U ponedjeljak idem potpisati ugovor za stan na godinu dana, mali jednosobni, nenamjesten, na dvadeset trecem katu (hura!); sad moram nekako naci nacin da preselim sve stvari iz NYCja, vec su skoro 3 godine uskladistene moje knjige (oko 1500), CDovi (oko 2000), odjeca, police, krevet, stvarcice...
Opet sam se pocela buditi u tri-cetiri ujutro, napetost, panika, neizvjesnost... Tlak mi je skocio, stres, zasto ovaj blesavi posao mora biti tako stresan, moram nesto poduzeti... Natezem se s fizicarima koji nista ne kuze o ponasanju zivih organizama. Kad pomislim da mi je nekad "multidisciplinarnost" bila ideal. Uh.
A prije dvije veceri nadjem cedulju od Keitha da provjerim taj kvart nocu, da je prije par godina bilo neko dvostruko ubojstvo (pffffft, a ja prezivjela pet godina u New Orleansu!) i onda nakon toga--ma sto mi je bilo?--odgledam dokumentarac o rumunjskoj sirocadi s AIDSom, s puno footagea od prije ne znam koliko godina, kad su Amerikanci prvo upali nakon pada Ceausescua. Nikad nista strasnije nisam vidjela. NIKAD. Ne mogu ni pisati o tome.
Uglavnom--tu noc zapravo bilo je uopce blesavo pokusati zaspati. Citala sam istu stranicu Krazy Kat dvadeset puta. Antidote...
Dio eseja e.e. cummingsa o Krazy Kat
Post je objavljen 01.10.2004. u 22:36 sati.