New sunrise

srijeda, 28.11.2007.

Kulminacija

Kulminacijom događaja o kojima sam pisala, na vidjelo je izašlo sve ono što se tijekom zajedničkog života pokušavalo riješiti, preko čega se pokušavalo prijeći, sve ono što je bilo neizrečeno, ali poznato da ne valja i puno puno drugog. U svojoj izolaciji i razmišljanjima, nisam se samo doticala stvari koje su aktualne, u misli su mi stizali i svi nekadašnji događaji, način na koji smo preko određenih prelazili, a neke pospremili u ladicu. Kulminacija još uvijek traje, rasplet je moguće vrlo brzo na vidiku a možda i nije. Taj dio ne ovisi samo o meni, a zaista ne mogu predvidjeti što bi moglo biti, no istini za volju niti ne želim. Predamnom su još izvršenja određenih odluka. S jednom od njih osjećam se izrazito loše i kako god čovjek stvari okrenuo, imati će sigurno utjecaja na naš daljnji život. I to neće biti pozitivan utjecaj bar što se mene tiče. Svi prethodni kompromisi čine se smješnima iz ovog aspekta (koliko god ozbiljni bili). S ovim doslovno umire dio mene i dio našeg odnosa. Zastrašujuća je mirnoća koju trenutno osjećam. Strah izaziva ono što osjećam prema S-u: odbojnost, želja da me samo ostavi na miru, osjećaj da životni prostor dijelim sa potpunim strancem, dalekim, egoističnim.
Pogled na moju djecu i igra s njima čine ove dane podnošljivima. Bez njih bi vjerojatno bila na rubu.

srijeda, 21.11.2007.

Protekli dani

Iako nisam objavila ni jedan post, u svim svojim konfuznim situacijama ovog tjedna, napisala sam nekoliko skica, koje ipak nisam objavila jer sadrže moje trenutne provale ljutnje, povrijeđenosti i sveg drugog što živ čovjek može proživjeti. A ko u inat, počelo me lupati sa svih strana. Zato evo jednog posta napisanog hladne glave, koliko je to moguće, da ne bude srcedrapateljsko, a da ipak to ispustim van iz sebe. Ovo vrijeme poprilično me izmučilo i osjećam se kao da ne osjećam ništa, ni sebe samu.
Odakle da počnem - neće biti baš nekog reda...
Počelo je sa kupnjom nekretnine i slaganjem financijske konstrukcije, koja nikako nije pila vodu. Došli smo do toga da sam se uspijela riješiti jednog manjeg kredita da bude rata manje mjesečno. Još uvijek nije bilo dovoljno da se čitava mjesečna konstrukcija zatvori. Gledam, računam, promišljam i nikako ne ide. Jedino što sam vidjela je da se riješim svog malog autića (bez kojeg radi posla ne znam kako ću, al ajde), pa da i tu nešto uštedimo. Navučeno, no nekako u idealnim okolnostima još bi i funkcioniralo. U cijeloj priči uzmimo u obzir da s mojim stanjem sve mora biti besprijekorno u redu. I tako dok sam ja razbijala glavu da sve posložim, S je samo tu i tamo priupitao kako napredujemo. Sa svoje strane nije dao niti jedan prijedlog, a kamoli neki konstruktivan.
U jednom od trenutaka mog emocionalnog kraha, skupila sam hrabrosti izreći mu da je navedeno moguće na način da uz sve što sam uspjela napraviti, djeteta ne može biti te da pothitno moram promijeniti posao. Rekao je OK, bez ikakvih pogovora i prigovora (ako ih je i bilo u njegovoj glavi, nije ih izrekao) - nije tu bilo emocija, nečeg po čemu bi čovjek zaključio da se protivi nečemu. Narednih dana pričali smo samo o nekretnini, "moja situacija" više se nije spominjala. Do danas se još ništa po tom pitanju nije desilo. Još nisam nazvala doktora i rekla mu što me muči i što trebam. Skupljam hrabrost za to.
Danas sam bila pozvana na razgovor za jedan posao. Koliko sam smušena i konfuzna, govori činjenica da sam se hodajući ulicom do mjesta razgovora doslovno glavom zabila u željezni prometni stup. Razgovor sam po sebi dobro je prošao i trebala bih im javiti do kraja tjedna da li sam zaista zainteresirana. U nekoj drugoj situaciji ovo bi me jako veselilo, ovako.....

utorak, 20.11.2007.

mali predah

nema me nekoliko dana, biti će da me još nekoliko narednih neće biti. uzela sam si vrijeme da neke stvari posložim u neki red, umjesto da ih pišem.

četvrtak, 15.11.2007.

hmm...

Trebala bih napisati barem nekoliko poglavlja iz našeg života - ne samo onih loših, već i onih lijepih i dobrih. Prije, kad bih pala u neko za mene frustrirajuće raspoloženje, obično bih ispisala poviše stranica u wordu da to iz sebe ispustim. Na drugu stranu kad bi dani bili gotovo savršeni, nije mi padalo na pamet da nešto pišem - za takve stvari jednostavno ne bih imala vremena jer se trebalo prepustiti uživanju u takvom raspoloženju.

Ovih se dana jednostavno loše osjećam u našoj vezi. Osjećam se na način kao da doma u kombinaciji s njim odrađujem drugu šihtu posla. To nije niti malo pohvalno za reči, ali je tako. Naš odnos osjećam kao iznimno naporan, na trenutke vrlo jadan. Ljubavi radi napravila sam u našem zajedničkom životu nekoliko ključnih kompromisa, koji su se svaki puta lomili na mojim leđima i ne na baš jednostavan način. Radilo se o stvarima koje su kreirale našu budućnost pa i osjećaj ispunjenosti životom. Možda baš zbog toga, nemam iluzija i nemam strahova u pogledu, a što ako se brak raspadne, što ću i kako ću. Sačuvati brak je itekako važna stvar kad u njoj postoje čvrsti i zdravi temelji, poštovanje, prijateljstvo i ljubav (redoslijed navedenog nije bitan kad se sve međusobno isprepliće). Sačuvati brak po svaku cijenu - ne. Zbog ljubavi prema njemu mogu zamisliti da napravim niz kompromisa do određene granice.
Ne sjedim doma skrštenih ruku ne radeći ništa i ne dozvoljam nikakvo ugnjetavanje ili tlačenje. Ne znam prešutjeti neprevdu, ne samo na meni, nego i na drugima, smatram se itekako savjesnom pa mog S-a često živciraju neke stvari kod mene kao npr. zašto plaćam svaku svoju parking kaznu, zašto na eventualne kazne za prebrzu vožnju ne pišem prigovore (a ne pišem ih, jebiga, zato što sam stvarno išla 30 više od dozvoljenog), zašto sjedim na poslu do ne znam koliko sati jer ako već nešto vodim trebala bih dati drugima da rade (ja opet: zato jer voditi nešto ne znači ne raditi ništa), zašto na cesti prosjacima dajem novac - sigurno 90% njih ga ima ( a ja opet: što god ih je natjeralo na taj čin, sigurno nije dobro) i tako ima poduži niz stvari u kojima se nas dvoje što se stavova tiče razilazimo. I svojoj djeci se ispričam kad im nešto kažem, a ispostavi se da sam bila u krivu. Nitko nije savršen, ja ponajmanje, ali se trudim biti OK prema ljudima.
Daleko od toga da mislim da je s našim brakom gotovo, iako mi se sad čini da je osjećajno više na papiru, nego u stvarnosti. Kad bi tako bilo, već bi se to provodilo u djelo. Ovako, baš stoga što nije gotovo, žestim se na sve i svašta jer mi je stalo da se stvari poprave, na način da oboje u tome budemo zadovoljni - ako nismo oboje zadovoljni, a koja korist od toga?

utorak, 13.11.2007.

Ova nova situacija, otvara stare stvari - koje su kratkoročno bile pospremljene u ladicu. Ovaj post je jedna sekvenca iz našeg odnosa.

Imam neki ludi osjećaj da je naš brak mrtav. Trudimo se svak sa svoje strane (pretpostavljam da se i on trudi na neki sebi svojstven način), ali nekako ne ide pa ne ide. Sa svakom novom situacijom sve je teže. Pričam sad za sebe, ali vjerujem da i kod njega stvari ne stoje drugačije. Iscrpila sam se s vremenom, svaki puta ponovo, pitam se čemu i zašto? Eto još jedne bebe na putu, pa valjda zbog toga.
Prije tri tjedna dogodio se izlazak i većinom je protekao dobro čak više neko OK, no jedna situacija pri tom izlasku bila je meni odvratna i time mi mi pomutila sve ono lijepo, tim više što se desila pred kraj tog našeg izlaska;
Dakle, usred plesa je izjavio da je vidio neku gđu koju valjda nije vidio nekih 11 godina i da joj se ide javiti. Prestane plesati, krene on prema njoj, a ja ostanem sama na sred plesnog podija. Otišla sam sjesti za naš stol. Izađe s njom pričati u predvorje, ja i dalje čitavo vrijeme sjedim sama. Vraća se nakon nekih pola sata, zajedno s njom u prostoriju, predstavlja je ovako, to je ta i ta, evo da vas upoznam da ne misliš šta radim. Prevrćem očima i kažem ja sam ta i ta. Idemo plesati - pita. Palim cigeratu i kažem, taman sam zapalila. Popušim cigaretu, dižem se, krene i on i pita idemo (misli plesati) - idem na WC, kažem. Tek toliko da vidiš što je pristojnost, ako ništa drugo; Istu stvar, mogao je napraviti na puno ljepši način. Mogao je pričekati da završi ples, mogli smo zajedno otići do nje, mogao nas je upoznati, mogli smo sjesti zajedno s njom i mogao je pričati - ako nemaš što za skrivati, ne smeta ti, a mene ne bi otprašio, niti bi me ostavio samu. Nije da izlazimo svaki dan, već svake prijestupne godine. I onda mi čitavo uzbuđenje zbog izlaska s njim nestane. Uzbuđenje nije bilo u izlasku kao izlasku, uzbuđenje je bilo u tome što je to značilo da ćemo provesti vrijeme skupa, sami bez djece, posvetiti se jedan drugome to malo vremena i malo uživati.

petak, 09.11.2007.

Navuče se čovjek na ovaj blog, samo tako; Jučer nisam uhvatila vremena, ali eto danas imam pet minuta. Ima nekih blogića koji nisu slični mojim situacijama, ali ih volim pročitati jer su poput romana i čitaju se bez daha... a to ponekad uzme više vremena, nego pisanje na vlastitom blogu.

Dakle, osim ove nove situacije, S i ja smo u potrazi za novim mjestom za život, ovo postojeće postaje nam pretijesno. Valjda ne postoji ništa što se prodaje ili gradi, a da na to nismo naletjeli. S jedno dugo vrijeme nije bio za opciju da se maknemo iz grada i odemo u predgrađe ili bližu okolicu grada. Nakon mjeseci i mjeseci traženja, oboje smo shvatili da nam je to ujedno i najbolja i cijenom realna opcija. Sama odluka o selidbi i nije tako strašna, ali potraga za tim novim mjestom može postati prava noćna mora. Ili je preskupo, ili je predaleko, ili je u katastrofalnom stanju, ili nema vlsnički list, ili još uvijek ima grijanje na kruta goriva, ili, ili, ili, ili.

Danas su na redu neke dvije nekretnine, ne predaleko od grada, novogradnja, koje idemo pogledati. Na prvi pogled cijenom prihvatljive i solidno opremljene. Vidjet ćemo, ima li i tu neke kvake. Obzirom na prinovu, naši planovi o selidbi dobili su zacrtani krajnji rok do kad se to treba desiti, pa i to čini jedan pritisak više.

S i ja smo opet imali jedan razgovor. Ne mogu si pomoći, ne volim i ne mogu podnijeti kad postoji nešto u zraku o čemu se ne smije pričati ili ostane visjeti, nedorečeno. Naravno da sam rekla da me smetaju obješene face, kao da se spremamo nekome na sprovod. Ako je tolika tlaka ili opterećenje ili nešto treće, neka kaže. U tom smislu, važno mi je jedino ono što on misli, ne netko drugi. Istina pomirljivim i staloženim tonom, no s vrlo ozbiljnom facom reče mi da se opustim i da ne brinem, da smo odluku donijeli, prihvatili i tome je tako. Samo neka meni bude dobro, bolje nego zadnji puta i to je to. Ne znam što sam očekivala, valjda više nježnosti u cijelom tom razgovoru, ali kad je završio nisam baš bila sretna. I meni time-ing događaja nije baš naj naj. Taman sam mislila da je došlo vrijeme da ćemo se uspjeti koliko toliko više posvetiti sebi, da nam odnos ne bi otišao k vragu, kad tamo.....

Volim ga zaista jako, ponekad mislim i previše. Poštujem ga i potičem na još bolje i onda vrlo često na sitnicama primjećujem da mi se u biti vrlo malo toga vrati ( oslanjajući se na onu staru: dobro se dobrim vraća). To me s vremena na vrijeme baci u bad. Na drugu stranu, koliko me to god zamaralo, kako vrijeme prolazi ta moja ljubav prema njemu je sve jača i jača. Voljela bih znati što uistinu misli o svemu, što osjeća, ali tu sam totalni idiot i ne znam kako bih to mogla saznati. Imali smo tisuće tvz. otvorenih razgovora, ali u njima sam mahom ja bila otvorena. Nikad nisam slušala kad bi mi rekli da S ne treba baš sve znati, naprotiv S što se mene tiče zna ama baš sve: što je bilo, što je, što za budućnost stoji u mojoj glavi, što o čemu mislim, što radim, zašto radim, kako se osjećam...ma sve.....

Dobila prvu slikicu naše točkice na pregledu. Bila presretna.

utorak, 06.11.2007.

Jučer sam nazvala doktora da dogovorim pregled i napokon čula veselje u nečijem glasu; Ma nema problema, dođi odmah danas popodne, rekao je on.
Nije da sam bila spremna za odlazak doktoru istog trena, no rekla sam OK, doći ću. Čovjek je OK, pratio je obje moje trudnoće od početka do kraja i unatrag deset godina ja sam u njega stekla potpuno povjerenje. Da ne pišem savaki put suprug, pisat ću S. Nazvala sam S da mu kažem da idem danas. Iznenadio se, ne manje nego ja, što je odlazak zakazan za danas. No što je tu je. Pregled je prošao najbolje što može, sve je u redu, mala točkica se itekako dobro vidi, ono što mi zovemo srce pulsira tako snažno da u kakvom god čovjek stanju bio, na oči mu moraju doći suze radosnice.
Došavši doma, baka II je sjedila na fotelji s obješenom facom (onom od ujutro), a ja sam puna ushićenja pričala o dobrim vijestima s pregleda. Malo se pribrala, namjestila facu na normalnu i vrlo brzo otišla doma.

Kasnije je S otišao na nogomet, a budući da je nastavio sa svojim ponašanjem od početka tjedna, nazvala sam mamu, jednu i drugu sestru da to veselje podijelim s njima. Malenu sam nakon svih uobičajenih rituala spremila u krevet, a onda smo moj sin i ja imali razgovore o budućnosti i o tome što nam nosi nova beba. Bio je to ljepši dio dana.
S se vratio s nogometa i naravno primjetio da se i ja prema njemu sada držim rezervirano. Pitao je što sam neke loše volje, pa nakon što sam mu rekla da nije ni on ništa bolje volje, prekinuo je razgovor.

A sad još i "poslastica". Kako sam bila odlučila promijeniti posao, prije ovog saznanja, naravno da sam poslala životopis na par natječaja. I eto ti ironije, počeli me zvati na razgovore......

svakodnevica

Trudnička promjena raspoloženja ili objektivno sagledavanje situacije?!

Nije da se baš osjećam ushićeno i sretno. Kroz čitav dan u mojoj glavi vrte se dobre i potencijalno loše strane koje prate ovu situaciju. Ne mogu prekinuti te misli. Voljela bih da ih mogu podijeliti s njim, da me u onim lošima utješi i da mi nade da će sve biti OK i da me podrži u onim dobrim. Ne mogu ignorirati činjenicu da je stvarima ovako kako je - jer beba je tu, ne miče se nigdje odavde. Sva sam se napuhnula u zadnjih par dana i to mi je misterija jer sam inače totalna mršavica i sva moja odjeća me steže, a nije da sam u trećem mjesecu trudnoće pa da je to najnormalnija stvar. Od jučer cijeli dan pa i danas, on se ponaša kao da se ništa nije promijenilo, u smislu da izbjegava bilo kakav razgovor na tu temu, a ako sam nešto i spomenula, odgovori sa kratkim da ili ne. Krajem dana već mi je bilo glupo i započinjati tu vrstu razgovora. Uz sve strahove, uz činjenicu da se sve desilo neplanirano, ali ako smo već donijeli ovakvu odluku, ja bih se željela početi veseliti, gledati na sve s vedrije strane. No, to je zaista teško, kad ti druga polovica izbjegava i ono najosnovnije - razgovor na tu temu.
Danas moram nazvati doktora i dogovoriti pregled. Prije je to bilo ushićenje i oboje smo išli na takve preglede. Sad kad sam rekla da trebam ići na pregled, kratko je komentirao ok.

I ostatak svakodnevice je prilično naporan. Baka II bi se opet igrala roditelja. Nikako da shvati da su djedovi i bake za čuvanje, a roditelji za odgoj. I možeš joj to na sto svakakvih načina ukazati, ona opet po svom. Valjda zbog općeg stanja jučer, pa i danas, ovaj puta kad sam joj to govorila nisam bila obzirna kao inače (inače zbilja kao da hodam po jajima - zadovolji djecu da se osjećaju zaštićeni, zadovolji muža da se stara ne bi žalila i tako ga gnjavila, zadovolji starku da dobije poruku, a ne osjeti se uvrijeđena). Naravno da je nastala tiha misa......

ponedjeljak, 05.11.2007.

nakon vikend odmora

prošao je vikend...suprug i ja samo dosta pričali ovih dana i nekako me sve to i umirilo. Što je tu je. Gledat ćemo na sve s vedrije strane. Nitko nije bolestan i sve će drugo doći na svoje mjesto. Rekli smo i našim roditeljima. Moji se iznimno vesele. Kod njegovih i nema baš nekog prevelikog oduševljenja. Ali to je valjda klasika kod većine ljudi koje poznajem, tako da se s time ne opterećujem. Svi su dobrodošli veseliti se s nama, a oni koji to ne žele, neka se zavuku u svoje rupe. Nije da se njih pita. Istina, ovo sada progovara neka nova snaga iz mene, ali jednostavno sam si dala u zadatak da neću sebi dozvoliti da me netko ugnjetava svojim savjetima, nakon što smo suprug i ja donijeli naše odluke.

petak, 02.11.2007.

...

Sad mi zaista postaje teško. Znam da ne želim to napraviti, a nikako ne mogu doći do nekakve iole prihvatljive kalkulacije koja bi nas spasila. Sve se više mučim. Ježim se od pomisli da odem na prvi pregled i da me ono što ću tamo doživjeti potpuno slomi. Kako ću nakon što vidim otkucaje srca reči, sama sebi -odluka je ipak abortus. U cijeloj ovoj priči osjećam se vrlo usamljeno. Znam da suprug ne može okrenuti brda i doline i nešto zaista napraviti da se situacija obrne. On zarađuje koliko zarađuje, ali to nam nije dovoljno. Bez moje plaće mi smo u velikom problemu. Ne brine me trenutak kad će početi porodilni. Brine me trenutak, ako završim na komplikacijama jer tada ćemo biti u problemu, u problemu će biti i firma jer se taj dio ne može odraditi...

Eto, nakon što sam se dovezla do posla i parkirala auto, jednostavno nisam mogla izaći van. Suze same naviru, ne mogu ih kontrolirati. Na trenutak mi je kroz glavu prošao trenutak kad sam saznala da sam trudna sa svojim drugim djetetom. Bila sam toliko sretna. U trenu sam to željela podijeliti sa svima koje poznajem. Sada sam jako žalosna. Ne zbog bebe koja se slučajno i potpuno neplanirano desila, već zbog naše trenutne situacije koja nas potpuno ograničava.

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (4)
Studeni 2007 (10)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv