Pred-novogodišnja odluka
Mrzim sama sebe što razmišljam o tebi. I što ne znam pravi način reagiranja na ovakve stvari. Čovjek bi pomislio da cura može naučiti iz svojih iskustava/grešaka, ali nekako mi se čini to moguće samo u filmovima.
Mrzim tebe što si takav, odvratni sebični egocentrični gad kojeg ja, glupača, volim. Ali, obećajem ti, obećajem sama sebi, i svima vama koji trpite moje promjene raspoloženja, posvetit ću ovu godinu da promijenim kako stvari funkcioniraju.
A sada se moram ići obući... Moram danas izgledati odlično :-)
p.s. pjesmica........
I hate the way you talk to me
And the way you cut your hair.
I hate the way you drive my car.
I hate it when you stare.
I hate your big dumb combat boots
And the way you read my mind.
I hate you so much it makes me sick.
It even makes me rhyme.
I hate the way you're always right.
I hate it when you lie.
I hate it when you make me laugh;
Even worse when you make me cry.
I hate it when you're not around
And the fact that you didn't call,
But mostly I hate the way I don't hate you;
Not even close;
Not even a little bit;
Not even at all.
I spoke too soon...
Izgleda da sam živjela u iluziji... Da, sve je bilo u redu. Viđali smo se svakoga dana, zezali se, šetali gradom, išli na kave, nalazili se s prijateljima... Sve je bilo super. Kao da smo krenuli ispočetka, naša veza bila je intenzivna baš kao onda, kada smo se upoznali i zavoljeli. I onda jučer... pufff... naša sreća još jedanput rasplinula se u sitne čestice i nestala u magli koja je obuzela grad.
Opet sam slušala riječi: umoran sam, nisam se naspavao, mama me probudila u 9... nemoj biti dosadna... A onda je izrekao definitivno krivu stvar: "Ne da mi se ići kod tebe doma, ležati na krevetu i gledati televiziju."
IDEMO ISPOČETKA. Ne da ti se sa mnom ležati i gledati TV, ali ti se da ići sam doma i napraviti istu stvar. Kome ti prodaješ one jadne glupe priče "ti me smiruješ", "osjećam se tako opušteno s tobom"... Ma sranja... I sad bih ja trebala razmišljati cijeli dan što sam rekla, napravila da si se ti promijenio? OPET???
Znam što - NIŠTA. Pustila sam te na miru, nisam te gnjavila, bila sam dobra cura puna razumijevanja. Koja reagira na tvoje depresivne trenutke tako da ti pruža podršku. Ma zaguraj si tu podršku znaš gdje... Meni je već stvarno dosta macho frajera koji ne razgovara o svojim problemima, ali padne u depresiju svakih 10 dana. Ne treba mi to...
Željela sam mu sve to reći. No, umjesto toga, rekla sam kratko "ne želim uopće pokušavati razgovarati s tobom". Sjela sam u auto (njegov) i odvezao me doma. Šutke smo se vozili, a ja ga nisam htjela ni pogledati. Ne mogu više. Ne mogu više imati razumijevanja za njega. Ne danas. Sada sam ja umorna.
Kada smo došli ispred moje kuće, rekla sam samo "bok, hvala na prijevozu" i izašla. Ponovno ga nisam pogledala u oči. Ne bih mogla podnijeti vidjeti njegov ravnodušni sebični pogled. Ne ovaj put.
I danas te neću zvati.
I ako ti nazoveš, oprostit ću ti.
Ali hoću li zaboraviti?
Može li osoba ikad zaboraviti kako se osjećala u nekim trenucima?
Pravi izbor
Jeste li ikada poželjeli da vam netko kaže što bi vas učinilo sretnima, kako biste znali u kojem smjeru se okrenuti i kako to postići? Da vam barem da neki znak, jednostavan nedvosmislen znak da je taj put kojim planirate krenuti onaj pravi. Znamo li mi što zapravo želimo u životu? Znamo li što je to što će nas usrećiti? Ili jednostavno znamo samo to - da želimo biti sretni...
Budući da mi je privatni život trenutno u normali, mogli bismo čak reći da blista, u potrazi za novim dilemama okrenula sam se poslovnoj strani svog života. Naime, neki dan mi je palo na pamet da je ovo vjerojatno moj posljednji Božić koji ću provesti kao studentica, posljednja Nova godina, posljednje Valentinovo... posljednje toliko toga. I iako se nikad nisam plašila dana kada ću diplomirati, dapače priželjkujem ga već dugo, sada me uhvatila lagana panika. Hoću li odabrati pravi posao nakon što diplomiram? Što ako pogriješim?
Imam već dosta radnog iskustva, odlične ocjene, bezbroj preporuka od profesora i ljudi iz poslovnog svijeta. Naći posao neće mi predstavljati nikakav problem, znam. Već sad imam nekoliko ponuda, no odlučila sam pričekati da diplomiram i disati punim plućima još ovu zadnju godinu... I što je najgore, znam da, koji god posao odabrala, bit ću u njemu uspješna. No pitanje koje me muči je --- hoću li biti sretna? Činjenica da ja znam nešto napraviti i da mogu nešto odraditi, ne znači ujedno da me to nešto i usrećuje. Ili da će me usrećivati duže od 6 mjeseci. Eh da, moja najveća mana jest... sve mi jako brzo dosadi. Volim izazove, nove stvari, volim pritisak... Hoće li ijedan posao moći biti meni izazov na dulje vrijeme?
Najsmiješnije od svega je što znam toliko ljudi koji mi zavide jer misle da ja točno znam što želim u životu. A istina je, nemam pojma. A to je ono najgore... Kako postići nešto, kad ne znaš što to točno želiš postići???
I hoću li ikada saznati? Ili je život jednostavno jedna igra pokušaja i pogrešaka gdje ništa nije unaprijed određeno? Želim vjerovati u sudbinu, želim imati neki cilj i želim ga pokušati postići... Samo ne znam odakle da krenem.
Priča
Vjerujem da svi vi na mail redovito dobivate tzv. chain letters koja ili izvlače neku pouku ili su smiješna ili su jednostavno plod nečije prevelike dosade. U svakom slučaju, neki od vas ih čitaju, neki ne; neki proslijeđuju, neki ne. Osobno ja ih ne volim, i odbijam vjerovati da ću imati lošu sreću samo zato što poznanicima svakodnevno ne zatrpavam inbox.
Anyway, danas sam dobila na mail jednu zanimljivu priču i odlučila sam je danas podijeliti sa svima putem bloga, radije nego zatrpavanjem inboxa. Nadam se da mi nećete zamjeriti. Mene je uistinu zamislila, a i dolje navedena "pravila" dala su mi odgovor na neke od mojih vječnih dvojbe, od kojih sam neke podijelila već ranije i s vama. Stoga, here we go...
JEDNA MALA PRIČA ..........
Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma.
Budući da je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj vrijeme brže prošlo.
Kupila je knjigu i paketić keksi.
Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica s keksima, a s druge jedan gospodin koji je čitao novine.
Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.
Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu.
U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više
hrabrosti, do sada bih ga već udarila..."
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek
pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i
djevojka pomisli "baš me zanima što će sad napraviti!!!"
Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
"Ovo je zaista previše " počela se uspuhivati šokirana,
uzela svoje stvari, knjigu, torbu i otišla prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla huja, sjela je
na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci ..........................
U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidjela se kao kradljivac i tek tada shvatila da je keks isti kao njen
bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja,
nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad s njom,
totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena u vlastiti
ponos i osjećaje.
ZAKLJUČAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo
pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se
počne misliti loše, GLEDAJ s pažnjom detalje, vrlo često situacija nije
onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U životu postoje 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kad je bačen;
- Riječ nakon sto je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kad je prošlo;
- Ljubav za koju se NE BORI.
Jednom je netko rekao:
Radi kao da nikad nećeš imati potrebu za novcem.
Voli kao da nisi nikad patio od ljubavi.
Pleši kao da te nitko ne gleda.
Pjevaj kao da te nitko ne sluša.
Živi kao da je Raj na Zemlji.
Vjetar
I sutra je novi radni dan... I ova iluzija u kojoj živimo će se još jednom istopiti, i morat ćemo se vratiti u stvarnost. Gdje nemamo vremena jedno za drugo, gdje nas pogađaju stvari koje nemaju veze s nama osobno, gdje smo izloženi oluji problema koji nam bride po licu kao hladan vjetar. Vjetar koji nas uporno tjera na suprotne strane i oduzima nam snagu. Hladnoća će nas ponovno obuzeti, i samo pomisao na nas dvoje sretnih, zagrljenih moći će nas nastaviti grijati. No koliko će taj plamen trajati i oduprijeti se vjetru? I njega treba njegovati, vraćati mu snagu kako bi je on nama vratio. Sve se vrti u krug... Trenutno smo u sredini, i nadam se da se nećemo naći na suprotnim krajevima, hladni i udaljeni jedan od drugoga. Nadam se da će ovaj rasplamsali plamen biti dovoljno snažan da nas zadrži zajedno, unatoč vjetru, unatoč hladnoći...
A sada, ne mogu da se ne pitam... Prestaje li ovaj vjetar ikada? Prestaje li ta borba? Dolazi li ikada do potpunog smirenja? Ili će cijeli naš život biti kontinuirana borba? A ako hoće, hoće li naša ljubav biti dovoljno jaka da održi plamen koji će nas ugrijati?
Pretpostavljam da se možemo jedino nadati. I vjerovati...
A rose
Nemam inspiraciju za pisanje danas, no željela sam podijeliti s vama jednu pjesmu koja u meni budi lijepe uspomene...
Some say love, it is a river
that drowns the tender reed.
Some say love, it is a razor
that leaves your soul to bleed.
Some say love, it is a hunger,
an endless aching need.
I say love, it is a flower,
and you it's only seed.
It's the heart, afraid of breaking,
that never learns to dance.
It's the dream, afraid of waking,
that never takes a chance.
It's the one who won't be taken,
who cannot seem to give.
And the soul, afraid of dying,
that never learns to live.
When the night has been too lonely,
and the road has been too long,
And you think that love is only
for the lucky and the strong,
Just remember in the winter
far beneath the bitter snow,
Lies a seed, that with the sun's love,
in the spring becomes a rose.
New beginning
Noćas se osjećam smireno i sretno. I vjerujem da je ovo prvi puta da je moj Božić na ovaj način završio. I iako je bilo više puta naznaka da će sve krenuti loše, kao što svake godine krene, uspjela sam. Izborila sam se za svoj savršeno nesavršeni sretni Božić :-)
Kako? Iskreno... jednostavno sam odlučila biti sretna i nasmiješena štogod se dogodilo. Odlučila sam barem jedan dan u godini ne dozvoliti da ljudi oko mene imaju tolikog utjecaja na moje osjećaje i na moje raspoloženje. Naprosto, bila sam spremna na jedan tipični nesavršeni Božić. Mama luda od kuhanja i uređivanja kuće, još ju i PMS strefi, tata svojom uobičajenom tromošću kreće se po kući i štogod krene napraviti, napravi više nereda nego koristi. Brat dovlači svoju nekomunikativnu i apsolutno nesimpatičnu kokoš na: kićenje bora, ručak i večeru na Badnjak te ručak na Božić (ne daj Bože da ona skuha ma i jedan obrok). Dečko... od njega nisam znala što očekivati: a) nedolazak na sve prethodno nabrojano uz kvocanje kako je on umoran (čitaj: još uvijek je u depresivnom stanju i odbija sve ljude od sebe, ne samo mene), b) dolazak na neke od prethodno nabrojanih "kućnih evenata" i dalje uz kvocanje ili c) dolazak uz smiješak i poljubac.
Na kraju, dogodila se jedna verzija između b i c, odnosno kvocanje prije samog dolaska, no smiješak i poljubac nakon dolaska.
I iako smo na putu do ponoći naišli na još neke prepreke, nismo se dali. Proveli smo noć razgovarajući, ne o nama, već o svemu ostalom. Odlučili smo ne misliti na probleme, nego uživati.
Ujutro smo se rastali, svaki na svoju stranu ručati s obitelji. A navečer smo se zajedno išli naći se s prijateljima. I nije bio namrgođen, i nije kvocao, ljubio me, grlio i bio sretan. I prije nego li sam krenula kući, zahvalio mi je. Na moje pitanje na čemu mi zahvaljuje, kratko je odgovorio: Na svemu.
I sada znam da možemo. Ako se potrudimo i izborimo, nas dvoje možemo biti sretni. I bit ćemo... Sigurna sam u to. Jer štogod budućnost donijela, spremna sam.
.........................................................................................................................................
Još jednom, sretan Božić svima... Ne dajte da pretjerana komercijalizacija Božića i cinizam u ljudima unište vašu Božićnu čaroliju... dozvolite sami sebi da budete sretni... i sreća će sama naići...
SRETAN BOŽIĆ
Nadam se da je svatko od vas osjetio svoju posebnu čaroliju Božića...
I želim vas svima puno sreće, ljubavi, poklona, kolača, zabave...
I svega što si sami poželite :-)
SRETAN BOŽIĆ!!!
Jedna priča...
T'was the night before Christmas and all through the house
Not a creature was stirring, not even a mouse.
All the stockings were hung by the chimney with care
In the hope that Saint Nicholas soon would be there.
Then, what to my wondering eyes should appear,
A miniature sleigh and eight tiny reindeer,
A little old driver so lively and quick,
I knew in a moment it must be Saint Nick.
And more rapid than eagles his reindeer all came
As he shouted, "Oh Dasher" and each reindeer's name.
And so up to the housetop the reindeer soon flew
With the sleigh full of toys and Saint Nicholas, too.
Down the chimney he came with a leap and a bound;
He was dressed all in fur, and his belly was round.
He spoke not a word but went straight to this work,
And filled all the stockings, then turned with a jerk,
And laying his finger aside of his nose,
Then giving a nod up the chimney he rose.
But I heard him e as he drove out of sight,
"Merry Christmas to all, and to all a good night!"
I jedna pjesma...
Dawn is slowly breaking
Our friends have all gone home
You and I are waiting
For Santa Claus to come
The fire is slowly fading
Chill is in the air
All the gifts are waiting
For children ev'rywhere
Just before I go to sleep
I hear a church bell ring
Merry Christmas ev'ryone
Is the song it sings
So I say a silent prayer
For creatures great and small
Peace on earth goodwill to men
Is the greatest gift of all
Peace on earth goodwill to men
Is the greatest gift of all
Dvostruki standardi
Završila sam s drugom sezonom Sex & The City... I počela sam ponovno razmišljati o nama ženama, muškarcima, očekivanjima... Mi žene volimo da se muškarci bore za nas, da dokažu da im je stalo na neki neandertalski, samo muškarcima sličan način jer nam to diže samopoudanje i na neki blesav način usrećuje nas. No, samo tada smije se naš muškarac uistinu ponašati kao neandertalac - kad brani svoj teritorij - odnosno nas. U svakom drugom slučaju, neandertalsko ponašanje nas užasno ljuti.
No, što se događa kad se mi trebamo boriti za njih? Smatramo to vlastitim poniženjem i radije bismo ih pustili "nek ih voda nosi" nego se izborile za ono što volimo - a to su oni. I vrlo rijetko odlučujemo se boriti. Iako bismo možda trebale i češće. Carrie se trebala izboriti za njega u 2. sezoni, a ne tjerati nas i sebe da čekamo kraj 6.
Kontinuirano se borimo protiv dvostrukih standarda oko posla, izlazaka, kućnih poslova i sličnih stvari, a namjerno ubacujemo dvostruke standarde u vezama. Jer, koliko god mi pokušavale biti emancipirane, ipak želimo kraj sebe snažnog muškarca uz kojeg ćemo se osjećati zaštićeno. I koji će nam tu i tamo na svoj neandertalski način pokazati nam da nas voli.
Ili se varam? Postoje li neke stvari na koje ikad pronađemo odogovor?
Noćna nervoza
Moram priznati da sam iscrpljena... Kako mi je prošli tjedan bio uzburkan zbog problema u ljubavi, odgodila sam neke stvari koje sam trebala obaviti i prepustila se razmišljanju i sebi. I iako je to dobro završilo, ovih dana sam imala milijun stvari za obaviti... Dvije noći pisala sam neki rad do 4 ujutro, danas sam ga trebala predati, i popravljala sam ga milijun puta, iščitavala, dodavala stvari, brisala... Ponekad mrzim to što sam perfekcionist. I došla sam doma strgana od umora, nespavanja, stresa... Legla se u krevet i zaspala. Odličan osjećaj.
A onda je zazvonio moj mobitel i iako sam ga odmah ugasila, nisam više mogla zaspati. I počele su mi se u glavi vrtiti greške u radu koji sam PREDALA: tipfeleri, krivo upisan popis literature, nedostaje mi razmak u fusnoti, možda sam trebala ubaciti još neki komentar u zaključak, ili proširiti uvod, zašto mi ova nije javila gdje je pronašla taj podatak - sigurno će skužiti da nisam navela izvor itd. itd. itd. Nakon sat vremena, sva sam preznojila, ustala iz kreveta, popila čašu vode i evo me tu... Pokušavam naći unutarnje smirenje :-)
Pospremila sam stol, iskrižala nekoliko puta stavku na TO DO listi: predati rad 21.12. do 17 sati kao da će mi brisanje toga s papira izbrisati to i iz glave... Ma, bit će dobar rad, mora biti dobar... Bit će ok... Neće skužiti onaj jedan tipfeler, nije tako strašno.
Izluđuje me to! Umjesto da se i dalje osjećam onako katarzično kao u trenutku kad sam asistentu predala rad u ruke, ja se mučim bespotrebnim razmišljanjima. Možda sad kad sam to "stavila na papir/blog" mi izađe iz sustava...
A sutra... Sutra želim uživati. Opustiti se. Zamotati poklone da budu spremni za nedjelju. Napuniti kadu vodom i ležati u vrućoj vodi slušajući božićne pjesme. Urediti nokte. Pospremiti sobu. Napisati smireni i sretni post na blogu :-) Naći se s dragim i provesti noć izmjenjujući poljupce. Ne razmišljati. Uopće. Smiriti se i pripremiti za Božić.
Sreća
Svima nam ponekad treba netko tko će biti tu za nas i bezrezervno nas saslušati, ne postavljajući previše pitanja, ne nudeći rješenje problema i savjete, nego samo biti uz nas. Neki problemi nemaju instant rješenje. Na neke probleme ne možemo utjecati iako nas uzrujavaju. A mislim da sam ja to smetnula s uma, iako sam nebrojeno puta bila u toj situaciji.
Nije da ga branim, ili odobravam njegovo ponašanje. Kao što sam ja trebala biti uz njega, tako je i on trebao biti uz mene kad je meni bilo teško, bez obzira na to što je uzrokovalo moju tugu. Ali vjerujem da je svjestan toga, vjerujem da se zato i našao jučer sa mnom i vjerujem da nema smisla "vraćati" mu i vrtiti se u krug oko toga tko će koga povrijediti jače. Ja sam iskreno sretna kad je on sretan, koliko god to otrcano zvučalo.
I mislim da smo danas oboje sretni :-) I da ćemo sretni provesti Božić zajedno. A sve ostale probleme ćemo korak po korak, ruku pod ruku, zajedno riješiti.
Odluka
Kao što sam i najavila, današnji dan sam spremno dočekala. Dobro, jutro baš i ne, ali jutro mi nikad nije bilo draži dio dana. Ali je svakako bilo ugodno čuti telefon čak četiri puta kako zvoni, svaki puta za mene, iako sam unaprijed znala da to neće biti on. Pretpostavka je bila sljedeća: ako je dobre volje, nazvat će između 4 i 5 popodne; ako je i dalje loše volje, nazvat će poslije 8. A nisam li jučer komentirala kako su muškarci komplicirani? I dalje to mislim, ali oko nekih stvari, brutalno su jednostavni. Vjerojatno zato što ne razmišljaju nego instinktivno reagiraju. Hm, o ovome bih trebala još jednom razmisliti.
Da ne dužim, tijek mojih današnjih misli i dalje je bio na koji način reagirati na njegov poziv. Pokušati mu prebaciti osjećaj grižnje savjesti za ono što mi radi tim svojim ponašanjem i "dati mu" nekoliko dana da razmisli o "nama"? Ili na određen način poniziti se pred njim, oprostivši mu sve nalazeći se s njim? Na prvi pogled, teška dilema.
Ali nakon nekog vremena, shvatila sam jednu stvar. On očito prolazi kroz tešku fazu. I iako je ja ne razumijem (jer mi ju ne želi objasniti), znam da to nije njegovo uobičajeno ponašanje. Nije li zadnja stvar na svijetu koju treba sada osjećaj grižnje savjesti jer sam ja bila tužna i sama cijeli vikend? Pogotovo kad ja tvrdim, odnosno osjećam i znam, da ga volim. Nije li moja dužnost biti mu podrška u lijepim, ali i teškim trenucima? Čak i ako ta podrška tada znači pregristi jezik i pustiti ga da prođe "nekažnjeno"?
To sam i učinila. Na njegovu molbu, našla sam se s njim (btw, zvao je u 15:45), zagrlila ga i dala mu do znanja da sam tu kad me treba. I da ću napraviti korak unatrag i dozvoliti mu da sam riješi stvari koje očito mora sam riješiti kada će to trebati.
I nisam se osjećala poniženo. Zapravo, mislim da sam izašla kao pobjednica. Jer u njegovim očima opet je sjala ona mala zvjezdica ljubavi.
Utjeha
Na dobrom sam putu da odgledam i drugu sezonu Sex & The City u jednom dahu. Zanimljivo je kako mi se uvijek čini da imam previše prijatelja kad nemam vremena, a kad je čovjek u blagoj depri, nikog na vidjelu. Ma, ne zamjeram ja nikome, vikend je svima ovako i onako uvijek preoptrećen. Obitelj - uža, šira, dečko/cura itd. Pogotovo sad u ovo pred-božićno vrijeme, svi imaju milijun stvari za obaviti. A moram priznati da mi i paše biti malo sama. Ja, čokoladna riža svježe pristigla iz Kraša i DVD-i sa svih šest sezona Sex & The City. Koje mi je ON poklonio. Uh, još mi samo fali alkohol :-)
Moram priznati da me Carrie i njeni problemi uvijek razvedre. U svakom slučaju, dovoljno mi je zanimljiva da mi makne misli s tužnih tema. Iako mi nije pomogla razriješiti problem. Bit ću iskrena s vama. Da sljedeći vikend nije Božić, ignorirala bih ga tjedan dana, barem bih pokušala. I dala mu do znanja da kad veza dođe u krizu, pravilan način reagiranja jest rješavanje problema, a ne ignoriranje i povlačenje u sebe. Ali činjenica da je u nedjelju Badnjak, i moja na-rubu-normale želja da ga ne provedem sama najvjerojatnije će me spriječiti u tome. Iako... mogla bih pokušati... Moram na neki način preokrenuti stvar u svoju korist.
Jednom, prije negdje godinu i pol isto smo zapali u krizu. Nismo se čuli dva dana, što nam je dosad bio i maximum. Nazvala sam ga i rekla kako mi treba vremena da još razmislim, da bismo mogli uzeti tjedan dana da se odmorimo jedan od drugoga i razmislimo o svemu. Složio se. A onda me sljedeći dan nazvao i "zamolio" da dođem do njega. Nakon vrlo uzbudljivog poslijepodneva zaključili smo da smo ipak stvoreni jedno za drugo.
Moram priznati da sam se nadala da ćemo i današnje poslijepodne provesti na sličan način. Ali nismo... I ne znam kako će ovaj tjedan izgledati. Ali spremna sam da započne.
Ideali
Kako netko može reći "volim te, ali ne da mi se pričati s tobom", "nemam ti što reći"... Kakva je to ljubav? Je li moja ideja o ljubavi pogrešna?
U redu, pustit ću te. Samog. Razmišljaj, odmaraj se, budi sam sa sobom. Javit ćeš se, znam. Ali hoće li to onda meni biti dovoljno? Bi li mi smjelo biti dovoljno? Koja je ona granica stvari koje ne bih smjela zaboraviti? Odnosno oprostiti, jer zaboraviti neću nikada.
I ako ti oprostim, je li to zato jer te volim ili sam jednostavno glupača koja se daje natezati? Toliko puta sam ti oprostila. A opet, svaki put ti uspiješ učiniti stvari takvima da ja tražim grešku u sebi, da sam ja kriva za sve, da ja tebe molim za oprost.
Gdje da nađem snagu da te odbijem? I trebam li te odbiti? Ili ja to opet sve preosobno shvaćam? I patim bezveze. Patiš li ti? Ne vjerujem. Željela bih da osjetiš to što ja osjećam, željela bih da pokušaš razumijeti što je to što mi radiš. Ti egocentrični gade. Kojeg i dalje volim. Jer se sjećam svih onih divnih trenutaka. I zajedničkih planova.
Je li moguće biti s nekim bez proživljavanja ovih mučnih situacija? Neka mi netko molim Vas odgovori. Postoji li idealna veza? Uvijek sretna, zadovoljna, puna ljubavi. Prestaje li ljubav uistinu ili može trajati vječno?
Očekivanja
Znate li onaj osjećaj kada razgovarate s nekim, a ništa niste rekli? Prolaze sekunde, riječi pa tišina, još riječi i opet tišina... Iako znate što želite, ne znate kako to dobiti. Da sve nestane. Brisanje pamćenja, povratak u one trenutke kada sretni i zagrljeni šećemo gradom. Kada stojimo za šankom i smijemo se, plešemo, ljubimo se. Kada nam u očima blista ona mala zvjezdica ljubavi.
A ne sada, ne ovo. Ne ova mučna tišina, i još mučniji razgovori. Ne ova bol. Što god rekla, pogrešno je. Što god učinila, neće popraviti ovu situaciju. A samo te želim zagrliti. I vidjeti ti ponovno ljubav u očima. No, ne mogu ništa učiniti, to moraš ti.
Ako kažem "volim te", hoće li ti to nešto značiti?
Ako kažem "teško mi je", hoćeš li se promijeniti?
Istina ili laž
Stvari doista djeluju nekako drugačije nakon prospavane noći. Izmiješani osjećaji tuge, ljutnje i ljubavi stvarno mogu problematično djelovati na osobu. Želiš nekoga vidjeti i pomoći mu, a opet, želiš mu dati do znanja da su se stvari počele odvijati tokom koji ti ne odgovara. Čekati da se ta osoba javi, ili javiti se sam i dati joj do znanja da ti je stalo? Uvijek problematična dilema. Postaviti se hladnokrvno ili pokazati da ti je stalo i otvoriti vrata k novom ranjavanju?
Stvarno sam mislila da će osjećaji s vremenom oslabljeti na neki način. I ne mogu ni sama definirati je li to dobro ili loše? Voljeti nekoga svim srcem i biti ranjiv nakon toliko vremena. A ono što mi je najmanje jasno jest zašto oni to rade? Zar je tako teško shvatiti da sve te riječi, odnosno nedostatak riječi na nas imaju velik utjecaj? I objasnimo im to, i čujemo ono što želimo čuti: "Nikad te više neću povrijediti" dok se to ponovno dogodi. Trebam li vjerovati da to radi nenamjerno, da ne razumije kao što ja ne razumijem njega? Ali ja sam mu objasnila. Toliko puta. A on meni nije. Nikada. Što je to tako teško u razgovoru?
Kad bi netko pitao što smatram da je najvažnije u vezi, uvijek bih rekla iskrenost. Nisam poput onih cura koje u dogovoru s frendicama rade cijele planove zavjeri: kako ga osvojiti, kako ga natjerati da napravi ovo, kupi ono i sl. Ako ću ja morati do kraja života razmišljati o tome što smijem, a što ne smijem reći, jebiga. Radije bih živjela sama. Mrzim laži. Neisitne. I prikrivene istine. Možda najviše zbog toga što sama ne znam lagati. Piše mi u očima, na čelu, na leđima: "LAŽEM i ne znam kako se izvući". I onda je stvarno grozno kad tebi netko to radi stalno, a ti to ne kužiš. Ili kužiš. Ufff.... Onda je stvarno grozno. Kad vidiš da ti netko laže, a ne možeš ništa poduzeti oko toga. Ili u mom slučaju, ne znaš što poduzeti.
Jesam, naivna sam. Pametna i inteligentna, no svatko me može smuljati. Imam najveću manu, vjerujem ljudima i stalno tražim ono dobro u njima. Nisam spremna još za ovaj svijet, za ovu igru.
Početak... ili...
Nakon odgledane cijele prve sezone Sex & The City u jednom dahu, ponukana vrlo lošim tjednom na ljubavnom, a i društvenom planu, osjetila sam konačnu inspiraciju da nešto napišem. Zapravo bih trebala biti zahvalna,jer „find your inspiration“ stoji na mojoj TO DO listi još od prošlih novogodišnjih odluka. Stvarno razočaravajuće. U ovakvim situacijama uvijek se prisjetim srednje škole i onih sati kada se pisala školska zadaćnica. Jednom nam je ponuđena tema „Umjetnost proizlazi iz tuge“ i nad njom sam stvarno stala i razmislila. Uistinu, sretni ljudi su stvarno dosadni! Tolstoj je to dobro sročio ustvrdivši kako su sve sretne obitelji iste, a kod nesretnih – svaka je nesretna na svoj način. No, kad bi netko realno mogao birati... Mislim da bi nas većina ipak izabrala sretnu dosadu.
Dosada. To je nešto što je za očekivati nakon duge, čak 3 godine duge veze. Ali, ne daj Bože da bude dosadno! Moj dragi se uvijek pobrine za to! I iako to ne doživljavam s jednakom tragedijom u srcu kao prije dvije godine kada bih proplakala oblake zbog najmanje sitnice, ne mogu reći da me ne smeta ili ne diraju te stvari.
Muškarci... Stvarno, tko bi ih shvatio? Znam da su i žene same po sebi komplicirane i sve to, ali mi... Mi smo barem iskrene. Vjerojatno preiskrene. Ako nas nešto muči, mi to kažemo. Ali muškarcima je sve to preiše melodramatično, i ja sam nejednom čula: „Meni se stvarno ne da sada to slušati“. Ne da ti se???? Mislim stvarno, jel ti itko objasnio da nemaš pravo birati?? What's the deal? Nešto te muči, veza nam je totalno jadna već tjedan dana, a tebi se ne da razgovarati? Šta, to je preveliki mentalni napor? Ne može! Želim to razriješiti, sada i zauvijek. Jesi se zasitio? OK, uzmi pauzu, ostavi me, provociraj me, radi bilo što, ali NAPRAVI NEŠTO. A ne da ja sad tu tjedan dana prevrćem film u glavi što se sve dogodilo ili moglo dogoditi da se ti ponašaš na takav način. Mislim, stvarno ne razumijem. Ponekad mi dođe da stvarno pročitam onu blesavu knjigu „Muškarci su s Marsa, a žene s Venere“ koju sam dobila za Božić od nazovimo je frendice koja je otkrila tajnu muškaraca i misli da je jako pametna, a nije se poševila sa svojim „dragim“ već godinu dana.
Stvarno, govorim sama sebi: „Imaj razumijevanja“, ali postoji određena količina razumijevanja koliko mi žene možemo podnijeti. KAKO DA IMAMO RAZUMIJEVANJA ZA NEŠTO ŠTO NE RAZUMIJEMO???? I zašto je tako teško reći nam u čemu je „big deal“ pa bismo i imale razumijevanja. Znam da će svima (čitaj: muškarcima) odmah pasti na pamet asocijacija oko ženskog (ne)razumijevanja potrebe za muškim izlascima. Ali, to je nešto što razumijem, i podržavam.
Ali ono, danas sam umoran (i tako mjesecima), nervozan sam zbog posla, neispavan sam, starci su me iživcirali i tako dalje, i dalje, i dalje... I svaki dan je bezvoljan, i ne da mu se razgovarati, ne da mu se sjediti u kafiću, ne da mu se šetati gradom, ne daj Bože ići po dućanima.... I kako to izgleda? Nađemo se, ne razgovaramo, ne ljubimo se, ne smijemo se, nema sexa... Samo mukotrpno provođenje 2-3 sata vremena pokušavajući otkriti što se zbiva u njegovoj glavi, i isprobavajući više taktika: nježnost (ne pali), ljutnja (ne pali), tuga (definitivno ne pali kad su svi oni, koliko god bili dobri u duši, egocentrični gadovi), humor (ne ide ni to), „apel“ na sex (čak niti to)... Svaki izlazak završi s tužnim, ljutim, nezadovoljnim rastankom, i svaki sljedeći dan u razmišljanjima kako bih se trebala ovaj put ponašati.
I što sad? Moram priznati da mi je ponestalo ideja. A bogami i živaca. Za nekih tjedan dana je Božić, my ultimate favorite razdoblje godine, a ja ga provodim kontemplirajući o svojoj vezi i svom dragom (kojeg, vjerujte, iskreno volim) koji očigledno prolazi kroz neke promjene, a ne želi mene uključiti u njih. I kako god te njegove promjene završile, s nama sretnima ili s nama odvojenima, samo bih željela da završe. Jer, nakon 37 mjeseci veze, ja nemam snage ponovno provoditi dane čekajući da telefon zazvoni.
