Ili u naslovu ili u tekstu, to sam pročitala na više blogova. Imam li išta pametno za napisati? Probala sam u zadnjih nekoliko dana nešto pisati, ali nije išlo. Nije da nisam imala što, ali svaki puta kad dođem do kraja i pročitam što sam napisala ili nema glavu ili rep (jer ostatak je u mojoj glavi), ili je opet toliko naporan (već meni samoj, a kamoli ne vama).
Samu sebe nisam nikad toliko proučavala. Ne samo ono što kažem, već i ono što mislim. Ozbiljno sam shvatila ovo kao zadnju šansu za popravak našeg odnosa i želim biti temeljita i iskrena prema samoj sebi da bih mogla išta u tom našem odnosu - u svakom slučaju da imam mir u duši.
Ovaj tjedan desio se još jedan razgovor. Ovaj puta nisam ga ja inicirala, ali sam ga prihvatila. Prvi puta u našem odnosu on je bio taj koji je trebao napraviti jedan iskorak na važnoj stvari (inače je taj dio uvjek bio rezerviran za mene). Nitko nije nikoga tjerao na nešto, još prije je sam dao taj prijedlog. Sada, kada je došlo do realizacije toga, to je postao problem. Upravo tako sam mu i rekla. Ako ima problem, možemo sve to otkazati i ako tako nije mislio ni prije, nismo to trebali ni započinjati. /nemojte mi zamjeriti što ne pišem točno o čemu se radi/. Znam da nije bio zadovoljan mojim odgovorom-vidjelo se to na njegovu licu. Samo mi nije jasno što je očekivao. Svaki puta kada bismo prolazili kroz situacije te težine, a koje bi se lomile na meni, to je ličilo na ucjene koje sam ja gutala.
Razgovor se nastavio naredna dva dana u nastavcima i povukao lavinu prethodnih događaja i situacija. S moje strane nije bila ideja nabijanja stvari na nos, već razumijevanje davno pospremljenih stvari u ladicu na kojoj je pisalo - ne diraj. Ne znam da li će me itko shavtiti, kada pokušavam objasniti kako se osjećam .
Izigrano tijekom vremena svakako. S po svaku cijenu želi da probamo popraviti stvari. U tom "pod svaku cijenu" ja ne vidim ljubav koja bi nam trebala biti temelj, već njegovu upornost da održi riječ samome sebi, da je probao, al' nije išlo. U trenutku kad vidim da je došao onaj stvarni kraj, osjećam neizmjernu tugu jer mi nije jasno gdje je sve otišlo k vragu - s moje strane. Uvijek je bio prvi, jedini, povlađivalo se njegovim željama i zahtjevima. Što mu je trebalo da me tijekom cijelog tog vremena vrijeđa, a sad bih rekla i psihički maltretira. Zašto u kriznim situacijama nije pristupao otvoreno i osjećajima, bio uz mene, već ne, on je potpuno mrtvo-hladno davao svoje zaključke i indirektno mi davao do znanja pa nije to njegov problem. I sve je to još "pilo vodu" dok je u meni postojala ona slijepa ljubav.
Sada kada tome nije tako, sada on inicira razgovor, brine za sebe. Ma nisam ni ja dobro, da se razumijemo. Cijela situacija je vrlo opteračavajuća, teška - kao da teško dolazim do zraka. A najgore od svega je što i ovom razgovoru koji se vodio ja intuitivno osjećam sjenu - ne bih čak rekla neiskrenost - već prešučivanje. I opet mi nedostaju riječi. Dala sam mu sve od sebe - duhovno, materijalno - bez imalo razmišljanja i kalkuliranja. Bolno je saznati da onaj drugi zapravo čitavo vrijeme kalkulira. Teško se miriti sa svime što je bilo, a osjećate da još uvjek ima sjena s njegove strane. Trudite se sami sa sobom izmiriti neke stvari - želite nači načina da prevladate sve od prije kako biste mogli dalje, želite napraviti to na ispravan način, a ne da to činite preko sebe, ne želite se kasnije svetiti kroz kojekakve situacije. A niste sigurni da je to namjera i onog drugog.
I ono što povrh svega ne razumijem je slijedeće. Život i kad si sam i kad živiš s nekim, a posebice kad još imaš djecu, piše toliko stranica na koje ne možeš utjecati. Događaju ti se problemi, koje moraš prevladati da bi išao dalje. Posao danas i nekad kad su naši roditelji radili nije isti. Borite se svaki dan. Iscrpljeni ste o svih mogućih utjecaja sa strane. Pa zar nije normalnije da si život doma posložite na način da vam je ugodan. Bili sami ili u paru. pa nitko nikog nije natjerao da živi s nekim, pa nitko nije postavio bombu na vrata da se otiđe ako više nije u redu u tom zajedničkog životu, pa čemu onda to prešučivanje, maltretiranje i slično.
I za kraj ovog posta. Nisam depresivna. Trenutno pokušavam nači načina da zakoračim na drugu višu stepenicu pa kakav god ishod bio tog mog koraka. Moram ga napraviti, rješiti sve što je otvoreno, jer će inače i nastavak biti u istom tonu koji me guši.
Pozdravček vam svima ostavljam.
Post je objavljen 21.02.2008. u 11:05 sati.