Sjedim na balkonu s cigaretom u ruci i promatram zadnje zrake sunca kako se lijeno vuku preko Učke. I dok razmišljam o tom vječnom cikličkom kruženju kao da sve utihnu. Jato galebova na grani susjedova stabla se umiri i prekinu međusobnu svađu. Jedino motor odlazećeg automobila remeti tišinu.
Zadnja zraka zalazećeg sunca, prije no utone u predvečerju i crvenu horizontu, prijeđe preko tamnozelenog saga šume što se obroncima Učke spušta, do Opatije i Lovrana. Negdje u daljini, iznad Drage, ugledam prva svijetla. Ribarske koče, brazdajući more u širokom luku okreću ka Cresu u noćni ribolov.
Uz pomisao da čovjek ne može poželjeti bolji svršetak za ovakav prekrasan sunčani dan, ugasim nedovršenu cigaretu i pohitam u sobu, na nastavak pisanja. I pritom me zaboli spoznaja kako iz dana u dan, sve manje zamjećujemo taj dar i ne obraćamo pozornost na jedinstven sklad i ljepotu prirode.
Netko je davno izrekao pravu mudrost tvrdeći da su djeca dar božji i raj nebeski. Je li pri tom mislio da je i nečiji pokušaj ostvarenja raja na Zemlji, ništa drugo do nekim ljudima Zemlju pretvoriti u pakao ?
No, što je tko mislio i rekao, na koncu i nije toliko bitno. Najvažnije je izbjeći Blizance, ako je to ikako moguće. Ako ste još uz to po horoskopu, stara i sentimentalna riba u najboljim godinama, zapravo i nemate za čim žaliti. Bilo vam je suđeno. A to, što se sudbina odlučila malo poigrati, uistinu niste krivi. Kako ionako nemate prevelik izbor, prihvatite život koji vam je sudbina dodijelila. Jer na koncu, ionako ga ne možete izmijeniti.
Dakle, da ne duljim i ne razglabam o svim mogućim i nemogućim životnim prilikama i neprilikama, radije prijeđimo na slijedeću lekciju.
A to se dogodilo one godine, kad je Hrvatska igrala utakmicu s Makedonijom za kvalifikaciju svjetskog nogometnog prvenstva. Tog dana, cijela je bulumenta otišla u posjet teti moje dražesne i jedine supruge. Uz napeto očekivanje, vrijeme se uz direktan TV prijenos kratilo, obaveznom kapljicom vina.
Mali lukavi i pokvareni Blizanac se u to vrijeme hranio na bočicu koju je nazvao "Boba". Tetin suprug Franko ugleda bočicu na stolu, uzme je u ruke i započe razgledavati. Mala to zamijeti, istrgne mu bočicu iz ruku srdita jer kako je uopće i došao na ideju da dira njenu " Bobu ".
Zato ga ozbiljna lica i oštra glasa ukori :
- Pusti moju " Bobu " ! Gledaj Hlvatsku !
Sigurno ste zamijetili taj njihov, gotovo u detalje istančan, osjećaj za vlasništvo i posjedovanje ! No, to nije ništa spram osjećaja za posjedovanje novca. A njihov osjećaj za novac je bezgraničan.
Na primjer, u igrama na sreću, dobiju kakvu sitnicu. Tako je na jednoj srećki lutrije na brzaka, dobila osam kuna. Što mislite, je li izabrala novu srećku ili novac ?
U pravu ste !
Blizancima je vrijeme, taj vječiti čimbenik prolaznosti, zapravo otežavajuća okolnost i vječiti teret. Htjeli bi napraviti puno u što manje vremena. A kad ne uspiju, postanu nesretni. A kad su nesretni, čuvajte ih se ! I uvijek, razlog svog neuspjeha, leži u drugome. Zato nemojte biti drugi ! Radije pobjegnite !
Jednog je lijepog dana, mali lukavi i pokvareni Blizanac bio u posjetu kod svoje none Mare. Tu se zatekla i nonina sestra koja se usput, poželjela istuširati. Kako ove ne bi duže vrijeme iz kupaone, mali lukavi i pokvareni Blizanac, glasno pred svima izjavi:
- Kako je dugo unutra ! Svu će vodu potrošiti !
Bespotrebno trošenje vode je rasipanje. Kako voda košta, rasipamo i novac - glavni je zaključak malog lukavog i pokvarenog Blizanca.
Zato je još jedanput, lukavo odigrala svoju predstavu, pitajući tatu:
- Tata, hoćeš mi kupiti nešto ?
Tata se ne da zbuniti i mudro odgovori:
- A odakle mi ?
- Iz džepa ! - hitro će mali, lukavi i pokvareni Blizanac.
Je li vam jasno o čemu je riječ? Ako nije, nastavimo.
Jednog lijepog dana u kafiću na klupi podno velike palme, pratim preko TV-a nogometnu utakmicu. Na stolu, hladno pivo. Čista uživancija. Moj se mali lukavi i pokvareni Blizanac odnekud dokotrlja, sjede i nakon pet minuta šutnje, zabrinuto upita:
- Što se čeka ?
I što je dvostruki djed u najboljim godinama i naivna ribica mogao odgovoriti ?
- Ništa se ne čeka. Gledam utakmicu.
E tu me dočeka, mali lukavi i pokvareni Blizanac:
- A ja, čekam Koka Kolu !
Da dovršim jednim biserom od bisera. Tata i mali lukavi pokvareni Blizanac sjede na plaži u debelu hladu. Sjede tako oni a u jednom trenutku, mali lukavi i pokvareni Blizanac ga upita :
- Biš’ ti, ili ne biš’ ti meni, kupio sladoled ?
I što mislite da je tata (zvan meko srce), mogao učiniti? Je li uopće, imao izbora?
Jeste li spremni za još koju nepodopštinu ? Ili vam je i ovih dosta ?
Smijeh liječi sve rane
Onog trenutka kad se u životu prestanemo igrati, postajemo odrasli. A kad se život s nama prestane igrati, do grla ste u najboljim godinama. No, ne treba zbog toga plakati. Treba uzeti sve, što se dade uzeti, iz tih najboljih godina.
Zato, pamet u glavu. Pustite na miru svoje najdraže bolesti, koje tako često i rado pričate drugima. Radije se nanovo započnite igrati. Ako ništa drugo, osjećat ćete se bolje. I još nešto. Sjetite se svoje mladosti i navucite tadašnji osmijeh na lice. A uz igru, kud ćeš boljeg lijeka, no što je smijeh. Usput recimo, ništa ne košta i ne boli. I na koncu, vaše najdraže bolesti neće pobjeći, smijali se ili ne.
Jednom je Emanuel Kant izrekao tvrdnju kako je smijeh efekt, koji potječe iz iznenadnog preobražaja napregnuta očekivanja u ništa ! Slagali se mi s njim ili ne, ali u tom je cijela životna istina. A jedan drugi i manje pametan čovjek je zaključio da dok možeš, treba se smijati.
Jer nikad ne znaš kad će ti prisjesti !
A prisjelo mi je ubrzo. Tako sam jedno popodne s balkona, promatrao izgradnju objekta koji će mi uskoro, sakriti dio vidika na more. Pošto sam si čvrsto obećao da me u životu više ništa ne može iznenaditi, ipak moram priznati da mi u tom trenutku nije bilo do smijeha.
Nije mi bilo do smijeha ni prije neki dan, kad sam na oglasnoj ploči u prizemlju zgrade, ugledao rukom ispisanu obavijest jednog susjeda.
Naime, u obavijesti su zamoljeni stanari zgrade za razumijevanje, jer će on slijedeće subote proslavljati rođendan svoje kćeri. Uz opasku, kako je o tome izvještena osoba, koju smo izabrali za voditelja zgrade. Jako mudro ! I prvo što mi pade na pamet je smijeh. No, kad bolje promislim, za to i nema baš previše mjesta.
Odmah napamet, saberem broj stanara i tomu dodam obljetnice braka. To podijelim s brojem dana u godini i još dodam državne praznike. Sve skupa, mira će ipak biti oko deset dana, ako sam dobro zbrajao. Ne znam zašto, ali mi na um pade i onih deset pasa iz našeg ulaza. Kad pribrojim njihove rođendane, sve dođe na svoje mjesto. Zapravo, nešto vam moram priznati. Mačke nisam računao !
No, i dalje mi neki vrag ne da mira i stalno tjera na razmišljanje. Ne znam iz kojeg razloga, ali prva stvar koja mi pade na pamet su, poluprazni ugostiteljski objekti kao idealna mjesta, upravo stvorena za takve prilike ? No, brzo odbacim takvu pomisao jer se sjetim dobre stare i otrcane poslovice, kako je kod kuće najbolje. Jedini su problem susjedi, koji nestrpljivo čekaju da i na njih dođe red. A nestrpljiv susjed, zna koji put biti i neugodan. Ali, to je za neku drugu priču !
I na kraju, je li i vama još do smijeha ? Baš ! I zato, k Vragu i Kant i onaj drugi pametan čovjek !
Post je objavljen 31.01.2011. u 19:18 sati.