Bugenvilija

31.10.2005., ponedjeljak

Imate inspiraciju? Nemate inspiraciju?

Čitam danas malo blogove, sve između jezivih zjevova, ne jer ljudi pišu dosadno, već zato jer sam noćas imala burnu noć. Dawa se zapišao ko pravi popišanac tako dubinski da je bilo mokro i pola kreveta. Jedan takav manevar usred noći i ja zijevam cijeli dan. No da. Čitam kako ljudi nemaju inspiracije, a svi pišu tekstove od 3 do 4 kartice. Glavno da tekst počinje riječima; "Joj kako sam bez inspiracije danas." ili " Ne znam o čemu da vam pišem...". Ko tu koga mulja? Mislim, zašto uopće pisati da ti se ne piše i da nemaš inspiracije, mani se ćorava posla onda. Ugasi ili obriši blog i gotovo. Ili je to neka fora koju ja ne mogu dokućiti. Ja nikad nemam inspiraciju osim ako je imam ali to je zaista rijetko i onda napišem kakvu pričicu. Pa što znači da bi za svaki post morala imati specijalnu inspiraciju!? Ma dajte molim vas... Danas je baš zahvalan dan pa su ga obilato koristili kao inspiraciju i na televiziji, a kako sam, kao što rekoh bila pospana ko pas, nije mi preostalo drugo, do dječicu zabaviti televizijskim programom. Ja sam se izvrnula na kauč ko mrtvi pauk, pokrila dekicom i jednim okom promatrala komadić ekrana, dok mi je drugo bilo u carstvu snova. Klinci obožavaju neke ranojutarnje lutkarske grozote. Smjestili su se na stol ispred telke i gurkali se pritom komentirajući program. Ja sam na pol spavala, idila do neba ili bi bila da sam mogla odspavati makar samo pola sata bez da se mučim ovako. Nisam imala šanse si to priuštiti, dragi je heklal svoje programe u drugoj, kao šatro "radnoj" sobi i pravio se mrtav, tj. mrtav za bilo koje aktivnosti koje spominju u opisu posla, sitnu djecu. Baš sam bila bez inspiracije za kuhanje ručka i za bilo što drugo osim spavanja i sanjanja. Sanjala sam kojekakve stvari kojih se čak, uglavnom i sjećam i to u ludom polusnu u kojem sam provela veći dio dana. Zaista grozno. Stalno se nešto jadam, a što mogu kad mi je teško. A sad idem jer kao što vidite nemam baš inspiracije, a prevelika kukavica sam za brisanje bloga. Uostalom, vrijeme je za spavanje, ko zna što me čeka noćas...

- 22:22 - Komentari (33) - Isprintaj - #

30.10.2005., nedjelja

Magla svuda, magla oko nas... (ili tako nekako)

Ono što se odlično čuje u ovoj gustoj slindravoj magli je uglavnom graktanje vrana i gavranova koji su sad ostali na suhom, otkako je popadalo lišće koje ih je do prekjučer još, skrivalo u njihovim gnjezdištima. Smrdi po smogu i svinjskim govnima. Špricali su negdje njima polje, a kako sav zrak više manje nepomično leži, smrad koji je doplovio prekjučer još nije otišao dalje. Tlo je natopljeno vlagom kao i moj veš koji se cmolji pod balkonom. Komarci su veliki kao muhe zunzare i jednako agresivni. Skrivaju se preko dana u kutove sobe jer znaju da danju hodam po kući bez naočala i da ih tamo neću vidjeti. I u pravu su. Navečer se samo spuste na nas, kao kobci među piliće. Grebemo se kao ludi, a ugrizi su skoro ko vampirski. Isišu mi preko deci krvi po ugrizu, zato sad bauljam izbezumljeno ne znajući gdje mi je, tko mi je i zašto. Zato to obilno nadoknađujem merlotom. Čula sam da "stvara" krv. Hik! u to ime, idem si stvoriti još malo krvi.

- 21:11 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Poigrajte se sa mojim novim ljubimcem

- 20:20 - Komentari (21) - Isprintaj - #

28.10.2005., petak

Razočarenje

Koliko vam se puta desilo da vam netko nešta obeća i onda to zaboravi, a vi ostanete ko posrani. Meni se to dešava cijeli život. Izgleda da sam baždarena na to. Tako evo i sad. Jučer još, trebali smo putovati za Zagreb, a naravno da to neće biti tako kako si je to zamislio mali Perica, saznala sam u utorak. Baš fino, tako su mi svi planovi fantastičnom brzinom pali u vodu. Otpali svi dogovori i ja ostala posrana jer ko zadnja šmizla uvijek sve otkazujem u zadnji čas. No da. To kako se ja osjećam, nadam se da je svima jasno. Najradije bi nekoga ugrizla za nogu ili dobro protresla za šiju, baš onako kako to radi Kiki dok se igra sa svojim plišanim igračkama. Stepe ih dva tri puta snažno da im strga kičmu i to je to. Tako bi i ja, samo još nisam našla pravog krivca za moje probleme, nema onog na koga mogu pokazati prstom i reći: On je taj! To je naprosto splet okolnosti koje se iz nekog neodređenog razloga uvijek poklope sa našim planiranim odlaskom doma. Za ne povjerovati. Da trebam ići negdje drugdje, možda se to ne bi desilo, makar nekako sumnjam. Divim se ljudima koji se naprosto spakiraju i odu. I dođu, što je najzanimljivije, na mjesto kamo su namjeravali. Koji mogu planirati i više od 7 dana u naprijed i sve pet, sve im super prođe. Koji nemaju baš u trenutku kad kreću na put još desetak stvari koje svakako moraju napraviti to jutro. Koji pranje auta i kontroliranje guma ne ostave za neku, obično prvu, pumpu na putu. Ma ne želim više ništa nabrajati, zlo mi je već par dana od svega toga. A kako i ne bi bilo, kad sam sve ali baš sve odlično organizirala i pripremila teren, i sad, ćorak, ništa, nula, njente, zero, itd. Idem sad ubit tugu u ... alk ... ups! čaju.

- 13:28 - Komentari (35) - Isprintaj - #

25.10.2005., utorak

Smlavilo me

Mrtva sam umorna zadnjih pet-šest dana, vrijeme je totalno blesavo, kao da nije kraj 10. već valjda početak 9. Ujutro krene sa maglicom koja se vrlo rano podigne i onda sunce luduje li luduje i sa njim i svi komarci i muhe koji još nisu krepali od starosti. Dnevne temperature su oko 19-22, a noćne oko 7-10, ljudi moji, nema mrazeva, nema hladnoće, pravo zakašnjelo proljeće ili još gore, repriza proljeća u zagasitim jesenjim bojama. Degutantno, ma ni to nije prava riječ. Volim ja jesen ali pravu, ne lažnu, volim i proljeće ali pravo, a ne poluraspadnuto i smrdljivo. Takvo mi je i raspoloženje, čas me pere euforija topline i sunca, čas me baca u depresiju truljenja i raspadanja svud oko nas. Pa onda i ta boleština koju su nam nametnuli mediji, koju ne želim niti spominjati jer ne vjerujem u svu tu priču oko pandemije i slične gluposti. Eno je Umorni Konj dao jedini pravi osvrt na situaciju. Varaju nas i lažu i mažu kako im se digne ona stvar. Ljuti me to jer im nitko ništa ne može, a oni nonšalantno manipuliraju masama, a sve u korist svojih ionako debelih i dubokih džepova. Mrzim poredak stvari i mrzim prevarante i lopove i sve one koji im dopuštaju da to rade na tako beskičmenjaćki način. Nadam se da će im se vratiti o glavu. Mi možemo do prekosutra vikati i protestirati i mahati zastavicama, pa nikom ništa. Kako prekinuti začarani krug?

- 22:46 - Komentari (29) - Isprintaj - #

22.10.2005., subota

Crveni fićo

Razgovaraju dva policajca... prvi kaže: "Vidiš onog crvenog fiću što je tamo parkiran?" drugi veli: "Da, vidim." prvi će na to: "E vidiš, takvu sam jučer ladu kupio, samo je žute boje." Dodatak: slika je skinuta sa fićo

- 20:02 - Komentari (41) - Isprintaj - #

19.10.2005., srijeda

Organizatorica

Danas sam nakon dugo vremena ponovo gledala Snjegulicu i 7 patuljaka, povedena malim postom od nekidan kod Jagode. Obožavam Diznijeve crtiće stare škole, ovi novi mi se ne dopadaju baš. Bila sam loše i malo spavala noćas jer smo legli tek iza pol 4, a to meni za moj dnevni tempo baš i nije bilo najlukavije. Uglavnom, danas gledam više uskriž jer mi se oči same od sebe sklapaju i zijevam ko nilski konj. Đumbus u kuhinji nitko nije pospremio, nikakva dobra vila mi se nije smilovala i napravila to umjesto mene. Kuhala nisam ništa, a klincima sam uvalila spasonosne Hippove kašice, bundeve s rižom, jedine vrste kašica koju banda želi jesti i za desert pudingov flameri koji sam smućkala lijevom nogom, da mi se ne može prigovoriti da baš niš nisam delela cijeli dan. Gledamo mi tako film i ja se u jednom momentu dosjetim jadu. Po gle kak se ona fino izorganizirala, životinje su joj dobrodušno pokazale kućicu neurednih patuljastih muškaraca, a ona ih je iskoristila da tamo naprave red. Vjeverice i zečevi peru suđe i brišu prašinu i paučinu. Jeleni i košute pumpaju vodu, a rakuni peru veš. Ona će kao mesti i uzela je metlu ali nisam vidjela ni u jednoj sceni da je s njom nekaj i napravila, a znala je naređivati vjevericama da se smeće ne mete pod tepih. Nevjerojatno kak je to na brzaka sredila. De facto je samo zbrljala klopu ali i to je pitanje jer taj dio nismo vidjeli. Možda je to juha iz vrećice ili nešto još gore. Čak su i cvijeće u vazu stavile ptice i same nalile vodu. To ja zovem dobrom organizacijom, mala je stvarno talentirana. Dok sam tako ležala i gledala to čudo od posla, sjetila sam se da na vanjskom zidu kuće u onoj ukrasnoj lozi koja pokriva cijelu zadnju stranu, spavaju silni vrapci i zapitah se dal bih i ja mogla nešto slično izorganizirati. Hm... Ma samo da iz mašine izvade čisto i sporeme ga u ormar, a onu tonu zmazanog, utrpaju u mašinu i upogone stvar. Operu i opeglaju još jednu tonu veša i usišu sobe. Ja sam tu poprilično u prednosti pred Snjegulicom sa svim tim pomagalima, a mogla bi ih i platiti po satu, u hrani naravno. Moram to još razraditi. Idem sad ubiti oko, ne mogu više...

- 22:46 - Komentari (48) - Isprintaj - #

18.10.2005., utorak

Fina papica

Danas imamo jednog dragog gosta, kojeg dugo, dugo, dugo nismo imali u gostima. Nekad davno dok je još živio u Engleskoj, viđali smo se vrlo često, a otkako se preselio u Njemačku ovo je prvi put u 4 godine, baš smješno. Morala sam skuhati nešto specijalno jer on voli moju kuhinju, nema smisla da se nakon toliko vremana pokažem u lošem svijetlu (he he). Imam u glavi već dugo jedan specijalan recept koji se već dugo spremam iskušati i danas sam si dala malo više truda i vremena. Bila sam poslijepodne u kupovini dok su mali hahari ćorili i nabavila sve što mi je potrebno. Radila sam pečene patliđane, luk i tikvice na poseban način, sa maslinovim uljem i maslinama, a sve zajedno kasnije premazano sa smjesom češnjaka i peršunovog lista. Uz to tri vrste sosova i to ovaj puta hladnih jer uz patliđane ne paše ništa toplo, već upravo suprotno, da bude što laganije i probavljivije. Jedan je sos bio od sitno isjeckanih račića sa tvrdokuhanim žumanjcima i senfom, žlicom kiselog vrhnja i malo majoneze, a kad je smjesa već umješana i sitno kosanim peršunovim listom. Mmmmm, mljac. Drugi je ljuti jer moj dragi voli ljuto sa patliđanima, a i opčenito. Ljuti feferon isjeckan bez sjemenki na vrlo sitne komadiće, po mogučnosti crveni, zbog estetskog momenta ;), umješan u kiselo vrhnje sa kapljicom ljutog maslinovog ulja u kojem se brčkalo oko pol kile čili papričica jedno tri mjeseca (opako ljuto). Malo senfa i to ljutoga, prstovet soli i paradajzić na vrhu izrezan u zvjezdu, za ukras. A treći je samo maslinjak pomješan sa češnjakom i peršunom ako netko (ja npr) želi pojačati aromu pečenog povrća. Kupila sam si nekidan, baš krasan kompletić za sosove, tri laka komada porculanskih bijelih zdjelica na drvenom tanjuru. Mislim da mu je namjena za suši ali za sad će trpiti moje sosiće dok se ne ispraksiram u sušiju. A da ne zaboravim specijalan recept, evo i njega. Patliđane, luk i tikvice izrezati na 5-6 mm debele šnite i obilato nasoliti i ostaviti oko pola do sat vremena da se dobro oznoji. Zatim samo odliti vodu, a komade dobro osušiti kuhinjskim papirnatim ručnicima. U gusanu tavu sa rebrima naliti maslinjaka da ozbiljno prekrije dno ali ne i rebra, zatim na vruće ulje naslagati poprijeko i dobro ispeči sa obje strane do momenta dok se skoro ne raspada. U vatrostalnu posudu ili keramičku, predviđenu za lazanje ili sl. politi onom smjesom sa češ. i perš. listom te poslagati uredno po dnu pa svaki komad za sebe također namazati smjesom ali blago da ne bude previše češnjaka, a između poslagati fine masline iz ulja. I tako jelte, dok ima materijala. Može se jesti i sa kruhom, ko voli, ja volim recimo. Radila sam uz to salatu od koromača sa crnim balzamikom. I to je to. Dobar nam je tek bio jer niš nije ostalo. Sve smo smazali nas troje ko gladni vuci. Bilo je stvarno izvrsno. Posebno mi je bio dobar luk jer ja ga inače ne volim ali ovako napravljen, bio je fantastičan, sladak, mirišljav i još sa maslinovim uljem, ma super. Idem sad vidjeti što ima kod vas, nisam danas stigla ni poštu čekirati, a kamo li nešto komentirati.

- 23:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #

17.10.2005., ponedjeljak

19 nam je godina tek...

Sretan ti rođendan Ivo! Ivo kao mali klinjo... Pusa mama ;))

- 15:12 - Komentari (37) - Isprintaj - #

13.10.2005., četvrtak

Nova klopa za male ljude

Danas sam radila kinesku klopu. Čim postaje hladnije meni ta vrsta hrane počinje raditi zazubice. Radila sam na sezamovom ulju i crnom soja sosu dinstane mrkvice, celer korjen, bambus, shitake, badem na listiće, limunovu travu, velike račiće i papriku, pa na kraju još dodam i rižine rezance. Za klince sam izdvojila jednu veliku zdjelicu, a nama sam dodala i jedan ljuti feferon. Mislila sam im dati da probaju pa ak neće, nikaom niš. Umješam natrag nama u klopu, a njima dam Hippove kašice. Za prvi put sam se poslužila štapićima, da probam kak će reagirati. Nevjerojatno je kako su klopali kao da sa štapićima jedu godinama. Inače su stvarno izbirljivi što se tiće klope, posebno Dawa, tako da sam bila sigurna da ovo neće ni pogledati nakon što kušaju. Samo su zjevali ko ptičice i gurali se ko će mi doći bliže. Sutra radim drugu varijantu sa svježim klicama mungo graha. To su mi omiljene klice. Prodaju se na porcije od pola kile i stvarno su svježe i jako jeftine. Azijata ovdje ima dosta pa im konkurencija radi.

- 20:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Malo prakse sa učiteljem

Danas smo uspjeli na jedvite jade organizirati čuvanje djece i to smo iskoristili odlaskom u Garchen centar u Minhenu. Danas je bila Puja Bijelog Zambale i Tsog nakon toga. Ta Pudja traje dugo, dugo i jedini je problem što smo tamo samo kao slušaoci, tj. ne sudjelujemo u pjevanju. Inače je vrlo dinamično i svašta se zbiva, nažalost nisam smjela puno slikati jer je Garčen friško operirao mrenu na oba oka, pa je osjetljiv na blic, a u Gompi je poprilično loše svjetlo pa su i sa flešom slike poprilično loše. Uspjela sam ga ipak malo uslikati dok trubi na ove egzotične tibetanske trubice, koje ispuštaju sve osim milozvučnog pjeva, posebno Garčenova jer mu se stalno začepljavala pa je ispuštala piskutave i šuplje zvukove, a on ju je stalno tresao i pokušavao popraviti pisak. Ili je zahrđala od stajanja ili su to "nove" stare jer nisam ih prije vidjela. Ovo je već sa Tsoga ili u prevodu ritual darivanja hrane. Jedan stol se stavi pod oltar i na njega se lijepo na pladnjeve složi hrana, koju svatko od prisutnih donese, zatim se blagoslovi i nakon ceremonije podjeli svima po malo. Tu Garchen djeli iz svog tanjura. Dawa je došao do njega i Garchen mu je dao prvo jednu čokoladicu koju mu je Dawa i vratio, nek se vidi ko ima uglađene manire, he he he. Zatim mu je dao jednu veliku šljivu koji je mali bacio prek ramena i tak. Dovela sam bila i Nyimu do njega i dobio je grozd, a kako je srećom Nyima veliki ljubitelj grožđa odmah je strpao par komada u usta i ogledavajući se okolo spazio našeg Lamicu. Brzo mu je prišao i dao mu svoje grožđe, naravno da su bili glavna atrakcija, rušeći i uzimajući sve što im se prohtije iz svih tanjura. Ko bi uostalom odolio takvim šarmerima koji te još i hrane. Bebisiterica je išla sa nama i zabavljala se s djecom u blagovaoni, sa ostalim klincima. Ovo je predzadnji put da se vidimo sa Garchenom pa smo mu donjeli i našu Thanku da nam je posveti, što je on rado učinio jer smo to božanstvo dobili na inicijaciji baš kod njega. Tako velike i lijepe Thanke su velika rijetkost, a naša je stigla preko našeg prvog učitelja iz Nepala. Oko nje se skupilo i lama i ljudi da ju vide iz bliza. Kad su gnjevna i polugnjevna božanstva u igri, onda su Thanke uvijek pokrivene sa lica. Otkrivaju se samo kad se radi praksa.

- 00:38 - Komentari (17) - Isprintaj - #

10.10.2005., ponedjeljak

Dovraga i vrt!

Jednom davno, dok je još svijet bio mlad i trava svijetlo zelena, a sunce nije tako divljački pržilo, dok su patkice veselo brčkale nožice u blatnjavoj kaljužici pored puta, u vrtu je vladao kaos. Trava je dosegla rame nekog povečeg i gadnijeg patuljka, a slak se omotao sam oko sebe i oko svega na što je putem naišao, ne bi li se probio grlom u jagode, ne , ne. Ne bi li se probio do prvih zraka sunca koje se pomaljaju rano u jutro i ulovio zadnji tračak u kasno večer. Jednom riječju, zarobio je u svoje zmijske zagrljaje sve cvijeće i ostalo smeće koje se tu slučajno ili namjerno našlo na putu njegovih znatiželjnih vitica. Svako dvorište u okolici bilo je ne puka urednost već oličenje pravog engleskog travnjaka u punom smislu te riječi. A ovo je bila, kao što i sami pogađate, jedna velika sramota. Fuj, sram te bilo, ako nečeš sve to pojesti dati ću te zlom Uliju da mu urediš vrt. To je bila glavna psovka i podštapalica bedastih majki, kojima su plašile svoju tumplavu nejačad, dok su ih prisiljavale da pojedu gadne kašice pred spavanje. Kako se to obično dešavalo za vrijeme kad je već sunce debelo zašlo za brda sivoplava i ljubičasta u daljini, klinci su si sa užasom u oku zamišljali Ulijev sablasni vrt u koji ni ježevi nisu zalazili. A vrt je zaista bio sablasan i to iz više, više manje nepovezanih detalja. Prvo, to je Uli koji je sam po sebi bio malo ćaknut i ne baš pri sebi svaki put, prisvojio komad mjesnog groblja i proglasio ga svojim vrtom. Nitko mu tu nije baš ni želio protusloviti jer je, kao drugo, bio i gadni kavgađija. A kao treće toga se nitko ni ne sjeća ali svi uvijek nabroje tri stvari u vezi gadnoga Ulija. I tri ga je pratio cijeli život, taj Uli je bio savinut kao loše napisan broj tri, ma imao je i trorogi šešir i skoro tri noge. Jednu je sigurno negdje izgubio dok se pijan vraćao kasno noću preko polja. Jednom su neki klinci niz prugu našli jednu otrgnutu nogu. Ma svi su bili ziher da je to ta treća Ulijeva koju je izgubio. I stavili su mu je pod poštanski sandučić, sve u nadi da se neće srditi ali čudna mi čuda, nakon toga je bio i gori nego prije. Odmah je uzurpirao još pis groblja i na tom djelu napravio roštilj sa kutnom garniturom, neukusno iskoristivši dva postarija mramorna groba. No vratimo se vrtu, kao što mu se i Uli redovito vraća, posebno kad se napije i tetura unaokolo u potrazi za vlastitim krevetom. Čuli su ga jednom kako kune iz vrta: "Proklet da si i ti i tvoji vrtići, huljo jedna i ništarijo! Gdje ti je kraj, a gdje početak. Vrati mi moj krevet! Odakle ova ploča ovdje? Što je ovo, pa gdje je moja čaša?" I tako do bogtepitaj kada, dok nije iznemogao zaspao pod nekim spomenikom sa anđelom na vrhu. Ujutro tj. u podne, kad je napokon uspio otvoriti oči i kad je skužio gdje spava i što mu se sve dogodilo noćas, odlučio je naš mili Uli (kako to dobro zvuči) urediti vrt, a ne da mu se dešavaju ovakve nevjerojatne stvari da ga vlastiti vrt zarobi i ne pušta van. Jedini problem je bio u tome što nije imao nikakvog alata jer za tako zapušteni teren ni bager ne bi bio dovoljan. Odlučio se nakon dugog mozganja na farmu ovaca i koza od njegovog zlog prijatelja Redskina. Otišao je prečicom do njegove farme jer nije ni znao da se do tamo može i cestom i da je puno bliže i sa manje rizika od padanja u nevidljive jarkove pune koprive i mutne vode na dnu. Kako je Recki, tako ga je Uli zvao od milja nakon što su ih obojicu izbacili iz pionira, imao visoku ogradu da mu se farma ne razbježi okolicom, Uli je stao na prste i vikao preko ograde ne bi li ga se čulo što dalje i što više. Recki !Recki! Daj me stipu tranu! Trebam neke ovce! I sve se dere ko stari jarac, a Recki je malo nagluh jer ga je mama dok je bio mali i zločesti jednom pošteno opaučila tavom po tintari, pa ga je malo jače nagnječila i odonda je na to uho malo slabiji. Ali kad netko nešto viče on uvjek načuli baš to nagluho uho ne bi li bolje čuo. I sad je čuo "Trebam neke novce" i nije mu to bilo milo. Zato mu je odgovorio. "Nedam novce stari prdonjo, ležiš na novcima i još posuđuješ od prijatelja!" Uli je vikao svoje Recki svoje i tako bi se valjda nadglasavali do bogtepitaj kada, da to sve nije strašno išlo na živce njegovoj ženi i koja je odlučila napraviti tu reda, pa je Reckiju rekla da se gubi u kuću i da će ona to riješiti. Recki se pokupio ko pizda, što je zapravo i bio. Jagoda je sredila stvar u tri rječi i uvalila Uliju 10 koza i 20 ovaca na tjedan dana sa kamatama. O tome nisu u detalje već samo prek plota. Ona će mu dofurati sutra stoku sitna zuba, a na njemu je samo da im priredi vodu i cigarete. Cigarete su za Jagodu, ovce i koze su nepušači. Kako je rekla tako je i napravila. Dofurala mu stoku, pokupila pljuge i pravac birtija. Ta Jagoda je ženska i pol, to svi u selu kažu, a Recki je pizda, pa i to svi znaju. Sad su na terenu bile ovce i pitanje je sekundi kad će pojesti onaj vražji korov, slak i ostale trice. Tome se Uli silno veselio, svaki čas je išao baciti oko na prozor da vidi dal je slak došo tražiti milost ali nije bilo nikoga. Iz vrta se čulo samo bleeeejaaaanjeee i mekeeeetaaaanjeee i žnjam, mljac, krck i to samo kad bi zabunom mrknule koze kojeg pužića u kućici. No da, nakon pet dana, u vrtu nije bilo ni spomena travi i grmlju, bio je to klasični engleski travnjak, nježno prošaran mramornim pločama u raznim bojama i malenim crnim brabonjcima. To je navodno dobro kao gnojivo, tako kaže Jagoda, a ona zna. Danas je dan vraćanja stoke i plaćanja kamata. Enigma, ali Jagoda zna. Zna i Zeko ali to je iz drugog filma. Jagoda je došla i mirišala je po sapunu i to onom finom. Luksuznom. Onom što se zove Lux ili nekako slično, zna Uli za to, vidio je jednom kod Jagode. Jagoda je s vrata rekla, a sad kamate. Uli je bil malo drven ali skužil je odmah da nekaj hoće od njega, ma da, kamate je htela. Pa zemi si kaj hoćeš, joj je rekel, a kaj bu drugo. Jadničak muški. Jagoda je krenula u glavu. Skinula je baloner i ostala u bijelom čipkastom rublju. Bila je sexi do bola i da, bolilo ga je silno među nogama od tog njenog veša, a to joj je i rekel. Čuj Jagoda, boli me kurac za taj tvoj luks i taj veš. Zemi si tu kamatu i odi doma sa tom stokom, nemrem više dihati od smrada. Jagoda mu je zaljepila jednu zidarsku tak da se okrenul oko svoje osi i zapiknul nosem u kantu s napojem. Okrenula se demonstrativno, pokupila svoj balonac i pravac vrata. Uliju su se oči sklapale od muke i boli, pogledal se u špigl i tam je vidio jednu razbijenu njušku sa krvavim okom i podlivenim obrubom, dva razbijena zuba jer je u padu pogodil željeznu ručku od velke kante za napoj, koja mu je usput i poderala pol labrnje. Jednom rječju užas. Pogledal je u vrt bez one trave i gadno opsovao svim svecima sve po spisku. Još je jednom pogledao i pljunuo ali se slina zaljepila i slila njemu niz bradu preko razbijene laloke. Od bjesa je poskočio i pao kroz verandu udarivši se pri tom glavom o mramorni spomenik. Ostao je na mjestu mrtav.

- 23:57 - Komentari (23) - Isprintaj - #

09.10.2005., nedjelja

MOMO - mongolski specijalitet

Bayasaa, momo i masleni čaj... Prošlu nedelju kad smo se oprostili sa Maitreya projektom, umjesto kući, otišli smo do naših prijatelja Mongolaca. Svu robicu blizanaca dobije njihov sin Nomunbileg. Inače nas je teško natjerati uopće na bilo koju akciju sa blizancima jer to iziskuje strateško planiranje koje nam se obično, ne da poduzimati ali ovaj put nismo mogli preskočiti tako izuzetnu priliku i ne otići po blagoslov i pri tom pogledati svete relikvije koje će kasnije biti ugrađene u oltar srca, statue Buddhe Maitreye, ali o tome sam već pisala dva posta niže pa mi se ne da ponavljati. Kiša je lijevala ko iz kabla kod nas. U Minhenu je sipila ali je svejedno bilo sve i više nego mokro i grozno, a sa blizancima hakl do jaja. Kad se sad sjetim, uopće mi nije jasno kak smo se upusili u tu avanturu, posebno jer smo se i naklipsali po gradu. Nema šanse se sparkati u pješačkoj zoni, gdje je bila izložba i kasnije kod Bayasae u studenskom gradu. Uglavnom, Bayasaa je za nas radila momo, mongolsku klopu koja je kod njih nešto najnormalnije kao kod nas štrukli sa sirom, samo puno hranjivije i jače. Momo je zapravo dim sum ali mongolska varijanta sa mesom, povrćem i rezancima. Tjesto je integralno i nesoljeno. Oni zapravo jedu skoro neslanu hranu. Probali smo jednom jakov sir, koji je bio potpuno neslan i masan ko vrag sa vrlo vrlo egzotičnim okusom i mirisom ali nije bio loš ako ste to pomislili, dapače, bio je izvrstan, žestok ali odličan. Dakle, momo je punjeno tjesto i kuhan na pari. Tibetanci imaju nešto vrlo slično ali sam zaboravila kako se zove, to smo jeli za Losar (tibetanska nova godina), kad je Lamica radio klopu i tada se te punjene torbice kuhaju u juhi i to je izvrsno. Najsmješnije je što uz to ide salata od paradajza. Meni to nikako ne ide zajedno ali šta je tu je. Sva klopa im je jako jednostavna i fokusirana samo na jednu vrstu jela. Nema sosova, juha i predjela. Samo jedno glavno jelo. Oh da, i skoro zaboravih, za dobrodošlicu se servira masleni (putreni) čaj. To je onaj veliki lonac na peći lijevo ili ona zdjelica ispred mene. Kad sam to popila dobila sam još jedan isti takav, a taman sam mislila da sam se riješila istoga. Ma ne, nije loš ali bi mi čaša vina ili pive sigurno bolje legla. Da sam znala da će mi još natočiti, polako bi ga pijuckala cijele večeri ;)

- 23:07 - Komentari (25) - Isprintaj - #

06.10.2005., četvrtak

Muka po očevima

Pričam nekidan svom mužu, kako Monoperajankina klinka već na veliko govori i svašta radi, a naši tutleki niš. Bila je to kobna greška u koracima. Ja uvijek zaboravim da su to njemu jadnome prva djeca i da on blage veze nema da je to zapravo prilično uobičajeno da muška djeca progovore malo kasnije od curica i da se tu nema kaj za dodati. Pa svi znamo da su cure naprednije, inteligentnije i prije, a i poslije u životu. Sad bi on da ja vodim djecu pedijatru. Pa rekoh, kojim povodom??? Djeca zdrava, vesela, zaigrana, vječno u pokretu. Rekoh, a zakaj da ih vodim, fakat ne kužim. Pa niš ne govore. He he, ma reko znaš kaj, ak treba nekog voditi doktoru to si onda ti. Bole te leđa, išjas, šepaš, imaš povišeni šećer, kost u trbuhu jer se nemreš sagnuti, a da pritom ne prekuneš uzduž i poprijeko. Tebi je vrijeme za jednu generalku, a rekoh, djecu ostavi meni, budu progovorili kad im dođe vrijeme za to, ni prije ni poslije. Ne, on će voditi ako ja neću. Ma reko vodi, vućka mi se, ali ja ne idem sa tobom, blamirat se ne želim i točka. I tako bi. On je odlučio slijedeći tjedan ići sa njima pedijatru. Komedija al kaj sad... P.S. MonoperajAnko, to si sve ti kriva, kaj se hvališeš sa svojom princezom, šuti i uživaj ;)))

- 21:11 - Komentari (37) - Isprintaj - #

05.10.2005., srijeda

Skoro sam zaboravila...

Nyima u igraonici papa grožđe... Dawa i Luka u žaru igre pred ćorku... Jučer su mi blizanci navršili 20 mjeseci. To je više podsjetnik za mene, nego razlog za čestitanje od vas. Želim da mi sličice pokažu kako napredujemo iz mjeseca u mjesec. Za sada samo bujamo ko krafne, nadam se da će stati već jednom i početi se izduživati. Lajavi su ko male babe. Valjda na tatinu mamu. He he. Glavna uzrečica im je; Ko je to? Govorimo malo. Kiki, vava, brmmm brmmm, pi pi, ko ko, koka, peso i pa pa. Naravno i mama, tata. Oh da i njama, njama. Zna se, ne? Sad će majke curica koje su i mlađe od mojih hahara, sigurno reći, pa moja govori već cijele rečenice. Je, i moji bi da su cure ali nisu ili da nisu blizanci. Imaju perfektan jezik sa brdom riječi koje mi uopće ne kužimo, a oni se na njemu super sporazumjevaju i valjda i viceve pričaju. Svako jutro kad se zbude, opale sitnu spikicu prek kreveta i onda jedan priča drugi samo kima glavom i potvrđuje ili se čudi ko picek glisti uz obavezno Oooo, Aaaaa, Ohooo itd. Obično je sve popračeno bučnim smijehom. Mi samo škicamo na jedno oko i pravimo se da ćorimo jer kad smo mirni oni spikaju neometano, a čim skuže pomak, odmah mjenjaju fokus na nas. Ludo. Prava su banda gusarska, penju se po svemu i svukud mogu doći i moraju biti konstantno na oku jer su uglavnom u kvaru. Za telefoniranje, koriste sve raspoložive stvarce, od pasje koske preko daljinskog do cipelice, sa svime se može komunicirati. To se stavi na uho i onda se priča, ne. Ako se uspiju dočepati pravog mobilnog ili telefona onda spika ne prestaje dok telefonu ne iscure baterije. Lajava banda, strava. A kad dobiju baku na telefon za istača, prvo pada dnevni izvještaj na super nerazumljivom jeziku. Cakano. Pokušala sam ih par puta snimiti na video kameru ali čim ja izvadim kameru oni se namjeste u pozu i šute. Tak je to.

- 22:34 - Komentari (22) - Isprintaj - #

04.10.2005., utorak

MAITREYA PROJEKT

Bili smo u nedelju pogledati izložbu drevnih i svetih budističkih relikvija, koje će biti nakon turneje pohranjena u Oltar Srca, 152 metra visoke statue Buddhe Maitreye, koja se gradi u gradu Kushinagaru u indijskoj državi Uttar Pradesh. Ogroman tron visine 17 katova funkcionalno će biti iskorišten i posjeduje dva ogromna oltara. U samom Buddhinom tijelu također se nalaze još 15 različitih oltara. Sa svakog mjesta u okolici, moći ćete meditirati gledajući kip Maitreye. Ulazi su razmješteni u podnožju lotosovog trona... Kad se prođe kroz lotosov tron, pogled pada na Maitreya Gompu sa 12 metara visokom statuom. Ostavljajući lotos tron u pravcu glavne građevine, može se Maitreya Gompa proći okolo naokolo, gledajući u Gompu kroz vrata na desno. U kružnom obilasku može se vidjeti 12 metara visoki Maitreya u Maitreya Gompi. Na zidovima sa strane nalaziti će se 1000 slika Buddha ovog vremenskog perioda (Kali yuga). Popnete li se stepenicama ili liftom, moći će te vidjeti Maitreya Gompu odozgora. Zid iza statue je visok 50 metara i na njemu se nalaze 200 000 Buddhinih slika. Na višoj razini, nalaziti će se 10 metara visoka statua Buddhe Shakyamunia, historijskog Buddhe. Stakleni zid iza njega sadržati će 200 000 Buddhinih slika koje se uzdižu od Maitreya Gompe. U Shakyamuni Gompi moći će se kroz stakleni zid vidjeti 1000 slika Buddha naše epohe. Ostavivši Shakyamuni Gompu, moći će se još više popeti, do samog vrha trona. Ovdje gore u bedru statue, nalaziti će se sala za Polje Zasluga. U centru te prostorije nalaziti će se 10 metara visoka statua sa preko 390 Buddha i budističkih majstora usred sale. Nju će okružiti 12 različitih oltara posvećenih određenim meditacijskim božanstvima. Maitreya projekt

- 13:29 - Komentari (27) - Isprintaj - #