Hotel Granata

Sve je zapravo počelo bezazleno. Godine 1996, šestoga mjeseca i osmog dana, progutao sam udicu koja mi je unaprijed namijenjena. Lukavo, da ne kažem podmuklo !
Naime, na taj se dan rodila moja unuka Dora. Po unaprijed zacrtanu planu, smišljeno je ležala zatvorenih očiju, znajući kako je promatramo. Cijela obitelj, uključujući daljnje i bliže rođake, kao na izložbi, čoporativno je buljila u novopridošlicu kroz staklenu pregradu rodilišta.
Uz razglabanje čije su oči, kosa, nos, brada i da ne nabrajam ostale detalje, začu se glas none Mare koja zaključi, kako mala sliči njenoj rodici od prije četrdeset godina. S tim se složi i brižna mati Kristina, skraćeno zvana Kika. Nono Zvonko pak glasno izjavi, kako je na mamu. Nasmiješeni tata Saša, s buketom cvijeća u ruci i neispavan od treće smjene u Ini, cijelo to vrijeme ponosno promatra svoju drugu curicu. Vidno uzbuđena, sestra joj Jelena šuti i radoznalo promatra. Koliko je samo željela tu svoju sestricu ! A to, što će ubrzo promijeniti mišljenje i gorko se pokajati, samo je još jedan od dokaza na koje se sve načine Blizanci mogu i prije rođenja podvući pod kožu a posebice naivnim Djevicama, kao što je Jelena !
Ali, ne samo njima. Ima nas takvih više.
Druga nona, moja jedina i dražesna supruga Lidija zvana Didi, mudro zaključi kako je isti tata. Teta Gordana nadoda, kako je najvažnije da je dijete zdravo. Pošto sam nešto morao dodati bubnuh, kako mi ona najviše sliči malom djetetu ! I tad, nastade muk.
Iako sam svu pozornost usmjerio na reakcije ostalih, ipak uspijem krajičkom oka zamijetiti, kako Dora otvori jedno oko i obuhvati me pogledom, kao da me želi dobro upamtiti. I dok su me ostali bijelo gledali, tog trenutka ne obratim pozornost na ovu sitnicu. A od nje je zapravo sve i počelo. O, kako se u životu znamo prevariti !
Ne bi li nekako zadobila moju naklonost, lukavo razvuče usne u nešto nalik na osmijeh a ja naivan, učinim prvu pogrješku. Razoružan tim nevinim činom, uputim joj poljubac kroz staklenu pregradu. Ona pobjedonosno zaklopi oko, zadovoljna svojom prvom malom pobjedom.
A ja sam, kao naivna i luda ribica, zagrizao tu lukavo ponuđenu udicu. I ta me udica, još i dan danas grebe u grlu.
Promatrajući je kroz staklenu pregradu koja nas dijeli, pomislim na onu poznatu izreku ili sad već otrcan klišej, kako su djeca naše najveće bogatstvo ! A jesam li ja danas veći bogataš nego sam bio jučer ? Znači li to, da si onoliko bogat koliko djece ili unuka imaš ? Mislite li da vam je sada jasniji smisao riječi, biti bogat ?
Ako je tako, pitam se, jesam li ja zapravo bogat čovjek ? Po svemu, trebao bih biti. Ipak, neki mi vrag ne da mira i stalno me tjera da i dalje razglabam, te si iznova postavljam dodatna pitanja.
Zapravo me zanima količina tog bogatstva. Možda se to bogatstvo dijeli ili se multiplicira ako imaš jedno, dvoje, troje ili više djece ? Ako si bogat čovjek jer imaš jedno dijete ili unuka, jesam li ja onda dvostruko bogatiji od onoga tko ima samo jednog unuka ? Ili sam zapravo prikraćen, jer to bogatstvo vrijedi samo za jedno dijete? Ako je tako, onda ispada da sam dvostruko siromašniji ! I što onda poručiti onom, tko ima osmero
djece ? No, pustimo to bogatstvo za sada na stranu.
Radije se bavimo daljnjim tijekom života jednog dvostrukog djeda. Ali prije no nastavim, ukazujem na još jedan događaj koji razotkriva zloću i zlobu Blizanaca. Ne bi li napakostila liječniku pri svom rođenju, ona si namjerno iščaši ključnu kost i tako zabrinu mamu i tatu, a liječnike osudi za opću nemarnost, pa čak i pomisao kako su to namjerno učinili !
Da, to su vam Blizanci. Ako su lukavi ovako mali, možete si misliti što li će sve napraviti, kad odrastu ?
U tom trenutku uđe babica i započe presvlačiti Doru pred našim očima. Ipak, moja intuicija natjera me da pomalo sumnjajući u sve i svakoga, započnem budno motriti, ne bih li otkrio kakve znakove ili pak vražje tragove. No, ništa se nije dalo vidjeli a kamo li naslutiti.
Onako naga, izložena kao na streljani našim pogledima i potpuno svjesna svoje obnaženosti, odmah nas pridobi tim majušnim tijelom. No, za ukupan dojam, ipak moram spomenuti svijetlu kovrčavu kosu, male nožice i ručice i još manje prstiće. Pravi anđelić !?
Usprkos toj uspjeloj anđeoskoj podvali, na izlazu iz rodilišta me zabrinu jedna nepobitna činjenica. A to je godina rođenja, koja završava na broj šest i šesti mjesec u kojem je rođena.
Kada ih poredamo, dobijemo dvije trećine onog znaka, znate na što mislim, broja šest stotina šezdeset šest ! No, i tad ne zamijetih, kako nas je zapravo zavarala danom rođenja ! Ne bi li se dosjetila jadu, lukavo se rodila dva dana kasnije ! I ta je prevara uspjela. No, to sam shvatio onog trena, kad je svoju anđeosku plavu i kovrčavu kosu, zamijenila ravnom i tamnijom ! Ma bio je to vražji posao, velim vam ! Ali o tome kasnije.
I baš kad sam kao dvostruki djed u kafiću preko puta rodilišta, plaćao piće slučajno znancu, sjetim se nanovo one priče o djeci i bogatstvu. Ali me ubrzo, već kod plaćanja računa, na to razuvjeri pogled u sadržaj novčanika i grubo vrati u svakodnevnu zbilju.

Razmišljanja dvostrukog djeda i njegov previd


Današnji mi horoskop predviđa ozbiljne probleme s kojima ću se suočiti, ali da oni ne moraju ultimativno biti negativni. Iz borbe kojoj sam izložen, doći će dosta dobrog. Bar nešto ! Kako su moja očekivanja velika, osjećam da bi se u danima koji slijede, doista moglo dogoditi nešto zanimljivo i lijepo.
Oboružan takvom spoznajom, krenuh veselo u posjet novorođenoj unuci. U autobusu uobičajena gužva. Držeći se za rukohvat, bezuspješno se pokušam oduprijeti gravitacionoj sili jer vozač dvostrukog autobusa, pravi slalom niz strmu ulicu punu automobila. Nakon izvjesna vremena, kako to obično i biva, zapnemo u gradskom prometu.
Da bi u tom trenutku izbjegli opći nervni slom, najbolje je držati se samokontrole. Na taj jednostavan i učinkovit način, sugerirate svojim moždanim stanicama da ostanu mirne i prisebne. Tako odsutni duhom ubrzo ste u stanju nirvane. A tada, pomislite na banalne teme.
Prva koja mi pada na pamet je jučerašnja TV emisija o ljetnom gradskom prijevozu. Kako se uske ulice Rijeke ne daju proširiti zbog redova stambenih zgrada, jedan je pametan glavonja, predložio vožnju par - nepar ! Što ti je nostalgija ! To me podsjeti na mladost, Milku Planinc i vrati u daleke sedamdesete.
No, uozbiljimo se i iskreno priznajmo: kako smo stariji, tako smo i mudriji, ali je činjenica da počinjemo i zaboravljati ! Nažalost.
Nakon takve odsutnosti, odmah bi lakše pri srcu te nastavim strpljivo čekati u nadi, ne bi li nanovo krenuli. Kad se i to dogodi, na slijedećoj se stanici kod glavne place isprazni pola autobusa. Sjedam na prvo slobodno sjedalo i tužan se zagledam u statuu Ivana Zajca, po kome je kazalište dobilo ime. Velik čovjek, glazbenik i skladatelj, gurnut je na marginu u kut parka.
Na njegovu mjestu, kočoperi se velika željezna pletena kugla, rad umjetnika Dušana Džamonje. Osobno nemam ništa protiv takve vrste umjetnosti ali mi nije jasna poruka koju šalje.
Mora da sam još uvijek pod utjecajem nirvane jer ne zamijetim vezu između nje i kazališta. Više nalikuje spomeniku kakva boćarskog kluba. Ali, o ukusima se ne raspravlja.
Čim autobus krenu, radije se prepustim nekim drugim i ljepšim mislima. A na što bi dvostruki djed u najboljim godinama mogao misliti, ako ne na unuke.
Jer kad su ona u pitanju, već vidim sebe a posebno moju jedinu i dražesnu suprugu kako se raspekmezila. A znate li zašto ? Zato, jer na sam spomen unuka, proradi nam onaj dio mozga koji je zadužen za izlučivanje hormona, kojeg liječnici još nazivaju i " hormonom sreće", jer izaziva ugodu. Eh, što su ti djeca !
Istog trena, prve kišne kapi skliznu niz okno autobusa i za časak nastane pravi pljusak.
Bubnjanje kiše po autobusu vrati me u prošlost i na trenutak kad sam sinu Saši, na njegov upit odgovarao ili pokušao odgovoriti, zašto kiša pada? Naivno dječje pitanje zahtijevalo je brz, stručan i razumljiv odgovor.
Kako bi dijete od pet godina razumjelo objašnjenje, navedem jednostavan primjer. A kud ćeš boljeg primjera no što je kuhinjski lonac.
- Sjeti se, koliko si puta vidio mamu dok kuha. I kad se iz lonca diže topla vodena para. Zašto ? Zato jer je lakša od zraka. Uz pomoć sunca, isto se to događa s vodom iz rijeka, mora i jezera.
I kad takva topla para prispije u nebo gdje je hladnije, stvori se nešto nalik magli. To su oblaci.
A kad se nakupi dovoljno oblaka ili rashlađene vodene pare, počinje padati kiša. I to je cijela mudrost.
Mali je cijelo vrijeme kimao glavom a kad završih izlaganje, upita :
- Ma meni je to sa parom jasno. Ali mi nije jasno, tko taj oblak stisne !?
E nećeš ti dječje logike ! I što sad odgovoriti ? I dalje me čudno promatrao, dok mu promrmljah nešto nadajući se, kako je razumio moje dodatno obrazloženje.
A onda se sjetim one stare, dobre i prave istine, kako djeca s četiri godine misle da njihovi roditelji mogu sve na ovom svijetu. Sa deset godina shvate kako baš i ne mogu sve, a sa sedamnaest su sigurni da su im roditelji bedasti. No sa dvadeset pet, na kraju ipak shvate, kako im roditelji zapravo i nisu baš toliko bedasti !
Iz tih misli prekinu me glas četverogodišnje curice, koja glasno započe recitirati veselu pjesmicu. Na moju žalost, majka je umiri tihim šaptom a ja se nanovo vratim promatranju kiše.
Ta započeta a nedovršena lirika, podsjeti me na pjesmicu koju sam nekad davno, spjevao starijoj unuci Jeleni. Naslov je bio, ako se ne varam "Jelenine muke ".


Moja Jelena sama šeta,
od dućana do marketa.
I po suncu i po hladu
traži slatku čokoladu.

Moja Jelena sama šeta,
dan joj ovaj, dug ko vijek.
Pretražila sve ormare
čokolade ni za lijek.

Moja Jelena sama šeta
kroz kuhinju, do kreveta.
Nervozna je, ruke lomi,
pojedeni i bomboni.

Moja Jelena sama šeta,
i ništa joj nije jasno.
Ipak shvaća da je kasno,
za pojesti nešto slasno.

Moja Jelena sama šeta,
od tržnice do marketa.
U marketu kaže teta:
"Sve prodano ! ". Kakva šteta.

Gorak joj je svaki korak,
ništa slatkog, prava bol.
Proživljava muke svake,
nema više, čak ni žvake.


A tada se autobus se zaustavi. Brzo iskočim i usput zahvalim dragom Bogu, jer je prestalo kišiti.
Jasno, kišobran je ostao doma. Zato se s veseljem uputim na dvanaesti kat obližnjeg nebodera. I tu poljubim vrata. Pozvonim, no nitko se ne odazva. Ponovim par puta, ali rezultat bi isti.
I tad shvatim punu istinu. To mi je Blizanac namjerno napravio ! Oni su jednostavno takvi. Uz jednu malu opasku. Samo dvostruki djed u najboljim godinama, može zanemariti činjenicu postojanja
telekomunikacijskih usluga. Ako ste djed jednoj unuci, to još ne znači kako ste ostarjeli. Ali, ako ste dvostruki djed, onda to jednostavno priznajte ! I zato razočaran, krenem ka dizalu i zaputim se natrag, na autobusno stajalište.