Za čitatelje: u nekoliko ću nastavaka pokušati skrenuti vam pažnju ukoliko ste neupućeni.
Ono što vas ne ubije, to vas ojača !
Čudno je koliko ima istine u spoznaji, kako u mladosti vrijeme sporo prolazi do trenutka dok ne postaneš roditelj. A kada u dugim besanim noćima ludiš od briga bdijući nad potomstvom čini se da vrijeme stoji. No tu se varamo. Ono teče i neumitno prolazi, bez obzira što pritom trenutno osjećamo. A u tom vječnom bdijenju i strepnji zbog djece, činimo i pogrješke.
Prva je, kako na sve moguće načine pokušavamo, ne bi li nam djeca bila nalik. Znamo da dijete neće postati naša slika i preslika samo zato, jer to žarko želimo. Zato, ne igrajmo se Boga u pokušaju stvaranja onog što nam nije dano.
Pustimo ih kakva jesu i neka nam budu sreća i radost. Pustimo ih da sami slijede odabrani put uz našu potporu. I neka na tome ostane.
Kad odrastu razumjeti će uloženi trud. A mi ćemo shvatiti koliko smo zapravo sretni, jer nije potrošen uzalud.
I od tog trenutka, vrijeme kao da ubrza. Ni okrenuli se nismo a eto, već smo u šezdesetima.
I naravno, nastavljamo živjeti dalje po već viđenom i davno uhodanom scenariju.
Budući roditelji oprez ! Ono što slijedi mora biti, ali i ostati strogo povjerljiva tajna. I poslije ne recite kako to niste shvatili na pravi način. A bili ste na vrijeme upozoreni.
Zato prije bilo koje odluke treba dobro promisliti!
1
Mjesec je studeni. Niski sivi oblaci lijeno klize preko Učke. Vjetar ih odnosi dalje na istok ka Crikvenici i Velebitu i mreška more kositrene boje. Iz stana u kojem živim prekrasan je pogled na Kvarner i njegove otoke.
Upravo promatram gradilište pred zgradom i razmišljam kako će nova kuća čije temelje upravo dovršavaju zapravo biti barijera, koja će pokriti pola pogleda na more. Nemoćan da bilo što učinim, mirim se sudbinom. Shvaćam da život u gradu znači i brojne kompromise. A najveći od njih je dragovoljni pristanak na stresne trenutke svakodnevice.
Za primjer, počnimo sa stresnim jutarnjim odvozom smeća, uz obvezno lupanje i buku kamiona. Imaš dojam da to čine namjerno. Valjda misle ako ne spavam ja, e nećeš ni ti ! Zatim utrka s vremenom i autobusom, koji upravo odlazi. Slijedi frka na poslu i na koncu, kao šlag na tortu, uvijek nezadovoljan šef.
Nakon posla, obvezna gužva u autobusu. I kad sam skoro jednom nogom u mirnom kutku, koji još i dan danas mnogi nazivaju dragim domom, nekako intuitivno osjetiš da ovaj dan neće imati miran svršetak. Za to se pobrine susjed, koji usput budi rečeno nije ništa drugo do besplatni skupljač novca za tuđi račun, ili kako se to drugim riječima zove, civilizacijska obveza prema pranju i čišćenju stubišta.
Uz plaćanje računa, kao usput zamjeri mi visoki račun za grijanje, jer navodno previše otvaram prozore. Smatra da bih prozore trebao zatvoriti u ranu jesen i otvoriti ih u kasno proljeće. Pravim se lud jer danas nisam dovoljno srdit, te zbog dobrosusjedskih odnosa odustajem spomenuti njegov novi Peugeot koji se šepuri na parkiralištu iza zgrade. Zato šutke prijeđem preko činjenice da je oslobođen plaćanja grijanja i stanarine jer je navodno, socijalan slučaj. Zato ga uz glup izgovor ostavljam na stubištu i napokon zatvaram vrata stana.
Od tog trenutka uvijek pazim, s koje intelektualne razine ulazim u polemiku.
I kad baš pomislim kako ću ostatak dana provesti u miru i papučama, zazvoni telefon. Od pustih sanja ne bi ništa jer me u zbilju vrati obavijest, kako od toga neće biti ništa, jer moram Doru odvesti na probu mažoretkinja.
Ah, da, skoro zaboravih.
Dora je moja osmogodišnja unuka koja uz obvezno školovanje trenira odbojku i već četiri pune godine nastupa u mažoretkinjama. Sad je u kadetima, što je iz točke gledišta jedne osmogodišnje djevojčice posve normalno i razumljivo a da ne kažem kako je za nju, od životne važnosti.
No to što ja, taj sat moram provesti pred dvoranom drhteći na zimi i buri, posve je normalno razumljivo i od životne je važnosti s gledišta jedne osmogodišnje unuke. I još se pri tom moraš osjećati ponosno kao svaki pravi djed, što znači kako je to posve normalno i razumljivo i od životne je važnosti.
Zato savjet: ako ste oženjeni - nastojite izbjeći unuke !
Ako ste već napravili takvu pogrješku, još jedan savjet. Dok čekate unuku i kratite vrijeme, uposlite si mozak. Oni, koji nešto znače u akademskim krugovima, kažu da je to zdravo.
Pritom se uposle sive moždane stanice i na taj način najlakše izbjegnete sklerozu.
Zato sivim stanicama postavite razna pitanja koja vam prva padnu na pamet a posebice dok skakućete s noge na nogu, ne bi li se malo ugrijali. A jedno pitanje me u zadnje vrijeme posebno kopka. Zapravo, uvijek ga postavljam ali istovremeno, ne mogu pronaći zadovoljavajući odgovor.
Pitam se, što sam to zgriješio, pa me kod rođenja onaj što odlučuje, strpao baš u astrološki znak Riba ?
I zašto baš u njih, od dvanaest mogućih astroloških znakova, koje su usput rečeno iz ne znam kojih razloga, zadnje u redu ? Tko je tomu kriv ? Jer, negdje mora postojati logično objašnjenje ili bar dobar razlog zašto su neki prvi, drugi, treći, četvrti i td., astrološki znak ? To je sigurno negdje određeno, ali gdje ? Tko je taj koji odlučuje ili tko je taj koji je izvlačio ceduljice s imenima ? Na ta pitanja ne uspijevam dobiti pravi odgovor. I naposljetku sam se jadan, pomiren sudbinom i mimo svoje volje, našao u zadnjem redu.
Usprkos činjenici što sam zadnji, nastavljam dalje, jer me neki vrag stalno kopka i ne da mi mira. Zamišljam svijet u jednoj drugoj mogućoj varijanti. Svi znamo kako je živjeti uz dvanaest astroloških znakova. To više nikog ne čudi.
No pokušajmo za časak zamisliti život, kad bi svi ljudi bili rođeni u jednom astrološkom znaku ? To je već intrigantno, zar ne ? Kako bi sva ta već poznata naklapanja oko obilježja pojedinih astroloških znakova, pala u vodu. Možete li zamisliti tu sreću !
Nema više onog mučenja s horoskopom po novinama, radiju i televiziji ! Čitaš horoskop za taj dan a on je isti za sve ljude na svijetu ! Tako bi svi bili, u istom trenutku sretni, ili nesretni. Svi bi imali uspjeha ili neuspjeha na poslovnu planu! Nestale bi razlike i ljudi bi se više razumjeli ! Sve bi se lakše podnijelo ! Svi bi imali sreću ili nesreću u igrama na sreću ! Čisti komunizam.
Sretneš prijatelja koji je upravo dobio na lutriji i osjećaš se kao on !
No, bi li takav život bio jednostavniji ? Čini mi se da ne. Ipak mi nešto tu manjka. Bojim se da bi takav život bio dosadan. Živjele razlike ! Ili se varam ?
No, pustimo to za sad na stranu. Takva razmišljanja ima samo dvostruki djed rođen u znaku Ribe i u najboljim godinama, a koji se smrzava čekajući povrat unuke s probe mažoretkinja.
Da u životu i nije sve tako crno kako izgleda na prvi pogled, pokazuje i ovo smrzavanje pred dvoranom. Ako to uzmete kao doprinos jačanju obrambene moći vlastita tijela, niste ni prošli tako loše ? Ovako uvježbani, možete izdržati i ekstremnije uvjete. I lakše podnijeti svakodnevna moguća i nemoguća životna iskušenja.
A jedno od njih je naravno, kad zaboravim kišobran. Mokar do kože, pokušavam se skriti pod ono malo krova dvorane u kojoj unuka veselo trčkara. I baš je briga za pokisla djeda. A na kraju, pri izlasku iz tople dvorane još dobijem srdit ukor :
" Ma kako si samo mogao zaboraviti kišobran ? "
No, tu mukama ne bi kraj. Upravo kad proba završi, stade i kiša ! I nemojte sada pametovati tko ti je kriv, što si doduše ne svojom voljom strpan u zadnji red astrološkog ciklusa !
Mislim da za to negdje ima debeli razlog i logičan odgovor. Na moju žalost, do danas nisam našao pravi, zadovoljavajući odgovor. Izgleda da se netko nekad davno, izvrsno zabavljao, trpajući nas u različite znakove. Pri tom je netko prošao bolje a netko lošije. Ja sam prošao najgore !
Pitate se zašto ? Zato jer sam kao Riba, a to je znak podvojenosti, imao tu prokletu sreću ili nesreću, da dobijem još jednu unuku, koja je uz to i Blizanac ! Kako su i Blizanci podvojene ličnosti, možete zamisliti na što sliči naš susret ? Tada se na jednom mjestu umjesto dvije, zapravo nađu četiri osobe ! I sad ti tu, budi pametan !
A ako još imate i ludu sreću pa vam je i supruga Blizanac, onda mirne duše možete reći, kako zbilja nemate sreće.
Ako je tomu još i suprugina teta Blizanac, kao u mom slučaju, e onda ste si sami krivi ! Nitko vas nije tjerao !
Možete li zamisliti koja frka nastane, kad se nas četvero sastanemo ! Zato je za vaše dobro da shvatite poruku iz zaglavlja I. ovog poglavlja i dobro promislite.
Ne želim vas plašiti. Ali, istina je drugačija no što ste željeli. Blizanci ne dolaze ! Oni su već među nama !
P.S. ( u povjerenju): nastavak slijedi!
Post je objavljen 10.01.2011. u 15:42 sati.