Kanadski Thanksgiving, a ja sam u labu. Kasia, ciji muz umire od raka u bolnickom krilu, isto je ovdje, cijedi sok iz wheatgrassa i moli za pomoc u prikupljanju pacijenata za neku bioenergeticarku iz US koja bi dosla ako bi se naslo dovoljno ljudi da joj dnevno plate.
Robert umire od mesotheliome, rijetkog i tesko izljecivog raka. Stephen Jay Gould ga je prezivio, da bi 20 godina kasnije umro od drugog. Njegov izvrsni esej o mesotheliomi, "The Median isn't the Message" objasnjava sto znace statisticke prognoze prezivljavanja.
Ona kaze, He's fading away. Tumor mu je ispunio crijeva, ne moze jesti, daju mu sokove rektalno. Otkako je dijagnosticiran prije godinu dana oni su potpuno presli na organsku ishranu, a sad evo dovlace i bioenergeticare, dnevno ga posjecuje kineski akupunkturist. Sestre na odjelu protestiraju, ne zele preuzeti odgovornost.
Prije par dana, onako nemocno, pitala sam je ima li ista sto bih mogla uciniti, pomoci. Zamolila me da potrazim organski ananas i papaju. Otisla sam u sve organske radnje u Kensington Market i one u mom susjedstvu. Whole Foods i dalje. Nema organskih ananasa i papaje, nisu u sezoni. Ima obicnih. Ne, obicna hrana sva je otrovana. Ako nije otrovana, ima auru nenormalnosti. Treba traziti.
Osjecala sam se jako lose, virus me bas uhvatio, onda i zeludac, tko zna zbog cega (stalno mislim na Robova crijeva), ali naci organsku papaju postala je misija. Il' je naci il' u sramu mrijeti. Pa, covjece, smijem se sebi, NIJE IM SEZONA, ne mogu je naci, necu je naci. Samo sto ni to nije bitno vise. Treba traziti.
I pomislim kako sam jednom vec radila bas istu ovu stvar. Nesto nemoguce sto sam jednostavno morala. Vidjela sam Betty u Bay St. Louisu dva mjeseca nakon sto su joj dijagnosticirali rak pankreasa. Pri nasem posljednjem susretu jos je bila ona nevjerojatno vitalna zena, visoka vitka plesacica i slikarica, arhitekt i majka, nemoguce 53 kronoloske godine u tijelu od tek tridesetak. Bila se vratila nakon dva mjeseca u Toscani, imala je decka od 28. Nasla sam je zguzvanu i sivu kao iscrtani papir, bijelih kovrca (nijedna od pet sestara Godchaux nije sijedila ni u pedesetim). Rak je prosao kroz nju kao pozar. Pitala me da se pomolim za nju u katedrali Sv. Patricka na Petoj Aveniji.
Rekla sam da hocu, naravno. Prva stvar po povratku u NYC. Ne znam kako se moli. Mrzim religiju. Volim prijatelje. Ona je to znala. Nije joj smetalo. Nije mislila da ce biti uzalud, naprotiv. Mene je uhvatila trema: mislim li jasno? Saljem li poruku kako treba? Bacas kamencice i gledas valove kako se sire. U jednom referentnom sistemu zamah krila leptira u Peruu moze izazvati potres u Japanu. Katedrala je bila skoro prazna i neobicno mracna, iza mene turisti su izlazili i ulazili.
Ne znam kad sam pocela ni kad zavrsila. Ne znam je li to bila molitva, htjela sam silno da bude. U jednom trenu, bilo je dovoljno. Svijece koje sam zapalila jos su gorile. Betty je zivjela jos nekoliko dana.
Post je objavljen 11.10.2004. u 18:14 sati.