Godina dana od dolaska u Toronto. Neobicna: puna stresa, a malo pravih dogadjaja. Ipak: uradila sam sto sam htjela, postigla zeljeni cilj, istrcala jos jednu trku, opet na moj nacin: sasvim sama. Bez pomoci, bez poznanstava, ogranicenih financijskih mogucnosti i s uobicajenim teretom perfekcionizma, osjecaja krivnje, nesigurnosti i straha.
Odsad moze samo biti bolje.
Robert je sinoc umro, nisam ga nikad srela. Vivienne prica kako je bio angaziran u tuce fondacija za umjetnost i kulturu; o skijanju da se ne govori. Veliki krug dobrih dugogodisnjih prijatelja iz ovdasnjeg skijaskog drustva, Kasia nece biti sama. Djece nisu imali, njeni rodjaci su u Poljskoj.
Jutros sam naisla na Keitha i formalno objavila da cu otici prvog. U velikoj sobi sada je vijetnamski pedijatar, u podrumskom stanu prezgodni profesor s Ryersona, do banja jos uvijek degutantni Horkman. Od dolaska, zivjela sam sa:
--bleskastom Indijkom, cinovnicom iz Vancouvera
--simpaticnom flamboyant svedskom tehnicarkom
--kirurginjom iz Francuske Guyane
--frendicom iz New Yorka, indijskom ekonomisticom i
--njenim holandskim deckom fizicarem
--gay parom iz US, jednim profesorom i lijecnikom
--madjarskim profesorom informatike
--argentinskim inzenjerom
--spanjolskim studentom antropologije
--njemackim novinarom i
--njegovom curom meteorologom
--kineskom nedovrsenom studenticom medicine, koja je otvarala vlastiti internetski biznis "usamljena srca"
--uciteljicom iz Niagara Fallsa koja je htjela u veliki grad
--brazilskim biznismenom
--parlamentarcem iz Hamiltona
E, bilo je dosta.
Post je objavljen 19.10.2004. u 17:28 sati.