Evo i mene
Znam, znam, grozna sam... Ali vrijeme mi stvarno leti, nagomilalo mi se sto stvari, sad neki esej, pa jedan kolokvij, pa drugi esej, pa drugi kolokvij... i laptop mi se nešto razbolio pa ga je dragi dva vikenda popravljao (prvobitna ideja da ga ja "predam" na nekoliko dana nije mi se svidjela jer sam imala posla na njemu pa sam morala ovako to izvesti).
I osim što mi je u životu lagani kaos, prošlog tjedna imala sam niz noćnih mora svake večeri... te netko umre, te neke svađe... ma grozno... i svi me pitaju jesam li zabrinuta zbog nečega... hmm... pa jesam, ali ono, uobičajeno. Osim što sam zabrijala da sam možda ostala trudna. Inače, ja sam teška paranoja oko tih stvari, i iako znam da nema nikakve šanse da jesam, nisam mogla izbaciti one grozne slike iz glave. U principu, zamislila sam se. Beba. Zamislite. Prije sam uvijek govorila, da se dogodi, bez razmišljanja bih pobacila. Ali sada. S 22 godine. Diplomirat ću za 6 mjeseci... Ne moram pobaciti. Ali mogu. Jer želim karijeru. Ne znam. Prvi put su mi takve dileme počele se motati po glavi. Prije je glavni problem bio progutati sram i reći mami: "ostala sam trudna". Uh. I dalje mi je to užasno.
Trebam dobiti... sutra navečer ili prekosutra ujutro. Budući da pijem pilule, točna sam ko urica. Ali prošli mjesec, kad sam išla na put, zeznula sam stvar, počela piti 3 dana prekasno. Ondje su mi u ljekarni rekli da ne popijem te tri naknadno da ne mijenjam ciklus. Neka mlada doktorica na forumu (da, išla sam i tamo provjeravati), s prevelikom dozom humora, rekla mi je da nikad nije čula za takvo što. Mislim, stvarno bi mogla imati obzira.
Ali nisam ostala trudna, ne? Pijem te pilule već više od 3 godine... Vrtim u glavi sliku od nedavnog ginekološkog pregleda... jajnici u stanju mirovanja... na maternici se uočava tanka sluznica uzrokovana hormonima... pa čak i da stvorim jajašce, i da se oplodi (iako dragi nije svršio u mene), ne bi se imalo za što primiti... zar ne? A ja sam osim toga nastavila piti pilule, i one bi mu... smetale... ne?
Ah, anyway, za nekoliko dana ćemo znati. Napuhnuta sam ko balon i ne znam reći je li to dobar ili loš znak :-)
Ma, znam da je samo paranoja... uvijek sam takva... ako ima 0,01% neke šanse, brinem do iznemoglosti... vrtim glupe scenarije u glavi i živciram se... E, da, PMS je na punoj snazi. Danas sam vikala barem 6 puta :-))
Niš, curke, nadam se da ste mi sve super super, nemojte se ljutiti što vas neko vrijeme nisam posjećivala, imam neki kolokvij u četvrtak i poslije toga sam vaša... (ako nisam... znate već)
kratko javljanje
Samo da javim... zasad na privatnom planu nema nikakvih novosti... a što se tiče "poslovng" plana, odnosno faksa, dobila sam još jednu peticu (jeee...), i jučer saznala da sutra moram prezentirati na jednom od novih kolegija koji smo dobili ovaj semestar... Tako da sam danas provela dan istražujući o tome, i radeći prezentaciju... ali, napravih je, i mislim da će biti dobro...
Također, odlučila sam se prijaviti za jednu ljetnu školu. U skladu sa trenutnim doživljajem svijeta "ovo mi je zadnja šansa da..." uklopilo se i ovo, pa eto, zašto ne... je da ne znam kako ću 4 tjedna bez dragog, budući da smo najdulje bili odvojeni 10 dana, ali eto, možda mi i to donese neka nova otkrivenja...
I imam novu frizuru... iako sam panično gledala svoje uvojke kako padaju po podu, imam potpuno povjerenje u svog Davora, i naravno, nije me razočarao. Promjena je dosta velika, ali mislim da izgleda super... čekam sutra reakcije svih... držite fige...
Eto, kronično sam neispavana pa idem sada i to obaviti :-) Hvala vam svima na podršci :)) pusek...
Koraci
Danas sam puno razmišljala. Ne samo o svojoj vezi, nego o svom životu općenito. Čitala stare postove. Odluka je prvi korak prema uspjehu, zar ne? To smo dosad naučile. I donijela sam je. Odluka da nešto treba promijeniti. Poslala sam mail prijateljici/poznanici za koju sam mislila da bi možda mogla znati Tina. Naime, skužila sam još prije da je on bio član jedne od mnogobrojnih studentskih udruga, a ta frendica je totalno brijala na tu udrugu pa bi ga mogla znati. I tako, poslala sam mail. To je jednostavnije nego poruka, i puno jednostavnije nego poziv. Odgovor možda dođe tek nakon nekoliko dana, dotad ću se možda i ohladiti. No, prst sudbine je igrao i danas. Ona je bila online. I tako sam u nekoliko minuta doznala da ga ne poznaje, no kad sam joj dala neke informacije koje sam znala o njemu (ono najbitnije za cure, naravno: horoskop, godište, lokacija :-)) saznale smo preko baze podataka te udruge (hvala Bogu na računalima) njegovo prezime. Kako ga ona ne poznaje, za detaljnije informacije morat ću pričekati... dan-dva... Ona je, naime, poput mene, u dugoj vezi, i svaka prilika za malo uzbuđenja u životu kao ovakva policijska istraga uvijek je dobrodošla. U isto vrijeme, javila sam drugoj frendici ime i prezime pa da se i ona raspita. Još ću sutra zagnjaviti i treću, išli su u istu srednju, mogla bi znati nešto ;-) Tako. Mislim da će tri biti dovoljne za neke informacije i slučajni susret.
Korak 2. Poslala sam sms starom frendu iz srednje. On me najbolje tada poznavao i treba mi da promijenim malo perspektivu. Također, nedavno je prekinuo svoju dugu dugogodišnju vezu (mislim da je oko 5 godina, ako ne i više) pa me zanima kako je to biti sam nakon toliko vremena, kada je skužio da ne štima (dobro, nije, jer je ona njega ostavila zbog drugog) i slično. Također, poznaje i mog dragog pa mi može dati iskreno mišljenje o mom problemu. Njemu sam poslala SMS. To je u njegovom slučaju učinkovitije od maila, a i dalje jednostavnije od poziva. Poslat će mi SMS natrag, dogovorit ćemo se za kavu tijekom tjedna, imam se vremena pripremiti. No, opet, prst sudbine... Nazvao je. Dok sam šetala gradom gledajući praznu Ilicu i izloge s prekrasnim, i preskupim, sandalama. Inače, nikad ne čujem mobitel. Ne bih ni sada, da ga nisam izvadila iz torbe da pogledam koliko je sati jer sam kasnila i u tom trenutku je počeo zvoniti. Tako da smo odmah i kavu dogovorili. Okvirno.
Korak 3. Nazvala sam dragog i tražila susret. Pokušala sam s novom, ali ovaj put iskrenom, taktikom. Bez ljutnje, bez svađe, tužan, umoran pogled koji želi svog najboljeg prijatelja natrag -- njega. Nakon prvo nezgodnog okolišanja, pa potom duge šutnje i značajnih pogleda, pokušala sam mu reći da se ne želim svađati, prepucavati i okrivljavati jedno drugog te da mi treba vremena da posložim neke stvari u glavi. Nije to dobro prihvatio. Bio je sav zelen. Nije dobro ni reagirao. Htio mi je, kao, olakšati i prekinuti stvar govoreći kako bolje mogu razmišljati kad on nije u blizini. Mirnim tonom objasnila sam mu kako i dalje mislim ono što sam mu davno rekla -- da, bez obzira na to jesmo li ili nismo u vezi, željela bih ga zadržati kao prijatelja. I stvarno to mislim. Ja sam se u njega zaljubila zbog toga kakva je osoba, a ne kako izgleda ili kakav je ulet imao. I uvijek sam mogla razgovarati s njim. O svemu. I ne bih željela izgubiti takvog prijatelja. Nije ni na to predobro reagirao. Izvlačio se kako nemamo o čemu razgovarati aludirajući na nesnosnu tišinu od maloprije. Razgovarali smo. I opet nekako razriješili stvari. Objasnila sam da se bojim graditi budućnost s njim, bojim se da će biti kao njegov tata koji nikada nije pored njegove mame, i nemaju neki topli odnos za razliku od mojih roditelja koji su i danas zaljubljeni ko blesavi. Nisam ga, moram priznati, nikad vidjela tako shrvanog. Primio me za ruku, a ja sam ga nesigurno pitala hoće li me voljeti i nakon 30 godina... Stisnuo mi je ruku i odgovorio: Hoću. Pa makar samo kao prijateljicu.
Zaklopila sam oči da ne počnem plakati. I sada kad ovo pišem suze mi naviru. Možda je to blesavo, ali ta rečenica mi je bila toliko značajna. Voli me dovoljno da me pusti ukoliko ja to poželim.
A ja moram sama saznati želim li. Inače ću se pitati do kraja života. Moram dovršiti započeto u koracima 1 i 2... iako sada više i nemam toliku želju za upoznavanjem Tina... No, učinit ću to. Vjerujem da će mi i to nešto značiti. I našu vezu će ili prekinuti ili ojačati. Tko zna... možda Tin uistinu i je neki kreten, kao i svi muškarci iz naših iluzija... Ali dugujem sebi, i dugujem nama, da pokušam saznati...
Prošlost ili ne?
Nešto se u meni promijenilo. Ne želim više igrati igrice, gledati tko će pobijediti u toj igri "tko će prvi nazvati", "tko će se ispričati", "tko je u pravu"... Ne zanima me to. Ne da mi se čekati. Stalno nešto čekati... Izgubila sam možda malo vjeru u nas. Sigurnost. Pa i nadu. Ne želim se uzalud nadati. Osjećam da mi vrijeme, da mi život prolazi, a ja nisam sigurna. Nedugo prije sam bila sigurna u nas, u našu budućnost, no danas je tome kraj. Svaka minuta koju provedem razmišljajući, čekajući čini me sve nesigurnijom.
U petak smo bili vani. Zajedno. I bilo je lijepo. U jednom trenutku srela sam jednog dečka. Tin. Stao je tako blizu mene i nekoliko puta me pogledao duboko u oči, kao da želi provjeriti jesam li to uistinu ja. Čim sam ga vidjela, smiješak mi je instinktivno prešao preko lica. Sjetila sam se naše "prošlosti". Ne, mi nikad nismo bili zajedno. Nismo se nikad poljubili. Dapače, nismo nikada razgovarali. No godinu dana, u 3. srednje, on je bio moj svijet. Tin mu čak nije ni pravo ime. I iako mu znam ime, on je uvijek bio i ostat će moj Tin. Moj idealni dečko. Nije bio frajer, bio je to jedan zgodni, povučeni dečko. Njegovo društvo je bilo puno nekih macho dečki koji su ga uporno pokušali uvući na svoju stranu, no on jednostavno nije imao to u sebi. I imao je curu. Koja je izgledala kao ja, kao loša kopija mene. Po fizičkom izgledu mi je bila slična, no bila je sva nekako zapuštena. Ne kao ja. U to vrijeme ja sam bila (bar sam mislila da jesam) na vrhuncu svoje mladosti. I željela sam da to svi znaju. I znali su. I on je znao. Možda mi zato nije nikada prišao. Napokon, on - povučeni dečko, i ja - puna sebe, nikako nisu činili savršen par. No, razmijenjivali smo poglede vrlo često. I vrlo dugo. Na hodniku u školi kad bi se slučajno sreli (bili smo različiti turnusi), u kafiću kraj škole, navečer... Nabacivala sam svoje najljepše osmijehe, no on nije uspijevao skupiti snage da mi priđe. A bilo je toliko očigledo da mu se sviđam. I on meni. Njegovi prijatelji su to također vidjeli i gurali ga, ali on nije. A ja nisam mogla dokučiti je li jedini razlog tome njegova sramežljivost, ili ima tu još nešto. Napokon, imao je curu. Ljubav? Ne znam.
Kako je on bio maturant, otišao je i ja ga dugo nisam vidjela. A onda kad sam postala brucošica, evo i njega. Na istom faksu. Opet smiješak. A onda sam upoznala svog dragog. I zaboravila na Tina. No sad mi njegova slika opet titra u mislima. Što bi bilo da oboje nismo bili premladi i previše uplašeni da priđemo jedno drugom? I onaj pogled... kako me samo pogledao. Kao da mi pokušava čitati misli. Kao da čeka da mu dam dozvolu, dozvolu da me konačno poljubi. Bismo li bili idealan par kako sam ja to zamislila? Ili bi to bila još jedna u nizu kratkoročnih propasti? Oh, kako bih željela to znati. I kako se naš susret pogodio s činjenicom da je moja veza pred propasti? Je li to neki znak? Ili samo znak moje trenutne prevelike potrebe za strasti? Oh, što bih dala da znam...
Smijem li probati? Željela bih... željela bih... Djevojke, želim ga upoznati. Konačno upoznati. Barem na tren vidjeti kakva je osoba, imamo li išta zajedničko, ciljeve, snove? Smijem li to? To nije prijevara, zar ne? Samo istraživanje... Zar ne? Ne znam imam li snage za to. Ponovno nekoga upoznavati, sve one čežnje i nesigurnost... Ne znam... Ima li smisla? Što je s mojom vezom? Je li moguće da sam već godinama u zabludi? Jer se bojim samoće? Ili je ovo samo privremeni problem i ja radim slona od buhe??? Toliko pitanja.... A ja ne znam nijedan jedini odgovor... Samo znam da razmišljajući o Tinu opet osjećam onu uznemirenost, one leptiriće...
Nastavak... ili kasnonoćna nesanica?
Dok sam se vozila u autu, slušala sam jednu pjesmu koja je toliko savršeno opisivala ono što želim, ono što valjda svaka cura/žena želi čuti jednom u životu... Ne, nisu to riječi volim te, nego neka vrsta zahvale i priznanja za sva ta silna nesebična žrtvovanja koja sve mi radimo, neke manje, a neke možda i previše... Jer mi smo sretne kad su oni sretni, a oni... Primijećuju li oni sve što mi radimo za njih? Naš trud, naše strpljenje, našu ljubav? Ako da, zašto im je teško reći nam tako nešto? Nešto što mi toliko želimo čuti...
I cried a tear, you wiped it dry
I was confused, you cleared my mind
I sold my soul, you bought it back for me
And held me up and gave me dignity
Somehow you needed me
You gave me strength
To stand alone again
To face the world out
On my own again
You put me high up on a pedestal
So high that I could almost
See eternity
You needed me
And I can´t believe it´s you
I can't believe it's true
I needed you and you were there
And I´ll never leave
Why should I leave, I´d be a fool
´Cause I´ve finally found someone
Who really cares
You held my hand when it was cold
When I was lost
You took me home
You gave me hope
when I was at the end
And turned my lies back into truth again
You even called me friend...
p.s. Vjerujem da sam na neki način mu i dala ultimatum. I vjerujem da ću dobiti ono što želim - ispriku. Ali također vjerujem da me naknadno dobivena isprika neće ni usrećiti. A vrijeme nažalost ne možemo vratiti...
Isplativost!!!
Opet smo se posvađali... pa ovo je nevjerovatno... ne sjećam se zadnji put kad je prošlo mjesec dana bez svađe neke! Dobro, sjećam se dana kada nije moglo proći ni tjedan dana :-) Kad on ponovno, po ne znam koji put, i bezuspješno naravno, pokušava nabaciti onaj svoj glupi macho stav da je on neki teški frajer i da "ne može uvijek biti po mome". A da barem nabaci taj stav kad uistinu i pokušam malo izmanipulirati njime, ne, tad to niti ne skuži (kad smo mi žene vješte), a kad ga ja ZAMOLIM da mi izađe u susret i pomogne s nečim, on misli da ja igram igrice. Pa to samo neki glupi muškarac može napraviti!
Da krenemo ispočetka, moj dragi je jučer bio sav namrgođen i nerazgovorljiv jer (a) danas je išao ponovno na ispit koji je (kao) zbog mene pao (yeah, right), (b) ja sam dobila 5 iz svog ispita, i ovaj drugi koji sam imala prekjučer sam super napisala, pa je naravno, i sam je priznao, ljubomoran, (c) dok on uči i radi ja šećem gradom (sorry što si nakon 2 ispita dam jedan dan oduška).
Ja, s druge strane, sam bila odlične volje. Danas sam imala neke stvari za obavit po gradu i pojadala sam mu se kako neću uspjeti sve to obaviti s autom jer mi pronalazak parkinga u okolici centra grada nikad nije išao, a bojim se ići sama u one garaže. Kako navečer idem na španjolski u njegovom kvartu, pitala sam ga jer bi me on mogao odvesti doma jer mi je kasno za ići sama. Njegov odgovor je bio: NE?!?!? Molim??? Naravno da sam poludjela. On je objasnio kako to njemu nikako nije ISPLATIVO, ići naprijed-nazad. Nisam mogla vjerovati, ma ni sada ne vjerujem da mi je tako nešto odgovorio. Ne razumijem! Ja uistinu nisam tip cure koju dečko stalno treba vozikati, niti to ikada tražim, i ne mogu vjerovati da je on uistinu izrekao ove riječi koje je izrekao.
Danas, naravno, nakon što je položio ispit, odlične je volje i ne želi razgovarati o onome jučer. I nadodaje da kad ja "s tim tonom" od njega nešto tražim, ne mogu očekivati da će on to i napraviti. Ma koji jebeni ton? Ja sam bila odlične volje, on je bio taj koji je bio mrzovoljan i ogorčen i sam je "izmislio" neki nepostojeći ton. Ja pokušavam normalno razgovarati s njim da uvidi da je u krivu, no on opet zauzima macho stav. Ne mogu ja manipulirati, bla bla bla... Ma koja manipulacija, pa to je bila molba! Od cure koju navodno voliš! Ne, on i dalje tupi svoje, ja vidim gdje je nastao nesporazum, ali ne želim "zaboraviti" na to i praviti se da se to nije dogodilo. Jer je. I ako će se još događati, nemamo o čemu razgovarati. Ikad. Mislim, što će ti dečko, ako ti neće pomoći kad ga zamoliš?? I to zato što mu se ne da i NIJE ISPLATIVO. Prokleti ekonomist. Rekla sam mu da mu ja mogu ubuduće plaćati benzin, ali očekujem da to i on napravi kad ću ga sljedeći put voziti negdje -- izvan Zagreba, jer na te udaljenosti uvijek idemo mojim autom. I nikada nisam tražila lovu za benzin. Pa s njim želim živjeti do kraja života, ne pada mi na pamet žicati lovu od njega. I uopće nije stvar u lovi, ako je itko ima, to je on. Ne troši svoju plaću ni na što!
Uporno je ponavljao kako mu se ne da raspravljati i rekao mi da odem doma. I to sam i napravila. Okrenula sam leđa i otišla. Ne mogu, neću zaboravljati takve stvari. Ne želim da misli da je to u redu. Jer nije. I činjenica da je jučer bio loše volje predugo je bila isprika za sve njegove gluposti. Želim čuti da mu je žao, a ne da mu se ne da raspravljati. Želim da mi kaže da se to nikada neće ponoviti, a ne da želi da odem doma. Želim da prestanemo imati takve glupe probleme, da prestane biti svako malo loše volje, da prestane glumiti frajera, da prizna sam sebi i meni da se volimo, koliko god ga to zastrašivalo. Ne želim tratiti ove zadnje dane studentske "bezbrižnosti" na tugu... Ne želim ovo proljeće provesti sama. Tužna. Depresivna. Imam pravo na sreću. I zahtijevam da mi se to pravo ispuni. Imam pravo zahtijevati, zar ne? Samo ne znam od koga. Tko je nadležan u ovom sudu sreće i ljubavi? Kome da se obratim?
Uspomene
Proljeće je došlo u grad... :-) Subota je stvarno bio neki tmuran dan... sipila je ona grozna kišica, u zraku se osjećala neka težina, a još sam morala i učiti. Grozno. Jučer kad je svanulo sunce odmah sam ostavila knjigu da pričeka noć i krenula u grad... Došlo je proljeće :-) A znate što to znači... Uskoro će ljeto. Danas mi je sinulo kako bih mogla već sada početi planirati rođendanski party, iako je u sedmom mjesecu... Nikad nije loše biti dobro pripremljen, zar ne?
I iako proljeće vrlo loše utječe na moj ionako preniski tlak pa mi se većinu vremena vrti, spava ili mi je čak mučno, ipak ne mogu ne nasmiješiti se kad svuda oko sebe vidim cvijeće... Trešnje su procvjetale, i stalno mislim na našu staru trešnju koju smo imali u vrtu. Mogla sam posegnuti rukom s balkona i jesti trešnje, a miris i ljepota njenih malih roskastih cvjetića obasjala bi cijelu kuću. A onda bismo otišli na more do naše stare vikendice gdje je baka imala prekrasan vrt prepun cvijeća. Na jednom mjestu bio je travnjak u obliku ovalnog kruga u kojem sam se ja igrala sa svojim zamorcem. A smiješak mi na lice baci i činjenica kako mi se sve to činilo toliko velikim dok sam ja bila toliko mala. Bakin vrt činio mi se poput ogromnog labirinta, i trebalo je puno malih koraka napraviti da se cijeli obiđe. A bilo je bitno redovito ga cijelog obilaziti. Da ne bi negdje bilo nešto što ja nisam primijetila.
Uspomene me potom odvlače u Opatiju gdje sam provela mnoge zime u društvu roditelja, ili bake i djeda. Krala bih komade kruha s doručka i sušila ih na radijatoru u sobi kako bih hranila golubove. Očarala sam sve ulične prodavače tako da sam čak dobila i sliku na poklon u dobi od punih 3 i pol godina... Mama kaže da su me svi obožavali. Svake godine smo odlazili u isti hotel, a ja bih trčkarala okolo u svojim haljinicama i mrštila se povrću na tanjuru. Plašili su me da neću dobiti desert ako sve ne pojedem, no deda bi mi uvijek pomogao u tome :-) A onda bismo na vikendici brali ribizl i skidali jednu po jednu malu bobicu i stavljali u posudu. I smijali bi se. Bezbrižno i sretno.
Ponekad se poželim vratiti u te dane, dane potpune i bezbrižne sreće... Želim biti u Opatiji, sjediti i gledati suncem okupano more. Ima nešto stvarno bajno u njoj... Poseban je to osjećaj vidjeti je kako blista pod suncem, ali uistinu blista, tako da te gotovo oči zabole od gledanja...okružena zvukovima galebova i mirisom sreće... Da sam barem danas ondje... Kako bih sretna bila...
Buka
Čini li vam se nekad dok učite nešto što zahtijeva vrlo visoku koncentraciju i pažnju da je cijeli svijet zapravo jedan veliki stroj za proizvodnju buke? Koliko god se pokušali utišati u svojim mislima ne možemo ne čuti susjeda kako cijepa drva, mačke kako ne shvaćaju da je veljača prošla, djecu koja se rolaju po ulici, roditelje kako se prepiru oko postavljanja stola za ručak, piskutavi zvuk kojeg proizvodi lampa na stolu, zvuk zraka dok izdišemo... Sve je odjednom tako glasno, tako bučno, tako iritirajuće... Podsjeća me na dane u srednjoj školi kada se na satovima obrađivala avangarda. Kaos, nemir, bunt, krik. To smo naučili kao glavnu tematiku i obilježja (ili štogod već) u tom razdoblju. I odjednom razumijem. Kaos. Nemir. Potreba, nagon, želja za buntom. Krikom. Krik. Vrisak. Oh, kako bih željela vrisnuti. Vrisnuti dovoljno jako da sva ta buka nestane. Da taj stroj kojeg zovemo svijetom, životom utihne na tren. No što onda kad utihne. Nestane li nemir? Ili prelazi u tjeskobu? Kako pobjeći tom osjećaju... ne znam... Ali buka je i dalje tu, iako se malo smirila...
Krenulo je...
Jučer mi se pružila prekrasna prilika... vratiti izgubljenu subotu... i iako se vrijeme nikada ne može zapravo vratiti, pružila mi se prilika provesti dan s dragim usred tjedna! A to se ne događa često :-) Išao je na sastanak u Ljubljanu pa me vodio sa sobom. I prvi put u životu bila sam presretna od sreće ne zato što ću imati priliku ići u shopping, nego zato što ću moći biti blizu njega cijeli dan...
Noć prije prespavala sam kod njega da se ne mora ujutro vozikat po gradu da me pokupi... Bio je umoran i zaspao je čim je legao... Ja sam nastavila gledati neki film na TV-u, a potom promatrati njega.................. eh....... sve više sam sigurna da je ovo prava ljubav :-) Anyway, jučerašnji dan je bio baš super, i iako se u jednom trenu činilo da će se morati vratiti na posao poslije podne, nije otišao... Idilu je razbio sam poziv moje frendice... prošla sam ispit... dobila sam 2.... Grozno! Nadala sam se četvorci, a realno sam mogla dobiti i 3... ali 2! Dragi me uvjeravao da mogu kod tog profesora odgovarati i da će mi dati 4, ali bila sam baš nekako bezvoljna... Danas sam krenula ujutro na faks, i nije mi se dalo ni ponavljati sve to... Čekala sam, čekala... Ušlo nas je nekoliko. Pitao nas je naizmjence... i rekao svima da su digli ocjenu za jedan. Pogledao sam, i prvi put sam izgovorila te riječi... Ne mogu to primiti... Izaći ću još jednom na ispit... Kad je vidio moj tužni pogled, pitao me želim li da me još pita. Pogledala sam ga i rekla: "Pa, ako vam se da... Ja bih." I pitao me. I dao mi pet! Ne mogu vjerovati!!! Mislim, istina je da sam sve znala, i da sam u ispitu imala samo jednu (prema njegovom kobnu) grešku, no ipak ne mogu vjerovati... :-) Konačno je sve krenulo... Sad mi je moram priznati malo lakše... Već sam mislila da je nemoguće imati sve u isto vrijeme... ali izgleda da se ona vjera isplatila...
Tako da, sada moram natrag knjizi... U ponedjeljak me čeka novi izazov...
