Bugenvilija
06.10.2011., četvrtak
Jesenje crtice
 Probudih se neko jutro ranom zorom, jos prije sunca...i slusam kako sjenice cvrkucu na jabuki kod susjeda. Ta pjesma nije ista kao ona sto su pjevale dva dana prije. Ova je bila sasvim slicna onoj njihovoj poznatoj zimskoj varijanti koju kad cujem, znam da je snijeg blizu. Kako je samim slusanjem zvukova iz prirode dovoljno znakova koji nam kazuju sto se sprema, samo smo mi cesto zaokupljeni svojim brigama i ne cujemo nista drugo osim kosmara u vlastitim glavama... Valjalo bi jos jednom pokositi travu ali sunce rosu osusi tek debelo iza podneva kad sam vec preumorna od raznoraznih jurnjava i za tu nemilu aktivnost. Dvoriste i trava u njemu nije veliko, ali kompletna akcija oko toga je prekomplicirana. pa isprazni pola kucice za alat da dodjes do kosilice, pa produzni kabel u garazi u kaosu razvucenog materijala i alata za igranje mog muza, pa spojiti sve to i paziti pri tom da u zaru kosnje ne prerezem crni kabel koji se ni ne vidi u sad vec previsokoj travi. Sreca je jedino da sam si napokon kupila 500 litarski kompostarnik, pa ne moram jos i travu nositi van u kantu za kompost... Nekako sam lijena zadnjih tjedana za bilo kakve putesetvije po okolici i fotkanje istoga. Zapravo nista mi se neda po tom pitanju, a jos me vise deprimira pomisao da ionako ne mogu skinuti karticu jerbo mi je crkla masina moja jedna jedina jedincata jadna skroz i ona i ja. Nisam izgubila slike srecom jer su kopirane na vise diskova, ali gomila podataka, pola prepisane bakine kuharice, trecina napisane knjige o ljekovitom cvijecu skupa sa fotografijama je otislo u vjetar. Tuga i zalost...smrc... Bila nam u posjeti velika djeca punih tjedan dana. Luka dosao iz Zagreba, a Ivo iz Beca, svojim novim motorom. Taman da majka sizi od brige, no bilo ludo i nezaboravno, slike slijede kad ih uspijem dignuti na neki komp. Udabljala sam se skoro cetri kile za tih par dana sto su bili tu. Sreca da ne zivimo skupa jer bi imala vec tristo kila valjda... Od jutra se pitalo sta ce biti za rucak i veceru, pa mogli bi ovo, mogli bi ono...i tak to... Decki se naime, spremaju u veliki biznis, drzite im fige, a ja cu detalje dati van kad sve bude pod kontrolom... E da, i vozila sam se na motoru, ponovo nakon valjda 25 godina. I kupit cu si jedan, kad tad... Mala djeca krenula u drugi razred. Napokon poceli ici sami u skolu i ponosni zbog toga do neba i sire. Uveli im zadacu na kompijuteru, blago si ga nama...Sad im tata mora ponovo sloziti makinjetu da mogu raditi zadacu, eh sto ti je moderno skolovanje... Slika je od pred 5 godina, nadam se da mi necete zamjeriti :)) |