jutro stiže i nova.
Osvojen je stari dio Jeruzalema.
Zatim opet pokret, jer su slijedili frontu koja se stalno pomicala unaprijed. U tom kretanju i
čekanju negdje pred večer izbiju na obalu rijeke Jordan.
Doktor ugleda njeno umorno lice i reče joj da ode predahnuti.
- Idi i odmori se. Što mi vrijediš ovako iscrpljena. Doći ću po tebe za dva sata.
Ona ga posluša i jedva se odvuče do kamiona s maskirnom mrežom. Otvori vrata kabine,
strovali se na sjedala i usne za par minuta.
Tek što zadrijema, probudi je glas vozača.
- Krećemo dalje. Možeš poći i sa mnom. Ostali nas slijede.
Opet pokret. Ovog puta na sjever prema Siriji. Niz cestu tragovi žestokih borbi.
Mnoštvo kamiona i uništenih oklopnih vozila jednostavno je izgurano sa ceste. Uništeni
višecijevni raketni bacači tipa Apra-40 ruske proizvodnje ugrađen na kamione sad
predstavljaju hrpu željeza. Dim i miris rata osjeća se na svakom prijeđenom metru.
Na tom putu, u dva ih navrata napadnu zrakoplovi. Dva su vozila onesposobljena dok ostali
nastavljaju dalje. U rano jutro izbiju na deset kilometara od najveće sirijske utvrde Tel Tafar.
Tu se razmjeste i bez odmora započe zbrinjavanje ranjenika.Teži ranjenici nakon prve
obrade i pomoći transportirani su natrag u unutrašnjost na liječenje. Oko podne Lea ugrabi
kratak predah.
Sjedne u hlad pred šatorom nasloni se na stablo i zatvori oči. Umorna i iscrpljena niti ne
osjeti kad utonu u san. U snu se vrati u djetinjstvo kako s roditeljima šeće kroz park prepun
bijelih procvalih ruža. Zapanji je bjelina ruža. Ispruži ruku da bi jednu ubrala i
pri tom se ubode na trn. Plačući dotrči do majke koja joj poljubi prst i krvi nestane. Kad
podiže pogled s prsta majke više nije bilo. Zatim se uspne na obližnji brijeg i negdje u daljini
niz brdo ugleda Makabejčevu siluetu. Mahnu, ali je ne zamijeti. Nastavi mahati, a on se
okrene i pođe dalje u dolinu. Na kraju ga izgubi iz vida jer je ušao u vrt prve kuće.
Razočarana što je nije zamijetio htjede poći za njim ali noge nisu htjele slijediti njenu misao.
Iz takva sna, trgnu je glas doktora.
- Znam koliko si umorna. Svi smo umorni. Dečki čekaju pomoć.
Novi ranjenici stižu. Između njih prepozna Isakova prijatelja. Ranjen u nogu čekao je strpljivo
svoj red. Ispriča joj da je zauzet grad El Quneitra sjeveroistočno od Genezaretskog jezera
gdje je i ranjen. U tom trenutku ugleda Isakovu sestru Ilanu kako drži transfuzijsku bocu i
pomaže jednom od ranjenih dok su ga izvlačili iz sanitetskog vozila.
Pogledi im se susretnu i Lea u žurbi mahnu rukom na pozdrav te krenu za doktorom u
operacioni šator.
Obrada ranjenih potraja do duboko u noć te jedva dočekaju prvi odmor. Oko ponoći ugrabe
malo slobodna vremena. Pospremi instrumente i pridruži se ostalima za stolom ispred
šatora.
Sjede na prvo slobodno mjesto. Jedan od doktora zapali cigaretu. Odmah prepozna miris
cigarete koji je podsjeti na Makabejca. Takve je i on pušio. Prekriži ruke na stolu i od umora
spusti glavu na njih i zatvori oči. Ni ne osjeti kad joj je doktor prebacio ogrtač preko ramena.



đ đ đ



Napokon dođe i dugo očekivani zadnji dan rata. Toga jutra vozili su se samo naprijed jer je
njihova postrojba opet prva u nadiranju. Pred Kanalom nekoliko okršaja sa ostatcima
egipatske vojske. Zarobljeno je mnoštvo vozila, tenkova i druge vojne opreme. Čudno ali
nisu imali mnogo zarobljenika. Egipćani su jednostavno napuštali sve što se nije moglo brzo
povlačiti. Nekoliko zarobljenih i ranjenih vojnika smješteno je na sigurno i opet potom žurno
nastave naprijed.
Tako su oko šest sati istog dana izbili na sam Kanal a već do noći izraelska je vojska izbila
na Kanal po cijeloj njegovoj dužini od El Kantare do Sueza.
Opet je Makabejčeva postrojba osiguravala lijevi bok brigade. Zato krenu i ubrzo dospiju do
prve zgrade. Okružena visokim zidom predstavljala je dobar zaklon. Pokraj kuće Makabejac
ugleda ostatke postolja za ruske rakete "CUB ". Te su ruske rakete imale radarsko
navođenje i bile dosta efikasne. No izgleda kako je i ovdje iznenađenje bilo veliko, jer su
postolja uništena kod prvog naleta zrakoplovstva.
Makabejac se popne na zid koji je okruživao zgradu. Sa zida se pružao idealan pogled na
veći dio Kanala. Kuća zapravo jednokatnica ravna krova morala je biti carinska ili policijska
postaja jer je unutra bila gomila uredskog namještaja i papira.
Poslije rasporeda Makabejac se uputi u razgledanje kuće. U prizemlju šest prostorija od
kojih ga jedna podsjeti na zatvor. Imao je pravo, jer su vrata jedne soba bila od masivna
drveta s dvije velike brave. Prostorija bez ležaja, a umjesto prozora željezne rešetke. Po
zidovima natpisi na arapskom. Krene dalje kroz uredske prostorije. Na kraju hodnika
stepenice vode na kat u spavaonice. Kroz prozor jedne od soba s pogledom u dvorište,
ugleda neobičan prizor. Na veliko iznenađenje u kutu vrta ugleda grm bijelih ruža.
Nakon nekoliko dana u pustinji taj kontrast ga za trenutak opčini svojom nestvarnošću.
Počeo se spuštati mrak i ruže kao da su tjerale tamu nadolazeće noći. Učine mu se još
bjeljima nego što jesu. A zatim u kutu grma ugleda jednu crvenu skoro uvelu ružu. Ostale,
kao da su upravo propupale.
Snir ga pozva na večeru te Makabejac ovaj prizor ubrzo zaboravi. Poslije večere preko radio
postaje stiže obavijest da su posredstvom UN-a prekinute borbe na cijelom sinajskom
frontu. Istog trenutka nastade opće veselje i radost. Tu radost nije mogla pomutiti ni
spoznaja, da će za par sati opet morati u izviđanje. Makabejac pomisli kako se povijest
čudno ponavlja.
Kreću se istim putem kao nekad Mojsije pokraj Sinajske gore do Kanala. Samo sada u
obrnutom smjeru.
Negdje dobrano poslije pola noći Snir, Makabejac, Hagaj i Isak pođu uz Kanal i ubrzo
dospiju do mjesta s kojeg će promatrati egipatske snage na drugoj obali.
Hagaj pronađe zaklon pod stablom eukaliptusa dok je Makabejac ležao na uzvisini iznad
Kanala. Zabrinut zbog njegove rane Makabejac ga pokuša odvratiti. No sve bi uzalud, jer on
ne odustade od izviđanja.
- Kada smo toliko prošli zajedno, izdržat ću još malo, odgovori prije izviđanja.
Makabejac ga na kraju uvjeri da ostane nešto niže prije uzvisine. I kako je vrijeme prolazilo,
postade sve hladnije. Nad Kanalom se spusti sumaglica i donese vlagu. Sve što se dodirne
postaje mokro. Zato se zakopča do grla, podigne okovratnik i beretku nabije dublje na oči.
Dalekozor ne pomaže i Makabejac se pouzda u sluh. Ništa se ne dogodi. Na drugoj strani
Kanala je sve mirno i nema nikakva sumnjiva pokreta.
Zato tiho skliznu do Hagaja. Napipa ga u mraku. Pri dodiru osjeti kako ovaj gori.
- Zašto nisi poslušao i ostao? Sad od tebe ionako nikakve koristi, ljutito će Makabejac.
Dopuže do Snira i objasni o čemu je riječ.
- Povedi ga natrag, a ja ću na tvoje mjesto, spremno će Snir.
Makabejac se vrati Hagaju koji se s mukom podiže. Zatim krenu ostavljajući Isaka i Snira u
mraku. Usput Hagaj prizna da je napravio glupost jer se jedva drži na nogama. Koračali su
po uzvisini Kanala, a onda izbiju na cestu. Hagaj je bio na izmaku snaga. Makabejac ga
nekako dovuče do prvih vozila saniteta. Oprosti se od njega, a zatim se istim putem vrati
natrag.
- Znao sam da će to tako završiti ,ali ga razumijem- izreče Snir pa nastavi- i ja bih na
njegovu mjestu učinio isto.




đ đ đ



Nakon jutarnjeg obilaska ranjenika Lea krenu niz brdo i potraži Ilanu. Te noći su teško
ranjene otpremili dalje i sad ugrabi malo vremena. Ugleda Ilanu kod sanitetskog vozila među
šatorima. Kad je opazi, Ilana joj mahne. Ispriča joj gdje je sve bila i što se u tih sedam dana
dogodilo da bi zatim zabrinuto upitala:
- Jesi li što doznala o Isaku, Makabejcu i ostalima ?
- Ne, ništa ne znam. Zadnji put sam ih vidjela prije desetak dana, prošapta ne usuđujući
se izreći do kraja pomisao na najgore.
- Nemaš razloga za zabrinutost. Znaju se oni pobrinuti za sebe. Čuvaju jedan drugog
ako zatreba, odgovori Ilana ni sama previše uvjerena u svoje riječi.
Gledajući je učini joj se da gleda sebe samu. Mlada, zapravo premlada djevojka. Život je na
ovome svijetu na žalost, ovakav kakav je i ne možeš ga mijenjati.
Ne bi li odagnala te sumorne misli, okrenu razgovor o njenom mladiću. Upita je koliko je to
ozbiljno na što ona započe opširnu priču. Dok je Ilana tumačila Lea na trenutak pomisli na
Makabejca. Sjeti se dogovora o susretu nakon rata. Ako ne budu u Jeruzalemu, svi će se
okupiti kod Isaka u Rehovotu svakog sljedećeg petka računajući od dana svršetka rata.
Ilana je povuče za rukav riječima:
- Ti me uopće ne slušaš !
To je ponovo vrati u zbilju. Nastave razgovor, ali ih prekinu poziv Ilani. Pozdrave se i Lea se
uputi natrag. U šatoru zateče doktora koji je žurno trpao instrumente i lijekove u torbu.
Na upit zašto se sprema, on joj odgovori da su izviđači u brdima nagazili na minu te ima
mrtvih i ranjenih. Prijevoz je nemoguć i zato moraju pješice do njih. Bez razmišljanja Lea
započe skupljati najnužnije uz riječi:
- Idem s vama. Više ruku - veća i pomoć.
Doktor je pokuša odgovoriti, no ona bi uporna u svojoj namjeri. Nakon pripreme uskoče u
sanitetsko vozilo koje krenu uzbrdo.
Tako dospiju do prijevoja. Tu napuste vozilo i krenu po kozjoj stazi u koloni uz brdo. Na čelu
dva vojnika, Lea, za njom doktor pa još dva vojnika. Penjući se Lea zaključi kako
nema previše kondicije te jedva dočeka prvi predah. Na vrhu se zaustave radi odmora.
Lea se okrene i u daljini ugleda more. U odsjaju sunca more kao da je gorjelo. Od jarka
srebrna odbljeska zabole je oči. Zato pogled skrene na zelenu obalu koja je uranjala u to
blještavilo. I tog trenutka misli joj odlutaju daleko, na Sinaj ka Makabejcu.
A zatim je u zbilju vrati znak za spuštanje niz brdo. Krene oprezno niz strminu korak po
korak. Spuštajući se nezgodno stane na kamen koji se izmakne, izgubi ravnotežu i otkotrlja
niz padinu.
U tom trenutku začu rafale strojnica. Vojnici poginu odmah, a Lea u tom kotrljanju opazi
kako doktor ispušta torbu, presavije se i strmoglavi u ponor.
Očajnički se pokuša zaustaviti u tom padanju. U jednom trenutku opazi granu nekog raslinja.
Čvrsto je prihvati i za časak je izgledalo kao da će je zadržati. A onda grana popusti. U padu
koji je uslijedio udari glavom o izbočinu a zatim izgubi svijest.






VIII




Ujutro, nakon izvršene zamjene jedinica krenu na put povratka. A u pustinji kao i u životu
postoje iznenađenja. Lijeva prednja guma popusti pod opterećenjem. Da ne zaostanu, treba
hitro izvršiti izmjenu. No to je lakše reći nego učiniti. Sunce je pržilo i sve što se dodirne,
užareno je. Kad su završili nastave vožnju trudeći se da sustignu ostale.
Hagaj, kome je puno bolje, držao se za krpom omotan rukohvat. Snir, Isak i Makabejac,
stisnuti na zadnjem sjedalu, drže puške među koljenima. Pri svakoj neravnini skaču čas na
jednu, čas na drugu stranu. Neizdrživa vrućina ne popušta.
Makabejac skida kacigu i na glas zaključi kako je bolje imati pečen, nego kuhani mozak. Snir
ga mirno pogleda, baci upitan pogled na Isaka, a ovaj samo sliježe ramenima i nastavi dalje
gledati u daljinu.
Još kod Kanala Snir kao Snir stalno je nešto tražio da bi najzad donio nekakve prazne
školjke.
- Za djevojku kao suvenir s Kanala, kratko odgovori na upitne poglede.
- Baš si izabrao....., nadoveže se Isak.
- Koliko znam ti si stručnjak za povijest, a ne za fosile !.
Svi se nasmiju na odgovor spremajući se za povratak. Makabejac je razmišljao na glas i
izreče kako bi on radije punu kadu vode.
- Gdje sam to ja upao ? Preko su Egipćani. A ovaj bi kadu s vodom dok Snir skuplja fosile !
Zar zbilja ne znate za ništa pametnije ?, upita Hagaj.
Makabejac kimnu glavom svjestan kako od kade neće biti ništa dok je Snir trpao u ranac
svoje školjke.
I evo već par sati sjede u džipu poskakujući na zadnjem sjedalu. Iste im misli prolaze kroz
glavu. Sretni, jer je svemu došao kraj, a zabrinuti zbog onih koje su napustili pri odlasku.
I tako šutke nastave dalje vozeći se po pijesku svaki sa svojim mislima.
Makabejac pomisli na Leu. Jedino lijepo tih dana bila je pomisao na nju. Poželi joj čuti glas i
osjetiti dodir njenih ruku. Potiskivao je te, za sada neostvarive misli dok su trajale borbe. A
sad nakon opuštanja prepusti se maštanju. Pri samoj pomisli na nju zaboravi na vrućinu i
poskakivanje džipa.
Negdje pred noć kolona se zaustavi. Ležeći pod džipom nakon večere i umotan u maskirnu
mrežu nastavi razmišljati o njoj. Tisuće treptajućih zvijezda podsjeti ga na noć na Massadi.
Nasmiješi se i pri samoj pomisli na nju. No umor učini svoje. Nekoliko minuta kasnije utonu
u san u trenutku kad mjesec proviri između zvijezda.



đ đ đ



Pred jutro Makabejac se probudi i ispuže na drugu stranu džipa. Zatim na ranac zaveže
maskirnu mrežu i kad bi gotov, rukom zagrabi vode iz spremnika i mokrim rupčićem otare
pijesak s lica. Zatim pojede suhi keks, a onda sjede u džip i zapali cigaretu. Pušeći je
promatrao kako se u pustinji nakon kratke noći pojavljuje dan. Postaje sve svjetlije i onda
se odjedanput, nisko na horizontu pojavi sunce. Kao pravi gospodar neba uz bljesak
nagovijesti novi dan. Za tren bi zaslijepljen tom svjetlošću i brzo izvuče sunčane naočale.
Sunce se poigra ostatcima izmaglice i na prijelomu tih zraka stvori nestvaran prizor. U trenu
sve postane crveno da bi se slijedećeg trenutka pretvorilo u jarku svjetlost. Svjetlost koja
ga primora da okrene glavu. I tada na drugoj strani ugleda bijelu izmaglicu kako se podiže i
nestaje u zraku ostavljajući za sobom vrelinu pijeska i nepodnošljivu vrućinu.
I bi mu krivo što se toga trena tako brzo izgubi čar tihe i zvjezdane noći u pustinji.
Ubrzo se i ostali dignu te nakon brzog doručka nastave vožnju. U vožnji je razmišljao kako
je sve zapravo relativno u životu. Sad ga uopće ne zanimaju prizori kraj kojih prolaze.
Napuštena vozila, ostaci kamiona i tenkova, olupine topova kraj ceste.
Ništa to više nije značilo. Kao da se to ne događa njemu. Sve ovo izgledalo nekako
nestvarno.
Jedina misao koja ga je zaokupila bila je, što dalje od ovakvih mjesta.
U tim mislima prođe dan i pred noć ugledaju prva naselja. Zaobiđu ih i nastave putem preko
kamenita brda da bi se nakon toga opet spustili u ravnicu.
I napokon nakon toliko pijeska i kamena ugledaju prvo drvo. Ubrzo se pred njima stvori
zeleni zid narančinih nasada. Među njima kao ukras par visokih i vitkih palmi povijenih
grana.
Protutnje kraj njih i izbiju na asfaltnu cestu. Makabejac odahnu jer ugledaju prvi natpis koji
ih podsjeti da su se vratili kući.









IX



Na ulazu pred zgradom pozdravi susjedu. Razmjene par uobičajenih riječi o koncu rata i
vremenu. Tada je upita za Leu.
- Ne, dugo je nisam vidjela. Je li se vratila, ne zam, jer sam i sama prije sat vremena došla
iz Haife, odgovori.
Gore na katu stisne zvono i popravi kosu rukom. U drugoj kao poklon crvena ruža. Nitko
se ne odazva. Pozvoni još jedanput. Uzalud.
Spusti se dolje na ulicu i tu zastane kao da još predomišlja a onda se zaputi do restorana na
uglu.
Sjede, naruči kavu i stane pažljivo promatrati ulicu. Nakon sat vremena vrati se i ponovo
pozvoni.
Pošto nitko ne odgovori, zatakne ružu za kvaku i napusti zgradu.
Na ulici ni sam nije znao što mu je činiti. Zaključi kako je Lea najvjerojatnije kod prijateljice.
Nakon takva razmišljanja zaputi se u centar grada.
Šetajući Jeruzalemom ne zamijeti kako vrijeme odmiče. Ulice i trgovi prepuni ljudi. Nigdje
traga ratu od prije nekoliko dana. Na rat ga podsjeti par vojnika u prolazu koji se ubrzo
izgube u gomili.
I malo po malo u šetnji gradom dočeka i večer. Počinju se paliti prva svjetla. Pomisli u to
doba je sigurno kod kuće.
Vrati se natrag i ugleda još uvijek zamračene prozore. Na kvaki crvena uvenula ruža.
Pozvoni i kad ne bi odgovora, pade mu na um pomisao da je možda napustila Jeruzalem
prema prijašnjem dogovoru. Uzme uvenutu ružu i pomalo zabrinut, izađe na ulicu. Ako je do
sutra ne bude, odluči kako će je potražiti u Rehovotu.
Baci zadnji pogled na neosvijetljene prozore i nevoljko korak po korak odšeta niz ulicu
razmišljajući o njoj.
Kod kuće uvelu ružu stavi u čašu na stolu i otvori prozor sobe. Natoči čašu viskija i zagleda
se u noć. Tisuće žarulja trepere nad gradom te ga podsjete na noć i zvjezdano nebo u
Massadi.
Gore u brdu ugleda osvijetljen Knesset. I u tom trenutku usprkos svjetlima i buci grada
osjeti koliko je zapravo usamljen.
Vrati se do stola uzme bocu i ne mareći ni za što u njoj potraži utjehu.




đ đ đ



Drugoga jutra pod dojmom prethodne noći i alkohola krene u potragu za Leom. Opet je
ne pronađe te se zaputi na autobusni kolodvor. Uđe u autobus i sjede na zadnje sjedalo.
Rastrganih misli nijemo je buljio u krajolik kraj kojeg autobus prolazi jureći nizbrdo.
Napuste Jeruzalem i s desna ugleda ostatke tenka - spomenika iz rata 1948. godine.
Zatim autobus ravnicom nastavi dalje prema Tel Avivu.
Mladi rijetki borovi posađeni uz cestu čija svijetlozelena boja izgleda nestvarno u tom
kontrastu s crvenom zemljom privuku mu pažnju. A nakon toga nastavi tupo zuriti u
crnu točku na autobusnom oknu.
Negdje na pola puta prevrnuti kamion zapriječi cestu. Policajac da znak vozaču za skretanje
te nastave duljim putem za Tel Aviv pokraj zračne luke Lod.
Ubrzo ugleda pristanišni toranj i zrakoplove na pisti. Podsjeti ga na njegov odlazak iz Belgije
i boravak u Africi. Iz tih misli trgnu ga dječji žamor. Nekoliko sjedala ispred dva dječaka
igrala su se krateći vrijeme uz glasan smijeh.
- Sretne li i bezbrižne mladosti, sjetno pomisli.
Prođu Tel Aviv i autobus izbije na ravan dio ceste za Rehovot. Niz sumornih misli prekinu mu
spoznaja kako će ubrzo ugledati najdraže lice.
S tom mišlju prispije u Rehovot. Žurno napusti autobus i krene prema Isakovoj kući. Osjeti
kako mu svakim novim korakom bilo udara sve jače. Prođe uz poznati drvored naranči i tu
pred kućom zastane.
S limunova stabla otkinu cvijet i uđe u vrt.
U njemu opazi Ilanu kako upravo ulazi u kuću. Kad ga opazi, htjede nešto reći a potom
pobježe kroz ulazna vrata. Sljedećeg trenutka pojavi se Isak. Makabejac odmah shvati da
nešto ne valja. Isak mu priđe, zagrli ga i prošapta:
- Nema je više.
Ostade kao ukopan, nesvjestan svega oko sebe. Tada se na vratima pojave Ilana, majka i
Isakov otac. Upitnim pogledom pređe preko njih još uvijek ne shvaćajući. Koga to
nema?
Ilana je plakala s rukama na licu. Isakov otac ga zagrli dok je Makabejac i dalje nijemo
stajao. Napokon shvati da još uvijek drži rascvjetali limunov cvijet u ruci, a zatim polako
otvori šaku i ispusti cvijet na zemlju.
Isakova majka priđe i blagim ga pokretom ruke pogladi po licu. Skoro vukući povedu ga u
kuću i posjednu na prvu stolicu. Isak prinese čašu s vodom i natjera ga da je ispije. Sjedio je
bez riječi dok je Isak stajao s rukom na njegovu ramenu. A onda zaroni glavu u ruke i
zaplače.
Poslije nekog vremena vrati se u zbilju. Ilana ispriča da je Lea nakon poziva putem radio
postaje krenula u pomoć ranjenima. I od tog trenutka nitko je više nije vidio. Jedino je
pronađeno napušteno sanitetsko vozilo. Njoj i ostalima ni traga ni glasa.
Još uvijek ne vjerujući Makabejac izjavi, kako na časak želi biti sam i zaputi se u vrt. Sjede
na onu istu klupu pod stablo eškolijota gdje je Lea znala provoditi sate i sate igrajući se s
July.
Zatim ugleda July kako mu juri u susret veselo mašući repom. Podiže ga na koljena i psić
gurne glavu u njegove ruke i liznu ih.
I tada zapravo shvati kako je to sve što mu je ostalo od nje.



đ đ đ



Tog jutra
u Jeruzalemu,
ženo,
iz zemlje obećane,
gdje te sretoh
na ulazu
ispred gradskih vrata
kako žuriš,
s košarom u ruci,
i saznah u srcu,
u trenu, da ću nositi
svoju tugu i sreću,
od danas, za uvijek.

Lea
iz Jeruzalema,
tvoje ime
me podsjeća,
na noći Tel Aviva,
i šetnje Karmelom u Haifi,
na Izrael, i utvrdu Massada
do koje dopire miris i
slani okus Mrtvoga mora,
na poljupce,
u ranu proljetnu večer,
dok se sunce bezbrižno spušta
niz visoravan Jordana.

I onda,
iz Jeruzalema,
u ratu,
u trenu nestaješ
iz zemlje obećane.
Bez zadnjeg pozdrava.
Ni vidio te nisam.
Samo sliku držim
u sobi na stolu,
sa čašom bez cvijeta,
i ispijam gorčinu znajući,
kako si nestala
negdje u brdima Golana.





Kiryat Shmona, 1967

Pozdrav svim blogerima Hrvatske i hrvatskim braniteljima!