Hotel Granata

Tebi



Taj jedan osmijeh
usana tvojih
podsjeti me
na naš prvi susret.
Glas tvoj slušam
dok govoriš.
Zvuči kao najljepša sonata,
kao najljepši
refren.
A tada
zahvalim Amoru i suncu,
za svaki dan
što mi ga podari
i za svaki trenutak
kada smo zajedno.
Tvoj
samo jedan pogled
tjera oblake sumornih misli
brže nego sve bure
ovog svijeta.
Glas
sa usana tvojih
podsjeća me
na rano proljeće,
i nježan miris
trešnjina cvijeta u cvatu.
Želim
uplesti pramenove
kose tvoje
u polje sa žitom,
u cvijeće,
da ljepše bude.
Sanjam
kako me grle ruke tvoje,
kao more u koje uranjam
u ljetnim noćima
s tisućama krijesnica u pjeni.
A dah tvoj
kao zrak kojeg udišem
čini me spokojnim.
Promatram te kako spavaš
ispružene ruke pod jastukom
stišćući čvrsto
krajeve posteljine
što se bijele
u polumraku sobe.
Nesvjestan
koliko sam zapravo sretan.



Trpimir Burić - Goranski

Ovih sam dana jako uposlen. Zapravo, ubijam vrijeme i razmišljam o načinu funkcioniranja mozga u Blizanaca. A to činim iz jednostavna razloga. Biti okružen s tri Blizanca, a ne tražiti rješenje u mudroj i nadasve pametnoj obrani, ravno je samoubojstvu. Zapravo, to je uvijek značilo samo jedno. Osobna veleizdaja.
Kako unaprijed ne želim biti izdajnik a ne mogu predvidjeti ni jedan njihov korak, kao jedini racionalan i razuman potez, uslijedi mozganje. Spoznaja da su Blizanci dinamična i brza bića, više nikog ne iznenađuje. A to znači, da im je jedna od glavnih karakteristika, brzina. Možda se varam, ali do danas još nisam imao tu sreću i susreo usporena Blizanca.
Zato se kao imperativ nameće obrana jedne spore i nezaštićene ribice u najboljim godinama, koja je ako smijem dodati, uz dvostrukog djeda postala i friški umirovljenik. I toj staroj jadnoj ribici daju najjednostavnije poslove. Jer kao, nisam ja za drugi posao i jedino mogu proći za čuvara krastavaca ! Ali, pustimo to na stranu.
Kažu da se velika otkrića događaju slučajno. Tako sam, ni sam ne znam kako, došao na jednostavnu ideju. No to još uvijek ne jamči i uspješnu realizaciju. Ali, treba ustrajati i raditi na konačnu rješenju.
Naime, sva tri Blizanca koja me okružuju, ženskog su roda. Dokazano je, kako lijeva strana mozga služi za donošenje logičnih odluka. Pitanje je, jesu li te odluke uvijek i logične ?
A to je još jedan od razloga zbog kojeg im treba usporiti lijevu stranu. Zato i dalje uporno mozgam u pokušaju, ne bih li došao do pravog rješenja. A do tada, prepušten sam na milost i nemilost dragom Bogu i njegovoj volji.
Dobro je poznato da je jedna od velikih slabosti blizanaca, njihova znatiželja. I nema toga što neće učiniti samo da je zadovolje.
Tako je jednom, moj mali lukavi i pokvareni Blizanac ugledao u kadi, namočeno rublje s deterdžentom. Dok se jadni tata nije ni snašao, već je žlica s vodom iz kade bila u ustima.
Koliko su lukavi dokazuje i činjenica da je cijelo vrijeme mirno i šutke sjedila prihvaćajući bolnu istinu, u obliku sljedovanja po guzi.
Kako bi ih bolje prokužili, kao primjer navađam slijedeći događaj. Svakog se lijepog dana pri povratku iz šetnje, tata i mali lukavi pokvareni Blizanac zaustave u kafiću a koji se baš kao nekim čudom, nađe u smjeru njihova povratka. Mali lukavi i pokvareni Blizanac ispije sok a tata zna se, da ne idemo previše u detalje.
I sve bi dobro do dana, kad tata produži pokraj kafića, kao da ne postoji. Zapravo, i nije imao namjeru svraćati, jer mu se žurilo. No, kakav bi to bio mali lukavi i pokvareni Blizanac a da tobože, kao " naivno ", ne upita:
- Što, danas se ne ide u kafić ?
Imate tri puta pravo pogađati, što je tata učinio.
Mali lukavi i pokvareni Blizanac, ovog je ljeta završio kod none Mare, u Ninu. Moja jedina i dražesna supruga ne odoli a da je ne nazove. Umjesto pozdrava, mali lukavi i pokvareni Blizanac, ni pet, ni šest, već odmah potiho, da je nitko od ukućana ne čuje, upita:
- A kad će " a paket " ?
Razlog za šapat je tvrdi stav mame Kike, kako mala jede previše slatkiša. Drugi dan, moja jedina i dražesna supruga nazva i na telefon se opet javi, mali lukavi i pokvareni Blizanac:
- Tko je ?
- Nona - veli razdragano.
- A gdje je Pupo ? - upita mala za me.
- Kako odmah pitaš za Pupa, a ne pitaš me, kako si ? - kao uvrijeđeno će Nona.
Kad je moja jedina i dražesna drugi put nazvala, a mali lukavi i pokvareni Blizanac kao iz topa izvali:
- Nona kako si? A gdje je Pupo ?
A znate li što sam tada napravio ? Jasno da ne. Napisao sam pjesmicu " Mišić Miško ", koju vam darujem u cijelosti.

Kada mišić Miško,
počne jednom jesti,
ni sve mačke, mišolovke,
ne mogu ga omesti.

počeo je jesti
čak brže od metka,
a onda je zastao,
negdje oko petka.

Brzo pozva doktora,
staru mišju mamu:
" Pomogni mi, molim te,
uh, što mrzim hranu ! "

Previše se najeo,
i ta hrana pusta,
trbuščić mu mali,
a velika usta.

Očima je gutao
kolute od sira,
zato mu sad bubanj,
u trbuhu svira.

Da je znao što ga čeka,
pustio bi k vragu,
suho meso, kobasice
i šunkicu dragu.

Nije znao da to boli,
ali, tko će da odoli.

Gladio je slaninu
veliku ko planinu.

A on jadnik, nije kriv.
Strašne su to muke,
kada ti je hrana,
na dohvatu ruke.

I od danas on će jesti
mrvice sa stola,
samo da se riješi
toga strašnog bola.

Obećao doktoru:
" Jest ću samo travu.
Nikad više slušat neću,
ludu mišju glavu.

I od sad, kad ozdravim,
kad se riješim bola,
jest ću samo jogurt
i vola do pola ".

Kako je vrijeme maškara i ludovanja evo jedne ozbiljne pjesmice




Promatram Vas mlada damo dok
sjedite tako sama prekriženih nogu, što
zahvalih dragom Bogu, jer o Vama kruži
fama pakosni i zlobni da ste i da Vaše
crne oči svake druge noći mijenjaju
muškarce. Da Vas jutrom jedan budi
za doručkom već je drugi, a za ručak
tu je treći, za na večer jedan osta;
svatko će Vam jasno reći i za ovo
što se znade zar Vam ipak nije dosta.



I taj šešir neobična kova baš zamalo,
kao pjesma ova pokriva Vam lice, boje
kao cvijet na vašem stolu što pred Vama
stoji, haljina pa torba, cipele i ruž za usne,
sve u istoj boji dok gasite nježno rukom tko
zna "Ronhil" koji, netko tko Vas ne zna prije
što upozna, " En passant " će reći " Prava
mlada dama", jadna ona, uvijek tako sama;
ali kada sazna, pored Vas će proći,
razmišljajući tko je sljedeći te noći.



I dok razmišljam o tome kako život prolazi
ovako, tiho i polako baš nimalo lako, a zub
vremena počinje da grize, sjetim se mladosti
i poželim reprize i sve one mlade lude dane,
kad uz pjesmu, vino tu na uglu u bifeu tete Ane
nisamo znali stati, kad nas sitni ispraćali sati,
a onda se zbilja vrati i dok ozonsko nas sunce
grije a pomislim samo za čas, da smo nekad
sastali se prije; jučer, danas, poslije podne, oko
četiri sata, možda bih izašao i ja kroz Vaša vrata.



Trpimir Burić - Goranski