Vozimo se tako jedno jutro, moj treci sin i ja u pravcu doktora u drugi gradic, kojih petnaestak kilometara udaljen.
Pri tom slusamo Kinder Radio (citaj: Bayern 3), koji pusta takvu muziku da to samo djeca mogu popusiti... u jednom trenutku majci pukne film i odluci stati na kraj tom slusnom teroru i blagim pokretom desnog malog prstica njezno prebaci situaciju sa radija na CD.
Auto ispune predobri zvuci koncertne snimke rodjendanskog albuma Johna Mayalla.
Majka doda malo gasa, poglasni jos za koju stufu i ugodno se zavali u sportskom zicu.
No ta divota je bila kratkog vijeka.
Derle sa zadnjeg zica je njezno urliknulo: "Opet taj Jazz!"
Reko sine, nije Jazz, Blues je...
"Ma sto je sad to? Mani zvuci jednako grozno!" - obrecne se moj sinko...
I onda krenu rijeci pjesme i dijete zakljuci:
"Imas pravo nije isto, tu pjevaju i to mi se vise svidja."
Od sad smijem slusati u autu Blues, Jazz ne, jer se ne pjeva...
Post je objavljen 05.10.2011. u 10:00 sati.