razumijem o čemu govoriš. imala sam isti problem. nikada ne bih dobila odgovor ni na jedno od mojih tisuću pitanja, a o otvorenom razgovoru da i ne govorimo. u tim razgovorima ja govorim, a on gleda tv. onda sam promijenila taktiku i bila prava mala dobrica koja nije ništa pitala ni zanovijetala, i nakon nekog vremena, vidi vraga, on je govorio bez da ga išta pitam. rekao je i ono što ga nikad ni nisam pitala, a htjela sam znati. što se tiče toga da mu sve govoriš, e pa sad, slažem se da ne mora baš sve znati. čuvaj neke male tajne i razgovore koje vodiš sa prijateljicama. pa ni ti ne znaš sve o njemu i to je u redu. sad ti je najvažnije da čuvaš sebe i bebu. topli pozdrav
11.11.2007. (17:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hvala nataša. trenutno kao da sama sebe gledam negdje sa strane. vidim se toliko zbunjena. toliko mi stvari prolazi kroz glavu i ne znam gdje bi i šta bi. i na sreču ili na žalost, nisu to trudnički hormoni, vidim da me drma situacija u kojoj smo se našli, jer je uz sve dnevne (doduše savladive, ali naporne) stvari, samo izazvala kulminaciju nezadovoljstva, strahova i nedoumica. I nekako mi se čini da će mi biti barem upola lako, ako sve to zajedno istresem iz sebe. Iskreno, već sam i samu sebe počela pitati, a čemu da mu postavljam pitanja, kad i sama znam da njih neću dobiti odgovor. Onda se još više zamaram i stvaram sama sebi još veće opterećenje. U cijeloj priči jasan mi je moj problem. Ja sam idealista, koji bi silom želio da u našem braku sve bude otvoreno i da nema mjesta igri skrivača. Do neke mjere sam se na vrlo naporan način izborila da većina stvari tako i funkcionira, ali sam se s vremenom toliko iscrpila, da više ne mogu....pa se stalno vrtim u krug. napravim par dobrih koraka, onda padnem pa opet ispočetka. Navodno je snaga u podizanju nakon pada, a pad sam po sebi nije toliko sramotan...sad sam zabrijala...znam... no u glavi mi je totalna konfuzija.
12.11.2007. (10:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hm, vječiti problem-komunikacija. kako mi je savršeno jasno kroz što prolaziš, ispričati ću ti svoj slučaj. možda uspije i kod tebe. prije neke dvije godine, našla sam se u situaciji da bih samo plakala, šizila i neprestano pitala što to ne valja, ali što sam ja više ludovala, on se sve više zatvarao u sebe i šutio. jebeni začarani krug iz kojega nisam vidjela izlaza. a onda, dobila sam savjet, i poslušala. pretvorila sam se u ženicu snova. onu koja ne pita, ne gunđa, ne traži razgovor i ne zanovijeta. možeš si to zamisliti ? počela sam razgovarati s njim kao sa "malim" djetetom. tepala mu, izjavljivala ljubav, bila dobro raspoložena, mazila ga kad se najmanje nadao, svaki dan bih mu poslala bar jednu ljubavnu poruku na mobitel... ma šta da ti kažem, radila sam sve ono što nikada nisam - nisam mu bila naporna. a onda, malo po malo, i on se počeo opuštati i ... govoriti. čovječe, govoriti o stvarima koje ga muče i o stvarima koje bi želio. govorio je i o osjećajima, na što sam ga navodila polako, polako, više u šali, a nikako ozbiljno. nikada mi u životu ( do tada ) nije rekao koliko mu značim, a mi žene volimo to i čuti. čak je i on meni slao ljubavne poruke sms-om. ma, da čovjek ne povjeruje !
naravno da još uvijek ima dana kad bih ga najradije zadavila (kao vjerojatno i on mene), ali ti periodi nekako prođu lakše i bezbolnije nego do tada. pusti stvari da se odvijaju same od sebe, raduj se tom djetetu i ne traži od njega da se i on raduje. on će to sam kad se malo opusti i kad ti prestaneš ozbiljno razgovarati.
imam par prijeteljica s kojima pričam o problemima u komunikaciji ( sve imamo oko dvadesetak godina bračnog staža ) i pucale smo od smijeha kad smo shvatile da imamo sve iste probleme, a naši muževi u svađi koriste potpuno ISTE REČENICE kao argumente protiv nas.ISTE OD RIJEČI DO RIJEČI ! bože mili, kao da ih je ista majka rodila !
ovo ti je moje iskustvo, ali vjerujem da bi upalilo i kod tebe, a ništa te ne košta da probaš. proces je dugotrajan, ali učinkovit !
e,da, još nešto. pokušaj malo analizirati odnos među njegovim roditeljima. kako oni komuniciraju ? vole li se još uvijek ? kako to pokazuju? možda on to jednostavno nije imao od koga naučiti. moj muž ne zna pokazati osjećaje, a ja sam odrasla s roditeljima koji se vole do ludila i dan danas, pa sam htjela imati i ja ono što sam vidjela kod njih. jednom sam ga prilikom pitala dali je njegov otac ikada poljubio mamu pred njim. rekao je da se ne sjeća, što po meni znači da nije, jer toga bi se garant sjetio !
kreni u misiju i sretno ti bilo !
12.11.2007. (17:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sad ću biti skroz otvorena; ovo što si gore napisala, ja sam uvjerena da je sto posto točno - u to apsolutno ne sumnjam. No, ima jedna stvar koja me priječi u tome. Kaže se da žene obično drže tri čoška u kući. No, kod nas je situacija malo drugačija. Kod nas žena drži četiri čoška u kući. Teško se opustiti kada je briga o svemu na jednim leđima, mojim. Da, načelno idemo zajedno kroz sve, ali kad zaista nešto treba postaviti, riješiti, napraviti, izorganzirati, financijski osigurati - to su onda moje zadaće. I ako se ne postavim na trepavice kako bi nešto što je trenutno aktualno uspjelo, odgovor je: pa onda se to i ne može. Ja se doslovno bojim da nešto pođe po zlu pa da moram ostati doma jer to znači značajan odljev prihoda kojim pokrivamo dvije trećine fiksnih rashoda. Ako i ne pođe po zlu, opet ću morati raditi do zadnjeg dana kao i u zadnjoj trudnoći, a to je vraški naporno uz moj luđački posao. kad odem na tvz. porodilni, sada uz troje djece morat ću nekih dva mjeseca raditi od doma i potom se vratiti na posao. Sve to zajedno jako me opterećuje, jer indirektno to znači, nećeš li tako, ti si uzrok zašto te bebe nebi bilo. I kad mi pored toga radi indifirentne face, onda me to još više smeta, jer se pitam, a u kom dijelu se ti u cijeloj priči žrtvuješ. Ako to ne činiš, daj onda barem promijeni pristup. Veseliti se trudnoći i samim time dati predispoziciju tom nerođenom djetetu da se rodi zdravo i dobro za mene je doslovno san. Ovo iz mene progovara čista realnost, a ona je takva kakva je. Na sve skupa dnevno gubim toliko puno energije da navečer doslovno ne znam kako se zovem. Realno, tko bi oko koga trebao skakutati? Al' naravno da u muškim glavama stvari tako ne funkcioniraju, već upravo onako kako si napisala. ja bih rado da mogu skupiti toliko snage da to napravim, ali kad se riješim svih obaveza koje završe vrlo kasno navečer, ja više fizički nemam snage za ulizivanje, a kamoli za kalkuliranje da li da primjenim takav pristup ili ne. Kad se ponaša otvoreno i prisno u svim segmentima, nema potrebe za glumu ili ulizivanje, isti takav pristup dobije od mene, a da ni ne razmišljam kako se ponašam, pa makar padala s nogu. tada dobijem neku čudnu snagu, ako je baš toliki umor u pitanju i kavu popijem u 11 navečer, samo zbog toga što je takav kakav bi trebao biti i imam potrebu ostati na nogama i udovoljiti mi ma u svemu. Nataša, ako nam se razmišljanja i razilaze negdje, ovaj razgovor pomaže itekako; hvala ti;
13.11.2007. (11:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
e, ovo je već druga priča. ponekad mi se čini da se moj muž previše brine za nas. radi od jutra do noći, a one rijetke dane kad je slobodan, donosi namirnice, brine za većinu troškova u domaćinstvu, servisira mi auto i što mi posebno ide na živce, vodi računa koliko goriva imam, da slučajno ne ostanem bez, pa natanka i auto. uvijek se boji da ne budemo gladni ( ja i sin ), pa stalno puni frižider. zove nas tisuću puta na dan i pita treba li nam što. i tako je oduvijek bilo. o drugim sitnicama da i ne govorim. ništa mu nije teško i uvijek će mi napraviti uslugu kad se meni nešto baš neda. isto tako je na raspolaganju mojim roditeljima i susjedima kad god to treba. moja plaća služi uglavnom za režije i moje i djetetove potrebe.
sad ćeš se sigurno pitati: pa zbog čega si onda šizila ? ne pitaj, danas to ni meni nije jasno. valjda sam samo htjela malo više njegove pažnje, koju mi je u biti stalno davao, a ja to nisam vidjela. takav način odnosa prema meni je njegovo pokazivanje ljubavi. to sada znam. zapravo, tek sad kad čitam ovo što sam napisala, vidim da sam zaista sretna i da on zaslužuje baš svaku moju pažnju. naravno da i on i ja imamo mana, ali uzevši sve u obzir sve ovo, stvari su mnogo, mnogo bolje nego kod tebe. jedan jedini problem kojeg imamo je dijete koje je prije dvije godine dobilo dijabetes, a stekla sam dojam da i ti imaš problem sa zdravljem djece.
priznajem da ti nije lako i da je veliko opterećenje stalno misliti o tome kako ćeš podmiriti sve obaveze. postoji li možda kakva mogućnost da bar jedan dio posla preuzme on ? barem brigu oko djece ? kuće i nekih kućnih poslova? hvala i tebi što odgovaraš na moje komentare. ovo je kao neka uzajamna terapija.
topli pozdrav !
13.11.2007. (12:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nažalost, što se posla tiče, tu sam gdje jesam, zamjenu nemam, a on mi u tome ne može pomoći; ovo drugo; možda bi i tako bilo da mu svaku večer zasjednem za vrat i kažem ajde sad ti sve pospremi (a to bi za njega bio dodatan pritisak). Evo primjer od jučer. Nisam baš bila najbolje i legla sam na kauč. Nisam pospremila boravak, nisam pospremila kuhinju i sve me dočekalo danas ujutro prije posla - ništa se nije pospremilo samo od sebe. Jednom, ne tako davno, dok sam skakutala po svakom dijelu stana skupljajući stvari, stavljajući veš na pranje i sve drugo, više u nekoj šali sam rekla, pa nije pospremanje rezervirano samo za mene. Odgovor je bio, pa da te nema, pospremio bi; I onda odustanem, napravim, manje se živciram i trošim manje energije. Više od svega ovog, živcira me nešto drugo. Ako sve to i ne radiš jer nećeš ili ne možeš, ne bi li u pogledu osjećaja mogao biti otvoren i prisan. Ovako se ne malo puta dogodi da funkcioniramo kao cimeri. Čini mi se da što god ja napravila, kako god pokušala nešto postaviti na noge, to možda traje par dana pa sve ispočetka. Na drugu stranu, uvijek sama sebe preispitujem, ako ne pokušam, nikad neću znati je li moglo biti bolje, predat ću se i što onda?
13.11.2007. (13:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
a joj, ti si u većem dreku nego sam mislila. ne znam što bih ti rekla jer da bi nešto funkcioniralo, trebaju se truditi obje strane. ili, ako hoćeš trebaju to ŽELJETI oboje. vidim da se ti trudiš iz petnih žila, ali takav trud te dovodi do ruba ludila i iznemoglosti. pitam se, zašto on to ne vidi ? ili vidi, a svejedno mu je ? mora postojati neki razlog zbog kojeg se on ne prihvaća nikakvih obaveza. ako imaš problematične trudnoće, on mora znati da se ti ne smiješ umarati i uzrujavati. kako na to gleda ? nije dovoljno reći - nemoj se nervirati, sve će biti dobro. pomozi da dobro zaista i bude! ako već ne govori o osjećajima, da li ih barem pokazuje ? nekako ? bilo kako ? nekako imam osjećaj da to nije cijeli problem. možda postoji nešto o čemu još nisi spremna pisati ? ili se varam ? topli pozdrav !
13.11.2007. (17:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Imaš li ti trenutno dvoje ili troje djece? Nakon svega pročitanog (molim te nemoj zamjerit) čini se da muža možeš svrstati u tu kategoriju. Nemam nikakvih iskustava u tom smislu, ali objektivno gledajući priključujem se natašinom mišljenju o tome da mora postojati neki dublji razlog. Jel njegov odnos prema tebi i prema oavezama kojima bi se trebao nositi oduvijek takav? Jedino suvislo objašnjenje s mojeg stajališta je to da mu se prije braka, dakle u roditeljskoj kući, maksimalno ulagivalo i da se takvo stanje nastavilo u braku, jer biti jaka žena i držati sve konce u svojim rukama nije uvijek pohvale vrijedno. Čovjek se vrlo lako prilagodi, nazovimo to, lagodnom životu i smatra da je sve što druga osoba radi normalno,uobičajeno i na kraju krajeva sasvim prirodno ("pa da te nema pospremio bi").
13.11.2007. (21:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
joj cure.. tijekom vremena smo imali svakavih problema, koje smo rješavali na način da sam tjerala mak na konac po cijenu eventualnog razvoda. Do kojeg je, ruku na srce, u jednom trenutku skoro i došlo - i to s moje strane. Ono što ja vidim kao razlog kreće od davnih dana. A to je različitost na koji smo odrasli i ušli u svijet odraslih. Nakon završene srednje, otišla sam u inozemstvo jer sam silno htjela studirati vani (što ćeš, mlado, ludo, nadobudno). I to mi je uspjelo, sama sam zarađivala radeći u jednoj pizzeriji, plaćala stanarinu, išla na faks. Posije toga sam se vratila doma, zaposlila se u biti na super radnom mjestu sa super plaćom. Kad imaš takav start, lakše ti je preći u još bolju firmu na još bolje radno mjesto. I za moje pojmove vrlo brzo, u jednom trenutku s 23 godine imala sam stan, auto i odličan posao sa još boljom plaćom. Sa svojih 29 postala sam jedan od direktora jedne renomirane strane firme. To su bili neki moji vlastiti uspjesi na koje sam bila ponosna, tim više jer sam ih stekla doslovno krvavim radom i bez ikakvih špaga. Kako nitko ne bi bio zakinut, često sam se primala posla i doma od jedan do pet ujutro kako bih sve stizala. Na drugu stranu S je odrastao u vrlo lagodnim uvjetima. Njegov kontinuirani samostalni život počeo je kad se doselio k meni. I kako to u početku biva, kad si zaljubljen do ušiju, ne gledaš puno stvari. One počinju dolaziti na vidjelo kad protekne nekih tri do šest mjeseci zajedničkog života, ali i onda si još uvijek zaljubljen pa si govoriš da će biti bolje, trebamo se naviknuti jedan na drugoga. S vremenom i sa obavezama kada dođu djeca slika se pozamašno mijenja. U jednom trenutku nastupila je jedna kaotična situacija u mojoj firmi i ja sam trebala otići na dvije godine u inozemstvo voditi jednu od naših tvrtki (naravno sa obitelji). Takav korak pratila je i značajna financijska naknada - možda zvuči suludo, ali uvijek mi je bilo na pameti kako se u što kraćem roku riješiti kredita, jer nikad ne znaš, sad si gore, no vrlo lako sutra možeš biti dolje. S nije htio niti čuti. Naravno da je slijed toga bio odlazak iz te moje firme, zapošljavanje u drugoj u vrlo kratkom periodu (pošto poto, samo da je plaća ista) gdje u biti ne nalazim sebe, iako ispunjavam sve obveze na najbolji mogući način. Naime, firma funkcionira po nekom čudnom principu. Kroz svoje iskustvo na poslu ja sam naučila da strpljivim i predanim radom postižeš rezultate i za to primaš određenu financijsku naknadu. Ne klimaš samo glavom, nego stojiš iza svojeg mišljenja pa koštalo te to i noge iz te firme. I taman kad sam počela slagati mozaik u tom segmentu svog života, presrela me ova situacija. Moralne dileme - i ja sam u par navrata znala reči, naglas i u njegovu prisustvu, da imam troje djece (bez obzira što je to bilo u nekoj šali, nije mu se niti malo svidjelo). nataša - u čemu je zapravo problem, ne znam. Iskreno mislim da ja jedina imam problem - nikako da stavim stvari na svoje mjesto da vidim gdje je problem. Imam osjećaj da s njegove strane zapravo više nema ljubavi, već se radi o čistom zadovoljavanju kurtoaznog ponašanja, neka pusa u prolazu, većinom kad je prisutan netko treći, a ne kad smo sami. Ako ja ne potegnem bilo kakvu komunikaciju (bitnu, nebitnu nije važno), nema teme za razgovor. Zašto? Možda zato što nam s godinama svima postane jasno da nam se ne da natezati s nekim novim vezama jer u konačnici svaka zapadne u neku kolotečinu i bitno je koliko je mi sami želimo i možemo prodrmati da nam bude dobro.kako god pokušala doći do definicije problema, stanja njegovih osjećaja - ne mogu, ne znam kako. Uzalud mi sva sposobnost za posao, kad svoj životni "posao" - ono doma- nisam u stanju postaviti na zdrave noge sa zdravim odnosima.
14.11.2007. (11:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nataša
razumijem o čemu govoriš. imala sam isti problem. nikada ne bih dobila odgovor ni na jedno od mojih tisuću pitanja, a o otvorenom razgovoru da i ne govorimo. u tim razgovorima ja govorim, a on gleda tv. onda sam promijenila taktiku i bila prava mala dobrica koja nije ništa pitala ni zanovijetala, i nakon nekog vremena, vidi vraga, on je govorio bez da ga išta pitam.
rekao je i ono što ga nikad ni nisam pitala, a htjela sam znati.
što se tiče toga da mu sve govoriš, e pa sad, slažem se da ne mora baš sve znati. čuvaj neke male tajne i razgovore koje vodiš sa prijateljicama. pa ni ti ne znaš sve o njemu i to je u redu.
sad ti je najvažnije da čuvaš sebe i bebu. topli pozdrav
11.11.2007. (17:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hannah
hvala nataša. trenutno kao da sama sebe gledam negdje sa strane. vidim se toliko zbunjena. toliko mi stvari prolazi kroz glavu i ne znam gdje bi i šta bi. i na sreču ili na žalost, nisu to trudnički hormoni, vidim da me drma situacija u kojoj smo se našli, jer je uz sve dnevne (doduše savladive, ali naporne) stvari, samo izazvala kulminaciju nezadovoljstva, strahova i nedoumica. I nekako mi se čini da će mi biti barem upola lako, ako sve to zajedno istresem iz sebe. Iskreno, već sam i samu sebe počela pitati, a čemu da mu postavljam pitanja, kad i sama znam da njih neću dobiti odgovor. Onda se još više zamaram i stvaram sama sebi još veće opterećenje. U cijeloj priči jasan mi je moj problem. Ja sam idealista, koji bi silom želio da u našem braku sve bude otvoreno i da nema mjesta igri skrivača. Do neke mjere sam se na vrlo naporan način izborila da većina stvari tako i funkcionira, ali sam se s vremenom toliko iscrpila, da više ne mogu....pa se stalno vrtim u krug. napravim par dobrih koraka, onda padnem pa opet ispočetka. Navodno je snaga u podizanju nakon pada, a pad sam po sebi nije toliko sramotan...sad sam zabrijala...znam... no u glavi mi je totalna konfuzija.
12.11.2007. (10:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nataša
hm, vječiti problem-komunikacija. kako mi je savršeno jasno kroz što prolaziš, ispričati ću ti svoj slučaj. možda uspije i kod tebe. prije neke dvije godine, našla sam se u situaciji da bih samo plakala, šizila i neprestano pitala što to ne valja, ali što sam ja više ludovala, on se sve više zatvarao u sebe i šutio. jebeni začarani krug iz kojega nisam vidjela izlaza. a onda, dobila sam savjet, i poslušala. pretvorila sam se u ženicu snova. onu koja ne pita, ne gunđa, ne traži razgovor i ne zanovijeta. možeš si to zamisliti ? počela sam razgovarati s njim kao sa "malim" djetetom. tepala mu, izjavljivala ljubav, bila dobro raspoložena, mazila ga kad se najmanje nadao, svaki dan bih mu poslala bar jednu ljubavnu poruku na mobitel... ma šta da ti kažem, radila sam sve ono što nikada nisam - nisam mu bila naporna. a onda, malo po malo, i on se počeo opuštati i ... govoriti. čovječe, govoriti o stvarima koje ga muče i o stvarima koje bi želio.
govorio je i o osjećajima, na što sam ga navodila polako, polako, više u šali, a nikako ozbiljno. nikada mi u životu ( do tada ) nije rekao koliko mu značim, a mi žene volimo to i čuti.
čak je i on meni slao ljubavne poruke sms-om. ma, da čovjek ne povjeruje !
naravno da još uvijek ima dana kad bih ga najradije zadavila (kao vjerojatno i on mene), ali ti periodi nekako prođu lakše i bezbolnije nego do tada.
pusti stvari da se odvijaju same od sebe, raduj se tom djetetu i ne traži od njega da se i on raduje. on će to sam kad se malo opusti i kad ti prestaneš ozbiljno razgovarati.
imam par prijeteljica s kojima pričam o problemima u komunikaciji ( sve imamo oko dvadesetak godina bračnog staža ) i pucale smo od smijeha kad smo shvatile da imamo sve iste probleme, a naši muževi u svađi koriste potpuno ISTE REČENICE kao argumente protiv nas.ISTE OD RIJEČI DO RIJEČI ! bože mili, kao da ih je ista majka rodila !
ovo ti je moje iskustvo, ali vjerujem da bi upalilo i kod tebe, a ništa te ne košta da probaš. proces je dugotrajan, ali učinkovit !
e,da, još nešto. pokušaj malo analizirati odnos među njegovim roditeljima. kako oni komuniciraju ? vole li se još uvijek ? kako to pokazuju?
možda on to jednostavno nije imao od koga naučiti.
moj muž ne zna pokazati osjećaje, a ja sam odrasla s roditeljima koji se vole do ludila i dan danas, pa sam htjela imati i ja ono što sam vidjela kod njih.
jednom sam ga prilikom pitala dali je njegov otac ikada poljubio mamu pred njim. rekao je da se ne sjeća, što po meni znači da nije, jer toga bi se garant sjetio !
kreni u misiju i sretno ti bilo !
12.11.2007. (17:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hannah
sad ću biti skroz otvorena; ovo što si gore napisala, ja sam uvjerena da je sto posto točno - u to apsolutno ne sumnjam. No, ima jedna stvar koja me priječi u tome. Kaže se da žene obično drže tri čoška u kući. No, kod nas je situacija malo drugačija. Kod nas žena drži četiri čoška u kući. Teško se opustiti kada je briga o svemu na jednim leđima, mojim. Da, načelno idemo zajedno kroz sve, ali kad zaista nešto treba postaviti, riješiti, napraviti, izorganzirati, financijski osigurati - to su onda moje zadaće. I ako se ne postavim na trepavice kako bi nešto što je trenutno aktualno uspjelo, odgovor je: pa onda se to i ne može. Ja se doslovno bojim da nešto pođe po zlu pa da moram ostati doma jer to znači značajan odljev prihoda kojim pokrivamo dvije trećine fiksnih rashoda. Ako i ne pođe po zlu, opet ću morati raditi do zadnjeg dana kao i u zadnjoj trudnoći, a to je vraški naporno uz moj luđački posao. kad odem na tvz. porodilni, sada uz troje djece morat ću nekih dva mjeseca raditi od doma i potom se vratiti na posao. Sve to zajedno jako me opterećuje, jer indirektno to znači, nećeš li tako, ti si uzrok zašto te bebe nebi bilo. I kad mi pored toga radi indifirentne face, onda me to još više smeta, jer se pitam, a u kom dijelu se ti u cijeloj priči žrtvuješ. Ako to ne činiš, daj onda barem promijeni pristup. Veseliti se trudnoći i samim time dati predispoziciju tom nerođenom djetetu da se rodi zdravo i dobro za mene je doslovno san. Ovo iz mene progovara čista realnost, a ona je takva kakva je. Na sve skupa dnevno gubim toliko puno energije da navečer doslovno ne znam kako se zovem. Realno, tko bi oko koga trebao skakutati? Al' naravno da u muškim glavama stvari tako ne funkcioniraju, već upravo onako kako si napisala. ja bih rado da mogu skupiti toliko snage da to napravim, ali kad se riješim svih obaveza koje završe vrlo kasno navečer, ja više fizički nemam snage za ulizivanje, a kamoli za kalkuliranje da li da primjenim takav pristup ili ne. Kad se ponaša otvoreno i prisno u svim segmentima, nema potrebe za glumu ili ulizivanje, isti takav pristup dobije od mene, a da ni ne razmišljam kako se ponašam, pa makar padala s nogu. tada dobijem neku čudnu snagu, ako je baš toliki umor u pitanju i kavu popijem u 11 navečer, samo zbog toga što je takav kakav bi trebao biti i imam potrebu ostati na nogama i udovoljiti mi ma u svemu. Nataša, ako nam se razmišljanja i razilaze negdje, ovaj razgovor pomaže itekako; hvala ti;
13.11.2007. (11:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nataša
e, ovo je već druga priča.
ponekad mi se čini da se moj muž previše brine za nas. radi od jutra do noći, a one rijetke dane kad je slobodan, donosi namirnice, brine za većinu troškova u domaćinstvu, servisira mi auto i što mi posebno ide na živce, vodi računa koliko goriva imam, da slučajno ne ostanem bez, pa natanka i auto. uvijek se boji da ne budemo gladni ( ja i sin ), pa stalno puni frižider. zove nas tisuću puta na dan i pita treba li nam što. i tako je oduvijek bilo.
o drugim sitnicama da i ne govorim. ništa mu nije teško i uvijek će mi napraviti uslugu kad se meni nešto baš neda. isto tako je na raspolaganju mojim roditeljima i susjedima kad god to treba.
moja plaća služi uglavnom za režije i moje i djetetove potrebe.
sad ćeš se sigurno pitati: pa zbog čega si onda šizila ? ne pitaj, danas to ni meni nije jasno. valjda sam samo htjela malo više njegove pažnje, koju mi je u biti stalno davao, a ja to nisam vidjela. takav način odnosa prema meni je njegovo pokazivanje ljubavi. to sada znam.
zapravo, tek sad kad čitam ovo što sam napisala, vidim da sam zaista sretna i da on zaslužuje baš svaku moju pažnju.
naravno da i on i ja imamo mana, ali uzevši sve u obzir sve ovo, stvari su mnogo, mnogo bolje nego kod tebe.
jedan jedini problem kojeg imamo je dijete koje je prije dvije godine dobilo dijabetes, a stekla sam dojam da i ti imaš problem sa zdravljem djece.
priznajem da ti nije lako i da je veliko opterećenje stalno misliti o tome kako ćeš podmiriti sve obaveze.
postoji li možda kakva mogućnost da bar jedan dio posla preuzme on ?
barem brigu oko djece ? kuće i nekih kućnih poslova?
hvala i tebi što odgovaraš na moje komentare. ovo je kao neka uzajamna terapija.
topli pozdrav !
13.11.2007. (12:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hannah
nažalost, što se posla tiče, tu sam gdje jesam, zamjenu nemam, a on mi u tome ne može pomoći; ovo drugo; možda bi i tako bilo da mu svaku večer zasjednem za vrat i kažem ajde sad ti sve pospremi (a to bi za njega bio dodatan pritisak). Evo primjer od jučer. Nisam baš bila najbolje i legla sam na kauč. Nisam pospremila boravak, nisam pospremila kuhinju i sve me dočekalo danas ujutro prije posla - ništa se nije pospremilo samo od sebe. Jednom, ne tako davno, dok sam skakutala po svakom dijelu stana skupljajući stvari, stavljajući veš na pranje i sve drugo, više u nekoj šali sam rekla, pa nije pospremanje rezervirano samo za mene. Odgovor je bio, pa da te nema, pospremio bi; I onda odustanem, napravim, manje se živciram i trošim manje energije.
Više od svega ovog, živcira me nešto drugo. Ako sve to i ne radiš jer nećeš ili ne možeš, ne bi li u pogledu osjećaja mogao biti otvoren i prisan. Ovako se ne malo puta dogodi da funkcioniramo kao cimeri. Čini mi se da što god ja napravila, kako god pokušala nešto postaviti na noge, to možda traje par dana pa sve ispočetka. Na drugu stranu, uvijek sama sebe preispitujem, ako ne pokušam, nikad neću znati je li moglo biti bolje, predat ću se i što onda?
13.11.2007. (13:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nataša
a joj, ti si u većem dreku nego sam mislila. ne znam što bih ti rekla jer da bi nešto funkcioniralo, trebaju se truditi obje strane. ili, ako hoćeš trebaju to ŽELJETI oboje.
vidim da se ti trudiš iz petnih žila, ali takav trud te dovodi do ruba ludila i iznemoglosti. pitam se, zašto on to ne vidi ? ili vidi, a svejedno mu je ? mora postojati neki razlog zbog kojeg se on ne prihvaća nikakvih obaveza.
ako imaš problematične trudnoće, on mora znati da se ti ne smiješ umarati i uzrujavati. kako na to gleda ? nije dovoljno reći - nemoj se nervirati, sve će biti dobro. pomozi da dobro zaista i bude!
ako već ne govori o osjećajima, da li ih barem pokazuje ? nekako ? bilo kako ?
nekako imam osjećaj da to nije cijeli problem. možda postoji nešto o čemu još nisi spremna pisati ? ili se varam ?
topli pozdrav !
13.11.2007. (17:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
moralne dileme
Imaš li ti trenutno dvoje ili troje djece? Nakon svega pročitanog (molim te nemoj zamjerit) čini se da muža možeš svrstati u tu kategoriju.
Nemam nikakvih iskustava u tom smislu, ali objektivno gledajući priključujem se natašinom mišljenju o tome da mora postojati neki dublji razlog.
Jel njegov odnos prema tebi i prema oavezama kojima bi se trebao nositi oduvijek takav? Jedino suvislo objašnjenje s mojeg stajališta je to da mu se prije braka, dakle u roditeljskoj kući, maksimalno ulagivalo i da se takvo stanje nastavilo u braku, jer biti jaka žena i držati sve konce u svojim rukama nije uvijek pohvale vrijedno. Čovjek se vrlo lako prilagodi, nazovimo to, lagodnom životu i smatra da je sve što druga osoba radi normalno,uobičajeno i na kraju krajeva sasvim prirodno ("pa da te nema pospremio bi").
13.11.2007. (21:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hannah
joj cure.. tijekom vremena smo imali svakavih problema, koje smo rješavali na način da sam tjerala mak na konac po cijenu eventualnog razvoda. Do kojeg je, ruku na srce, u jednom trenutku skoro i došlo - i to s moje strane. Ono što ja vidim kao razlog kreće od davnih dana. A to je različitost na koji smo odrasli i ušli u svijet odraslih. Nakon završene srednje, otišla sam u inozemstvo jer sam silno htjela studirati vani (što ćeš, mlado, ludo, nadobudno). I to mi je uspjelo, sama sam zarađivala radeći u jednoj pizzeriji, plaćala stanarinu, išla na faks. Posije toga sam se vratila doma, zaposlila se u biti na super radnom mjestu sa super plaćom. Kad imaš takav start, lakše ti je preći u još bolju firmu na još bolje radno mjesto. I za moje pojmove vrlo brzo, u jednom trenutku s 23 godine imala sam stan, auto i odličan posao sa još boljom plaćom. Sa svojih 29 postala sam jedan od direktora jedne renomirane strane firme. To su bili neki moji vlastiti uspjesi na koje sam bila ponosna, tim više jer sam ih stekla doslovno krvavim radom i bez ikakvih špaga. Kako nitko ne bi bio zakinut, često sam se primala posla i doma od jedan do pet ujutro kako bih sve stizala. Na drugu stranu S je odrastao u vrlo lagodnim uvjetima. Njegov kontinuirani samostalni život počeo je kad se doselio k meni. I kako to u početku biva, kad si zaljubljen do ušiju, ne gledaš puno stvari. One počinju dolaziti na vidjelo kad protekne nekih tri do šest mjeseci zajedničkog života, ali i onda si još uvijek zaljubljen pa si govoriš da će biti bolje, trebamo se naviknuti jedan na drugoga. S vremenom i sa obavezama kada dođu djeca slika se pozamašno mijenja. U jednom trenutku nastupila je jedna kaotična situacija u mojoj firmi i ja sam trebala otići na dvije godine u inozemstvo voditi jednu od naših tvrtki (naravno sa obitelji). Takav korak pratila je i značajna financijska naknada - možda zvuči suludo, ali uvijek mi je bilo na pameti kako se u što kraćem roku riješiti kredita, jer nikad ne znaš, sad si gore, no vrlo lako sutra možeš biti dolje. S nije htio niti čuti. Naravno da je slijed toga bio odlazak iz te moje firme, zapošljavanje u drugoj u vrlo kratkom periodu (pošto poto, samo da je plaća ista) gdje u biti ne nalazim sebe, iako ispunjavam sve obveze na najbolji mogući način. Naime, firma funkcionira po nekom čudnom principu. Kroz svoje iskustvo na poslu ja sam naučila da strpljivim i predanim radom postižeš rezultate i za to primaš određenu financijsku naknadu. Ne klimaš samo glavom, nego stojiš iza svojeg mišljenja pa koštalo te to i noge iz te firme. I taman kad sam počela slagati mozaik u tom segmentu svog života, presrela me ova situacija. Moralne dileme - i ja sam u par navrata znala reči, naglas i u njegovu prisustvu, da imam troje djece (bez obzira što je to bilo u nekoj šali, nije mu se niti malo svidjelo). nataša - u čemu je zapravo problem, ne znam. Iskreno mislim da ja jedina imam problem - nikako da stavim stvari na svoje mjesto da vidim gdje je problem. Imam osjećaj da s njegove strane zapravo više nema ljubavi, već se radi o čistom zadovoljavanju kurtoaznog ponašanja, neka pusa u prolazu, većinom kad je prisutan netko treći, a ne kad smo sami. Ako ja ne potegnem bilo kakvu komunikaciju (bitnu, nebitnu nije važno), nema teme za razgovor. Zašto? Možda zato što nam s godinama svima postane jasno da nam se ne da natezati s nekim novim vezama jer u konačnici svaka zapadne u neku kolotečinu i bitno je koliko je mi sami želimo i možemo prodrmati da nam bude dobro.kako god pokušala doći do definicije problema, stanja njegovih osjećaja - ne mogu, ne znam kako. Uzalud mi sva sposobnost za posao, kad svoj životni "posao" - ono doma- nisam u stanju postaviti na zdrave noge sa zdravim odnosima.
14.11.2007. (11:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...