Bugenvilija

23.01.2006., ponedjeljak

Napokon!

- 21:25 - Komentari (36) - Isprintaj - #

21.01.2006., subota

Vrijeme promjena

U zadnje vrijeme osjećam neodoljivu potrebu za kretanjem i vježbanjem. Da se ne poznajem dobro, pomislila bih da tu nije nešto u redu jer sam tipičan primjerak niskotlakaša koji rado spava zimski san. Ovo je zapravo prva zima u mom životu u kojoj ja sudjelujem punom aktivnošću i uživam u njoj bez obzira na hladnoćetine i oborićetine te ostale zimske radosti(ćetine). Kako me do sad više manje mučilo loše fizičko stanje nisam se ni mogla posvetiti skidanju nakupljenog posljeporođajnog špeksija i atrofiralih mišića. A sad osjećam da je kucnuo pravi čas. Više me ništa ne boli (zanemarit ćemo povremene bolove u leđima, to je više pod obavezno) od onih bruhova, carskih rezova (makar je babica koja me je šivala imala sasvim oprečno prezime, Bauer, tako da imam seljački carski rez), trombozične noge i popucalih prepona. Sad sam spremna krenuti u nove vježbačke pobjede. E sad, to je sve lijepo i krasno ali pomisao da nekamo idem vježbati ne dolazi u obzir jer nemam kome ostaviti blizance, a još ne idu u vrtić. Znači ili sama doma, a to mi je tlaka jer sam u principu, ljena mrcina ili izmisliti neki kompromis. Gruntala sam dugo oko toga i došla do senzacionalnog otkrića koje će definitivno ostaviti traga na mojoj mišićnoj masi, a neće mi biti naporno ni dosadno kao bezvezno vježbanje radi vježbanja. Odlučila sam plesati sama doma. Srećom muzike za ples imam i više nego što imam snage isplesati bar za sada. Ionako je ono što trebam vježbati uglavnom predio trbuha, sve ostalo je podnošljivo i u granicama normale. Danas sam bacila prvu rundu od pola sata. Sad dahćem ko parna lokomotiva ali se osječam odlično, još par vježbi iz yoge za pred spavanje i za mjesec dana sam ko nova. (Ako ne kihnem u međuvremenu od napora.) Kad se samo sjetim da sam do prije nekih 7 ili 8 godina, mogla plesati cijelu noć bez ikakvog umora i probuditi se nakon 5 prospavanih sati veselo i orno, dođe mi da zaplačem od muke ali to će se sve vježbom vratiti na svoje. Nadam se bar.

- 23:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda

Špaga

Jučer se potpuno promjenilo vrijeme, i to u roku par sati. Iz jedne zdrave hladne zime u bljuzgavo blato. Temperatura je narasla za 11 stupnjeva i sad je na nuli, tj. u plusu. Kad izađem na dvorište u majici bez rukava u kojoj uredno ordiniram po kući, osječam se vani ko u proljeće, ma prava milina. Zrak mirišljav i pročišćen nedavnom ledenom kišom, zaista asocira na proljeće. Jedino je nezgodno kad pogledam pod noge. Tako sam jučer krenula pospremiti navečer igračke koje su gusari razvukli dvorištem u prijepodnevnoj igri. Nema smisla da se tutaći zakore i postanu škripavi, imam dovoljno prodornih zvukova u njihovoj blizini i bez cvileža hrđavih šarafa i osovine. Krenula sam hrabro i nakon tri koraka postala svjesna činjenice da mi se noge nezaustavljivo šire svaka na svoju stranu i svaki pokušaj da ih spojim ponovo zajedno, prošao je bez uspjeha. Slijedeća pomisao je bila da špagu nisam delala jako jako dugo i naprosto sumnjam da sam to u stanju ponoviti, a i nije mi se to baš isprobavalo na mokrom dvorištu i na ledenoj kišici. Međutim nije mi drugo preostalo, ili napraviti špagu ili sjesti u vodu jer noge nisam mogla kontrolirati. Zato sam se odlučila na mokriju varijantu. Šljopnuh svom dužinom i širinom u hladnu i mokru bljuzgavicu i smočih se tako dubinski u tren oka. Danas sam se čudila kako me to neobično bole prepone i mišeći na bedrima i riti, a znam pouzdano da ništa nisam vježbala, sjetila bih se valjda. I onda mi sine jučerašnje plivanje u bljuzgi. Eto od čega sve ja mogu imati muskulfiber. Da bar bude nekog rezultata od toga, da mi nestane celulit ili da mi izrastu mišići po nogama ali kakave sam sreće to se neće desiti.

- 21:28 - Komentari (43) - Isprintaj - #

Predavanje o kineskom zen budizmu

Obavijest Povratak izvoru predavanje o kineskom zen budizmu Europski dom, 18. siječnja u 19 sati Ovo je prvo u nizu od tri javna predavanja Žarka Andričevića koja će se baviti predstavljanjem tradicije chan/zen budizma i njenom praksom u suvremenim uvjetima. (To je danas, dapače, za sat i pol, možda još stignete. Je je, znam, imam kasno paljenje ;))

- 17:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.01.2006., utorak

kiki

Kiki je fantastično biće iz bajki, najluđa vjeverica, skočimiš, zeko potrčko dugačkih capa, ludovčić praseći, šugavac šugavi gadni dugodlaki vjetropirasti najluđi i jednom rječju najslđje stvorenjce koje sam ikad vidjela. Tetka od strica joj je zasigurno bila tibetanski terijer jer ima tu visinu, boje i dlaku... joj koju dlaku ima, a ja sam mislila prvo da je to paperje i da ce kad stasa u psa (vic, pravi vic) dobiti neku ozbiljnu dlaku koja će se moći češljati ali ne, Kiki je čvor na čvoru pa kad ju šišam onda to traje cijeli dan jer moram precizno sa škaricama za nokte odvajati dlaku po dlaku (skoro) od kože jer ni jedna mašinica za šišanje pasa koju imam doma ne ulazi u to klupko. Kad to završim onda imam mali tepihić debel dva do tri centimetra sa šapicama čisti piš. Ima nešto i od pudla jer je luda sto na sat i živahna baš ko vjeverica i kapira bolje od susjedove djece. Upravo me animira. Nosi tigrića koji je nešto manji od nje unaokolo i šeretski se smije zabacuje guzu i maše repom, čisto ludilo, ako joj se obratim sa kojom nježnom rječju, poludiće ko šišmiš i divlje juriti preko cijelog stana u ludom trku preko fotelja, naslona od kauča, a vjerojatno bi i preko mene da nema zabranu u tom području i tako bar tri kruga sa spuštenim ušima i obješenim jezikom. Luda vjeverica. Prvi puta objavljeno 20.09.2004 (ovo je čisto zbog osvježivanja bloga koji se ponovo zablesirao)

- 23:53 - Komentari (15) - Isprintaj - #

S minusom u nove radne pobjede

Ne znam šta bi sa ovim ludim vremenom, nije da mi se ne sviđa, nego se naprosto ne mogu načuditi da tako dugo traje takva niska temperatura i sunčano vrijeme. Evo već cijeli tjedan nema pravih oborina, a tu prvenstveno mislim na snježinu silnu. Danima je između minus 7 i minus 12. Kad se slučajno popne na minus 2, ja to smatram pravom proljetnom temperaturom i odlazim veselo vješati veš jer se ne zaledi odmah dok ga još držim u rukama, već pričeka još kojih dvadesetak minuta. Sad imam novu taktiku, unesem sušilo u sobu, povješam veš i izbacim sve zajedno van. Drugačije ne ide. Zalede mi se ruke nakon dva obješena komada veša ali doslovno. U našoj neposrednoj blizini je i rijeka Isar, makar ju ja često prekrstim imenom potok zato jer je u većini godine zaista potok, a ponekd se razbahati pa čak i poplavi okolicu kao zadnjih godina. Njena momentalna uloga je u tome da zrak snabdjeva dodatnom količinom vlage tako da nam ne bi slučajno bilo dosadno. Zato je izjutra sve u maglenom velu, da bi se oko podneva ta magla pretvorila od silne hladnoće u snjeg koji gusto pada do jedno 2 sata po suncu, a nakon toga sve sitnije i sitnije, da bi se na noć to ponovo sve pretvorilo u maglu i tako redom. Sunce luduje, snjeg luduje, magla luduje, pa što je ovo? Luda noć i još je puni mjesec (bio). Snjeg, onaj prošli veliki i debeli se u međuvremenu istopio i ostala je skoro gola zemlja, da bi to sad ponovo pokrio ovaj kvazi snježac od magluštine. Jako komično. Najkomičnije je to što tog šatro snježca ima preko 5 cm u međuvremenu napadalog. Evo i par prikladnih sličica da potvrde da govorim istinu i samo istinu ;) To sve je tako izgledalo jučer kad sam počela pisati post ali danas je situacija potpuno drugačija. Snijeg pada od jutra i to pravi pravcati, a ne usnježena magla kao proteklih dana. Evo i par sličica cvjeća koje krasi kuhinjskki prozor... Gardenija je jučer bila u ovom obliku, a danas se već rascvjetala potpuno. Kao je to prvi puta da mi je tako zahtjevan cvijet procvao svojevoljno, odlučih ju naravno uslikati ali baterije od kamere su rekle da će slikanje pričekati još 7 sati koliko im treba da se napune. Eh da...

- 17:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

13.01.2006., petak

Vratite nam profesora Baltazara!

Danas sam dobila između ostalih i jedan vrlo interesantan e mail. To je peticija pod nazivom "Animirajmo crtić u 7 i 15!" Ideja je da se ponovo na male ekrane vrati crtić koji je obilježio mnoga, pa tako i moje djetinjstvo. Bio je to kao neki znak da se nakon toga ide na spavanje. Djelio je dan od noći i to smo svi shvačali vrlo ozbiljno. Nakon crtića palo bi tuširanje i pravac-u krpe. Mislim da bi novoj generaciji tako nešto dobro došlo. Posebno roditeljima ;) klikni tu za peticiju

- 21:04 - Komentari (36) - Isprintaj - #

10.01.2006., utorak

Primitivizam na djelu

Morala sam u subotu obaviti neku sitnu kupovinu jer nam je ponestalo kozjeg mlijeka kojeg moji kozlići naveliko konzumiraju, a mama koza je davno presušila sa mliječnim obrocima. Uglavnom, pošto su klinci zalegli poslije ručka, a dragi je radio na veliko, nije mi preostalo drugo nego sjesti u auto i pravac prvi dućan u kojem drže kozje mlijeko. Nije to ovdje baš svakodnevna stvar. Ne još. Imam neki svoj red i raspored po kojem obilazim dućane, kao i put kojim vozim koji se potpuno razlikuje od onog kojim recimo vozi moj dragi. Također i parking biram po nekoj samo meni znanoj logici, uglavnom se povodim za tim da parkiram što bliže ulazu, da ne moram često navlačiti ona glomazna kolica tamo i natrag ako imam samo vrećicu ili dvije koje mogu, tad lagano ponesti do auta. Tako obično parkiram pred nekim velikim dućanima drito preko puta ulaza zapravo na kolniku ali od džinovskog pšarkirališta, pa se pored mene još uvijek mogu uredno mimoići dva auta. Nigdje ne postoji tabla koja brani takvo parkiranje iako su sva druga parkirna mjesta označena bijelim trakama, dok ovdje nema čak ni smjerova, a kamo li nekih oznaka. Dakle, uparkirah se na "moje" mjesto, uzeh kolica i uputih se laka koraka put dućkasa. Razmišljala sam što trebam u tom dućanu jer i tu imam svoj sistem i točno znam gdje se što kupuje najbolje, najzdravije i najjeftinije. Proučavam tako rukolu iz Italije i zaključih da za te novce radije jedem finokio (koromač) ili neku sličnu finu zimsku poslasticu, umjesto da dam 1,5 euro za 150 grama salatice bez okusa i mirisa... Kad čuh neko unjkavo keftanje sa moje lijeve strane. Pogledam... i ugledam omanjeg muškarca, možda malo mlađeg od mene kako mi nešto objašnjava na odurno nerazumljivom bavarskom dijalektu. Stajao je tamo sa dvoje dječaka od svojih 9 ili 10 godina, koji su me iz nekog razloga ljubopitljivo gledali kao da očekuju neku strašnu reakciju od mene na ono što mi je objašnjavao njihov maleni očko. A što mi je on to tako važno imao za saopčiti? Kako ja taj bavarski vjerojatno nikad neću savladati, osim par fraza za svakodnevnu upotrebu čije točno značenje još nisam dokučila, zamolih ga da ponovi taj lavež jer nisam u toku. Tad je njegv ego narasao kao divovska gljiva ludara i natkrilio njega samog kao glomazni prezervativ ljubičaste boje. Sav se je uspuhao važno mi objašnjavajući da tamo gdje sam parkirala, nije pravo mjest za tu rabotu i da se hitno maknem jer će on u suprotnom iz ovih stopa zvati policiju. Uh! Kad mi je doprlo do mozga preko svih onih stvari koje su mi bile prve na umu, njegove riječi, a koje veze nisu sa ovim flajpanom imale, prvo sam ga zabezeknuto pogledala ne mogavši vjerovati da si to jedna muška ili bilo kakva druga osoba može dopustiti. A onda sam na njegovo očekivanje reagirala gromoglasnim smijehom koji je na trenutak sve ljude u blizini okrenuo na našu stranu u isčekivanju nečeg stvarno smiješnog ali nisam im bila u stanju to obrazlagat jer me ovaj majušni čovječuljak i njegov super muški ego toliko razveselio. Tako da sam se i dalje smijala njemu u brk ne mareći pri tom za niša drugo. On je pocupkivao na mjestu, psujući mi pri tom i prijeteći, dok su njegova djeca sve to počela gledati malo drugačijim očima i sad već molećivo pogledivati na do maločas moćnog oca im jedinoga, sve u nadi da će ga odvuči od žene monstruma koja je tako bez riječi uspjela srezati taticu prepametnog u samom startu. Okrenuh se na peti i izignorirah ga kao zadnju šugu. Skvičao mi je još neko vrijeme iza leđa ali kad je vidio da ne trzam, lagano se pokupio. Tu nije raj priče kao što sam i očekivala, zapravo on je želio kavgu, kavgu bilo koje vrste. Najviše bi mu odgovarala verbalna jer sumnjam da je za neku drugu imao muda. Ipak sam ja viša od njega za glavu i pol, a to nije mala stvar, a i nisam se dala isprovocirati iz prve. Znači, žilava sam. Hajmo zato u provokaciju. Tako je on bio kroz cijelo kupovanje na korak pored mene. Kud ja okom tud on skokom i tako redom. Zato sam napravila 4 runde po dućanu tek toliko da ga provozam. Već su mu se sline cijedile na kasi od muke i od nerealiziranih prijetnji i bio je odmah iza mene. U auto je utrčao odmah kako sam ja došla do svoje prometalice i na njegov užas utovarila stvari u auto i umjesto da krenem odlučih si poslušati malo radio. To inače nikad ne radim ali rekoh eto, idealna prilika da čujem friške vjesti. On je bio parkiran odmah do mene ali preko cvijeća. I čekao je da ja prva krenem da mi se može naguziti ispred, zato sam dala gas i malo kao krenuh i popušio je foru od prve. Kad je skužio da nisam krenula i da čekam na parkingu da se makne, parkirao se na izlazu i čekao me. Ma da čovjek ne povjeruje, što su sve ljudi u stanju napraviti da se pokažu moćniji, jači, pametniji. Božesačuvaj kretena. Uglavnom, krenuh još jednom lagano, da mogu zakočiti ako mi naglo zakoči jer je tlo klizavo i na slijedećem raskršću dah žmigavac za desno i on skrene desno, a ja promjenim žmigavac na lijevo i odem si doma. Dok se on okrenuo, a vidjela sam da to radi u retrovizoru, odoh ja. I nije me stigao, prebrzo vozim. Pitam se dal sam samo ja magnet za kretene takve vrste ili i drugi imaju slična iskustva?

- 00:00 - Komentari (54) - Isprintaj - #

04.01.2006., srijeda

23 mjeseca

Odbrojavanje je počelo, još malo, tj. ni više ni manje već točno mjesec dana i slavit ćemo drugi ročkas. Kako to vrijeme ide. Banda brblja na veliko ali i dalje vrlo nerazumljivo sa ponekom riječi koja se od prve prepoznaje. Tako ima nekih u kojima ne igra ulogu ni slovo "r", koje je večini male djece popriličan problem, kao recimo Marko. Tako naš Nyimica sebe zove Marko što mu je uostalom i jedno od imena. Ono koje rabimo za ići doktoru i slično. Dawa svoje ime ne govori makar je po meni ono puno jednostavnije za izgovoriti ali to njega ne ferma. Jedino što se kod njega više puta dnevno koristi u raznim situacijama je "gotoo" ili ponekad "gotoe", što će reći - gotovo je - i vrijeme je za neku novu akciju jer smo staru doveli do kraja. Njemu je zapravo puno interesantnije bilo gdje da idemo tražiti slike pasa i na njih vikati - vava vava. Nalazi ih doslovno svugdje, čak i tamo gdje ih mi ne vidimo. Bilo da su slikice naljepnice na nečijem autu pa do pravih pasa koji sjede uz prozor i gledaju na ulicu ili na male đukce koji gazde vode u šetnju. Razlikuju se po karakteru i interesima kao da nisu jednojajčani blizanci. Sreća je sva što se ipak veći dio dana odlično druže pa nije prevelika buka, cika i vriska. Danas Nyima nije htio popodne spavati i to je bila katastrofa, jedan ćori drugi luduje, a navečer je već bio preumoran da se kontrolirano kreče stanom, pa se samo zaletavao u kutove namještaja i popikavao preko igračaka. Otimao bratu flašicu sa čajem i pritom ga bijesno gurao kad mu ovaj nije dao, tako da je malog milog Dawu gurnuo preko taburea u kut između vrata i police sa CDeovima, da si je mališa razbio arkadu na nečemu što nismo uspjeli odgonetnuti, sad ima crvenu prugu odmah ispod obrve koja je na jednom kraju zadebljana. Dala sam mu preventivu protiv udaraca u obliku homeopatskog jednokratnog ljeka i namazala sam mu to prije spavanja još nevenovom kremom. Ali već se krenulo razljevati iznad oka i sutra će već to imati krasnu plavo ljubičastu boju. Kad je tako grdo pao, Nyima je priskočio da ga podigne čim je ovaj ispustio prvi jači urlik boli. Na to su oboje jako osjetljivi i točno se razlikuje urlik u igri i svađi od ovog bolnog, na što braco odmah reagira punom pažnjom al šta vredi kad je kvar već napravljen. Poslje ga je dragao dok je Dawa plakao i jecao u mom krilu, donosio mu razne flašice sumnjivog sadržaja sve u nadi da će ovaj prestati sa tulenjem. Dobro je da takvih situacija nema puno, zapravo su vrlo pažljivi jedan prema drugome i uvijek si dijele stvari koje dobiju prvi puta. Prava braća, čisto im zavidim na tome. Ne da ja nemam sestru, imam, ali blizanku ne. To mora da je luda stvar kad ne moraš trošiti gomilu riječi da bi te onaj drugi razumio, već je jedan običan mig okom i tri izgovorena slova, dovoljan da druga strana sve shvati. Možda ponekad ni toliko, već samo jedan znakoviti pogled. Neka bar oni uživaju, već kad ja nisam mogla. Evo par sličica snimljenih zadnjih par dana i danas, posebno Nyima koji krati vrijeme dok braco spava mažući se kremom za lice...

- 21:07 - Komentari (55) - Isprintaj - #

01.01.2006., nedjelja

KIRIN

Wikipedia na njemačkom o KIRINU Na engleskom o KIRINU

- 00:58 - Komentari (42) - Isprintaj - #