Bugenvilija
10.10.2011., ponedjeljak
Priča o zlatoperoj patki Sonji
 Foto: Bugenvilija Dugo već nisam ozbiljno sjela i napisala štogod. (Nije ni ovo ozbiljno al od nečeg valja počet...) Ne mislim crtice iz života, već neku malu pričicu. Sad imam dovoljno vremena da se pozabavim time. Moja matična mašina je crkla, a ja ne mogu sate i sate provesti pregledavajući fotografije, nego mi je preostalo samo puko zujanje po internetu. Nije da i to nije zanimljivo koji put, ali ja volim nešto stvoriti, a ne samo gubit vreme na žvrljanje uludo. Stoga evo jedna priča, friško pečena. ---------------------- Kad je svijet još bio mlad (volim ovako započet, to puno obečava), a trava na poljima uz rijeku intenzivno zelene boje jer noćima su padale meke baršunaste kiše, a danju sjalo zdravo sunce (od kojih niko nije dobivao rak kože, sunčanice, niti dehidrirao nakon pola sata sunčanja). Širok potok duboka dna sporo se na tom mjestu kretao, blago žuborec, milujući goluždravo korijenje stare žalosne vrbe koja se nadvila nad njega na samom ušću u neveliko jezerce. Tu su se gnjezdile zlatopere patke. Živjele su samo tu. Nikad ih niko nije uznemiravao i njihova je kolonija iz godine u godinu bivala sve veća i veća. Još jedna sezona gnježđenja i razgranato korijenje više neće biti dovoljno za primiti ih sve pod svoje čvornate svodove. Nitko ne zna odakle se spustio prvi pačji par. Ni patke medju sobom nikad nisu o tome razgovarale, kao da je to velika tajna. No već slijedećeg proljeća pokazalo se da je kap prelila času i mlade ptice koje su odlučile saviti svoja gnijezda morale su se same pobrinuti gdje će naći lokaciju jer korijenje je bilo pretrpano. Večina njih gusto se natandrčila u podnožju oko stabla, da budu blizu svojih, no jedan mladi par to je smatrao nedovoljnom zaštitom od noćnih lovaca koji su tuda krstarili u potrazi za lakim plijenom. Mladi par odlucio se na visoku trstiku oko sredine jezera. Mana mu je bila da u velikim kišama voda odnese gnijezda. Za savit kvalitetno gnijezdo bilo je obilje repromaterijala. Savitljivih špičastih stabljika vodene trave, žilavog raslinja koje je u čupavim žbunovima raslo uzduž jezerceta i činilo pristup vodi gotovo nemogučim, zatim šupljikave nježne potočarke čiji su žuti cvijetovi lijeno plutali površinom vode, stablastog šaša, zelenog kopljanika, velike močvarne preslice i jos mnoštvo raznog zelenja sa i bez cvijetova koje se moglo rabiti kao građa za budući dom. Iznutra gnijezdo je bilo obloženo mekim paperjastim zlatnim perjem koje je mama patka isčupala iz svog repa, da budući mladunci budu na mekom i suhom. Otac patak dao si je puno truda u tom kreiranju doma, nikad to nije radio ali instinkt mu je govorio sve. Važno je bilo samo ga slijediti i rezultat nije mogao izostati, to su znale sve patke. Umalo je gnijezdo bilo završeno i u njemu su se zlatila tri velika jajeta. Majka ih je pomno pregledala da vidi jesu li savršena. Činila se zadovoljna jer se nježno na njih spustila da im bude toplo i da inkubacija počne. Otac se za to vrijeme upustio u potragu za hranom i tek kasno poslijepodne vratio zamjeniti svoju družicu u grijanju jaja. To kratko vrijeme zajedničkog boravka oko gnijezda zbližavalo je mladi par. Kod zlatnih je pataka to bio trenutak nježnosti i razgovora. Jer one su za razliko od običnih pataka imale moč govora i uveliko ga koristile. Tako se desilo jednog jutra, trenutak prije svitanja dok je po njima još nečujno sipila gusta jutarnja magla, da se mlada majka patka nakostriješila i sa nekom čudnom jezom u kostima promeškoljila i rekla svom drugu. Ovo jutro donosi zlo, neka me loša slutnja obuzima. On je znao da su patke osjetljive na intuiciju i polagano se osvrnuo oko sebe. Nista nije remetilo spokoj pridolazeće zore. To je čas kad sve što spava noću još je uspavano, a sve što spava danju već je na počinku. Momenat dubokog spokoja koji se fizički osjećao u zraku. Trenutak kasnije zlaćana zraka sunca probila se sa istočnog horizonta i kao udar munje pogodila patku direktno u čelo. Mužjak je uplašeno odskočio ali kad je vidio da je to samo sunce, promeškoljivši se lako preklopi krila i ponovo se čučne do gnjezda gdje je spavao. No patka je ostala ukočena kao da je paralizirana. Pred očima su joj se počele rađati čudne slike koje su se poput filma vrtile sve brže i brže dok nije počela teško disati i kolutati očima. Tad zraka nestane kao što se i pojavila. Sunce lagano isklizi na nebo pretvorivši izmaglicu praskozorja u vedar dan. Patka zijevne, pa se ošamućeno protegne ispruživši visoko kljun, raširi krila koliko joj je tijelo dopuštalo i digne se na vrhove stopala. U tom položaju zalamaće silovito krilima da istrese svu ukočenost koju noć nosi sa sobom. Sad pogleda oko sebe kao da svijet koji poznaje vidi prvi puta u životu. Malo mljacne jezikom, pogleda svog mužjaka obješenjački i kaže: "Zovem se Sonja". nastavlja se... |