srijeda, 21.11.2007.
Protekli dani
Iako nisam objavila ni jedan post, u svim svojim konfuznim situacijama ovog tjedna, napisala sam nekoliko skica, koje ipak nisam objavila jer sadrže moje trenutne provale ljutnje, povrijeđenosti i sveg drugog što živ čovjek može proživjeti. A ko u inat, počelo me lupati sa svih strana. Zato evo jednog posta napisanog hladne glave, koliko je to moguće, da ne bude srcedrapateljsko, a da ipak to ispustim van iz sebe. Ovo vrijeme poprilično me izmučilo i osjećam se kao da ne osjećam ništa, ni sebe samu.
Odakle da počnem - neće biti baš nekog reda...
Počelo je sa kupnjom nekretnine i slaganjem financijske konstrukcije, koja nikako nije pila vodu. Došli smo do toga da sam se uspijela riješiti jednog manjeg kredita da bude rata manje mjesečno. Još uvijek nije bilo dovoljno da se čitava mjesečna konstrukcija zatvori. Gledam, računam, promišljam i nikako ne ide. Jedino što sam vidjela je da se riješim svog malog autića (bez kojeg radi posla ne znam kako ću, al ajde), pa da i tu nešto uštedimo. Navučeno, no nekako u idealnim okolnostima još bi i funkcioniralo. U cijeloj priči uzmimo u obzir da s mojim stanjem sve mora biti besprijekorno u redu. I tako dok sam ja razbijala glavu da sve posložim, S je samo tu i tamo priupitao kako napredujemo. Sa svoje strane nije dao niti jedan prijedlog, a kamoli neki konstruktivan.
U jednom od trenutaka mog emocionalnog kraha, skupila sam hrabrosti izreći mu da je navedeno moguće na način da uz sve što sam uspjela napraviti, djeteta ne može biti te da pothitno moram promijeniti posao. Rekao je OK, bez ikakvih pogovora i prigovora (ako ih je i bilo u njegovoj glavi, nije ih izrekao) - nije tu bilo emocija, nečeg po čemu bi čovjek zaključio da se protivi nečemu. Narednih dana pričali smo samo o nekretnini, "moja situacija" više se nije spominjala. Do danas se još ništa po tom pitanju nije desilo. Još nisam nazvala doktora i rekla mu što me muči i što trebam. Skupljam hrabrost za to.
Danas sam bila pozvana na razgovor za jedan posao. Koliko sam smušena i konfuzna, govori činjenica da sam se hodajući ulicom do mjesta razgovora doslovno glavom zabila u željezni prometni stup. Razgovor sam po sebi dobro je prošao i trebala bih im javiti do kraja tjedna da li sam zaista zainteresirana. U nekoj drugoj situaciji ovo bi me jako veselilo, ovako.....
21.11.2007. u 17:33 •
3 Komentara •
Print •
#
0