Bugenvilija
28.10.2005., petak
Razočarenje
 Koliko vam se puta desilo da vam netko nešta obeća i onda to zaboravi, a vi ostanete ko posrani. Meni se to dešava cijeli život. Izgleda da sam baždarena na to. Tako evo i sad. Jučer još, trebali smo putovati za Zagreb, a naravno da to neće biti tako kako si je to zamislio mali Perica, saznala sam u utorak. Baš fino, tako su mi svi planovi fantastičnom brzinom pali u vodu. Otpali svi dogovori i ja ostala posrana jer ko zadnja šmizla uvijek sve otkazujem u zadnji čas. No da. To kako se ja osjećam, nadam se da je svima jasno. Najradije bi nekoga ugrizla za nogu ili dobro protresla za šiju, baš onako kako to radi Kiki dok se igra sa svojim plišanim igračkama. Stepe ih dva tri puta snažno da im strga kičmu i to je to. Tako bi i ja, samo još nisam našla pravog krivca za moje probleme, nema onog na koga mogu pokazati prstom i reći: On je taj! To je naprosto splet okolnosti koje se iz nekog neodređenog razloga uvijek poklope sa našim planiranim odlaskom doma. Za ne povjerovati. Da trebam ići negdje drugdje, možda se to ne bi desilo, makar nekako sumnjam. Divim se ljudima koji se naprosto spakiraju i odu. I dođu, što je najzanimljivije, na mjesto kamo su namjeravali. Koji mogu planirati i više od 7 dana u naprijed i sve pet, sve im super prođe. Koji nemaju baš u trenutku kad kreću na put još desetak stvari koje svakako moraju napraviti to jutro. Koji pranje auta i kontroliranje guma ne ostave za neku, obično prvu, pumpu na putu. Ma ne želim više ništa nabrajati, zlo mi je već par dana od svega toga. A kako i ne bi bilo, kad sam sve ali baš sve odlično organizirala i pripremila teren, i sad, ćorak, ništa, nula, njente, zero, itd. Idem sad ubit tugu u ... alk ... ups! čaju. |