...uskoro je baza novog gnijezda bila završena. Sad se moglo lako ući i izaći, a bez bojazni da će propasti kroz platformu koju je ta vodena povijuša odlično impregnirala. Granje, trava i šiblje donosila je Sonja, a Kento je pleo vješto kako to samo mužjaci znaju. Jaja su pokrili paperjem, a odozgora velikim listom golemog čička. Bilo je dovoljno toplo iako mokro da ne ostanu ohlađjena u ovoj ranoj dobi. Neka luda sila ganjala ih je da brzo zgotove posao. Sad se Kento zapitao a kako ce prebaciti jaja. To mu do sad uopće nije palo na pamet, ali Sonja je imala gotov odgovor.
Na samom rubu šume, u dubokoj mekoj vlažnoj travi, raslo je mnoštvo velikih plavih kala. U svaki bi cvijet stalo i vise od jednog pačjeg jajeta. Tako su otkinuli par cvijetova i na lak način donesli jaja na krov drveta.
Sada su na smjenu grijali jaja, a kad je bila slobodna Sonja je nagovarala svoje sestre iz legla da im se pridruže ali ni jedna nije imala sluha za nju. Kad je uvidjela da neće ništa uspjeti, pričala im je ono što je vidjela tokom jutra otkrovenja. O ogromnoj vodenoj stihiji koja će doći za koji dan i pomesti ih tako da ni jedna patka neće ostati živa, kao ni jedna životinja koja neće biti smještena u vrhuncima snažnog drveća... patke su polako odlazile od nje i počele ju zaobilaziti čim bi ju vidjele da dolazi. Tuga se ulovila sa Sonjino srce zbog gluposti svog roda ali tu nije bilo pomoći.
Drugog dana kiša je padala u žestokom pljusku već od ranog jutra. Pa je onda padala bez prekida još cijeli dan i cijelu noć. Dan iza toga, voda potoka je toliko nabujala da je ulazila u korito jezera kao ragbi igrač, noseći sve pred sobom u slapu smeđe prorovane muljevite vode. Patke ispod vrbe više nisu bile na suhom, već su im gnijezda plutala u vodi na kratkom zaravanku u duplji velikog korijenja. Sve je bilo jasnije da su vjerovale krivoj strani. Ali kako se činilo sad je bilo kasno za akciju jer je voda sve više i više rasla. Prvo su sramežljivo krenule Sonjine sestre moleći ju da uzme njihova jaja. I tako se ispunila još jedna stvar iz vizije što ga je onomad doživjela. Ptice su im same donosile u gnijezdo jaja, po istom principu. Potrgale su sve kale u okolici, ne bi li prebacile svoj podmladak na taj čudan zeleni krov sa ogromnim gnijezdom u sredini.
Većina pataka noć je prosjedila na sredini jezera bojeći se prići rubu zbog grabežljivaca. Šćućurile su se jadne, jedne pored drugih i tiho mrmorile. Kiša je neprestano padala sad jače sad slabije i tako do zore.
Dan je osvanuo lijep, oblaci su se razišli i ostavili mjesto plavom nebu ali i tragediji na jezeru. Vrba je bila išćupana zajedno sa korijenjem i plutala je sad na sred jezera kao mrtva stvar. Mnoge suze kapnuše u jezero sa očiju žalosnih ptica za svojim lijepim i nekoć ugodnim domom.
Gnijezdo bijaše napunjeno do krajnjih mogučnosti. Patke su oblijetale njihovo gnijezdo još dugo dugo, noseći jaja u džepovima cvijeća ali mjesta za ispustiti ih, više nije bilo. Tako su jaja, bacana od tuge, završavala svoj vijek prije nego su mali pačići ugledali svijetlo dana. Tužne majke i očevi kvakali su izgubljeno cijelo vrijeme leteći u zlatnom kovitlacu iznad jezera i ne znajući uopće kuda se skloniti od nepogode i svog bola.
Neki su pokušavali saviti gnijezda na obližnjem drveću u šumarku ali nije bilo pogodnih mjesta na kojima bi patke mogle živjeti. Tako da je sav trud padao zajedno sa kišom koja je ponovo krenula i nastavila se do duboko u noć.
nastavak slijedi...
|