"Uskoro će tolerancija doći do takvog nivoa da će pametnima zabraniti da razmišljaju, kako se ne bi povrijedili osjećaji glupih.
"M. A. Bulgakov
Bugenvilija
20.10.2011., četvrtak
Hokaido - kolač sa steviom
Vidim tonu raznih recepata po netu, bundeva ovako, bundeva onako, pa reko, ajmo nekaj novo napraviti,
a da bude fino i da blizanci oće jesti.
I krenusmo.
Prvo sam ispekla hokaido tikvu u komadu onak po preporuci http://kuharicazadjecu.blog.hr (Chrome ne podržava linkove iz editora)
Pa sam ju prerezala na pola, jakom žlicom očistila sjemenke i vlakna i tom istom žlicom izdubla sve do kore.
Kora je jestiva ali za kolač nije zgodna, a i djeca onda neće jesti.
Zatim zdrepala onom šupljom napravom za delati pire. Dodala deci vrhnja sa umućenim jajetom, žlicu ulja od makadamije, žlicu stevije u kristalićima, šaku suncokretovih sjemanki, šaku sezamovih oljuštenih sjemenki, cimeta malo, mljevenog badema i lješnjaka i promiješala da se sve pretvori u žitku masu.
U namašćenu keramičku zdjelu za pečenje, namazala putra i izlila smjesu.
Sad se peče. Znam da će biti fino jer sam olizala posudu u kojoj sam to mješala, i fino je.
Može biti samo bolje kad se ispeče.
Pasalo bi unutra i oraha na komade, a možda i jabuka. To ću drugi put, pa javim jel čemu.
Slike će biti kad se kolač ispeće. Ne vjerujem da mu treba duže od 15-20 minuta jer se u biti mora samo jaje i vrhnje skupiti. Drugo je i tak gotovo...
Kolač je gotov, slike slijede...
Sa šlagom u koji je dodan cimet, je ovo super poslastica za nas koji ne smijemo prismrditi običnim kolačima :)))
Tako su se i probudili u zoru tog novog dana. Svijet oko njih bio je blistav sunčani odraz na velikoj vodenoj površini, svjetlucalo je kao milijarde malih sunaca. Voda se polako ponovo počela dizati ali bez valova i kovitlanja i stala baš ispod njihovog gnijezda. Bijeli oblaci koji su plovili nebom sličili su krdu rudlavih ovaca i odražavali svoju sliku u titravom komešanju malih vodenih prebiranja. Vilin konjici došli su ko zna od kuda, pa napravili jedan luping oko vrha krošnje sa gnijezdom u sredini kao neka izvidnica nepoznate vojske. Pa zadovoljeni viđenim, nestali u sjaju sunca. Voda se začudnom brzinom bistrila i domalo su joj vidjeli dno. Dolje se lelujala trava uz deblo bukve, kao kosa riječne vile...
Od jezera se ni trag nije vidio. Prekrilo ga je nešto puno moćnije i veće za što još nisu mogli ustvrditi što je.
Sad su se grijali na suncu koje im je neizmjerno prijalo. Kao što žednom u pustinji prija čaša hladne vode. Rastezali su i širili krila da osuše sva pera i mazali ih dugo i pomno mašću sa repa da ponovo postanu elastična i gipka i da im voda ne može ništa. Svaka patka zna koliko je to za zdravlje i lijepotu važno činiti redovito, a onaj plimni val što ih je preplavio sa prljavom vodurinom nije im išao u korist. Nakon čišćenja i sušenja bilo je vrijeme za pobrojati jaja, također ih posušiti i smjestiti u dvije grupe radi lakšeg nalijeganja. Situacija je bila puno lošija nego se činilo u prvi mah. Bilo je mnoštvo slupanih jaja i onih samo napuklih. Ta su mogli odmah baciti jer nisu više bila dobra. Sva tri njihova bila su neoštećena jer su bila u sredini gnijezda, i još deset je ostalo cijelo. Sva druga su bila uništena vodenom stihijom. Kako su bili potpuno bez hrane i nisu znali kako do nje uopće doći, pojeli su svako po jedno to slupano jaje jer u njima još nije bilo paće, već samo oplođeno. To im je dalo svu potrebnu energiju za taj dan. Ostale oštećene su sačuvali na rubu platforme u hladu krošnje, da imaju za još koji dan. Ponekad bi ih poškropili vodom da zadrže sviježinu. Sad je bilo vrijeme da vide gdje se nalaze i što je oko njih i kako se spasiti iz ove čudne situacije. Uzletili su u paru visoko visoko, koliko to od krila ide pačjem rodu. Težina ih je vukla prema dolje ali zadnjim snagama oduprvši se tome, uzletijeli su dovoljno visoko da na horizontu vide plave magličaste planine. Tamo je bila obala i oni moraju do tamo doći da saviju novi dom.
Kratko prije svitanja kad su svi spavali dubokim snom, prolomi se strašan zvuk za kojeg preplašene ptice nisu mogle otkriti kome ili čemu pripada. Hučalo je kao da nešto melje veliko kamenja i razbija ga u sitan prah golemim rukama. A glas i hučanje je dolazilo sve bliže i bliže kao brzi vlak koji uleće u stanicu pod punom parom. Panika je zavladala na jezeru i strah je omađijao pačje umove, pa su se uzdigle sa jezera u vis kovitlajući se i sudarajući u još postojanoj noći, nenavikle na let u tami, izbezumljene od šoka i strave koja ih je obuzela.
Na obližnjoj bukvi nije panika bila ništa manje zastupljena, jedino im je položaj bio sretniji, a i Sonja je bila pribrana jer je očekivala katastrofu. Smirila je sudruga nježnim riječima i naredila da rašire krila koliko mogu jače preko cijelog gnijezda da zaštite što moguće više jaja od nadolazeće plime i sagnu nisko glave da ih ne pokupi prvi visoki val.
Tako su dočekale te dvije hrabre patke udar strašne jačine za koji su na trenutak pomislili da će ih odnijeti zajedno sa bukvom i svim jajima.
No val je prošao uz strašnu grmljavinu koja je zaparala nebo iznad njih, pa su na trenutke uspjeli u tami noći vidjeti strašne slike samo na trenutak. Od jezera nije ostalo ništa samo golema crna stihija koja se kotrljala nekamo prema jugu noseći pred sobom sve na što je nailazila, a bila je tako visoka da im je tekla takoreći pod nogama. Hučanje i bučanje se nastavljalo i nakon što je nebo dobilo svijetliji ton, bujica nije jenjavala. Dan je valjda već bio poprilično odmakao kad se voda počela polako spuštati iako je bilo daleko od toga da dosegne granice tla. A kiša je šibala sa jakim vjetrom u svim smjerovima kao da neko bičem udara nevidljivog zmaja što repom uzmahuje vihore. Uplašene ptice i potpuno promoćene skutrile su se tužno u gnijezdu pokušavajući povremenim stepavanjem perija dobiti kakvu takvu toplinu za ona jadna jaja.
Pred večer je kiša potpuno prestala padati, a oblaci se polako raspadali iako se nebo nije vidjelo sve do noći. Puhao je neki nepoznati topli vjetar koji je nosio čudne nove mirise. Zvijezde su se pojavile već na nebu i mjesec je zasvijetlio kad su se usudili pogledati preko ruba gnijezda. U dubini ispod njih nije bilo ničega. Samo velika vodena masa koja se širila na sve strane koliko je oko pačje moglo doseći. Ni šume iza njih nije više bilo, samo su oni stajali u sredini kao svijeća u tami...Velika teška tuga pritisne im njihova mala ptičja srca i one zaplakaše jedna drugoj na vratu.
...uskoro je baza novog gnijezda bila završena. Sad se moglo lako ući i izaći, a bez bojazni da će propasti kroz platformu koju je ta vodena povijuša odlično impregnirala. Granje, trava i šiblje donosila je Sonja, a Kento je pleo vješto kako to samo mužjaci znaju. Jaja su pokrili paperjem, a odozgora velikim listom golemog čička. Bilo je dovoljno toplo iako mokro da ne ostanu ohlađjena u ovoj ranoj dobi. Neka luda sila ganjala ih je da brzo zgotove posao. Sad se Kento zapitao a kako ce prebaciti jaja. To mu do sad uopće nije palo na pamet, ali Sonja je imala gotov odgovor.
Na samom rubu šume, u dubokoj mekoj vlažnoj travi, raslo je mnoštvo velikih plavih kala. U svaki bi cvijet stalo i vise od jednog pačjeg jajeta. Tako su otkinuli par cvijetova i na lak način donesli jaja na krov drveta.
Sada su na smjenu grijali jaja, a kad je bila slobodna Sonja je nagovarala svoje sestre iz legla da im se pridruže ali ni jedna nije imala sluha za nju. Kad je uvidjela da neće ništa uspjeti, pričala im je ono što je vidjela tokom jutra otkrovenja. O ogromnoj vodenoj stihiji koja će doći za koji dan i pomesti ih tako da ni jedna patka neće ostati živa, kao ni jedna životinja koja neće biti smještena u vrhuncima snažnog drveća... patke su polako odlazile od nje i počele ju zaobilaziti čim bi ju vidjele da dolazi. Tuga se ulovila sa Sonjino srce zbog gluposti svog roda ali tu nije bilo pomoći.
Drugog dana kiša je padala u žestokom pljusku već od ranog jutra. Pa je onda padala bez prekida još cijeli dan i cijelu noć. Dan iza toga, voda potoka je toliko nabujala da je ulazila u korito jezera kao ragbi igrač, noseći sve pred sobom u slapu smeđe prorovane muljevite vode. Patke ispod vrbe više nisu bile na suhom, već su im gnijezda plutala u vodi na kratkom zaravanku u duplji velikog korijenja. Sve je bilo jasnije da su vjerovale krivoj strani. Ali kako se činilo sad je bilo kasno za akciju jer je voda sve više i više rasla. Prvo su sramežljivo krenule Sonjine sestre moleći ju da uzme njihova jaja. I tako se ispunila još jedna stvar iz vizije što ga je onomad doživjela. Ptice su im same donosile u gnijezdo jaja, po istom principu. Potrgale su sve kale u okolici, ne bi li prebacile svoj podmladak na taj čudan zeleni krov sa ogromnim gnijezdom u sredini.
Većina pataka noć je prosjedila na sredini jezera bojeći se prići rubu zbog grabežljivaca. Šćućurile su se jadne, jedne pored drugih i tiho mrmorile. Kiša je neprestano padala sad jače sad slabije i tako do zore.
Dan je osvanuo lijep, oblaci su se razišli i ostavili mjesto plavom nebu ali i tragediji na jezeru. Vrba je bila išćupana zajedno sa korijenjem i plutala je sad na sred jezera kao mrtva stvar. Mnoge suze kapnuše u jezero sa očiju žalosnih ptica za svojim lijepim i nekoć ugodnim domom.
Gnijezdo bijaše napunjeno do krajnjih mogučnosti. Patke su oblijetale njihovo gnijezdo još dugo dugo, noseći jaja u džepovima cvijeća ali mjesta za ispustiti ih, više nije bilo. Tako su jaja, bacana od tuge, završavala svoj vijek prije nego su mali pačići ugledali svijetlo dana. Tužne majke i očevi kvakali su izgubljeno cijelo vrijeme leteći u zlatnom kovitlacu iznad jezera i ne znajući uopće kuda se skloniti od nepogode i svog bola.
Neki su pokušavali saviti gnijezda na obližnjem drveću u šumarku ali nije bilo pogodnih mjesta na kojima bi patke mogle živjeti. Tako da je sav trud padao zajedno sa kišom koja je ponovo krenula i nastavila se do duboko u noć.
Nevjerojatno je kako se čovjek, u ovom slučaju žena, lako i brzo privikne na rano dizanje, a još mi je ljetos mrka kapa padala kad bi se sjetila da se bliži kobni trenutak kad se više neće moći bezbrižno spavat po vlastitoj želji. Zapravo, nema gore stvari od budilice koja redovno prekida najbolje jutarnje snove. A onda ničim izazvana ja se već danima budim pet minuta prije budilice jer mrzim njezin hiperaktivno izluđujući zvuk i sve ću napraviti da ju preduhitrim. Kao recimo jutros, a što je pogotovo krasno je saznanje da sam vidjela zadnje trzaje noćnog neba osutog zvijezdama i velikim sjajnim mjesecom u blagom opadanju ali još uvijek vrlo loptaste forme i njegovu prateću najsjajniju zvijezdu pored. Neprocijenjivo. Odmah mi je dan lijepši.
Blizanci se obično probude već u šest. Totalni divljaci za rano dizanje. Onda se kostimiraju za školu i vrijeme dok se ja ne iskrmeljam provedu gladajući jutarnje crtiće. Sad su na redu Pokemoni. Dugo dugo, prvo mjesto na listi gledanosti nosio je Winnie The Poo i bratija, već sam se počela brinuti za njih. No ipak se vidi da nisu više mali klinci (bar ne jako). Srećom im u oblačenju još uvijek prevladava komocija pred modom, nadam se da će dugo dugo ostati tako..
Sunce je upravo prebacilo prve zrake preko mog prozora i utisnulo ih na slike puževa i tulipana koje vise u velikim formatima na suprotnom zidu. Iza mene je užurbanost jutra u malom mjestu (da ne kažem - selu), smetlari su upravo ispraznili obično smeće. Zbog tog podatka, jučer sam do kasno praznila kante na tri kata. Jednom propušten odvoz gadno mi se osveti tokom mjeseca jer prazne samo jednom. Jest da tog smeća u kući imam najmanje, a najviše se skupi ambalaže, pa komposta, kartona, pa tek onda ovoga ali svejedno. Kanta je mala i relativno brzo se napuni. Iza mojih leđa je ulica, dapače, regionalna cesta, brza cesta. Obiluje kamionima i ostalim velikim transportnim vozilima kojima je ovo najbrža ruta od aerodroma prema unutrašnjosti. Uglavnom kaotično skroz. Buka je konstantna i danju i noću. Iako postoje trenuci u danu kad je relativan mir. Zapravo buka se ne primjeti kad se čovjek na to navikne, ko magarac na batine. Tek kad odem odavde na neko mirno mjesto kužim kolika je tu količina buke konstantno zastupljena. Grozno. Sreća velika da su prozori novi i odlično izolirani protiv buke, pa samo zatvaranje prozora smanjuje tu smetanciju ozbiljno.
Dan započinjem čajem u velikoj šalici pomiješanog sa jušnom žlicom vrhom punom kokosova ulja. Kupila sam neku vrstu koja mi nije fina i ne mogu je strpati direktno u usta ni pod razno, a onaj fini smo pojeli. Naručila sam nove dve kile ali dok ne stigne moram se snalaziti sa ovime. Jučer sam skužila da je u čaju podnošljiv. Ima da mu se osvetim danas za to...Otkako smo izbacili sve šećere iz prehrane uključujući i žitarice i krumpire, okusi su mi se vidno izoštrili i ponovo mogu reći da uživam u hrani. Još da se odreknem pive, bila bi ko nova...Koja grehota živjeti u srcu Bavarske gdje su razne pivovare na puškomet na koju god stranu da pogledam, a ne uživati u tom finom piću je stvarno kazna...
Buka sa ceste je jenjala, vrijeme je za akciju. Danas je na redu sređivanje veš kuhinje. Tamo ide moj radni stol za filcanje jer ima odvod na podu pa mogu namakati do besvijesti, a i vuna kad se namoči baš nije najnježnijeg mirisa, pa se moji stalno žale da im to smrdi. A i mjesto za skladištenje vune je onda pri ruci i svi sretni i zadovoljni. Do sada je ionako taj prostor korišten za odlaganje onoga s čim ne znaš kaj bi započel. Ima da sve leti van. Danas je dan kad radi lokalna smećara, ima da im napunim kontejnere...
Patka Sonja lijeno se protegnula još jednom to znakovito jutro. Blago gurnuvši svojeg šokiranog mužjaka, namigne mu i kaže:
"Dođi, idemo otplivati rundu jezerom, sunce će sad grijati jaja dok se mi ne vratimo, a onda ću ti ispričati par zanimljivih stvari koje sam jutros nenadano spoznala."
Mužjak samo rezignirano krene za njom, bez ikakve želje za diskusijom.
Plivali su duže nego obično zato jer je Sonja uživala u pračakanju i prskala vodu na sve strane. Mužjak ju je gledao ispod oka i zapravo mu se dopadalo igrati se igri, kao mali pačići. Voda se slijevala sa njezing perja u zlatnim potočićima stvarajući dugu nad njom. Bilo ju je prekrasno promatrati.
Na povratku u gnijezdo, Sonja mu kaže:
"Danas selimo gnijezdo na onu bukvu u dnu livade, nadomak šume. Tamo ga neće dograbiti voda. Ima jedan račvasti dio skoro na samom vrhu ali dobro zaklonjen krošnjom. Biti ce malo teže za ulaziti ali ako želimo zaštititi mladunce onda nam je to jedina šansa."
Mužjak je bio nemalo iznenađen skoro i uvređen tom idejom. Saznanje da gnijezdo neće biti na tlu ga je šokiralo ali i uplašilo. "Kako će mladunci ići u vodu sa tako visokog drveta". Upitao je ogorčeno.
Ne brini ništa, kaže Sonja, kad to bude gotovo i kad dođe poplava mi ćemo biti jako blizu vode. Svi koji su na tlu ili na niskim granama biti će odnešeni.
A ti se zoveš Kento samo da znaš i namigne mu. Reklo mi je to Sunce jutros. I ako ga poslušamo, preživjeti ćemo kataklizmu koja nam prijeti. Jedino bukva ima dovoljno duboko korijenje i čvrsto zdravo deblo da ju ne odnese voda koja stiže. Zato hajde da se primimo posla.
Kento je nevoljko pošao za njom krajnje sumnjičav da izvide situaciju na bukvi. Nije bio oduševljen uopće onim što je vidio. Pačje noge nisu prikladne za držanje za grane, a ni letaći nisu baš neki. Kratke rute mogu, ali manevriranje im nije jača strana. U samoj krošnji račvala se mala zaravan od čak desetak isprepletenih grana. Kao da je nešto preokrenulo lijep raspored krošnje i tu napravilo kaos. No njima je to itekako dobro došlo. Moglo se lako čak i velikim debelim pticama poput njih prilično uspješno spustitit tamo bez da im nožice propadaju kroz krošnju. U ovakvoj situaciji zaključili su da je najbolje nanesti što više zmijolikog podvodnog raslinja širokog mesnatog lišća jer će sušenjem na zraku dobiti čvrstu žilavu podlogu koja će biti osnova budućeg gnijezda. Primili su se posla odmah bez zadrške jer je Sonja prognozirala da velika voda stiže za niti tjedan dana. Znači da vremena za zezanje nemaju ni malo. Naravno da je njihova aktivnost bila popraćena još od ranog jutra i šašavag plivanja, od ostatka kolonije ali niko nije pridavao puno pažnje svemu tome. Patke su bile lijene za neko veliko razmišljanje o uzroku i posljedici ako baš nisu morale. No kako su oni vukli to vodeno bilje i nosili ga na bukvu cijeli dan, ipak se starom patku koji je imao samo jedno oko (ali je na njega sasvim pristojno vidio), odlučio prić mladima i upitati čemu ta čudna akcija.
Zastao je na rubu trskovitog otočića i tiho zviždnuo kako to patke rade kada žele komunicirati. Namjestivši se pri tom tako da zdravim okom može pratiti situaciju na jezeru. Uvijek je bio oprezan, zato je bio vođa jata. Sonja je došla do njega, zviždnula pristojno takodjer i spremila se slušati. Patak upita, što rade to i što se dešava, a Sonja mu odgovori.
- Selimo gnijezdo na bukvu, za kratko vrijeme stiže bujica i sve će vas odnesti ako ne promjenite lokaciju boravka.
Starac kaže: - već dugo ne čuh nešto tako besmisleno.
Okrene se i ode.
Sad priđje bliže i Kento koji je do tada grijao jaja (sa pačićima, ne svoja), jer je sunce već bilo na zalasku i upita kako je to Stari primio.
- Kao što je bilo za očekivati, nije povjerovao ni riječi. Rečeno mi je da nam niko neće vjerovati i da niko od njih neće preživjeti. Također je rečeno da sagradimo tako veliko gnijezdo da oboje možemo u njemu sjediti i da sakupimo jaja od ostalih iz jata koji budu na koncu ipak povjerovali. Reče slomljeno Sonja i zaplaka Kentu na vratu. (nemaju ramena)
Uskoro se iz vrbinog korijenja začuo gromoglasni žamor cijelog jata koje je kvakalo, fučkalo, zviždukalo sve u isti čas. I još nakon što se spustila večer, jato je i dalje žamorilo i žamorilo. Buka je privukla grabljivice. Pa je te večeri lisica omastila brk sa onim pokrajnjim gnijezdima, tvor je pokral jaja, a šakal odnio poneki pernati batak.
Te noći ostalo je samo jato pod vrbovim korijenjem čiji otvor je bio pak samo prema vodi, a sva druga gnijezda ostala su zauvijek prazna...
Nemirnu, jezovitim kricima bremenitu noć zamjenila je tmurna zora. Kiša je padala i dalje kako se dan polako penjao ka svom vrhuncu. To je bila tako velika rijetkost na tom njiho
vom zlatnom jezeru da su sve patke još dugo dugo ostale tiho i mirno samo gledajući u nebo nedaleko stare vrbe, prožete nekim neodređenim kobnim predosjećajem. Niko se nije udaljavao od drveta, kao da će im vrba pružiti zaštitu za ono što su jučer čuli, i u što jučer niko nije povjerovao, a danas se slutnja sumnje uvukla u njih...
Tko govori istinu i zna više, da li mlada patka iz šaša ili mudri Starac...
Prekrila je naše lijepo seoce, a ja sam ko krepani pas sa upalom grla i glavoboljom.
A posla kojeg sam htjela napraviti u ovih 14 dana što sam sama doma ima toliko da nema vremena za bolovanje.
Međutim nisam ništa u stanju raditi, čak ni sjediti i zvjerati po kompu, kako mi nije dobro. Vuće krevet.
Noćas sam opet imala napad alergije, mora da je onaj vjetar jučer napuhao neko smeće u sobu, ko zna koje ili je možda neko od susjeda pušio na balkonu pa je vjetar to upuhao kroz prozor. Nema mi ništa gore nego probuditi se usred noći ili ujutro sa dimom od cigareta u sobi. Za to bi najradije nekom nos naravnala.
Gazde su bili tu baš kada su bili i moji veliki sinovi, pa su vidjeli svojim očima drskost tih ljudi(jer su prije mislili da pretjerujem) koji su bez pitanja odrezali prekrasnu ogradu od tuja i čempresa na visinu metar i pol, kao narasti će ponovo, s tim da je dva metra standard. Prokleti bili! A to što nam sad svako može zvrljiti u dvorište, i više smeća ulazi nego prije, to njiih baš briga. O dimu ne želim ni zboriti...
Kakav prekrasan dan se desio samo tako ničim izazvan. Kao da sinoć nije mjesečina bila zastrta debelom crnom koprenom i kao da se nisam namučila izvuć makar jednu dobru sliku punog mjeseca. Zato me sad i boli sve bit će jer sam hopsala po terasi friško očišćenoj sa stativom, a puhao je čudan topli vjetar. Za razboliti se dušu dao...
Sad je jasno kao dan da ptice slijedeće godine neće imati gdje savit gnijezda kad su tako desetkovali ogradu. Zato sam ničim izazvana još prošle jeseni posadila jednu opaku penjačicu. Kao da sam znala da će ovi flajpani uprskati stvar, koja se ovo ljeto totalno raspojasala. Narasla do krova kad smo bili na moru, tako da sam je do sada već triput šišala da ju svedem u gabarite pristojnog...
Nadam se da će se dopasti pticama u proljeće kao novi dom, s obzirom na koloniju zelendura koji su tu živjeli i prije nego li smo se doselili, a koji su zaštićeni zakonom.
Ti čudni ljudi, umjesto da su sretni da se neko zaista brine o kući, oni stalno iznalaze neke razloge da dolaze gurati svoj nos, prigovarati svemu što gazdarici nije po volji iako mi to plaćamo masno i po zakonu mi nema pravo dahtati za vratom. Ali vidim da i tu zakon nije baš popularan i da ću se ako želim da se svi toga drže morati tužiti gazde zbog maltretiranja i mobinga. Baš me zanima što će onda na to reć...
idem leć, dosta mi je svega. Još malo i stižu klinci iz škole, pa da prikupim snagu za tjerati ih čitati i pisati...
Dugo već nisam ozbiljno sjela i napisala štogod. (Nije ni ovo ozbiljno al od nečeg valja počet...)
Ne mislim crtice iz života, već neku malu pričicu. Sad imam dovoljno vremena da se pozabavim time. Moja matična mašina je crkla, a ja ne mogu sate i sate provesti pregledavajući fotografije, nego mi je preostalo samo puko zujanje po internetu. Nije da i to nije zanimljivo koji put, ali ja volim nešto stvoriti, a ne samo gubit vreme na žvrljanje uludo. Stoga evo jedna priča, friško pečena.
----------------------
Kad je svijet još bio mlad (volim ovako započet, to puno obečava), a trava na poljima uz rijeku intenzivno zelene boje jer noćima su padale meke baršunaste kiše, a danju sjalo zdravo sunce (od kojih niko nije dobivao rak kože, sunčanice, niti dehidrirao nakon pola sata sunčanja). Širok potok duboka dna sporo se na tom mjestu kretao, blago žuborec, milujući goluždravo korijenje stare žalosne vrbe koja se nadvila nad njega na samom ušću u neveliko jezerce. Tu su se gnjezdile zlatopere patke. Živjele su samo tu. Nikad ih niko nije uznemiravao i njihova je kolonija iz godine u godinu bivala sve veća i veća. Još jedna sezona gnježđenja i razgranato korijenje više neće biti dovoljno za primiti ih sve pod svoje čvornate svodove.
Nitko ne zna odakle se spustio prvi pačji par. Ni patke medju sobom nikad nisu o tome razgovarale, kao da je to velika tajna.
No već slijedećeg proljeća pokazalo se da je kap prelila času i mlade ptice koje su odlučile saviti svoja gnijezda morale su se same pobrinuti gdje će naći lokaciju jer korijenje je bilo pretrpano. Večina njih gusto se natandrčila u podnožju oko stabla, da budu blizu svojih, no jedan mladi par to je smatrao nedovoljnom zaštitom od noćnih lovaca koji su tuda krstarili u potrazi za lakim plijenom.
Mladi par odlucio se na visoku trstiku oko sredine jezera. Mana mu je bila da u velikim kišama voda odnese gnijezda.
Za savit kvalitetno gnijezdo bilo je obilje repromaterijala. Savitljivih špičastih stabljika vodene trave, žilavog raslinja koje je u čupavim žbunovima raslo uzduž jezerceta i činilo pristup vodi gotovo nemogučim, zatim šupljikave nježne potočarke čiji su žuti cvijetovi lijeno plutali površinom vode, stablastog šaša, zelenog kopljanika, velike močvarne preslice i jos mnoštvo raznog zelenja sa i bez cvijetova koje se moglo rabiti kao građa za budući dom. Iznutra gnijezdo je bilo obloženo mekim paperjastim zlatnim perjem koje je mama patka isčupala iz svog repa, da budući mladunci budu na mekom i suhom. Otac patak dao si je puno truda u tom kreiranju doma, nikad to nije radio ali instinkt mu je govorio sve. Važno je bilo samo ga slijediti i rezultat nije mogao izostati, to su znale sve patke.
Umalo je gnijezdo bilo završeno i u njemu su se zlatila tri velika jajeta. Majka ih je pomno pregledala da vidi jesu li savršena. Činila se zadovoljna jer se nježno na njih spustila da im bude toplo i da inkubacija počne. Otac se za to vrijeme upustio u potragu za hranom i tek kasno poslijepodne vratio zamjeniti svoju družicu u grijanju jaja. To kratko vrijeme zajedničkog boravka oko gnijezda zbližavalo je mladi par. Kod zlatnih je pataka to bio trenutak nježnosti i razgovora. Jer one su za razliko od običnih pataka imale moč govora i uveliko ga koristile.
Tako se desilo jednog jutra, trenutak prije svitanja dok je po njima još nečujno sipila gusta jutarnja magla, da se mlada majka patka nakostriješila i sa nekom čudnom jezom u kostima promeškoljila i rekla svom drugu. Ovo jutro donosi zlo, neka me loša slutnja obuzima. On je znao da su patke osjetljive na intuiciju i polagano se osvrnuo oko sebe. Nista nije remetilo spokoj pridolazeće zore. To je čas kad sve što spava noću još je uspavano, a sve što spava danju već je na počinku. Momenat dubokog spokoja koji se fizički osjećao u zraku.
Trenutak kasnije zlaćana zraka sunca probila se sa istočnog horizonta i kao udar munje pogodila patku direktno u čelo. Mužjak je uplašeno odskočio ali kad je vidio da je to samo sunce, promeškoljivši se lako preklopi krila i ponovo se čučne do gnjezda gdje je spavao. No patka je ostala ukočena kao da je paralizirana. Pred očima su joj se počele rađati čudne slike koje su se poput filma vrtile sve brže i brže dok nije počela teško disati i kolutati očima. Tad zraka nestane kao što se i pojavila. Sunce lagano isklizi na nebo pretvorivši izmaglicu praskozorja u vedar dan.
Patka zijevne, pa se ošamućeno protegne ispruživši visoko kljun, raširi krila koliko joj je tijelo dopuštalo i digne se na vrhove stopala. U tom položaju zalamaće silovito krilima da istrese svu ukočenost koju noć nosi sa sobom. Sad pogleda oko sebe kao da svijet koji poznaje vidi prvi puta u životu. Malo mljacne jezikom, pogleda svog mužjaka obješenjački i kaže:
"Zovem se Sonja".
Kad kupis kisobran, onda ocekujes da ce kisa i lose vreme kratko trajati jer si spreman na nevolju. Po toj sam se logici povodila nedavno kupivsi dugacku zimsku jaknu, da me ne zaskoci nespremnu, a i jucer kisobran. No ovaj puta, kisa je pala vec kad sam se vracala kuci. Bit ce da to ne pali svaki put. Za zimu kazu da ce biti blaga i njezna. Toliko o debeloj jakni al bar necu morati cistiti snijeg, a to je velika stvar. Kad ga se samo sjetim zlo mi dojde. Zapravo, da ne mora covjek nikam ic to ne bi bil nikakav bed, ali ovako...tu ga zna napadati tako silno da vecinu veceri cistimo na smjene sa susjedima, a ujutro nas doceka novih 20 ili 30 cm istoga. To je za kosu cupati i skakati u vis i lupati se nogama po riti. A pomisao da kad se napokno izvucemo sa autima iz malog dvorista i odemo poslom, po povratku ne mozemo uc jer je on kuga i kolera, napadao ponovo u medju vremenu... no ne vucimo vraga za rep, vidjet cemo sto ce biti. pozabavimo se sad momentalnim problemima...
Pas lezi pored mene i smrdi ko pas. Kupanje bi joj bas dobro doslo, tj meni. Da mi ne bazdi pod nos. Ali sta je to ako se ta vunetina u cvorovima opere ako ce nakon prve setnje ponovo smrditi isto. Treba znaci i krzno sisati. E, a to i nije laka rabota kad se pas preziva ofca. Zapravo ne znam odakle krenuti, dal od aquarija ili od cucka. Pitat cete se odkud sad u tom kaosu i ribice...pa evo, prica nije tako duga pa cu vam je ispricati...
Aquarij je u nasu kucu usao jer sam ja poludila na ribice i sve te seme. Ofca. Al prekasno to osvijestih u sebi...
Dakle tako, tu su sad ribice (dva skalara i jedan som) u 120 litarskom aquariju, starom i prljavom, kojeg niko ne uredjuje, kojem su krepale lampe pred godinu dana ali niko nije jos sredio taj problem, jer su unutra ionako ribe Amazone, a one i tak zive u mraku pod mangrovim korijenjem, pa je tak svejedno sto je mrak. Vidim da se skalari bolje osjecaju u mraku, a niko ne vidi da je kaos od taloga na dnu. Svi sretni i zadovoljni...ali...
Kupih nekidan vitrinu za blagavaonu. Napokon nadjoh sto sam trazila. Puno drvo (pisalo tako u reklamnom letku) Dänisches Bettenlager (da im je*** majku dansku). (i oca). (Vitrina sa slike.) Banda prevarantska, hulje i gadovi.
Dugo sam trazila bas takvu, da ima staklo gore i police, a dole dve ladice, da bude puno drvo, po mogucnosti hrastovinu ili makar bukvu, pa da mi pase sa stolom i stolicama, da je maksimalno metar sirok i da nutra po mogucnosti stanu veci tanjuri. Jer mi je naprosto dozlogrdilo vuci ih svaki dan iz kuhinje na stol, a i sa mjestom u kuhinji sam u opakom deficitu. Da nije preskupo i da mi se svidja dizajn.
Zar puno trazim?
I sve bi to bilo divno i krasno da muzic nije skuzio kad je montirao vitrinu da je sve ali bas sve od furniranog medijapana i sperploce, osim vratiju, sto je zanemariva kolicina drva u odnosu na ostatak, ida se ne moze uopce rabiti kao pregradni ormar, kao sto sam ja htjela, njime odjeliti blagavaonu od ostatka dnevne sobe jer je zadnja stijenka od presanog kartona, lose lose i prelose kvalitete.
A kakve to sad ima veze sa aquarijem, pitate se... e pa ima. jerbo aquarij stoji na mjestu gdje treba doc vitrina, a za maknuti aquarij ja trebam prvo izbaciti skoro svu vodu van, takodjer i ribe, kamenje, korijenje i sav kaos koji se tamo nalazi, da bi onda eventualno uspjela pomaknuti tu kalasturu od ormarica na kojem se staklena kada nalazi.
Kaos od posla i to ne bas benigni.
Izgubila sam nit vodilju jer su me klinci sad izmanipulirali da im trazim vremensku prognozu jer je navodno za sutra poredvidjen snijeg...pa muz sa ruckom, pa pas sa pisanjem, pa sta sad vise radim tu kad ionako vise ne znam kaj sam stela rec...em ti zivot...
Zato ja najvise volim pisati postove u kasni nocni sat, kad su uzurpatori mog vremena svedeni na minimum...
idem sad, ako se domislim, napisem jos koju mudru rijec...
Probudih se neko jutro ranom zorom, jos prije sunca...i slusam kako sjenice cvrkucu na jabuki kod susjeda.
Ta pjesma nije ista kao ona sto su pjevale dva dana prije. Ova je bila sasvim slicna onoj njihovoj poznatoj zimskoj varijanti koju kad cujem, znam da je snijeg blizu. Kako je samim slusanjem zvukova iz prirode dovoljno znakova koji nam kazuju sto se sprema, samo smo mi cesto zaokupljeni svojim brigama i ne cujemo nista drugo osim kosmara u vlastitim glavama...
Valjalo bi jos jednom pokositi travu ali sunce rosu osusi tek debelo iza podneva kad sam vec preumorna od raznoraznih jurnjava i za tu nemilu aktivnost. Dvoriste i trava u njemu nije veliko, ali kompletna akcija oko toga je prekomplicirana. pa isprazni pola kucice za alat da dodjes do kosilice, pa produzni kabel u garazi u kaosu razvucenog materijala i alata za igranje mog muza, pa spojiti sve to i paziti pri tom da u zaru kosnje ne prerezem crni kabel koji se ni ne vidi u sad vec previsokoj travi. Sreca je jedino da sam si napokon kupila 500 litarski kompostarnik, pa ne moram jos i travu nositi van u kantu za kompost...
Nekako sam lijena zadnjih tjedana za bilo kakve putesetvije po okolici i fotkanje istoga. Zapravo nista mi se neda po tom pitanju, a jos me vise deprimira pomisao da ionako ne mogu skinuti karticu jerbo mi je crkla masina moja jedna jedina jedincata jadna skroz i ona i ja. Nisam izgubila slike srecom jer su kopirane na vise diskova, ali gomila podataka, pola prepisane bakine kuharice, trecina napisane knjige o ljekovitom cvijecu skupa sa fotografijama je otislo u vjetar. Tuga i zalost...smrc...
Bila nam u posjeti velika djeca punih tjedan dana. Luka dosao iz Zagreba, a Ivo iz Beca, svojim novim motorom. Taman da majka sizi od brige, no bilo ludo i nezaboravno, slike slijede kad ih uspijem dignuti na neki komp. Udabljala sam se skoro cetri kile za tih par dana sto su bili tu. Sreca da ne zivimo skupa jer bi imala vec tristo kila valjda... Od jutra se pitalo sta ce biti za rucak i veceru, pa mogli bi ovo, mogli bi ono...i tak to...
Decki se naime, spremaju u veliki biznis, drzite im fige, a ja cu detalje dati van kad sve bude pod kontrolom...
E da, i vozila sam se na motoru, ponovo nakon valjda 25 godina. I kupit cu si jedan, kad tad...
Mala djeca krenula u drugi razred. Napokon poceli ici sami u skolu i ponosni zbog toga do neba i sire. Uveli im zadacu na kompijuteru, blago si ga nama...Sad im tata mora ponovo sloziti makinjetu da mogu raditi zadacu, eh sto ti je moderno skolovanje...
Slika je od pred 5 godina, nadam se da mi necete zamjeriti :))
Vozimo se tako jedno jutro, moj treci sin i ja u pravcu doktora u drugi gradic, kojih petnaestak kilometara udaljen.
Pri tom slusamo Kinder Radio (citaj: Bayern 3), koji pusta takvu muziku da to samo djeca mogu popusiti... u jednom trenutku majci pukne film i odluci stati na kraj tom slusnom teroru i blagim pokretom desnog malog prstica njezno prebaci situaciju sa radija na CD.
Auto ispune predobri zvuci koncertne snimke rodjendanskog albuma Johna Mayalla.
Majka doda malo gasa, poglasni jos za koju stufu i ugodno se zavali u sportskom zicu.
No ta divota je bila kratkog vijeka.
Derle sa zadnjeg zica je njezno urliknulo: "Opet taj Jazz!"
Reko sine, nije Jazz, Blues je...
"Ma sto je sad to? Mani zvuci jednako grozno!" - obrecne se moj sinko...
I onda krenu rijeci pjesme i dijete zakljuci:
"Imas pravo nije isto, tu pjevaju i to mi se vise svidja."
Od sad smijem slusati u autu Blues, Jazz ne, jer se ne pjeva...