četvrtak, 15.11.2007.
hmm...
Trebala bih napisati barem nekoliko poglavlja iz našeg života - ne samo onih loših, već i onih lijepih i dobrih. Prije, kad bih pala u neko za mene frustrirajuće raspoloženje, obično bih ispisala poviše stranica u wordu da to iz sebe ispustim. Na drugu stranu kad bi dani bili gotovo savršeni, nije mi padalo na pamet da nešto pišem - za takve stvari jednostavno ne bih imala vremena jer se trebalo prepustiti uživanju u takvom raspoloženju.
Ovih se dana jednostavno loše osjećam u našoj vezi. Osjećam se na način kao da doma u kombinaciji s njim odrađujem drugu šihtu posla. To nije niti malo pohvalno za reči, ali je tako. Naš odnos osjećam kao iznimno naporan, na trenutke vrlo jadan. Ljubavi radi napravila sam u našem zajedničkom životu nekoliko ključnih kompromisa, koji su se svaki puta lomili na mojim leđima i ne na baš jednostavan način. Radilo se o stvarima koje su kreirale našu budućnost pa i osjećaj ispunjenosti životom. Možda baš zbog toga, nemam iluzija i nemam strahova u pogledu, a što ako se brak raspadne, što ću i kako ću. Sačuvati brak je itekako važna stvar kad u njoj postoje čvrsti i zdravi temelji, poštovanje, prijateljstvo i ljubav (redoslijed navedenog nije bitan kad se sve međusobno isprepliće). Sačuvati brak po svaku cijenu - ne. Zbog ljubavi prema njemu mogu zamisliti da napravim niz kompromisa do određene granice.
Ne sjedim doma skrštenih ruku ne radeći ništa i ne dozvoljam nikakvo ugnjetavanje ili tlačenje. Ne znam prešutjeti neprevdu, ne samo na meni, nego i na drugima, smatram se itekako savjesnom pa mog S-a često živciraju neke stvari kod mene kao npr. zašto plaćam svaku svoju parking kaznu, zašto na eventualne kazne za prebrzu vožnju ne pišem prigovore (a ne pišem ih, jebiga, zato što sam stvarno išla 30 više od dozvoljenog), zašto sjedim na poslu do ne znam koliko sati jer ako već nešto vodim trebala bih dati drugima da rade (ja opet: zato jer voditi nešto ne znači ne raditi ništa), zašto na cesti prosjacima dajem novac - sigurno 90% njih ga ima ( a ja opet: što god ih je natjeralo na taj čin, sigurno nije dobro) i tako ima poduži niz stvari u kojima se nas dvoje što se stavova tiče razilazimo. I svojoj djeci se ispričam kad im nešto kažem, a ispostavi se da sam bila u krivu. Nitko nije savršen, ja ponajmanje, ali se trudim biti OK prema ljudima.
Daleko od toga da mislim da je s našim brakom gotovo, iako mi se sad čini da je osjećajno više na papiru, nego u stvarnosti. Kad bi tako bilo, već bi se to provodilo u djelo. Ovako, baš stoga što nije gotovo, žestim se na sve i svašta jer mi je stalo da se stvari poprave, na način da oboje u tome budemo zadovoljni - ako nismo oboje zadovoljni, a koja korist od toga?
15.11.2007. u 12:05 •
2 Komentara •
Print •
#
0