Jučer sam nazvala doktora da dogovorim pregled i napokon čula veselje u nečijem glasu; Ma nema problema, dođi odmah danas popodne, rekao je on.
Nije da sam bila spremna za odlazak doktoru istog trena, no rekla sam OK, doći ću. Čovjek je OK, pratio je obje moje trudnoće od početka do kraja i unatrag deset godina ja sam u njega stekla potpuno povjerenje. Da ne pišem savaki put suprug, pisat ću S. Nazvala sam S da mu kažem da idem danas. Iznenadio se, ne manje nego ja, što je odlazak zakazan za danas. No što je tu je. Pregled je prošao najbolje što može, sve je u redu, mala točkica se itekako dobro vidi, ono što mi zovemo srce pulsira tako snažno da u kakvom god čovjek stanju bio, na oči mu moraju doći suze radosnice.
Došavši doma, baka II je sjedila na fotelji s obješenom facom (onom od ujutro), a ja sam puna ushićenja pričala o dobrim vijestima s pregleda. Malo se pribrala, namjestila facu na normalnu i vrlo brzo otišla doma.
Kasnije je S otišao na nogomet, a budući da je nastavio sa svojim ponašanjem od početka tjedna, nazvala sam mamu, jednu i drugu sestru da to veselje podijelim s njima. Malenu sam nakon svih uobičajenih rituala spremila u krevet, a onda smo moj sin i ja imali razgovore o budućnosti i o tome što nam nosi nova beba. Bio je to ljepši dio dana.
S se vratio s nogometa i naravno primjetio da se i ja prema njemu sada držim rezervirano. Pitao je što sam neke loše volje, pa nakon što sam mu rekla da nije ni on ništa bolje volje, prekinuo je razgovor.
A sad još i "poslastica". Kako sam bila odlučila promijeniti posao, prije ovog saznanja, naravno da sam poslala životopis na par natječaja. I eto ti ironije, počeli me zvati na razgovore......
Post je objavljen 06.11.2007. u 11:37 sati.