| < | listopad, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
A never-promised rose garden.
Richard Burton's translation of Saadi's "Gulistan"
lolavictrola@yahoo.com
Linkovi
Hidden children
Perlentaucher
Exquisite Corpse
New York Review of Books
The Gramophone
The New Yorker
Gambit Weekly
The Village Voice
The Film Society of Lincoln Center
Live Journal images
Louise Brooks
The Tiger Lillies
How to eat mangoes
How Stuff Works
Humbul Humanities Hub
Mouse development
Lya De Putti
Strange Attractor
Comiclopedia
Tijuana Bibles
Words Without Borders
Le Courrier des Balkans
Minamoto Kitchoan
The Internet Movie Database
Film Noir
La Cinémathčque française
Cuba Solidarity
Agnes
Ateh
Atrios
Baghdad Burning
Bidon
Blind Lemon Jefferson
Boris i Luka
Cannonfire
Cosmic variance
Dan Savage
Daut
Feminist blogs
Filologanoga
Haramlik
James Wolcott
Jimbo
Jordan
Juan Cole
Juliere
Kaseta
Kleeon
Koka
Makedo
Marsal
Moljac
Monoperajanka
Nachtfresser
Nikola
Pharyngula
Pike
Quod scripsi, scripsi
RealClimate
Rozi Slon
Scientific American
Squid
(xvii)
Syria Comment
SyriaPlanet blogs
Širin
Tea Time
Thanatz
Tramtincica
13
Vampir probodeni
Vampir uskrsli
Xiola
Arhiva:
Prvi post
9/11
Happy married people
Gay vjencanja u San Franciscu
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija, I
Kako otici u Ameriku, II
Kako otici u Kanadu
Biologija zene i seksa
Moja muzika
Zeno, STOJ!
Kerry vs. Bush u Isuslandu
Bloomsbury
Delia Elena San Marco
Je li cool biti gay?
PFLAG
Hodoljublja
Women in science, Pakistan
Bellocq
”Heather ima dvije mame”
Nacisti i Crkva
Sovjetske slikovnice
Jan Morris
Fuge i lutanja
On bullshit
Prava homoseksualaca sirom svijeta
Genitalno sakacenje zena
O klitorisu
Deset dana u Havani
G*U*L*I*S*T*A*N
  Eliza Starr Byard and Eva Maria Kolodner affirmed their partnership yesterday at Dish, a restaurant in New York. The Rev. Kristen Klein-Cechettini, a minister of the Metropolitan Community Church, led the commitment ceremony. Ms. Byard and Ms. Kolodner graduated from Yale, where they met. Ms. Byard (above, left) is 36. She works in New York as the deputy executive director of the Gay, Lesbian and Straight Education Network, a national nonprofit organization fighting anti-gay bias in schools. She is also the chairwoman of Arts Engine, a nonprofit organization in New York that produces and distributes documentaries on social issues. She received a master's and a doctorate in United States history from Columbia. Ms. Kolodner, 33, is a feature-film producer and a partner in Salty Features, a production company in New York. She was a producer of the film "Boys Don't Cry." She is also a board member of NewFest: The New York Lesbian, Gay, Bisexual and Transgender Film Festival. |
jooooos o cokoladi!
- 20:14 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Payard mi je bio najdraza slasticarnica, ali mjesto u kojem sam s vremena na vrijeme kupovala cokoladu, bila je La Maison du Chocolat, raj na ovoj gorkoj zemlji, Madison Ave. i 79th St. (pisi, Xiola!) |
jos o maaaaaaaleckim ljudima
- 20:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #
- 20:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
Imala sam gadan dan, pa za raspolozenje da se sjetim malo omiljene slasticarne u New Yorku: Payard. Iza slasticarne je bistro, u slasticarni samo 6-7 malih stolova, uvijek zauzetih, u izlogu svadbene torte. Kolaci koje sam voljela! Pont Neuf, Chinon, Louvre...    |
|
"Shime" (necakov "radni naslov", kazu) jos nema ime! Pitali mi necakinju, 2 i pol godine, kakav joj je braco, a ona: "Bljak!" Malac papa, spava, spava, papa i neka samo tako nastavi... Teta razmislja o poklonima... Teti je pun kufer posla i ove bande s kojom radi, teti se ide na odmor preko reda... *uzdah* Idem danas po kljuceee! Preseljevanje stvari iz NYCja doci ce me oko tri stanarine (eh, Daute, ako vozis propustili smo oboje dobru priliku), ali sto je tu je, vrijeme je vise da se nadjem s mojim junkom na okupu. Zivjet cu na rizi i jabukama do ozujka, recimo... C. mi se javio iz Berlina da jedva ceka natrag u Toronto, sto je u redu, ali kaze da uci hrvatski, sto nalazim alarmantnim. Ne, ne, decko od 19 godina bez stana i posla u Torontu. Ne uciti hrvatski. Nadala sam se da me moja relativno poodmakla dob diskvalificira za potencijalne, hm, zanose, ali vidis vraga, vec me neko vrijeme malo muce njegovi ceznutljivi mejlovi, o sklonosti pozivima usred noci da ne govorim (sad iskljucujem telefon, zato sam propustila i prvu vijest o "Shimi", grrr...) Optimisticki se nadam da C. samo pikira na stan (zalim, ni u ludilu!) vidim da ce nekakvog razjasnjavanja biti. |
Nova vrsta patuljastih hominida!
- 22:01 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 Pretpostavlja se da su bili visoki samo oko metar, s mozgom triput manjim od naseg... Pronalazaci su ih prozvali "hobitima". Dwarf hominid lived in Indonesia just 18,000 years ago. |
If you want to photograph the analemma -- the yearlong pattern the sun etches in the sky as the Earth orbits around it -- there are lots of things to worry about. >Greek astrophotographer Ayiomamitis took these multiple exposures of the sun on one piece of film at the exact same time every several days over a period of a year. The image of the Temple of Apollo in the foreground was added later with Photoshop. |
Growing Up With Mom and Mom
- 00:01 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Magazin danasnjeg NY Timesa na naslovnici donosi clanak o odrastanju u gay obiteljima.  An American family, since 1981 (from left): Sandy Russo, Ry and Cade Russo-Young, Robin Young. As more and more gay men and lesbians feel comfortable coming out earlier in their lives and the possibility of legalized same-sex marriage appears to be gaining ground in select states, Ry's experience may represent the future of gay households. Already, the 2000 Census reported that some 150,000 same-sex couples had children in their homes. If the last three decades of the gay rights movement focused on sexual freedom and acceptance, the next three decades seem destined to continue the current battle for the right to marry and, by extension, the right to be a parent. Of course, even without the benefit of legal protection, gay men and women have been raising children for long enough and in large-enough numbers that they've become an acknowledged part of their communities. Schools in places like Los Angeles and Boston mount displays of famous gay figures and make sure the library includes books like ''King and King,'' about a prince who marries a princess's brother. |
Biodiversity: A tragedy with many players
- 22:37 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
 Oko jedne trecine, mozda vise, vodozemaca je pred pomorom. A tropical peat swamp is not a welcoming place. Its acidic waters sting every tiny scratch on your body. Hold your hands just beneath the surface and you can't see them through the tannin-laden water. The only bonus is that leeches don't fancy the murk. But Peter Ng, a taxonomist and conservation biologist at the National University of Singapore, loves getting up to his armpits in the mire. Ng has discovered that the peat swamps of southeast Asia are teeming with rare species of fish and crustaceans, many of which are new to science. "Peat swamps have been badly neglected," says Ng, who pulls out novel specimens on nearly every dip into these hostile waters. His team has found a treasure trove of biodiversity in other unlikely places too, including the broken rubble of dead coral found off tropical beaches. Now Ng is engaged in a race to catalogue these neglected faunas before many of them are wiped out by Asia's relentless economic development. The peat swamps, in particular, are being drained as fast as he can sample them, sometimes for urban or agricultural development, at other times — in a bitter irony — under the guise of 'environmental improvement'. The rich faunas found in such neglected habitats underline a growing realization that conservation biologists really know very little about our planet's biodiversity (see 'Hyperdiversity, or hype?'). But Ng's quest is driven by more than academic interest. "Scientists and environmental managers need to know these habitats exist and that they deserve to be conserved," he says. "If they are lost through ignorance or misinformation, then it will be a terrible tragedy." [...] Vanishing world Living in the concrete jungle of Singapore, Ng knows all too well the consequences of unfettered development. Last year, he published a paper in Nature8 that used the detailed records made by British colonial naturalists to document the extinctions that have occurred since most of Singapore's forests were cut down. Extrapolating from these data, Ng and his colleagues concluded that up to 42% of the species currently in southeast Asia's forests will disappear over the next century if habitat destruction continues at its present rate. About half of these will be global extinctions, as the species are not found elsewhere. The race to catalogue biodiversity before it disappears is particularly intense in the peat swamps, which are disappearing at a frightening rate. The drainage is even affecting neighbouring bits of forest; dried peat bogs have fuelled huge fires that have razed some areas. When he talks about the threats to the peat ecosystems, Ng's natural enthusiasm can't hide a deep melancholy. He has become a reluctant ambulance chaser, rushing in to sample sites earmarked for development. The collecting methods that Ng's team uses in such cases are severe and destructive. "We call them salvage operations," he says. "We catch whatever is scientifically valuable, knowing full well that there is no tomorrow. It is a very rotten feeling." Ng hopes his work will counter the ignorance that underlies the blasé destruction of these habitats. Officials and developers argue that there is no point conserving the swamps because there is 'nothing' there. "These places don't have big, sexy animals," Ng concedes. "But in almost all cases, when they say a place is species-poor, they're wrong." He remains gloomy about the chances of protecting the remaining swamps from the tide of development. But at the very least, Ng is determined to reveal for future generations the true magnitude of the devastation that is now being wrought. "The story is much more tragic once you know the characters," he says. |
Anniversary
- 17:28 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Godina dana od dolaska u Toronto. Neobicna: puna stresa, a malo pravih dogadjaja. Ipak: uradila sam sto sam htjela, postigla zeljeni cilj, istrcala jos jednu trku, opet na moj nacin: sasvim sama. Bez pomoci, bez poznanstava, ogranicenih financijskih mogucnosti i s uobicajenim teretom perfekcionizma, osjecaja krivnje, nesigurnosti i straha. Odsad moze samo biti bolje. Robert je sinoc umro, nisam ga nikad srela. Vivienne prica kako je bio angaziran u tuce fondacija za umjetnost i kulturu; o skijanju da se ne govori. Veliki krug dobrih dugogodisnjih prijatelja iz ovdasnjeg skijaskog drustva, Kasia nece biti sama. Djece nisu imali, njeni rodjaci su u Poljskoj. Jutros sam naisla na Keitha i formalno objavila da cu otici prvog. U velikoj sobi sada je vijetnamski pedijatar, u podrumskom stanu prezgodni profesor s Ryersona, do banja jos uvijek degutantni Horkman. Od dolaska, zivjela sam sa: --bleskastom Indijkom, cinovnicom iz Vancouvera --simpaticnom flamboyant svedskom tehnicarkom --kirurginjom iz Francuske Guyane --frendicom iz New Yorka, indijskom ekonomisticom i --njenim holandskim deckom fizicarem --gay parom iz US, jednim profesorom i lijecnikom --madjarskim profesorom informatike --argentinskim inzenjerom --spanjolskim studentom antropologije --njemackim novinarom i --njegovom curom meteorologom --kineskom nedovrsenom studenticom medicine, koja je otvarala vlastiti internetski biznis "usamljena srca" --uciteljicom iz Niagara Fallsa koja je htjela u veliki grad --brazilskim biznismenom --parlamentarcem iz Hamiltona E, bilo je dosta. |
Saw Jacques Tati's beautiful "Playtime":  Finished William Kotzwinkle's hilarious, endearing, gross & tender "Book of love". |
The Lonely Doll
- 19:29 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 "The Lonely Doll" tells of a child who lives alone until two teddy bears appear, providing her with a family and some strict rules. Slikovnica prvi put objavljena 1957. |
 Michael Patrick Simon and Marc D. Weiner affirmed their partnership yesterday at the Doral Forrestal Conference Center and Spa in Princeton, N.J. Rabbi Claire M. Green led the commitment ceremony. Mr. Simon (above, left) is 40 and is known as Patrick. He is a senior director at Princeton Consultants, an information technology and management consulting firm in Plainsboro, N.J. He received two bachelor's degrees, both summa cum laude, from Michigan State University, one in mathematics and the other in physics. He also has a master's degree in astrophysical sciences and plasma physics from Princeton. Mr. Weiner, 45, is the project director of the Office of Population Research at Princeton. It oversees the Campus Life in America Student Survey, a Ford Foundation project in higher education. He is an author and an editor of "The Future of American Democratic Politics" (Rutgers University Press, 2003) and a doctoral candidate in political science at Rutgers. Mr. Weiner graduated from Syracuse and received a law degree from Widener University. ------------------------------------------------------------------------------------------- Objavljena je jos jedna studija ciji rezultati idu u prilog stare ideje o materinskoj genetickoj prednosti muskih "homoseksualnih gena". Novinarski prikaz: How nature allows the 'gay gene' to flourish |
 Finished Richard Powers' "The time of our singing" and "Gain" and Marjane Satrapi's moving "Persepolis".  Marjane Satrapi   |
|
Yankee! Pitao si za komentar, istina je to, glass ceiling postoji. Sto se vise penjemo piramidom moci, zena je sve manje. xvii, meni se cini da se FESB moze tuziti (ako uopce postoji zakonski okvir koji prepoznaje spolnu diskriminaciju), ne mozes imati u jednoj kuci po demokracije, po monarhije. Nema veze kakvi su odnosi na pojedinim odjelima: za jednu instituciju moraju postojati jedinstveni kriteriji i policy. Podsjetila si me na nesto sto mi je ispricao jedan poznanik: njegova necakinja isto je zavrsila nesto na FESBu, magistrirala, bila najbolji student, a nikako joj nisu davali stalni posao, nego obnavljali ugovor po 6 mjeseci, zatezali itd. Jednom se opet pozalila, a sef joj: "A, kolegice, vi bi posal, pa posla ima... svaki dan otvori se neka nova butiga..." Cura ga pogledala--il ga pljunut il se nasmijat--i otisla. Ne doma. Van. Doktorirala je i radi za kanadsku NASA koja ju je sponzorirala od prvog dana. Evo jednog eksponiranog primjera akademske diskriminacije iz Amerike: tuzba i kasnije studija polozaja zena na MIT-u, valjda najelitnije tehnoloske skole na svijetu. Zene nisu cinile niti 8% stalnih profesora, premda cine gotovo 50% studentskog tijela. A Study on the Status of Women Faculty in Science at MIT Marginalization increases as women progress through their careers at MIT. Examination of data revealed that marginalization was often accompanied by differences in salary, space, awards, resources, and response to outside offers between men and women faculty with women receiving less despite professional accomplishments equal to those of their male colleagues. Tesko je razluciti ima li zena manje na vrhu ili u znanosti jer ih manje tome stremi ili ih jos drustvo sabotira, vjerojatno se radi o kombinaciji uzroka. Jos se pitanje moze pomaknuti unazad: ako manje zena nego muskaraca zanima znanost ili opcenito profesionalni uspjeh, je li to zato sto tako osjecaju, ili zato sto su tako odgojene, zbog atmosfere i strukture cijelog drustva? A jasno, svaki individualni slucaj moze biti prica za sebe. I u idealnom ravnopravnom drustvu vecina zena bi se kad-tad suocila s problemom radjanja: nazalost, najveca plodnost poklapa se s periodom najvece akademske plodnosti. Ovo ne znaci da je nemoguce imati djecu i sjajnu karijeru: samo da je vrlo tesko--neopisivo teze nego muskarcima. Sto se US tice, tu je i problem sto nema niti one drustvene pomoci koju nudi Evropa, placena porodiljna za oceve, na primjer, javni vrtici itd. Drugo, njihov patrijarhalni, puritanski i merkantilisticki mentalitet otezava izbor tehnickih karijera za zene na osnovu i tradicije i poslovnog smisla (ovaj potonji radi i protiv muskaraca). Veci postotak (i zena i opcenito) bira tehnicke struke u nas nego kod njih. Kao i Rusima (jos puno jace), to je nama nasa borba dala: kad su se obnavljale razrusene zemlje u duhu socijalizma, svi smo bili graditelji i inzenjeri, i premda je diskriminacije navijek bilo, nije bilo bas skroz fantazmagoricno da zensko studira strojarstvo. S druge strane, u svim novim tehnickim strukama, koje nisu opterecene tradicionalnim percepcijama, pa se jos dobro zaradjuje (IT), broj zena i muskaraca je otprilike isti. Trece, elementarno i srednje znanstveno obrazovanje im je tako lose da samo onaj mali postotak izrazito nadarenih i zainteresiranih uopce razmatra ove karijere. Zasto bi se neka pametna cura isla grciti s gradjevinom (tj. gradjevinarima) kad moze biti arhitekt, industrijskom kemijom kad moze biti doktor? Treba cijeniti da isti izbor karijere znaci razlicitu zrtvu za razlicite ljude. |
|
Potaknuta (kako mene stalno treba potakati) Amerikancevim i kupusicinim blogom, ajmo malo bacit pogled na Hrvatsku u brojevima. Opet, indikatori razvoja s najnovijeg UN izvjestaja. Education index Pazite, Hrvatska je na 48om mjestu (od 177 zemalja) po sveukupnim indeksima, za indeks obrazovanja morate provjeriti desni stupac. I tamo, na primjer, vidi se da kotiramo losije od: Singapura, Grcke, Ceske, Argentine, Barbadosa, Estonije, Tonge, Ukrajine, Bjelorusije, Rusije, Kube, Litve i Latvije itd. Na obrazovanje nam ide znacajno manji postotak GDPija nego u Tunisu, Mongoliji i Namibiji... na primjer. Odnos spolova Gender-related development index (GDI) value Nas isti k'o kuvajtski. Okej. Mjerilo nejednakosti spolova u tri osnovne dimenzije moci: ekonomsko sudjelovanje i odlucivanje, politicko sudjelovanje i odlucivanje, te raspolaganje ekonomskim resursima. Norveska: 0.908. USA: 0.769. Hrvatska: 0.560. Ma koji Zapad, Hrvaticama je gore nego i Bahamkama, Namibijkama (zainteresirala me Namibija!), Trinidadjamkama--ali sijemo Japanke i Grkinje. Ne za puno, al' opet. Female legislators, senior officials and managers (% of total) USA: 46%. Hrv: 26%. Zene na ministarskim polozajima Svedska: 55%. USA: 31.8%. Hrvatska: 16%. Godina kad su zene dobile pravo glasa: Svedska--1869, USA--1920, Hrvatska--1945. (Svicarska ima notorni rekord, bar u pismenom dijelu svijeta, s 1970 godinom.) |
 Jonathan Borofsky's 100-foot-tall sculpture "Walking to the Sky" is displayed in Rockefeller Center in New York City. |
Sv. Patrick i prokleta papaya
- 18:14 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Kanadski Thanksgiving, a ja sam u labu. Kasia, ciji muz umire od raka u bolnickom krilu, isto je ovdje, cijedi sok iz wheatgrassa i moli za pomoc u prikupljanju pacijenata za neku bioenergeticarku iz US koja bi dosla ako bi se naslo dovoljno ljudi da joj dnevno plate. Robert umire od mesotheliome, rijetkog i tesko izljecivog raka. Stephen Jay Gould ga je prezivio, da bi 20 godina kasnije umro od drugog. Njegov izvrsni esej o mesotheliomi, "The Median isn't the Message" objasnjava sto znace statisticke prognoze prezivljavanja. Ona kaze, He's fading away. Tumor mu je ispunio crijeva, ne moze jesti, daju mu sokove rektalno. Otkako je dijagnosticiran prije godinu dana oni su potpuno presli na organsku ishranu, a sad evo dovlace i bioenergeticare, dnevno ga posjecuje kineski akupunkturist. Sestre na odjelu protestiraju, ne zele preuzeti odgovornost. Prije par dana, onako nemocno, pitala sam je ima li ista sto bih mogla uciniti, pomoci. Zamolila me da potrazim organski ananas i papaju. Otisla sam u sve organske radnje u Kensington Market i one u mom susjedstvu. Whole Foods i dalje. Nema organskih ananasa i papaje, nisu u sezoni. Ima obicnih. Ne, obicna hrana sva je otrovana. Ako nije otrovana, ima auru nenormalnosti. Treba traziti. Osjecala sam se jako lose, virus me bas uhvatio, onda i zeludac, tko zna zbog cega (stalno mislim na Robova crijeva), ali naci organsku papaju postala je misija. Il' je naci il' u sramu mrijeti. Pa, covjece, smijem se sebi, NIJE IM SEZONA, ne mogu je naci, necu je naci. Samo sto ni to nije bitno vise. Treba traziti. I pomislim kako sam jednom vec radila bas istu ovu stvar. Nesto nemoguce sto sam jednostavno morala. Vidjela sam Betty u Bay St. Louisu dva mjeseca nakon sto su joj dijagnosticirali rak pankreasa. Pri nasem posljednjem susretu jos je bila ona nevjerojatno vitalna zena, visoka vitka plesacica i slikarica, arhitekt i majka, nemoguce 53 kronoloske godine u tijelu od tek tridesetak. Bila se vratila nakon dva mjeseca u Toscani, imala je decka od 28. Nasla sam je zguzvanu i sivu kao iscrtani papir, bijelih kovrca (nijedna od pet sestara Godchaux nije sijedila ni u pedesetim). Rak je prosao kroz nju kao pozar. Pitala me da se pomolim za nju u katedrali Sv. Patricka na Petoj Aveniji. Rekla sam da hocu, naravno. Prva stvar po povratku u NYC. Ne znam kako se moli. Mrzim religiju. Volim prijatelje. Ona je to znala. Nije joj smetalo. Nije mislila da ce biti uzalud, naprotiv. Mene je uhvatila trema: mislim li jasno? Saljem li poruku kako treba? Bacas kamencice i gledas valove kako se sire. U jednom referentnom sistemu zamah krila leptira u Peruu moze izazvati potres u Japanu. Katedrala je bila skoro prazna i neobicno mracna, iza mene turisti su izlazili i ulazili. Ne znam kad sam pocela ni kad zavrsila. Ne znam je li to bila molitva, htjela sam silno da bude. U jednom trenu, bilo je dovoljno. Svijece koje sam zapalila jos su gorile. Betty je zivjela jos nekoliko dana. |
|
Potaknuta danasnjim Jordaninim blogom: iz Human development report 2004 Ujedinjenih Naroda: Human development index "Human development" ukljucuje vise indeksa, a ovlas se moze reci da je mjerilo zivotnog standarda. US je na osmom mjestu. Ispred nje, po redu: Norveska, Svedska, Australija, Kanada, Nizozemska, Belgija i Island. US je zemlja u kojoj 9 od 10 ljudi kaze da je pobozno, a 8 od 10 vjeruje u zagrobni zivot. Neki bijedni postotak (ispod 10) smatra da je teorija evolucije tocna. Mormoni i Juzni Baptisti su najbrze rastuce religijske grupe, obje fundamentalisticke i misionarske. Preko 40 milijuna ljudi nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Zemlja su s najvecim postotkom (i apsolutnim brojem) stanovnistva iza resetaka, vecinom ne-bijelog. In 1998, an average 15-year-old white male faced a 1-in-345 chance of being murdered before his 45th birthday. For black males, the chances were 1 in 45. And for black males in Washington, D.C.—which still has one of the highest murder rates of any city in America—it’s 1 in 12. Imaju strasne probleme na svim poljima koje Evropljani uzimaju zdravo za gotovo: javna infrastruktura, transport, sigurnost, obrazovanje, zdravstvo... Zlatna Kalifornija je prije par godina ostala i u mraku i s astronomskim racunima kada su deregularizirali elektroindustriju i biznis krenuo zubima za vratove konzumenata. Svakako, mozda je malom poduzetniku lakse otvoriti posao, dobiti kredit (ako niste crnac ili Arap), ali osobno nisam sigurna da se te olaksice prevode u vece zajednicko dobro i pravi napredak--niti da je moguce stvoriti neko zajednicko "dobro" prostim zbrojem individualnih pohlepa. |
My music
- 17:21 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
1. Prvo su bile engleske nursery rhymes, one iste koje danas kupujem mom machetu. Kazu mi da sam voljela pjevati i neke grcke pjesmice, legendarno onu "Marija meta kitrina", koja jasno nije bila za djecu. 2. U Siriji, bili smo prepusteni bizarnom slucaju, mama je kupovala sto god se naslo tog tjedna, bootleg tapes uglavnom, s mnostvom zabavnih gresaka na omotu i lose kopiranim slikama. Pravi glazbeni gulas: Ray Charles i Aida, Paulette Rollin chante pour les enfants, Louis Armstrong, madjarski cigani, Strauss mladji i Richard Strauss, Shirley Bassey, Brahmsove simfonije, Fairouz, Bing Crosby, Boney M i neki Joe Dolan, "rocker" mog djetinjstva, za kojeg nitko zivi nije cuo (ne zelim ga guglat, neka ostane to sto je bio). 3. Pocela sam svirati klavir kod dvoje armenskih ucitelja i tako prvo kroz vlastite komicno lose napore i nemastovite transkripcije za pocetnike cula jezgro klasike. Armenci su pratili francusku skolu virtuoso pijanizma, s nekim dodacima za netalentirane curice poput mene. S tehnicke strane Hanon, a s druge frivolni salonski komadi, transkripti opera, napolitanskih balada, Für Elise, na koje ce se kasnije moja stroga profesorica u Splitu s pravom zgroziti i zamijeniti ih Pleyelovim sonatinama i Bachovim invencijama. 4. Prvi put sam otisla u operu po povratku u Split, s mamom, imala sam 14 godina. Davala se "Tosca" s Radmilom Bakocevic i Ratomirom Kliskicem. Pred kraj mi se silno spavalo i to ce uvijek ostati problem u splitskom teatru: onaj crveni barsun i mekoca svjetla vjecito ce me vuci na spavanje. Ja bih im platila da me puste jednom spavati u parteru, dok mi nad glavom zbor bruji Verdija. Ta je vecer oznacila pocetak moje ovisnosti i jedinog fanatizma: I fell in love with opera. Najljepsi instrument, zakljucila sam, jeste ljudski glas i krenula u vjecni lov na savrsenstvo. 5. Klasika je centar moje svijesti i kolekcije, tema oceanska, presiroka za jedan post. Ali istovremeno sam otkrivala i druge vrste--samo ne one popularne, kako se cinilo. To jest, popularne u tom trenu, jer sve sto mi se svidjalo ili je bilo popularno nekoc davno (Tin Pan Alley, dixieland i tradicionalni jazz, plesna glazba s pocetka XX, sansonijeri '50ih i '60) ili ce tek postati "trendy" devedesetih i danas (swing, tango, tzv. "world" music, koja je zapravo sve sto nije euramerican). Uglavnom, egzistirala sam u raskoraku s "vremenom", ne poklanjavsi puno paznje zeitgeistu. 6. Jedne noci ostala sam budna u sitne sate, romantizirajuci svom svojom 16om dusom. Mijenjala sam stanice na radiju, kad me zaustavila jedna nevjerojatna stvar, jedan glas... Sippie Wallace pjevala je "Say it ain't so" i "Suitcase blues", snimke iz '82e, ali mene je preko njih uhvatio zauvijek stari blues. Sta sve necu iskopati sljedecih godina u blatu Delte: jug i washboard bands, pjesme kaznjenika, slijepaca, gospel i spirituals... 7. Nekako u to vrijeme preko tanga i flamenca zacarale su me trpke harmonije Kurta Weilla i usamljenici art songa, sansone: Georges Brassens, Jacques Brel, Boris Vian, Bulat Okudzava, Vladimir Visocki, Leonard Cohen, kasnije De Andre, De Gregori, Battiato, Guccini i Tom Waits... U Americi, zbog pukog obilja izbora ova konstelacija se gigantski prosirila. Sjecam se kad me brat posjetio u New Orleansu i ja ga malo vozila naokolo, dok nam je svirala jedna moja mix kazeta, mali je trpio neko vrijeme, a onda je prasnuo, usred "Az der Rebbe zingt"; "Ma molim te kako mozes slusati SVE ovo?!" Pa, meni je sve to divno i povezano necim zajednickim, mora biti, jer ja jednim uhom biram sve to. Jer volim Weilla i Giselu May, volim i Chavu Alberstein. Volim harmonije i melodije "New Leviathan Oriental Fox Trot Orchestra" jer su klasicne, Crumbove "Cheap Suit Serenaders" jer vole blues i folk, blues i folk jer su strasni, zivotni, autenticni--kao sto je to i individualni genij Beethovena, Alkana, Schuberta i Bacha. Kol Nidre i klezmer, jazz i Shostakovich, vrtoglavi klavir Godowskog i Busonija i samonikli bluegrass--sve se slaze, sve se savrseno slaze. |
Sick day
- 16:34 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Bolesna sam od ponedjeljka, ali tek danas odlucujem ostati doma (zao mi samo jednog dobrog seminara) i trudim se ne misliti previse "sto-mi-sad-iza-ledja-rade", mogla bih obaviti gomilu telefonskih razgovora, e-mailove, odvuci se do poste... samo ne smijem jesti. Hrana je zlo. Tu je i draga gosca iz Rima, ne smijemo je ni zapostaviti ni zaraziti... A sinoc mi se javio Ernesto i potakao da zapisem klubove koje sam prije x godina otvorila na Yahoou, preko kojih sam upoznala neobican broj neobicno zanimljivih ljudi, i dozivjela kojekakve susrete, samo sto sam ih sve zapustala jednako brzo kako sam ih otvarala, mogao je to biti full-time job... Kurt Weill, Fernando Pessoa, Andrei Platonov, Yuri Olesha, Mikhail Bulgakov, Robert Walser, Marcel Proust, Raymond Queneau, Colette, Gerard Manley Hopkins, Cesare Pavese, Giacomo Leopardi, Saigyo, Edmund White, Edward Lear, Ronald Firbank, Jean Genet, Katherine Mansfield, Miroslav Krleza, Ivo Andric... Oni kojih se sjecam ovog trena. |
|
Pocelo je kao nagrade za istrazivanja koja se "ne mogu ili ne bi trebala reproducirati", interna sala znanstvenika, ali posljednjih godina dobile su drugu dimenziju, zabavno-popularizatorsku. The 2004 Ig Nobel Prize Winners MEDICINE Steven Stack of Wayne State University, Detroit, Michigan, USA and James Gundlach of Auburn University, Auburn, Alabama, USA, for their published report "The Effect of Country Music on Suicide." PUBLISHED IN: Social Forces, vol. 71, no. 1, September 1992, pp. 211-8. WHO ATTENDED THE IG NOBEL CEREMONY: James Gundlach. PHYSICS Ramesh Balasubramaniam of the University of Ottawa, and Michael Turvey of the University of Connecticut and Haskins Laboratory, for exploring and explaining the dynamics of hula-hooping. REFERENCE: "Coordination Modes in the Multisegmental Dynamics of Hula Hooping," Ramesh Balasubramaniam and Michael T. Turvey, Biological Cybernetics, vol. 90, no. 3, March 2004, pp. 176-90. WHO ATTENDED THE IG NOBEL CEREMONY: Ramesh Balasubramaniam and Michael Turvey. ECONOMICS The Vatican, for outsourcing prayers to India. BIOLOGY Ben Wilson of the University of British Columbia, Lawrence Dill of Simon Fraser University [Canada], Robert Batty of the Scottish Association for Marine Science, Magnus Whalberg of the University of Aarhus [Denmark], and Hakan Westerberg of Sweden's National Board of Fisheries, for showing that herrings apparently communicate by farting. REFERENCE: "Sounds Produced by Herring (Clupea harengus) Bubble Release," Magnus Wahlberg and Hĺkan Westerberg, Aquatic Living Resources, vol. 16, 2003, pp. 271-5. REFERENCE: "Pacific and Atlantic Herring Produce Burst Pulse Sounds," Ben Wilson, Robert S. Batty and Lawrence M. Dill, Biology Letters, vol. 271, 2003, pp. S95-S97. WHO ATTENDED THE IG NOBEL CEREMONY: Lawrence Dill, Robert Batty, Magnus Whalberg, Hakan Westerberg. Etc. |
 Fred Hersch, a jazz pianist and composer, and Scott Whitney Morgan, a technology consultant, are to celebrate their partnership today at the Kitchen Club, a restaurant in New York. Charles E. Hamlen, a friend of theirs, will lead the commitment ceremony. Mr. Hersch (above, left) is 48. He performs regularly in New York. His most recent recording is "The Fred Hersch Trio + Two" (Palmetto), and he recorded four benefit compact discs, including "2 Hands, 10 Voices" in 2003, to raise money for Classical Action: Performing Arts Against AIDS, a program of Broadway Cares/ Equity Fights AIDS. Last year Mr. Hersch was awarded a John Simon Guggenheim Memorial Fellowship in music composition. He graduated with honors from the New England Conservatory of Music. Mr. Morgan, 41, is a senior manager for consulting services at NPower New York, an organization that helps nonprofit groups use technology. He graduated from Florida State University. He is a director of the North American fund-raising chapter of the Field Band Foundation, an organization in Johannesburg, South Africa, that uses music to help children there learn about self-discipline, community building, H.I.V. prevention and equality of the sexes. -------------------------------------------------- Robb Pearlman and David Paul Rosen celebrated their partnership yesterday at the Brooklyn Society for Ethical Culture. Erica Keating, a friend of theirs, led the commitment ceremony. Mr. Pearlman (above, left) is 32. He is the associate director of licensing and brand management for Simon & Schuster Children's Publishing in New York, licensing television, film and other rights. He is also responsible for Raggedy Ann and Nancy Drew merchandise. He wrote a children's book, "Leaf Dance" (Little Simon, 2001). Mr. Pearlman graduated from the State University of New York at Albany and received a master's degree in publishing from Pace. Mr. Rosen, 45, is a vice president of Bookspan in New York, which markets books through book clubs owned by Bertelsmann and Time Warner. He is also the editor in chief of InsightOutBooks, a book club of which he is a founder, predominantly for gay and lesbian readers. He graduated summa cum laude from Elmira College and received a master's degree in English literature from Temple. Mr. Pearlman and Mr. Rosen met in July 2001 at a business lunch in New York, during which Mr. Pearlman was proposing Harvey Fierstein's children's book, "The Sissy Duckling," for inclusion in Mr. Rosen's book club. "I was nervous because he is a very important editor, and it was the first time I'd met him," Mr. Pearlman recalled. After the lunch, they exchanged e-mail messages daily for a month, negotiating the book contract. Their messages were friendly but professional, they recalled, and they did not meet again during that time. When they had finished their business, Mr. Rosen invited Mr. Pearlman to dinner. "At first I thought it was a business dinner," Mr. Pearlman said. "Then I realized that very few business dinners happen on a Friday night." |
Forum za sve vas i nas, vase i nase!
- 00:08 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Nisam bas imala inspiracije, zove se Skalinada, e. Skalinada Morate se samo gratis registrirati... Hm, nije me odlogiralo, recite mi ako vas ubacuje pod mojim imenom... |
|
Pojelo mi cijeli post s pricama iz osobnog iskustva; kako sam stigla u americku provinciju iz nase metropole (svaka rijec bi mogla u navodnike, metropola je bio Beograd...) i tek se tu, medju ljudima od kojih vecina nije imala putovnice i manje opce kulture od sesnaestogodisnjaka iz gimnazije, suocila s vlastitim predrasudama i strasnim neznanjem, uglavnom identicnim onima iz nase sredine. Tome je skoro 13 godina, ja vec dugo provodim vrlo malo vremena razmisljajuci o "teoriji i praksi" homoseksualnosti, moj interes je sad potpuno okrenut gradjanskim slobodama. Nastavit cu s postovima objava vjencanja i zakonskih promjena, to mi je drustveni barometar, a nadam se da bi ti prizori i novosti mogli uvjeriti i one koji zive u netolerantnijim sredinama da njihove okolnosti nisu "prirodne" i bogom dane, vec promjenljive i podlozne poboljsanju. Homoseksualnost je siroko rasirena prostorno, vremenski i preko bioloskih vrsta, kako dakle moze biti "neprirodna"? Ako je neprirodan svaki seks koji ne rezultira zacecem, onda se svi seksualno ponasamo uglavnom neprirodno, cijeli zivot. Na kraju, meni je 35 godina, ja se vec davno vise ne pitam tko sam i kakva sam (ali ako netko zna kamo idem--hell excluded--pliz nek javi...) i nisam namjeravala pisati osobni Bildungsroman, jer naprosto ne znam kako od mog specificnog slucaja ekstrapolirati na opcenito (a i dosadna sam osoba). S druge strane, ne bih zeljela ispasti holier-than-thou pozer, koji naklapa u prazno jer mu se--i SAMO njemu--ukazalo nesto na putu u Damask, mozda upravo zivo iskustvo daje tezinu uvjerenjima? E, zato malo teorije, malo price, i tko zna, mozda na kraju ostanem s mojim Wilhelm Meisters Lehr- i Wanderjahre... |
Onima koji zele znati vise o biologiji seksualnosti, preporucujem ovu knjigu (neka vas ne zbuni zgodan naslov, rijec je o ozbiljnom tekstu za laike): Ovo je izvrsna knjiga o bioloskoj zeni, malo nacifranog stila, ali Angierica je najbolja novinarka specijalizirana za biologiju na svijetu:  Najbolji popularizatori evolucije su pokojni Stephen Jay Gould, fenomenalan pisac, briljantan erudit i polimat, i njegov "rival" (u detaljima, ne bitnim crtama), Richard Dawkins. Dawkins je proglasen najznacajnijim britanskim intelektualcem, a njegov militantni ateizam (Gould se strogo drzao tolerantnog agnosticizma) mu daje i ton tipicno engleskog ekscentricizma. Na kraju, Darwinov "Postanak vrsta" je predivno pisana knjiga, iz doba kada se podrazumijevalo da znanstveni radovi moraju biti citljivi svim obrazovanim ljudima, i doista besmrtna--i pored nekih arhaizama, ideja koje su se pokazale pogresnim, danasnja teorija evolucije je u osnovi potpuno rekonstruibilna iz nje. |
|
Nadam se da nece ispasti predavanje... Seksualno ponasanje je, kao i mnoga druga, plasticno i kontinuirano, a ne diskretno, na nivou pojedinke pogotovo. Homoseksualnost postoji u stotinama zivotinjskih vrsta i ocito ne ugrozava njihov nastavak, kao sto nije ugrozila ni razvoj ljudi. Genetska komponenta vjerojatno postoji (i vjerojatno je razlicita kod muskaraca i zena), ali znamo da se homoseksualno ponasanje moze i privremeno usvojiti (zatvori, brodovi, situacije u kojima nema pristupa inace preferiranog spola), ili alternirati sa heteroseksualnim. Povijesno, homoseksualno ponasanje je bilo prepoznato kao drustvena norma i kao takvo cak i kodificirano, a i danas mnoge kulture, pogotovo one patrijarhalne, imaju jak homoerotski naboj i obicaje. U vezi s drustvenim kodeksima, ne smije se zanemariti mjera u kojoj se ucimo heteroseksualnosti, kao sto se ucimo spolnim ulogama. (Nota bene: ovo ne nijece bioloske razlike medju spolovima, samo upucuje na komponente ponasanja koje su naucene, a ne instinktivne.) Ideja da je homoseksualnost protivna "prokreaciji" nije tocna: mnogi homoseksualci zele djecu i mnogi su ulazili/ulaze u heteroseksualne veze da bi imali djecu. Sokrat je volio Alkibijada, ali uzimao je zdravo za gotovo da mu je za djecu potrebna Ksantipa. Biologiji uopce nije bitno da li 90% vremena vodite "jalovu" homoseksualnu ljubav, ako je onih hetero 10% urodilo plodom. Populacijski ovo se prevodi u masu jedinki koje su "slobodne" da vole koga hoce, kako hoce--prirodna selekcija vidi njihove gene u njihovim rodjacima, ako ne u potomcima. Ne znam kakva je situacija s predavanjem biologije kod nas danas, u moje vrijeme bilo je prilicno bijedno, sturo, a najvise je od nerazumijevanja i netocnosti patila evolucija. Ono sto se kod nas predstavlja kao "darvinizam" u kontekstu drustvenih pojava ostavstina je Herberta Spencera koji je od Darwina pokupio par fraza i sklepao sociodarvinisticke sound bites. Sa znanoscu i biologijom to veze nema. Evolucijska teorija altruizma i kin-selection kaze da je pozrtvovnost adaptabilna--za vrstu nije uvijek dobar osobni egoizam. Preagresivne sebicne jedinke mogu stetiti; saradnja i pomaganje mogu biti bolja strategija. Nas evolucijski adut je nasa adaptabilnost i fleksibilnost, otuda i varijacije u nasim sklonostima--erotskim, gastronomskim, temperamentalnim. Klonovi su ranjivi; varijabilnost stiti populaciju. Bioloski, dakle, homoseksualnost je samo jedna nijansa, vrijedna objasnjenja, ali ni po kojem kriteriju "defektna" ili bolesna. No, uvijek insistiram na tome da se socijalni argument potpuno odvoji od biologije, o kojem god fenomenu da se radi--rasizmu, mizoginiji itd. Biologija ne moze biti vodic drustvenih zakona. Bioloski, misionarski polozaj je najbolji za "prokreaciju"--pa ipak se ljudi i dalje usudjuju izmisljati varijacije, seviti doggystyle, stojecki, bocno, kamasutra raznovrsno, jalovo, onanisticki i tako dalje "nenormalno". Da ne govorim o modernim novotarijama koje su potpuno oslobodile uzitak od stvaranja potomstva, a stvaranje potomstva od stega godina, urodjene plodnosti i heteroseksualnosti. Ovo je lijepo doba, a ako prezivimo glupost politike i stetu koju smo nanijeli okolisu, mozda dodje jos ljepse, u kojem ce se postivati sve razlike i tolerancija udisati normalno kao zrak... |
The times they are a-changing
- 04:52 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Istospolni brak u Evropi, zasad: GAY MARRIAGE IN EUROPE Netherlands: Gay marriages allowed since 2001 Belgium: Gay marriages allowed since 2003 Sweden: Civil unions giving gay people the same rights as married couples, since 1994 |
Spain approves gay marriage bill
- 23:09 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
The bill gives same-sex couples the same rights as heterosexual couples, including the right to adopt children. The Roman Catholic Church and conservative opposition have fiercely opposed the move, which opinion polls suggest has the public's support. If the bill is approved by parliament, it will make Spain the third EU country to authorise gay marriages. The government, which estimates around 10% of Spaniards are gay, says it expects homosexuals to be able to marry as early as next year. ˇViva Espańa! Javier Bardem i Jordi Molla, "Segunda piel", 2000, r. Gerardo Vera  |
Anxiety
- 22:36 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
U ponedjeljak idem potpisati ugovor za stan na godinu dana, mali jednosobni, nenamjesten, na dvadeset trecem katu (hura!); sad moram nekako naci nacin da preselim sve stvari iz NYCja, vec su skoro 3 godine uskladistene moje knjige (oko 1500), CDovi (oko 2000), odjeca, police, krevet, stvarcice... Opet sam se pocela buditi u tri-cetiri ujutro, napetost, panika, neizvjesnost... Tlak mi je skocio, stres, zasto ovaj blesavi posao mora biti tako stresan, moram nesto poduzeti... Natezem se s fizicarima koji nista ne kuze o ponasanju zivih organizama. Kad pomislim da mi je nekad "multidisciplinarnost" bila ideal. Uh. A prije dvije veceri nadjem cedulju od Keitha da provjerim taj kvart nocu, da je prije par godina bilo neko dvostruko ubojstvo (pffffft, a ja prezivjela pet godina u New Orleansu!) i onda nakon toga--ma sto mi je bilo?--odgledam dokumentarac o rumunjskoj sirocadi s AIDSom, s puno footagea od prije ne znam koliko godina, kad su Amerikanci prvo upali nakon pada Ceausescua. Nikad nista strasnije nisam vidjela. NIKAD. Ne mogu ni pisati o tome. Uglavnom--tu noc zapravo bilo je uopce blesavo pokusati zaspati. Citala sam istu stranicu Krazy Kat dvadeset puta. Antidote... Dio eseja e.e. cummingsa o Krazy Kat |
  An owl stands at the entrance to its burrow, surrounded by the dung that it has positioned to entice beetles. |