Hotel Granata

I najgore misli mogu imati najbolji svršetak







Vozim se gradskim autobusom u posjet malom lukavom i pokvarenom Blizancu. Na stanici kod kazališta ugledam novi prizor. I kad baš pomislim kako je moje pisanje kod gradskih otaca urodilo plodom, uslijedi razočaranje. Sve ono visoko drveće porezano a na njihova mjesta posađene nekakve šibe. To su valjda, buduća stabla.
Kazališni trg izgleda kao glava ošišana do gola. Bacim pogled u kut gdje je prije bio kip Ivana Zajca ali ga ne ugledah. Bravo, pomislim, sigurno su pronašli pametnije mjesto. Moje veselje ne potraja dugo, jer ga ugledam sred ošišana trga. Tužno gleda u kazalište, preko pletene željezne kugle.
Sad trg šalje poruku, kako je prvo nastalo kazalište, zatim pletena željezna boća koja dobronamjerna turista podsjeća na kuglanu i kuglačku tradiciju primorskog kraja. A na toj kuglani, Ivan Zajc kao da gura kotrljajuću boću ne bi li srušio, što više od kazališta.
- Jebi ga ! Bar nešto - rekao bi onaj moj kompanjon s Golog otoka.
Dok autobus naglo, uz škripu guma napušta trg, okrećem glavu na pozdrav Ivanu Zajcu.
Ipak mi on nije ništa kriv.
Nedugo nakon tog, stojim pred upaljenom crvenom signalnom lampicom u očekivanju dizala koje će me odvesti do malog lukavog i pokvarenog Blizanca. I dok ga strpljivo čekam, odjedanput mi na pamet pade, besmisao takva naziva. Zapravo mi nikad i nije bio jasan naziv za dizalo. Zvuči nekako jednostrano. I čemu naziv dizalo ? Zašto se recimo, ne bi zvao i spuštalo ? Možda bi dvostruki naziv bio pravilniji !? Kad ideš gore dižeš se dizalom, a kad se spuštaš, spuštaš se spuštalom !?
Kako bilo da bilo, ovog puta moju nedoumicu u nazivu prekinu otvaranje vrata dizala, na katu malog lukavog i pokvarenog Blizanca.
Naime, stigao sam radi dogovora o putu vlakom za Zagreb i našem zajedničkom posjetu zagrebačkom zoološkom vrtu. Zapravo, na taj smo put trebali poći ja, moja jedina i dražesna supruga te Jelena, Dora, bratić Sanjin i njegov stariji brat Mladen. Znajući mamu Kiku i njen strah od životinja, pokušam malog lukavog i pokvarenog Blizanca nagovoriti da joj ništa ne kaže, jer će biti frke i samo će se bespotrebno uzrujati, te neka to bude naša mala tajna.
Mali lukavi i pokvareni Blizanac se zamisli te nakon duže šutnje progovori.
- Ja ću reći mami ovako: " Znaš što Mama ?, " A ona će reći " Što ? ". A ja ću joj onda reći:
" Ništa, ništa ! "
Ako do sad niste znali, sada ste valjda shvatili način, na koji se tajna najbolje čuva !
Neću vas gnjaviti opisom puta i boravkom u Zagrebu već napomenuti dvije stvari. Prva je spoznaja da je mali lukavi i pokvareni Blizanac prvi put sjeo u vlak. A druga, kako joj se u vlaku dogodila nezgoda, da je morala na zahod.
Trpi ona jedno vrijeme, a stanice prolaze. Kad se vlak na časak zaustavi u Moravicama, kažemo joj da ide na zahod. Ona se rasplače i veli da ne ide. Nismo je mogli uvjeriti a onda shvatimo, kako ona misli da treba napustiti vlak i otići na zahod u željezničku postaju. Sirota se prepala da joj vlak ne pobjegne ! Da dalje ne duljim, nakon višekratnog uvjeravanja napokon zaključi kako joj ništa drugo ne preostaje i krene na zahod, pa što Bog da.
Kada se uvjeri kako je život prepun ugodnih iznenađenja, nakon obavljena posla, sva sretna se vrati natrag u kupe, dok je vlak nastavljao vožnju ka Zagrebu.

...

Nema tog roditelja koji nije doživio dvojbu pri kupovini knjiga za djecu. Pri samom pogledu na izložene dječje knjige nagonski krenem rukom na poznate naslove. Uvjereni kako će se knjige, koje su nam nekad čitali svidjeti i vašoj djeci, zapravo činimo pogrješku. Vremena se mijenjaju a s njima i navike.
Svi se sjećamo onih tužnih, pa i strašnih priča prije spavanja. Koliko se djece rasplakalo nad nesretnim sudbinama glavnih likova a još više preplašilo od strašljivih priča ! I što smo naučili ? Ništa.
I tako smo, jedina i dražesna supruga i moja malenkost, kupili kasetu " Mala sirena ", povodeći se za gore spomenutim kriterijem i napravili najveću glupost.
Kad joj sestra Jelena pusti kasetu s filmom " Mala sirena ", njoj poteku suze i brzo ode u drugu sobu. Isto se ponovilo i kod " Djevojčice s žigicama " .
Jednostavno, svojim ispravnim stavom odbacila je mogućnost gledanja nesretne ljubavi i smrt glavnih junaka iz bajke. Takvim je istim stavom, odbila nastaviti pričati priču, onog trenutka kad " Crvenkapica " susreće vuka. Na upit, zašto ne želi dalje pričati, odgovori:
- Zato, što je to ružna priča !
I tu dijete bi u pravu. Treba li joj zamjeriti, što odbija priču u kojoj vuk jede baku i unuku ?
Ili što ne želi gledati smrt " Male sirene " ? Razmislite !
Nedugo nakon tog događaja, povede moju jedinu i dražesnu suprugu a svoju baku u sobu, te pokaza na Jelenin krevet u neredu. Zatim otvori ormar i zgrozi se.
- Vidi, kakva je !!! - tužakajući Jelenu za nered i u ormaru.
A tada, slučajno ugleda kasetu " Mala sirena ".
- Vrati je u dućan ! - zapovjednim će glasom.
Da ipak sve ne izgleda tako crno, jednog dana započe čitanjem priče " Pošla Koka na pazar ".
Za one koji je ne znaju, kad Koku zasvrbi noga, jarac, miš i mačka nisu htjeli grepsti nogu. Na kraju, mački zaprijeti ako je ne pogrebe dovesti će psa, pa će je pas ugristi. Kako mačka ne htjede, koka dozva psa koji počne gristi mačku. Mačka stade gristi miša, a miš stade gristi jarca. Jarac pogrebe njenu nogu i sretna Koka, ode na pazar !
Pošto završi s čitanjem priče, naš se mali lukavi i pokvareni Blizanac malo zamisli i izjavi na glas:
- Pas je zajebo stvar !
No, taj biser iz književnosti nije i jedini. Naime, vozeći se u autu kroz Gorski Kotar, lukavo joj gurnemo nekakvu knjigu u ruke, ne bi li se za časak spasili od njena mudrovanja. Mali lukavi i pokvareni petogodišnji Blizanac, započe čitati knjigu u sebi, mičući ustima. Nakon izvjesna vremena odloži knjigu i umorno veli :
- Ne mogu više. Zabolio me je jezik od čitanja !?
I nije se za čuditi što sam nakon takve izjave shvatio pravi smisao izraza " teška književnost ".


Ono što će mi nedostajati




Svima je poznata ona stara i toliko puta prežvakavana priča o zlatnoj ribici i tri želje. Čak sam davno, za ne baš male novce nabavio akvarij i u nju smjestio zlatnu ribicu.
Čekajući da progovori, hranio sam je, pazio i mazio. Ali od nje, ni glasa. Promatrajući je iz dana u dan, napokon shvatim kako sam kupio pogrešnu ribicu. Ili mi je onaj prasac od prodavača namjerno podvalio. Kako bilo da bilo, ribica je šutjela i lijeno plivajući, čudila se mom odrazu u staklu akvarija. Jedino sam zamijetio, kako se akvarij nakon šest mjeseci smanjio. Zapravo, moja se zlatna i šutljiva ribica udebljala.
Puno sam puta razmišljao što bih to odabrao, da mi se kojim slučajem dogodi zlatna ribica iz one priče. Nekad sam davno, kao jednu od mogućih želja poželio novčanik, koji kad bi se otvorio, u njemu se uvijek našlo po sto dolara. Onda sam shvatio kako bih morao mnogo puta otvarati i zatvarati novčanik, pa sam odustao.
Zatim sam poželio puno zdravlja, jasno, samome sebi. No ubrzo sam shvatio da i to ne bi bio previše mudar izbor. Ovako zdrav, jedino bih mogao promatrati svoje najdraže, kako pate u bolesti.
Za treću se želju ni do danas nisam odlučio. Dobro, postojale su tu razne kombinacije ali mi se na koncu svaka učinila besmislenom. Zato sam ju pustio, neka se nađe za svaki slučaj. Zlu ne trebalo !
Ipak kad bolje promislim, usprkos zbilji i okrutnoj spoznaji kako sam kao dvostruki djed u najboljim godinama a rođen u znaku Ribe imao tu sreću da se u jednom trenutku pokušam usprotiviti volji čak troje Blizanca, možda bih mogao iskoristiti tu zadnju želju. Jasno i nanovo napraviti glupost i poželjeti još jednu ovakvu unuku.
A da sve ne završi u tom vedrom tonu kao za utjehu, neki dan pročitam u novinama kako ona pletena željezna boća pred kazalištem ostaje do daljnjeg, dok joj se ne pronađe bolja lokacija !
A onda se sjetim da bi nakon svega dobro došlo i malo glazbe mojim sivim moždanim stanicama. I gle čuda ! Čim uključih radio, iz njega dopre poznata skladba :
- Što je meni ovo trebalo..... ?



PS. Ako mislite da sam onu zlatnu ribicu bacio, varate se.
Nikad se ne zna ! Zadnja je, ali je ipak želja!