Naslov posta napisat ću negdje pred kraj pisanja. Uvijek pokušam na početku pa poslije shvatim da baš i nema veze s postom. Danas sam slušala kolegicu s posla kako kaže da je znala da će joj se veza drastično pozitivno promijeniti nakon što je prvotno otišla od njega, da je to trebala puno ranije napraviti. nakon godinu dana odvojenog života ponovo su zajedno i kaže da im nikad prije nije bilo bolje, pa čak ni na početku veze. U mojim mislima ja sam se samo kiselo nasmiješila - a kuda bih ja to trebala onda otići - van iz vlastitog stana? Istini za volju kakva sam naivka bila, nekad bih to i bila u stanju napraviti. Sada - niti po koju cijenu.
A što ima kod S-a i mene. Pa u biti bi se taj dio dao sažeti u rečenicu na zapadu ništa novo. Osim što se osjećam kao da imam alergiju na njega. Svaki njegov iole loš potez (koji mi možda prije ne bi bio drag, ali nikakva drama oko toga) toliko me odbija, da sam komunikaciju svela na nužno potrebno. Mislim da sam bila u pravu kad sam mu svojevremeno rekla da nam mjesec dana odvojenog života nebi škodilo.Ali to za njega nije dolazilo u obzir jer iako ne kaže jasno mi je kako rezonira. To bi bio preveliki skandal. Sve što je površinski jako je bitno, a to što je iznutra sve trulo - nema veze dok se god može glumatati da je ok. A u tom kontekstu meni je ovo površinski nebitna stvar u životu, ono što zaista jest jedino mi je važno.
Nakon svih prethodnih ružnih događaja i iskustava imam i averziju na sex s njim. Do te mjere da pazim koju pozu biram dok legnem u krevet na spavanje. Ma naravno da su mu te indirektne poruke jasne - komu ne bi bile, ali ja sam se tijekom godina zaista iscrpila od objašnjavanja, molbi, cviljenja i inog, a na što nije bilo nikakvog odgovora ili nedaj Bože neke pozitivne reakcije. Mislim da je i njemu to sada jasno. Ako ništa drugo sve sam mu to i sama rekla prilikom našeg zadnjeg razgovora. A za nove razgovore nemam volje.
Sad bi vjerojatno netko rekao pazi da ga do kraja ne odguraš od sebe. Mislim da moja podsvijest upravo to i čini. Došla sam do kraja svog praga tolerancije i svijesno stavila točku na i. Vrijedi li čemu shavtiti će da je došlo vrijeme da se iz temelja promijeni u smislu svog ponašanja. Ne vrijedi li -ne treba za ničim patiti. Lakše je istina to reči, nego provesti u djelo, ali ako sam do sada preživjela sve drugo u životu i to ću preživjeti.
Naravno, da dnevno provođenje zajedničkog vremena nije jednostavno i da samim time što je tome tako htjela ili ne htjela masu situacija proživim dosta emotivno u smislu da me živciraju i smetaju. Nastavak, kakav god bio, slijedi.
Prošli tjedan sam se čitavo vrijeme čula sa svojom frendicom koju zbog toga što smo se razselile vrlo rijetko viđam. Nekad smo bile nerazdvojne. Ona je nešto starija od mene i ukupnog staža sa svojom mužem, što kao sa dečkom ima dvadesetak godina. Godina dana zahlađenja odnosa i njenog nerazumijevanja što se događa, pokušaja da ga odobrovolji i sl. urodilo je time da ju je ostavio. Ima tome sad neko duže vrijeme, našla je ili našao ju je jedan novi dečko koji je bar zasada čista suprotnost njenom bivšem.
Neovisno o njoj, u mojoj okolini hrpa parova koji su mi u najmanju ruku poznanici se rastaje. Pitam se što nam se svima događa - zar je svima razlog isti - nema kvalitetne komunikacije ili što?
Post je objavljen 04.02.2008. u 11:27 sati.