četvrtak, 21.02.2008.
Vrijeme za novi post
Ili u naslovu ili u tekstu, to sam pročitala na više blogova. Imam li išta pametno za napisati? Probala sam u zadnjih nekoliko dana nešto pisati, ali nije išlo. Nije da nisam imala što, ali svaki puta kad dođem do kraja i pročitam što sam napisala ili nema glavu ili rep (jer ostatak je u mojoj glavi), ili je opet toliko naporan (već meni samoj, a kamoli ne vama).
Samu sebe nisam nikad toliko proučavala. Ne samo ono što kažem, već i ono što mislim. Ozbiljno sam shvatila ovo kao zadnju šansu za popravak našeg odnosa i želim biti temeljita i iskrena prema samoj sebi da bih mogla išta u tom našem odnosu - u svakom slučaju da imam mir u duši.
Ovaj tjedan desio se još jedan razgovor. Ovaj puta nisam ga ja inicirala, ali sam ga prihvatila. Prvi puta u našem odnosu on je bio taj koji je trebao napraviti jedan iskorak na važnoj stvari (inače je taj dio uvjek bio rezerviran za mene). Nitko nije nikoga tjerao na nešto, još prije je sam dao taj prijedlog. Sada, kada je došlo do realizacije toga, to je postao problem. Upravo tako sam mu i rekla. Ako ima problem, možemo sve to otkazati i ako tako nije mislio ni prije, nismo to trebali ni započinjati. /nemojte mi zamjeriti što ne pišem točno o čemu se radi/. Znam da nije bio zadovoljan mojim odgovorom-vidjelo se to na njegovu licu. Samo mi nije jasno što je očekivao. Svaki puta kada bismo prolazili kroz situacije te težine, a koje bi se lomile na meni, to je ličilo na ucjene koje sam ja gutala.
Razgovor se nastavio naredna dva dana u nastavcima i povukao lavinu prethodnih događaja i situacija. S moje strane nije bila ideja nabijanja stvari na nos, već razumijevanje davno pospremljenih stvari u ladicu na kojoj je pisalo - ne diraj. Ne znam da li će me itko shavtiti, kada pokušavam objasniti kako se osjećam .
Izigrano tijekom vremena svakako. S po svaku cijenu želi da probamo popraviti stvari. U tom "pod svaku cijenu" ja ne vidim ljubav koja bi nam trebala biti temelj, već njegovu upornost da održi riječ samome sebi, da je probao, al' nije išlo. U trenutku kad vidim da je došao onaj stvarni kraj, osjećam neizmjernu tugu jer mi nije jasno gdje je sve otišlo k vragu - s moje strane. Uvijek je bio prvi, jedini, povlađivalo se njegovim željama i zahtjevima. Što mu je trebalo da me tijekom cijelog tog vremena vrijeđa, a sad bih rekla i psihički maltretira. Zašto u kriznim situacijama nije pristupao otvoreno i osjećajima, bio uz mene, već ne, on je potpuno mrtvo-hladno davao svoje zaključke i indirektno mi davao do znanja pa nije to njegov problem. I sve je to još "pilo vodu" dok je u meni postojala ona slijepa ljubav.
Sada kada tome nije tako, sada on inicira razgovor, brine za sebe. Ma nisam ni ja dobro, da se razumijemo. Cijela situacija je vrlo opteračavajuća, teška - kao da teško dolazim do zraka. A najgore od svega je što i ovom razgovoru koji se vodio ja intuitivno osjećam sjenu - ne bih čak rekla neiskrenost - već prešučivanje. I opet mi nedostaju riječi. Dala sam mu sve od sebe - duhovno, materijalno - bez imalo razmišljanja i kalkuliranja. Bolno je saznati da onaj drugi zapravo čitavo vrijeme kalkulira. Teško se miriti sa svime što je bilo, a osjećate da još uvjek ima sjena s njegove strane. Trudite se sami sa sobom izmiriti neke stvari - želite nači načina da prevladate sve od prije kako biste mogli dalje, želite napraviti to na ispravan način, a ne da to činite preko sebe, ne želite se kasnije svetiti kroz kojekakve situacije. A niste sigurni da je to namjera i onog drugog.
I ono što povrh svega ne razumijem je slijedeće. Život i kad si sam i kad živiš s nekim, a posebice kad još imaš djecu, piše toliko stranica na koje ne možeš utjecati. Događaju ti se problemi, koje moraš prevladati da bi išao dalje. Posao danas i nekad kad su naši roditelji radili nije isti. Borite se svaki dan. Iscrpljeni ste o svih mogućih utjecaja sa strane. Pa zar nije normalnije da si život doma posložite na način da vam je ugodan. Bili sami ili u paru. pa nitko nikog nije natjerao da živi s nekim, pa nitko nije postavio bombu na vrata da se otiđe ako više nije u redu u tom zajedničkog životu, pa čemu onda to prešučivanje, maltretiranje i slično.
I za kraj ovog posta. Nisam depresivna. Trenutno pokušavam nači načina da zakoračim na drugu višu stepenicu pa kakav god ishod bio tog mog koraka. Moram ga napraviti, rješiti sve što je otvoreno, jer će inače i nastavak biti u istom tonu koji me guši.
Pozdravček vam svima ostavljam.
21.02.2008. u 11:05 •
18 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 11.02.2008.
San
Prošo me PMS i osjećaj je ipak malo bolji. Iza mene je idealno proveden vikend bar što se djece tiče. Bili smo puno vani na zraku, oni su uživali, a kad oni uživaju, uživam i ja. Spavanje s nedjelje na ponedjeljak nije baš bilo nešto. Zašto - nemam pojma. Dugo nisam mogla zaspati pa sam se jutros probudila sva iskomirana.
Znam da sam već pomalo dosadna što se ponavljam i vama i sebi, ali očito se radi o nekoj fazi koju moram proči da bih mogla ići dalje. Dakle, mimo lijepo provedenog vikenda s klincima, negdje prije tri dana sanjala sam jako čudan san. Ne samo što je bio čudan po tematici, nego se u njemu izmjenjivalo nešto što se stvarno desilo sa fikcijom. Mogu vam opisati onaj dio koji ima nekog smisla. Bilo je tu još nekih čudnih fleševa koje nigdje ne mogu uglaviti, dio priče se niti ne sjećam pa vam taj dio neću niti opisivati. No, da ne duljim, sanjala sam da je S na umoru, i u tom snu on je i umro. U snu sam skakutala oko njega, nadala se da se to ipak neće desiti, a uporedo me morio osjećaj krivnje što mu nisam rekla da ga volim i za to izgubila zadnju priliku da mu to kažem. Tu se ubacila slika iz stvarnog života i jednog od naših razgovora (onaj zadnji o kom sam vam pisala) gdje sam već bila otupjela. Strašno sam plakala, a taj plač me u sred noći i probudio (srečom S je spavao kao top, pa me nije skužio jer sam u snu zbilja plakala kao kišna godina i kad me to moje hroptanje probudilo cijelo mi je lice bilo u suzama). U mom snu, nisam mu htjela reči da ga volim samo iz razloga što sam se isprva za promijenu htjela ponašati kao i on, a kasnije zato što si više nisam željela dozvoliti da me može povrijediti.
Sjećam se otprije jednog sna, a to otprije bi značilo od prije nekoliko godina. Sanjala sam jednu prostoriju u detalje. U točno takvoj prostoriji sam se našla na staru godinu 2006. Nikad prije nisam bila tamo, to čak nije niti u Hrvatskoj da bih eventualno znala o kom se mjestu radi ili pak imala informaciju o tom nekom prostoru. Ne znam kako vama, ali snovi koje imam (a imam ih zaista iznimno rijetko) meni nikad nije jasno.
11.02.2008. u 14:39 •
8 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 07.02.2008.
PMS
Možda je PMS ovih dana učinio svoje, ali alergija na S-a bila je dosegla svoj vrhunac. Da sam mogla kao u crtiću, opaliti mu jedan pošteni "vritnjak", mislim da bih se bolje osjećala.
Osim toga sve se po stanu počelo kvariti. Slavine u kupaoni, kuhinji - cure ko šašave, al' nisu gumice u pitanju, već su se vremenom pohabale, perilica za suđe curi - nešto smo kemijali, al opet curi, usisavač je ošo kvrg. E sad koliko koštalo da koštalo, kažem ja, kupit ćemo poštene slavine, a ne da ih opet mijenjam za dvije godine i pozvat ćemo majstora da popravi mašinu kad naši pokušaji nisu uspjeli. Zaštitne letvice na kuhinji su prezrele za mijenjati jer kad se s vodom pošprica okolo sve curi na zid. Još mi samo fale gljivice po zidu. Da ne kažem da se ovo ljeto kad smo otišli na more pokvarila ledenica i da je dio parketa na kojem stoji otišao pa i treba mijenjati i pod. Idealne teme za verbalni duel. Koji je predvidljivo i uslijedio. Ja svoje, on svoje.
da ne kažem da se više ne mogu načistiti stana u kojem živimo. Je, klinci su mali i za njima ostaje nered, al' ovi veliki što ukućani što part time ukućani naprave još veći. Mogla bih usisavati i ribati podove svaku večer. WC-e definitivno prati ne dnevno, već dva puta dnevno. A spremanje nereda po kući mi je već mehanička radnja - kud hodam tud spremam.
Pozdrav vam ostavljam svima dok me ne uhvati iole bolje raspoloženje!
07.02.2008. u 10:53 •
6 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 04.02.2008.
Svega po malo!
Naslov posta napisat ću negdje pred kraj pisanja. Uvijek pokušam na početku pa poslije shvatim da baš i nema veze s postom. Danas sam slušala kolegicu s posla kako kaže da je znala da će joj se veza drastično pozitivno promijeniti nakon što je prvotno otišla od njega, da je to trebala puno ranije napraviti. nakon godinu dana odvojenog života ponovo su zajedno i kaže da im nikad prije nije bilo bolje, pa čak ni na početku veze. U mojim mislima ja sam se samo kiselo nasmiješila - a kuda bih ja to trebala onda otići - van iz vlastitog stana? Istini za volju kakva sam naivka bila, nekad bih to i bila u stanju napraviti. Sada - niti po koju cijenu.
A što ima kod S-a i mene. Pa u biti bi se taj dio dao sažeti u rečenicu na zapadu ništa novo. Osim što se osjećam kao da imam alergiju na njega. Svaki njegov iole loš potez (koji mi možda prije ne bi bio drag, ali nikakva drama oko toga) toliko me odbija, da sam komunikaciju svela na nužno potrebno. Mislim da sam bila u pravu kad sam mu svojevremeno rekla da nam mjesec dana odvojenog života nebi škodilo.Ali to za njega nije dolazilo u obzir jer iako ne kaže jasno mi je kako rezonira. To bi bio preveliki skandal. Sve što je površinski jako je bitno, a to što je iznutra sve trulo - nema veze dok se god može glumatati da je ok. A u tom kontekstu meni je ovo površinski nebitna stvar u životu, ono što zaista jest jedino mi je važno.
Nakon svih prethodnih ružnih događaja i iskustava imam i averziju na sex s njim. Do te mjere da pazim koju pozu biram dok legnem u krevet na spavanje. Ma naravno da su mu te indirektne poruke jasne - komu ne bi bile, ali ja sam se tijekom godina zaista iscrpila od objašnjavanja, molbi, cviljenja i inog, a na što nije bilo nikakvog odgovora ili nedaj Bože neke pozitivne reakcije. Mislim da je i njemu to sada jasno. Ako ništa drugo sve sam mu to i sama rekla prilikom našeg zadnjeg razgovora. A za nove razgovore nemam volje.
Sad bi vjerojatno netko rekao pazi da ga do kraja ne odguraš od sebe. Mislim da moja podsvijest upravo to i čini. Došla sam do kraja svog praga tolerancije i svijesno stavila točku na i. Vrijedi li čemu shavtiti će da je došlo vrijeme da se iz temelja promijeni u smislu svog ponašanja. Ne vrijedi li -ne treba za ničim patiti. Lakše je istina to reči, nego provesti u djelo, ali ako sam do sada preživjela sve drugo u životu i to ću preživjeti.
Naravno, da dnevno provođenje zajedničkog vremena nije jednostavno i da samim time što je tome tako htjela ili ne htjela masu situacija proživim dosta emotivno u smislu da me živciraju i smetaju. Nastavak, kakav god bio, slijedi.
Prošli tjedan sam se čitavo vrijeme čula sa svojom frendicom koju zbog toga što smo se razselile vrlo rijetko viđam. Nekad smo bile nerazdvojne. Ona je nešto starija od mene i ukupnog staža sa svojom mužem, što kao sa dečkom ima dvadesetak godina. Godina dana zahlađenja odnosa i njenog nerazumijevanja što se događa, pokušaja da ga odobrovolji i sl. urodilo je time da ju je ostavio. Ima tome sad neko duže vrijeme, našla je ili našao ju je jedan novi dečko koji je bar zasada čista suprotnost njenom bivšem.
Neovisno o njoj, u mojoj okolini hrpa parova koji su mi u najmanju ruku poznanici se rastaje. Pitam se što nam se svima događa - zar je svima razlog isti - nema kvalitetne komunikacije ili što?
04.02.2008. u 11:27 •
6 Komentara •
Print •
#
0