1. Prvo su bile engleske nursery rhymes, one iste koje danas kupujem mom machetu. Kazu mi da sam voljela pjevati i neke grcke pjesmice, legendarno onu "Marija meta kitrina", koja jasno nije bila za djecu.
2. U Siriji, bili smo prepusteni bizarnom slucaju, mama je kupovala sto god se naslo tog tjedna, bootleg tapes uglavnom, s mnostvom zabavnih gresaka na omotu i lose kopiranim slikama. Pravi glazbeni gulas: Ray Charles i Aida, Paulette Rollin chante pour les enfants, Louis Armstrong, madjarski cigani, Strauss mladji i Richard Strauss, Shirley Bassey, Brahmsove simfonije, Fairouz, Bing Crosby, Boney M i neki Joe Dolan, "rocker" mog djetinjstva, za kojeg nitko zivi nije cuo (ne zelim ga guglat, neka ostane to sto je bio).
3. Pocela sam svirati klavir kod dvoje armenskih ucitelja i tako prvo kroz vlastite komicno lose napore i nemastovite transkripcije za pocetnike cula jezgro klasike. Armenci su pratili francusku skolu virtuoso pijanizma, s nekim dodacima za netalentirane curice poput mene. S tehnicke strane Hanon, a s druge frivolni salonski komadi, transkripti opera, napolitanskih balada, Für Elise, na koje ce se kasnije moja stroga profesorica u Splitu s pravom zgroziti i zamijeniti ih Pleyelovim sonatinama i Bachovim invencijama.
4. Prvi put sam otisla u operu po povratku u Split, s mamom, imala sam 14 godina. Davala se "Tosca" s Radmilom Bakocevic i Ratomirom Kliskicem. Pred kraj mi se silno spavalo i to ce uvijek ostati problem u splitskom teatru: onaj crveni barsun i mekoca svjetla vjecito ce me vuci na spavanje. Ja bih im platila da me puste jednom spavati u parteru, dok mi nad glavom zbor bruji Verdija. Ta je vecer oznacila pocetak moje ovisnosti i jedinog fanatizma: I fell in love with opera. Najljepsi instrument, zakljucila sam, jeste ljudski glas i krenula u vjecni lov na savrsenstvo.
5. Klasika je centar moje svijesti i kolekcije, tema oceanska, presiroka za jedan post. Ali istovremeno sam otkrivala i druge vrste--samo ne one popularne, kako se cinilo. To jest, popularne u tom trenu, jer sve sto mi se svidjalo ili je bilo popularno nekoc davno (Tin Pan Alley, dixieland i tradicionalni jazz, plesna glazba s pocetka XX, sansonijeri '50ih i '60) ili ce tek postati "trendy" devedesetih i danas (swing, tango, tzv. "world" music, koja je zapravo sve sto nije euramerican). Uglavnom, egzistirala sam u raskoraku s "vremenom", ne poklanjavsi puno paznje zeitgeistu.
6. Jedne noci ostala sam budna u sitne sate, romantizirajuci svom svojom 16om dusom. Mijenjala sam stanice na radiju, kad me zaustavila jedna nevjerojatna stvar, jedan glas... Sippie Wallace pjevala je "Say it ain't so" i "Suitcase blues", snimke iz '82e, ali mene je preko njih uhvatio zauvijek stari blues. Sta sve necu iskopati sljedecih godina u blatu Delte: jug i washboard bands, pjesme kaznjenika, slijepaca, gospel i spirituals...
7. Nekako u to vrijeme preko tanga i flamenca zacarale su me trpke harmonije Kurta Weilla i usamljenici art songa, sansone: Georges Brassens, Jacques Brel, Boris Vian, Bulat Okudzava, Vladimir Visocki, Leonard Cohen, kasnije De Andre, De Gregori, Battiato, Guccini i Tom Waits...
U Americi, zbog pukog obilja izbora ova konstelacija se gigantski prosirila. Sjecam se kad me brat posjetio u New Orleansu i ja ga malo vozila naokolo, dok nam je svirala jedna moja mix kazeta, mali je trpio neko vrijeme, a onda je prasnuo, usred "Az der Rebbe zingt"; "Ma molim te kako mozes slusati SVE ovo?!" Pa, meni je sve to divno i povezano necim zajednickim, mora biti, jer ja jednim uhom biram sve to. Jer volim Weilla i Giselu May, volim i Chavu Alberstein. Volim harmonije i melodije "New Leviathan Oriental Fox Trot Orchestra" jer su klasicne, Crumbove "Cheap Suit Serenaders" jer vole blues i folk, blues i folk jer su strasni, zivotni, autenticni--kao sto je to i individualni genij Beethovena, Alkana, Schuberta i Bacha. Kol Nidre i klezmer, jazz i Shostakovich, vrtoglavi klavir Godowskog i Busonija i samonikli bluegrass--sve se slaze, sve se savrseno slaze.
Post je objavljen 07.10.2004. u 17:21 sati.