Hotel Granata

Jedno od mnogih pisama koja su ovih dana upućena našim generalima






General Ante Gotovina
Pompstationsweg 32
2579 IX Scheveningen
Den Hagg
Nederland



Gospodine generale, moj nekdašnji zapovijedniče,



Čekao sam par dana od presude ne vjerujući u to što se dogodilo i još je puno gorčine u meni. Šokiran sam kao i svi moji ratni suborci i cijela obitelj.
Mi potjećemo iz partizanske obitelji. Otac je godinama radio u JNA kao profesor Civilne zaštite. Prije toga otac je radio i učio u Francuskoj a teta je tamo živjela 60 godina.
Govorim francuski, engleski i talijanski, radio sam vani i uvijek se osječao Europljaninom.
Na odsluženju vojnog roka u JNA kao građevinski inženjer bio sam rezervni oficir, inžinjerijski kapetan ali sam među prvima u Rijeci dragovoljno otišao u 118. brigadu u Gospić 1991., i u HV do Oluje.
Tu sam zapovjedao inžinjerijskom satnijom i prošao Ramljane, Korenicu, Donji Lapac, Nebljuse, Drvar, Oštrelj.
Kunem se Bogom da mi nikada nitko nije spomenuo ubijanje, paljevinu ili otimačinu - niti bih ga poslušao. Prije akcije "Oluja" svi smo bili upozoreni na strogo poštivanje svih konvencija i toga smo se držali.
Dogodili su se i zločini, ubijanje civila ali ne po zapovjedi ! Paljene su i kuće ali ne u samoj akciji i ne od Hrvatske vojske!
Učinili su to pijani pojedinci ogorčeni zbog srpskog terora nad njihovim starcima i njihovim kućama. Samo su neki od njih nosili vojne odore. Bili su to Hrvati protjerani iz svojih kuća prije 4 godine.

Kada smo došli u prvo srpsko selo Trnavac svi su Srbi otišli prije ikakvih granata osim par staraca u čijoj smo kući zatekli deset vojničkih ležajeva, tešku strojnicu i brdo streljiva.
Starcima se ništa nije dogodilo kao ni kući ! Kako to da se starci nisu uplašili " granatiranja prekomjernog i namjernog" i pored toga što je njihova kuća bila nazovimo to pravim imenom - bunker ?!
U Donjem Lapcu sam tek treći dan zamjetio dim iz jedne kuće na periferiji. Spaljena je po noći a da ništa iz nje nije odnijeto. Očito osveta za nečiju spaljenu kuću !
Zar smo mogli pred svaku kuću danju i noću postaviti stražare?

U Nebljusima na Uni, zatekli smo samo babu i hranili je do odlaska. Plakala je rekavši da se ne boji Hrvata ali da će doći balije preko Une i zaklati je.
Gledali smo kako Bošnjaci sistematski pale srpske kuće oko Ripača - u jednom danu barem trideset dimova - i nema odgovornih !? Možda smo i mi za to krivi ?

U Oštrelju kod Drvara našli smo cijelu srpsku obitelj P.Simića. Nisu otišli jer kažu da nikom nisu zlo učinili ! Čuvao sam osobno njegovu kuću u Drvaru a jeli su ono što i mi. Na odlasku,
svi smo se slikali za uspomenu. Danas, njegova kči radi kao konobarica u Drvaru a sve se može provjeriti. Svaka postrojba može navesti sličnih primjera.
Za pojedinačne slučajeve neka odgovaraju oni koji su ih činili.

Osobno odbijam bilo kakav prigovor o " zločinačkom pothvatu i etničkom čiščenju" jer to je uvreda preko koje niti jedan Hrvat neće samo tako priječi ( osim par lažljivaca koji na opajdavanju
svog naroda i svoje vojske grade svoje državničke položaje).
Rekoh da sam iz frankofonske obitelji i da sam jedva čekao da uđemo u Europsku Uniju. Od 15.04.2011. to nisam. Moja noga neće kročiti u Europu u kojoj se tako sudi!
Što nas tek onda čeka? Tražit ću da izađemo iz NATO-a. U Afganistanu smo dobri ali ovdje doma smo zločinci i ubojice. Što će NATO-u takvi ?

Zar može netko povjerovati da su baš u svako selo i zaseoke padale naše granate pa su se jadni Srbi prestrašili i morali pobjeći?
Jedni su pobjegli zbog svojih zločina nad Hrvatima, drugi zbog nečiste savjesti a treći zbog mržnje prema bilo kakvoj hrvatskoj državi.
Gledao sam TV Knin i Banja Luku gdje seljaci i babe i " nejač", urlaju dan za danom kako će prije umrijeti nego dopustiti da žive u Hrvatskoj !

U jesen 1991. godine granata iz sela Vrebac pala je nasred mjesta Bilaj i ubila djeda i unučicu. Tko je odgovarao ?
Svaki su dan tukli granatama po Bilaju, Ribniku, Divoselu i Gospiću i to više puta na dan. I tako mjesecima. Nitko od Hrvata se nije izselio ali su zato stradavali. Spaljene su hrvatske
kuće u Barletama. Zaklani su starac i starica na kućnom pragu iako im je kum " nekakav četnički vojvoda", obećao sigurnost !
Nakon dogovora sa susjedima Srbima, žene iz Bilaja krenule su da iskopaju posađeni krumpir. Stradale su usred polja od srpskih granata !
I sve četiri godine ni jedne isprike niti poruke da to prestane. Zar se onda treba čuditi osveti pojedinaca.

Lako je Mesiću i Josipoviću blebetati o pravnoj državi. Njihove kuće nisu gorjele a njihova djeca nisu četiri godine pušile granate !
Kakvo pravo i kakav je to sud koji osudi Blaškića na 45 godina a onda ga oslobodi? Kakva lakrdija od pravde!
Kakav je to sud koji kažnjava nekog zato što ne mogu do drugog ili za tuđe propuste?
Moj zapovjedniče, ja se ne zavaravam mišlju da će Vam puno pomoći žalba - možda par godina manje.
Bojim se da Vam ostaje da i Vi kažete "Eli, Eli lama azavtami" !
Kako bilo da bilo Vi ćete za Hrvate ostati heroj( osim za jugokomunističko smeće i domaće izdajice).
S štovanjem, u mislima s Vama,
pričuvni časnik HV

A ča san triba napisat?




Čin san se čapa za pisat, zna san ča san van tija reč. A kad san poče pisat, kontan i kontan i ne mogu se sitit, a znan da je jušto grubo. Jebi ga, starost čini svoje, oli ka ča se reče "mozak iša na ocat", ili ča bi mala od unuke ka i svi blizanci rekla " lešu jedan". Moš ti mislit ča bi tija, ali ča je - tu je i od tega ne triba bižat .
Eto na, sad san se sitija ča san ono mislija reč. Moran brzo pisat da ča ne zaboravin.
Danas ti se zaputin vanka iz kuće i mislin kako san ovi put proša lišo jerbo me nima ko zajebavat po škalaman, kad me šjora Ana sa trićega kata ferma pred lifton i počne nanovo štorije da ne triba plaćat pranje škala za četiri puta na misec dvadeset i pet kuni i da je dosti i dvaput, jerbo ih i ne triba prat kad jemamo lif oli ti dizalo.
- A i manje bi nas koštalo -, reče i tu san ugrabija priliku i zbrisa vanka kroz portun.
Vanka san mislija čapat malo arije ne bi li doša na se, kad neš vraga. Mislin kako ću izbeć onega ča me sako malo zajebaje da san škrtina ča mu saki dan nedan par kuni za pivu i španjulet, kad neka mrcina od pasa, ča ja znan koja je raca, ja ti se u to nerazumin, a meni se pari da je veća i od tovara, zaleti se, skoči i upre se u me pridnjin nogaman i poče me lizat ka da san oni sladolel u kornetu. Gazda od mrca mirno izliza iz portuna i čini fintu ka da se nije ništa dogodilo.
- Teraj mrca od mene – povičen, a on će kako je blago mirno ka bubica i ne bi me on tako liza jel da blago zna ča je dobar čovik. A ča je meni srce u peti, ma ke u peti, izišlo i trči ka ludo naokolo, to se ne računa ?
Ajde prođe i to, fala bogu da san osta živ, zaputin se korakon na korak ka kurijeri kojon ću poć na placu u varoš po spizu.
I tako dok ju čekan sitin se sna ča san ga usnija niku noć. Za popizdit je, tako san se pripa. Ni najgoren neprijatelji ne bi ga poželija.
Sanjan ti ja kako su naši vođi išli tamo nešto potpišivat za niku suradnju u regionu, pa su se vezali ka špagon naši i njiovi policijoti, pa ekonomišti, komuništi, lopovi, političari, mužikanti i ča ja sve neznan. Jerbo to od nas traži onaj organizacijun ča se zove „ Međunarodna zajebancija“ i da je došlo vrime da se potli nji, triba vezat i oni ča su branili svoju domovinu.
I tako se dogodilo da mi je zapala ona kolajna ča se zove „Junak Otdžbinskog rata „ jerbo san dva puta bija na straži kada su na varoš pucali sa parobrodiman oni drugi ča su mislili da mi branimo svoju a oni svoju domovinu. E nisan van ja samo bija na straži već san i puca, ali nesmin to ni izustit aš će me oni kako se zove, aha David Štrbac oma ka paket pa za Haag, jer san sigurno usput činija onako ka za dušu, more bit i koji zločin.
A moran van reč, opalija san dvaput da razbijen straj. As ti miša a di nečeš opalit. A ča san triba činit po škurini kad se ne vidu ni prsti pred očiman a niki se vrag čuje da ide. Dobro je finilo, ma skoro san ubija kaapa o straže. Aj fala Bogu sve je dobro bilo i tako da ne dužin, tribalo je poć u Zagreb, ka tamo će mi tu kolajnu obist na vrat.
Jedva san ti doša do pritsidničke palace di će se kolajne dilit, ča je je. Krepan i umoran ka pas, tražin jema li ča za popit. Oni ča prima one ča su pozvani reče kako nimaju aš je kriza u nas, već da gren u kondot napit se vode.
Ja san mu reka da ja pijen za stolon ka čovik a ne u kondotu, a on neka čini kako će. I još ga pitan ako nimate vi ča za popit, možda imadu ovi drugi ča su isto ka i ja branili svoju domovinu?
Da ča pitan jebate, kako smo mi još i dobri a oni ni za vodu nemadu. E baš lipo, mislin si, u finu si kumpaniju uša. Tako ti i triba. A lipo mi je ona moja polovica od života kazivala, prije nego san iša ča :
„ Zami ti ča za ispit i prigrist, daleko ti Zagreb“ . Neš vraga, di ću ja žensku glavu slušat. Munjenu. A sad znan da je jemala pravo i za jedno i za drugo. Jerbo ako ovi naši i njiovi nimaju ni vode, za pojist piši propalo!
I tako san uša u pridsidničku palacu s onin ča su čekali ka i ja za kolajne. Gospe ti Sinjske, tu se svita naprdilo i da ja prdnen niki ne bi gleda u me. Nikako ti se gurnen u predzanji rid, jerbo ki je taj ča voli bit zadnji?
I tako ti ja i dalje sanjan kako su počeli dilit kolajne i kad dođe na me rid, prozvalo me te stupin onako isprsan, kako je moja bolja polovica rekla neka se držin. Ka junak a ne ka prdekalo.
Pred menon je neki čovik, ma triba san ga odma pripoznat, ali budi ti odma napametan i što bi Švabo reko " Zicher ist zicher" jednin san ga okon dobro uškica, a drugin san traži onoga ča je isti ka ovaj ali ima onu crnu maču od kusa kose na desnoj strani.
Vidin naš je pritsidnik, ča je je, oma san ga pripozna po sedon pametnon glavinon. Dok san ga zagledava pruži ruku i ka čestitan van ovo, te ono i tako da van daje ne nabrajan.
Kada je kazivanje moji zaslugan finilo reče, neka svi čuju da će mi kolajnu uručit posebni faca iz našega lipoga regijona.
Svi su stali pljeskat a ja san vidija u onon zadnjen momentu od sna kako mi kolajnu ka tovaru, veže oni general, čekaj da se sitin. I sitin se, to je oni ča ga već dugo tražidu ali ga ka ne mogu nać, vrag mu sriću odnija, oni Ratko Mladić !
I tu ti se trgnen iz sna, mokar ka da san pa u more. Ona moja životna polovica njoji ko u raju i smije se u snu. Jebe se njoj ča je meni. Ritnem je laktom, ka fol u snu. E neš ti spavat i sanjat lipe snove kad je meni ovako grubo.
Eto tako je to finilo. Nisan van moga, a da ne rečen. Oma mi je lakše. Jebate !

I sad kad van ovod pripovidan ufati me niki straj. Ali dobro je. Došla je kurijera i oma mi je lakše. Znači da je to bija samo san.
Oli se možda varan ?

I najgore misli mogu imati najbolji svršetak







Vozim se gradskim autobusom u posjet malom lukavom i pokvarenom Blizancu. Na stanici kod kazališta ugledam novi prizor. I kad baš pomislim kako je moje pisanje kod gradskih otaca urodilo plodom, uslijedi razočaranje. Sve ono visoko drveće porezano a na njihova mjesta posađene nekakve šibe. To su valjda, buduća stabla.
Kazališni trg izgleda kao glava ošišana do gola. Bacim pogled u kut gdje je prije bio kip Ivana Zajca ali ga ne ugledah. Bravo, pomislim, sigurno su pronašli pametnije mjesto. Moje veselje ne potraja dugo, jer ga ugledam sred ošišana trga. Tužno gleda u kazalište, preko pletene željezne kugle.
Sad trg šalje poruku, kako je prvo nastalo kazalište, zatim pletena željezna boća koja dobronamjerna turista podsjeća na kuglanu i kuglačku tradiciju primorskog kraja. A na toj kuglani, Ivan Zajc kao da gura kotrljajuću boću ne bi li srušio, što više od kazališta.
- Jebi ga ! Bar nešto - rekao bi onaj moj kompanjon s Golog otoka.
Dok autobus naglo, uz škripu guma napušta trg, okrećem glavu na pozdrav Ivanu Zajcu.
Ipak mi on nije ništa kriv.
Nedugo nakon tog, stojim pred upaljenom crvenom signalnom lampicom u očekivanju dizala koje će me odvesti do malog lukavog i pokvarenog Blizanca. I dok ga strpljivo čekam, odjedanput mi na pamet pade, besmisao takva naziva. Zapravo mi nikad i nije bio jasan naziv za dizalo. Zvuči nekako jednostrano. I čemu naziv dizalo ? Zašto se recimo, ne bi zvao i spuštalo ? Možda bi dvostruki naziv bio pravilniji !? Kad ideš gore dižeš se dizalom, a kad se spuštaš, spuštaš se spuštalom !?
Kako bilo da bilo, ovog puta moju nedoumicu u nazivu prekinu otvaranje vrata dizala, na katu malog lukavog i pokvarenog Blizanca.
Naime, stigao sam radi dogovora o putu vlakom za Zagreb i našem zajedničkom posjetu zagrebačkom zoološkom vrtu. Zapravo, na taj smo put trebali poći ja, moja jedina i dražesna supruga te Jelena, Dora, bratić Sanjin i njegov stariji brat Mladen. Znajući mamu Kiku i njen strah od životinja, pokušam malog lukavog i pokvarenog Blizanca nagovoriti da joj ništa ne kaže, jer će biti frke i samo će se bespotrebno uzrujati, te neka to bude naša mala tajna.
Mali lukavi i pokvareni Blizanac se zamisli te nakon duže šutnje progovori.
- Ja ću reći mami ovako: " Znaš što Mama ?, " A ona će reći " Što ? ". A ja ću joj onda reći:
" Ništa, ništa ! "
Ako do sad niste znali, sada ste valjda shvatili način, na koji se tajna najbolje čuva !
Neću vas gnjaviti opisom puta i boravkom u Zagrebu već napomenuti dvije stvari. Prva je spoznaja da je mali lukavi i pokvareni Blizanac prvi put sjeo u vlak. A druga, kako joj se u vlaku dogodila nezgoda, da je morala na zahod.
Trpi ona jedno vrijeme, a stanice prolaze. Kad se vlak na časak zaustavi u Moravicama, kažemo joj da ide na zahod. Ona se rasplače i veli da ne ide. Nismo je mogli uvjeriti a onda shvatimo, kako ona misli da treba napustiti vlak i otići na zahod u željezničku postaju. Sirota se prepala da joj vlak ne pobjegne ! Da dalje ne duljim, nakon višekratnog uvjeravanja napokon zaključi kako joj ništa drugo ne preostaje i krene na zahod, pa što Bog da.
Kada se uvjeri kako je život prepun ugodnih iznenađenja, nakon obavljena posla, sva sretna se vrati natrag u kupe, dok je vlak nastavljao vožnju ka Zagrebu.

...

Nema tog roditelja koji nije doživio dvojbu pri kupovini knjiga za djecu. Pri samom pogledu na izložene dječje knjige nagonski krenem rukom na poznate naslove. Uvjereni kako će se knjige, koje su nam nekad čitali svidjeti i vašoj djeci, zapravo činimo pogrješku. Vremena se mijenjaju a s njima i navike.
Svi se sjećamo onih tužnih, pa i strašnih priča prije spavanja. Koliko se djece rasplakalo nad nesretnim sudbinama glavnih likova a još više preplašilo od strašljivih priča ! I što smo naučili ? Ništa.
I tako smo, jedina i dražesna supruga i moja malenkost, kupili kasetu " Mala sirena ", povodeći se za gore spomenutim kriterijem i napravili najveću glupost.
Kad joj sestra Jelena pusti kasetu s filmom " Mala sirena ", njoj poteku suze i brzo ode u drugu sobu. Isto se ponovilo i kod " Djevojčice s žigicama " .
Jednostavno, svojim ispravnim stavom odbacila je mogućnost gledanja nesretne ljubavi i smrt glavnih junaka iz bajke. Takvim je istim stavom, odbila nastaviti pričati priču, onog trenutka kad " Crvenkapica " susreće vuka. Na upit, zašto ne želi dalje pričati, odgovori:
- Zato, što je to ružna priča !
I tu dijete bi u pravu. Treba li joj zamjeriti, što odbija priču u kojoj vuk jede baku i unuku ?
Ili što ne želi gledati smrt " Male sirene " ? Razmislite !
Nedugo nakon tog događaja, povede moju jedinu i dražesnu suprugu a svoju baku u sobu, te pokaza na Jelenin krevet u neredu. Zatim otvori ormar i zgrozi se.
- Vidi, kakva je !!! - tužakajući Jelenu za nered i u ormaru.
A tada, slučajno ugleda kasetu " Mala sirena ".
- Vrati je u dućan ! - zapovjednim će glasom.
Da ipak sve ne izgleda tako crno, jednog dana započe čitanjem priče " Pošla Koka na pazar ".
Za one koji je ne znaju, kad Koku zasvrbi noga, jarac, miš i mačka nisu htjeli grepsti nogu. Na kraju, mački zaprijeti ako je ne pogrebe dovesti će psa, pa će je pas ugristi. Kako mačka ne htjede, koka dozva psa koji počne gristi mačku. Mačka stade gristi miša, a miš stade gristi jarca. Jarac pogrebe njenu nogu i sretna Koka, ode na pazar !
Pošto završi s čitanjem priče, naš se mali lukavi i pokvareni Blizanac malo zamisli i izjavi na glas:
- Pas je zajebo stvar !
No, taj biser iz književnosti nije i jedini. Naime, vozeći se u autu kroz Gorski Kotar, lukavo joj gurnemo nekakvu knjigu u ruke, ne bi li se za časak spasili od njena mudrovanja. Mali lukavi i pokvareni petogodišnji Blizanac, započe čitati knjigu u sebi, mičući ustima. Nakon izvjesna vremena odloži knjigu i umorno veli :
- Ne mogu više. Zabolio me je jezik od čitanja !?
I nije se za čuditi što sam nakon takve izjave shvatio pravi smisao izraza " teška književnost ".


Ono što će mi nedostajati




Svima je poznata ona stara i toliko puta prežvakavana priča o zlatnoj ribici i tri želje. Čak sam davno, za ne baš male novce nabavio akvarij i u nju smjestio zlatnu ribicu.
Čekajući da progovori, hranio sam je, pazio i mazio. Ali od nje, ni glasa. Promatrajući je iz dana u dan, napokon shvatim kako sam kupio pogrešnu ribicu. Ili mi je onaj prasac od prodavača namjerno podvalio. Kako bilo da bilo, ribica je šutjela i lijeno plivajući, čudila se mom odrazu u staklu akvarija. Jedino sam zamijetio, kako se akvarij nakon šest mjeseci smanjio. Zapravo, moja se zlatna i šutljiva ribica udebljala.
Puno sam puta razmišljao što bih to odabrao, da mi se kojim slučajem dogodi zlatna ribica iz one priče. Nekad sam davno, kao jednu od mogućih želja poželio novčanik, koji kad bi se otvorio, u njemu se uvijek našlo po sto dolara. Onda sam shvatio kako bih morao mnogo puta otvarati i zatvarati novčanik, pa sam odustao.
Zatim sam poželio puno zdravlja, jasno, samome sebi. No ubrzo sam shvatio da i to ne bi bio previše mudar izbor. Ovako zdrav, jedino bih mogao promatrati svoje najdraže, kako pate u bolesti.
Za treću se želju ni do danas nisam odlučio. Dobro, postojale su tu razne kombinacije ali mi se na koncu svaka učinila besmislenom. Zato sam ju pustio, neka se nađe za svaki slučaj. Zlu ne trebalo !
Ipak kad bolje promislim, usprkos zbilji i okrutnoj spoznaji kako sam kao dvostruki djed u najboljim godinama a rođen u znaku Ribe imao tu sreću da se u jednom trenutku pokušam usprotiviti volji čak troje Blizanca, možda bih mogao iskoristiti tu zadnju želju. Jasno i nanovo napraviti glupost i poželjeti još jednu ovakvu unuku.
A da sve ne završi u tom vedrom tonu kao za utjehu, neki dan pročitam u novinama kako ona pletena željezna boća pred kazalištem ostaje do daljnjeg, dok joj se ne pronađe bolja lokacija !
A onda se sjetim da bi nakon svega dobro došlo i malo glazbe mojim sivim moždanim stanicama. I gle čuda ! Čim uključih radio, iz njega dopre poznata skladba :
- Što je meni ovo trebalo..... ?



PS. Ako mislite da sam onu zlatnu ribicu bacio, varate se.
Nikad se ne zna ! Zadnja je, ali je ipak želja!